Martin, vinske musice i ja

Znate li Martina? Aha, jasta radite. Ostale iz naslova poznajete…? Relativno.

E, pa Martin je Matrin Hejzenberg (Heisenberg), neurobiolog i geneticar (sic!) iz Njemacke. Osamdeset i dvije su mu godine. Marsala! Ako nekome pada odmah na pamet Verner (o kojem sam ranije pisao, cak vise puta, mislim), to mu je bio otac. Wow! Nisam ni ja znao dok ga nisam malo „protresao“ kroz internet. A o Verneru necu opet, iako je on definitivno covjek koji je zaduzio svijet tako sto je prvi otvorio vrata kvantnoj fizici! Biti sin Vernera Hejzenberga, nije lako. Opet, nesto se mislim, ne bi valjda ni trebalo biti tesko?

Elem, na Martina sam naletio nastavljajuci dalje da se „bijem“ sa zagovornicima slobodne volje. Prvo knjiga naslova (parafraziram) Da li je moderna nauka kompatibilna sa slobodnom voljom? koju je uredio neki Spanac, sada fino uhljebljen u Svajcarskoj. Spanac (Anton Suarez), takodje ekspert kvantne fizike, okupio je niz autora, istomisljenika i pokusao da sa bukvalno svakog moguceg aspekta poveze nauku (ili nauke) sa slobodnom voljom. Tu je neurologija, ekonomija, botanika, psihologija….. Jedan od njegovih koautora je bio i Martin. A Martin je „pokrio“ u knjizi oblast botanike i raspisao se o vinskim musicama u raznim eksperimentima.

Ali prvo Spanac. Veliko razocarenje. Uzmem ti ja i napisem njemu pismo (posto sam knjigu citao prije nekog vremena, zaboravih da je i Martin koautor). Knjiga salje pogresnu poruku (da slobodna volja postoji i da to moderna nauka potvrdjuje). A on naucnobezobrazno odgovori da ako je sve predodredjeno (sto ja tvrdim) onda se ne moze govoriti o pravilno ili krivo i sta vise, ako su nasi stavovi predeterminisani, nema smisla ni raspravljati?! Bezobrazluk svajcarskog Spanca. Ja mrzim kada razgovaram sa nekim i kada osjetim da smo na dvije razlicite platforme koje su bez dodirnih tacaka. Ova situacija moze da se dogodi ako vas sagovornik nista ne razumije ili – ako je bezobrazan. Zasto su tu bile dvije platforme? Zato sto Spanac pise knjigu koja salje poruku. On valjda time, indirektno zauzima stav da je ta poruka tacna i zeli da je podijeli sa nama. Ostati na toj platformi znaci argumentovati za ili protiv izlozene poruke. Ali ne! On mijenja diskurs i govori da ako ja imam pravo, onda razgovor nema smisla. Zasto ne probati pokazati da ja nemam pravo?

Onda neko pomene rad objavljen u Nejc (Nature) 2009. gdje je Martin pisao pod naslovom koji treba da pobudi interes: Slobodna volja, iluzija ili ne? I pobudio ga je naravno. Ne bi mi tesko, nadjem publikaciju i procitam. I naravno, Martin tvrdi da slobodna volja postoji. Cak i u tom malom radu ponovo pominje musice. I onda ja rijesim, hajde, sto ne bi, malo da vjezbam engleski, napisem i njemu pismo. Tada sam mislio da je fizicar, a ne geneticar… I ja, kao sto me je Bog stvorio uvidjavnim, rijesim da „obradim“ samo jednu rijec iz njegovog teksta, sve kako bi mu uzeo najmanje moguce vrijeme. Adaptacija. Martin pominje brojne eksperimente sa musicom, ili bakterijom E. coli i uvijek ista poenta: i bakterije i musice (i sve ostale zivotinje) imaju sjajnu moc adaptacije i onda prilikom novog (ponovljenog) izazova, promijene – slobodnom voljom, je’l te – ponasanje i izbjegnu problem. Mislim moze iz tih primjera da se sazna zaista puno, sve zanimljivije od zanimljivijeg! Bakterija sa svojim bicem (rep, flagil) moze da se hladi ako ga okrece oko svoje ose u jednom pravcu ili da se grije – u suprotnom pravcu. Na primjer. Ali, slobodna volja??? Necu ja sada da ponizavam bakterije – neka, neka i one mogu da misle, ali radi se samo o naucenoj reakciji (adaptacija)! A kojim instrumentarijem? Pa – genetikom, naravno. Kroz evoluciju, tone bakterija je izumrlo od vrucine (recimo) dok nije „naisla“ mutacija koja je pokrenula bic u suprotnom pravcu i osigurala hladjenje. To bi valjda jedan geneticar morao da razumije?

