Sjedim na terasi kuce u vecem crnogorskom gradu. Ispred mene silueta grada koja se nazalost mijenja svake godine. Jos gore, linija siluete mi se stalno priblizava dok jednom ne – nestane! Ispred mene ce nici samo fasada novonapravljene kuce, ruzne, bez logicne estetske veze sa ostalim objektima. Samo malterisana, da se izbjegne placanje poreza…
Ali dok mi ne zatvore pogled, ne mogu a da ne vidim na jednom novom neboderu, crnogorska zastava sa ponosnim pticama-grabljivicama-koje, cuda, okrenule ledja jedna drugoj?! Agresivne po prirodi, mozda su stalno pod oprezom od stalnih prijetnji i s lijeva i s desna? A mozda su posvadjane, ali im zajednicki stit ne da da se odvoje? Ne treba ni pominjati ko je na stitu: lav. O boze! Ne da lav da gravljivice odlete svaka na svoju stranu, jedna na sjever, a druga…? Druga bi ostala- samo da nisu (”nijesu”) zajedno. A zamislite tek da onda zajednicka kruna pa’ne? Pa da to neko treci (golub?) iskoristi i uleti, munjevito otimajuci krunu. Ma jok! Mozda bi mogao galeb, ali golub… One znaci simbolizuju srpsku i crnogorsku polovinu drzave. Kao da su dizajneri znali od prvog dana (kazu da grb nije od juce) kako ce se politicka situacija zemlje odvijati.
I ko je tu veliku cevenu krpu, carsaf, carsafcetinu, rastegao preko cijele gornje petine fasade? Radnici, ko bi. Samoinicijativno? Njihove vrijedne zene vezle su marljivo, jednu noc za drugom, dok bi im oci iskapale…? Ili?
To je organizovao jedan covjek. Samo jedan. Ali, mocan. Moze da pokrene koju bilo glupost koja mu se javi. I vidio je viziju: zastava dimenzija 25 sa 12 m, da je svi vide.
Ja njega potpuno razumijem! I znam da iza tog politickopsiholoskog profila mogu biti samo dva moguca politickoekonomska scenarija. Jedan je da je htio uciniti brzi, veci iskorak u karijeri, znajuci da ce njegov ”projekat” dobiti pohvalu sa najviseg mjesta, a drugi- vjerovatniji, je da je upravo ovih dana dosao do pozamasne finansijske injekcije koja ga je jednostavno ucinila presrecnim *.Toliko je bio srecan da je izasao na terasu (njegovoj ne ometaju pogled) i u ushicenju, gotovo u transu- vidio. Pozvao je zenu i u stavu pravih velikana istorije, zagledao se u daljinu, podigao desnu ruku i rekao zeni: ”Zeno, vidis li…. ? E, tu!” Nama, hronicarima ovog velikog, uzbudljivog istorijskog trenutka, ostaje da nagadjamo sta je on to pokazao zeni? Neboder ili, vjerovatnije, zaliv ispod kuce gdje ce on u sledecem investicionom ciklusu dobiti pare da sagradi hotel koji ce biti samo njegov. Njegov.
Pa ne volio zemlju??! Ko ne bi??
A gradjani, cuj – gradjani?! – ljudi, ne mogu ni primjetiti zastavu. Oni pritisnuti dnevnim nevoljama idu sve vise pognuti okupirani mislima i nastojeci da ne slome kuk. O’kle sad kuk, pa jos slomljen? Ee… Oko vas svuda nove visoke nejednake zgrade, puno stakla i betona, fasade zivih boja i trotoari oko prizemlja, dva-tri metra siroki, ali njima se ne moze hodati! Ne, tu su stolovi, kafane i vrijedni ljudi koji sjede, prepricavaju utakmicu, dok pricaju na mobilni, sa Marlboro cigaretom u uglu usta. Oni bi zapravo trebali biti na poslu, ali – nema. Nego, mi ostali, mi sto smo pognuti, moramo uzmedju trotoara i kafana, a to je teren kakvog ga je jos davno ostavio Bog. Trava, kamenje i nesto ljudskih tragova, kese, ambalaza, mozda automobilska guma. Celava. E tu se mora pazljivo gaziti, jer kuk kako ga je Bog napravio, za cas cikne…
Moram li vam objasnjavati sta vas tek tada ceka u ovoj zemlji u kojoj ’politicar sa vizijama’ brine o vama? Moracete u lokalnu bolnicu, pa – kuci. Ko ce vam hljeb kupiti ako nemate cerku? Ne sina, on je u kafani (v. ranije). Niko. Pogledajte ’put’ zastave: mozda pomogne?
- Pokojni M. Bandic je u jednom slicnom trenutku svog zivota, punog vizija, izvijestio svog sofera: ”Sto smo capili, capili smo”.
Jugonostalgija 