Demokratija?

Vjerovao sam u demokratiju, ali vrijeme je nazalost i za znak pitanja.

U demokratiju zaista moze da se vjeruje. Naravno, ako vam se ponude idealni uslovi. Kad kazem idealni uslovi, mislim na drustvo koje je vec najmanje 80 godina bez ratova, na drustvo koje ima najmanje 28 000 americkih dolara brutonacionalnog dohotka po glavi i na drustvo koje ima slobodne medije.

Dugi period mira je neophodan da se drustvo stabilizuje. Drustvo je kao vino u transportu. Flasa mora nakon tandrkanja po makadamu da se stavi u odredjene uslove (svjetlo, temperatura, vlaga) i da miruje. Tesko je ocekivati od balkanskih zemalja demokratiju, ako cemo svakih 40 godina ratovati. Rat izbaci na povrsinu ono najgore sto jedno drustvo ima bez obzira radilo se o porazenoj strani ili pobjednickoj strani. Rat realizuju agresivni ljudi, ljudi koji dozivljavaju svoj zivot kao stanje u kojem nema sta da se izgubi, ali moze da se dobije. Nije bilo tesko Ivi Andricu da primjeti da je rat vrijeme kada se pametni ljudi, ljudi sa sasvim drugacijim sistemom vrijednosti (od ovih ranije pomenutih!), povuku, cute, cekaju i pate. I onda ako je period do sledeceg rata prekrtak, agresivne ne stizemo da sklonimo i drustvo je daleko od stabilnosti.

Nema demokratije bez para. Ako je drustveni proizvod zemlje veliki i ima sta da se podijeli i ljudi osjecaju stabilnost u ekonomskim tokovima, tesko da ce iko misliti na sumu, zasjedu ili cizme. Radije se misli na BMW, kucu u Istri i jedina je dilema Tojota Hiluks ili i dalje BMW? Izlazak na glasanje (prakticiranje demokratije) je uz osjecaj obostranog respekta izmedju nas i drzave.

I konacno, kao treci vazni stub demokratije su mediji. Mediji su prvo i najvaznije, sigurno i stabilno finansirani. Te pare uticu na personalnu politiku kuca, u kojima se okuplja kvalitet. Kvalitetan i slobodan novinar busi i „gdje burgija nece“ i na taj nacin se ljudi od moci i uticaja, drze pod kontrolom. Nezakonita odluka politicara ili putovanje direktora u lov u Spaniju, brzo nadju put do naslovnih stranica medija i onda se sledeci politicar/direktor, dva puta dobro zamisli prije nego sto krene….

Evo, ovako bi ja recimo, trazio da se jedno drustvo organizuje, izgradi, a onda bi ga i ja branio od kriticara, skeptika demokratije i ostalih konzervativaca.

Ali!

Uzmimo da imamo ovako stabilne i napredne uslove u jednom drustvu (ovakvih drustava ima koliko volis na Zapadu!). Vlada demokratija. A koji je proizvod? Proizvod demokratskog procesa je – politicar, dakle drustveni sluzbenik koji ima moc i mandat. Ja sam izbrao njega, slobodno i bez straha, a on donosi odluke prema svom ideoloskom profilu koji harmonizuje sa mojim. Divota. Problem je sto je nemoguce strpati zivot sa svim njegovim detaljima u jedan predizborni ideoloski program. Zivot ima brojna komplikovana pitanja, gdje pred svaku odluku mora da se odradi jednako komplikovana analiza i da se tek onda krene u posao. A moj politicar je…. zavrsio osnovnu skolu, poceo srednju i negdje na polovini napustio skolovanje. Morao je da bi se svojim aktivnostima, predstavio meni, svom glasacu. Kako bi inace znao za njega?? I tako, umjesto da je sjedio u skoli i ucio o antici, hemiji, kvantnoj fizici i istoriji, on je trcao od kancelarije do kancelarije, nisio nekakve papire i probao da pogodi ukus svog sefa. Poslije bi poceo „visiti“ po medijima, televizijskim debatama trenirajuci suplji, politicki zargon. A kad ga ja izaberem, treba donijeti odluku o nuklearnoj elektrani, uvodjenju stubova za struju u garaze i parkinge, o planu i programu gimnazije, o cijeni litre benzina….

Kako ce on to jado???

Nikako!

Potpuno, beznadezno zavisan od svog strucnog tima, ekipe tehnokrata koji mu serviraju rjesenja i odgovore. Ne treba mnogo pameti da se shvati da je sve sto moj politicar produkuje od rijeci (odgovor na pitanje) do nove fabrike, djelo njegovih tehnokrata, a ne njegovo licno. Moj politicar kojega sam ja pazljivo „rukom“ izabrao, proizvodi ili na bazi gotovog rjesenja od tehnokrate ili na bazi sinocne reportaze na TV kada su novinari otkrili neki skandal. Pet minuta kasnije, u istom programu se pojavi politicar da kaze da ce se „to“ rijesiti. Nista on ne moze ni sam, ni prvi. Nista.

Pa ko zapravo vlada? Mi, gradjani ili tehnokrate?

Tehnokrate. Nasa je jedina utjeha da ce ih nas politicar okupljati prema nekom zajednickom ideoloskom principu koji mi dijelimo sa njim. Nazalost, ovo je slaba utjeha. Politicka scena se moze grubo podijeliti na dvije ideologije: liberalizam i elitizam ili socijalizam i solidarnost. Mi na izborima imamo u krvi jednu od ove dvije ideologije, ali to kasnije slabo pomaze kod pitanja zatvaranja skola, izgradnje pruga ili rjesavanja demografskih problema. Tu na scenu stupaju savjetnici, a u sta oni vjeruju, boga pitaj! Jer opet cu vas podsjetiti – sta je znanje? Ono kad neko kaze ja znam, ja ovo tvrdim, jer ja – znam. Sta je znanje? Znanje je jedna mjesavina istine i vjerovanja. I zato, neka nam je bog na pomoci.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s