Aki, je Aki Kaurismaki, finski filmski reziser.
Imamo puno toga zajednickog! Godiste – isto. Zivimo u Skandinaviji. Minimalisti smo, volimo opori humor. Nasa djela imaju zadatu formu (jednostavno, minimalisticki ogoljeno od suvisnih detalja, kratko). Njegovi filmovi uvijek traju maksimalno 90 minuta, a najcesce 70. Najcesce su ili potpuno crno-bjeli ili su to u vecem dijelu.
Njega treba upoznati kroz filmove Lenjingradski kauboji su sreli Mojsija, Covjek bez proslosti, Juha, ali i poslednji Svjetlo u tunelu. Ove prethodne treba gledati i uzivati, a ovaj poslednji je samo jos jedan primjer da nas dvojica imamo zaista zajednicke dodirne tacke.
U Svjetlu u tunelu, Aki obradjuje vrlo aktuelnu temu imigranata sa Bliskog istoka u Finskoj. To je opet jedan vecim dijelom crno bijeli film (glavni junak, Sirijac stize u Finsku na brodu iz Poljske, zatrpan ugljem: odmah na pocetku vidimo njegovo lice koje je takodje crno). Njegov put od trazenja azila, susreta sa policijom, emigracionim vlastima i kampovima za izbjeglice, ide paralelno sa pricom o starijem finskom gospodinu kojem je dojadilo da prodaje kosulje iz gepeka automobila, i koji je odlucio da otvori restoran. Uskoro ce se njihovi putevi ukrstiti i Sirijac ce dobiti posao u restoranu kao cistac.
Naslov filma ima univerzalnu poruku, koju svi razumiju: jeste, tesko je, muke su, ali vidi se izlaz. I tako je i u filmu: izbjeglicu na svakom koraku maltretiraju i biju lokalni ‘skinhedsi’, sva mu je porodica poginula u Alepu, a o sestrinoj sudbini ne zna nista, molba za azil bude odbijena i on bude natjeran u bijeg u ilegalu pred sami dolazak policije koja ce ga deportovati nazad.
Ali mala ekipa iz restorana mu pomaze na sve nacine: organizuju mu falsifikat licne karte, posao i platu, smjestaj i konacno kad se sestra pojavi u Litvaniji, jedan je kamiondzija prosvercuje u Finsku. Brat i sestra su ponovo zajedno. Ali, na kraju filma junak filma dobije noz u stomak od lokalnog naciste i ostaje nejasno da li se naslonio uz drvo pored mora da umre ili samo da se odmori i skupi malo snage….
I sad se vi pitate kakve ja veze imam sa ovim?
Aki je napravio jedan mali, simpaticni film koji se nece nesto predugo pamtiti. Nije ni blizu njegovim ranijim dometima, ali on je osjetio potrebu da kroz djelo posalje poruku i kaze sta misli o jednoj aktuelnoj temi. Pa kad moze Aki da „zloupotrebi“ jednu umjetnicku formu samo da bi se izjasnio i komentarisao aktuelni politicki fenomen, sto ne bih i ja. I ono sto nam je zajednicko, jeste, da ja to isto zapravo radim cijelo vrijeme.
Za kraj jedna emigrantska. Ima veze, ima: film, TV, gluma.
Nazvao bi je Most generala Gredenka
Za nas emigrante (a, zvuci gadno?) postoje dva jasno odvojena svijeta: onaj prije dolaska u novi svijet i ovaj ovdje. Jeste, idemo mi tamo – ’vamo, ali kad smo ovamo, sve sto je tamo djeluje egzoticno, cudno, nestvarno. Isto je i kad smo tamo: sve ovamo djeluje opet cudno, cisto i sterilno. Nisu bitni pridjevi i njehov raspored; bitno je da izmedju ova dva svijeta postoji dubok, nepremostiv jaz. Koji svijet je bolji, takodje nije bitno. Nepremostivo. Nepremostivo? Eeee, mozda nije? Ima jedan most, most generala Gredenka.
General Gredenko je lik u ranije pomenutoj seriji „24“. Negdje u 4. ili 3. sezoni kada se Dzek Bauer bori protiv globalne pandemije virusom (sic!), glavni mu je protivnik nas dobri Rade Serbedzija. Rade, kao kad nikad nije naucio da valja engleski, i ovdje igra ruskog generala, otpadnika i teroristu. I sad ja gledam Radeta Serbedziju udobno zavaljen u fotelju kapitalistickog Zapada, dok mi se mnoze uspomene iz socijalisticke Jugoslavije sve tamo do studentskih dana kada smo u studentskoj sobi na Bjelavama (ne dom, molim da se zapazi!) pili vino i slusali sa gramofonske ploce („lon’plejke“) Ne daj se Ines. I on je imao studentsku sobu u Proleterskoj ulici kod Grkovica. Nevjerovatno! Isti covjek. Pa onda u SKC-u kultnoj beogradskoj politickoj pozorisnoj sceni, ispod Beogradjanke, gdje je igrao u predstavama Ljubise Ristica. U tim predstavama je umjetnicki, intelektuelni svijet one nam drzave, poceo da „rovari“ da izlaze kritici do tada monolitni hvalospjev Titu, partiji, revoluciji i ostalim …. doktrinama. Tako da moze da se kaze da nas je Rade pratio: od 70-ih godina i romanticnih godina mladosti, preko osvjescenja i budjenja iz komunistickog sna, 80-ih, do zajednicke avanture na kapitalistickom zapadu, pocetkom ovog milenija.
Gdje cemo zavrsiti? Rade opet pokazuje pravac (divljenje Karleusi)? Znaci, sledeca faza je dom za stare…. dementne.
Jugonostalgija 