I sta meni Martin, Vernerov sin (wow!) odgovori. Opise samo jedan novi eksperiment koji cu vam ovdje citirati u cjelosti, jer je zaista zanimljiv.

Uska cijev sa svjetlom na jednom kraju. Ubacis u nju, sa onog drugog kraja roj vinskih musica. Direktno jedan dio njih pocinje da jurisa ka svjetlosti, a drugi (nesto) ceka. Ispostavi se da u svakom slicnom eksperimentu 80% jurisa, a 20 % ceka. Onda razdvojis te dvije grupe i stavis prvo „trkace“ u novi ali identicno dizajnirani eksperiment, a poslije „netrkace“ na isti nacin. I pogadjate: opet ce se i jedni i drugi podijeliti upravo na 80:20 proporciji.

„Iskreno, Martin“, pise jos na kraju??!!! I sta je on htio reci sa ovim?

Ja sam prvo stvarno pomislio da je on skromno samo htio da meni da za pravo. Bez velike pompe, evo prijatelju, ovaj primjer pokazuje da ste vi u pravo. Izvinite, ja sad odoh da se … pokajem.

Tesko. Onda se sjetim da mi je ime poznato jos od ranije i nadjem ga kao koautora u „spanskoj knjizi“. A tamo on bez ikakvog pardona brani postojanje slobodne volje, oslanjajuci se na botaniku. I onda shvatim, da je on zapravo umjesto „prijatelju“ mislio „sine, dijete, jado“ i time zavrsio samnom tu neprijatnu epizodu u svom dugom zivotu.

O boze! Pa ako se sa ovakvim volumena (sin Vernera Hejzenberga, geneticar) ne moze doci do priznanja (o iluzornosti slobodne volje), mozda bi ipak ja trebao da se zabrinem?

Naravno, ne.

Sva je prilika da se i ova citava polemika odvija opet na dvije platforme koje su medjusobno paralelne i nemaju dodira. Najprije je korpus intelektualaca (filozofi, naucnici, teolozi) bio ubijedjen da slobodna volja postoji (Kant: Covjek je slobodan, kad svojom voljom odluci da uradi ono sto /se/ mora), a onda su se pojavili pojedini istrazivaci mozga koji su utvrdili da reakcija pocinje nekoliko sekundi (7!) prije nego je subjekt svjestan (toga) i sad je dosao najnoviji talas – predvodjen kvantnim fizicarima – koji pokusava da dokaze da svijest nije preduslov volje. A zapravo oni govore samo o – ucenju. Covjek dobije vaspitanje, dobije jednako puno novih inputa iz okoline (socijalnih!, ne zracenje ili glad!), dobije cinjenice u skoli, cijelo vrijeme dobija informacije koje ga vode kroz sumu koja se zove zivot, a koje bi mogli grupisati u dvije grupe: ovo je za tebe dobro i ovo za tebe nije dobro (bez obzira da li se radi o moralu, ekonomskom stanju, kaznama….). I covjek uci. I onda iz tog naucenog reaguje (svojom voljom ono sto se mora). Da reaguje svojom voljom (hocu/necu). I to je njihova platforma. Ali ima druga platforma….

Kad ja kao pojedinac saznam nesto (vaspitanje, okolina…), ja se odredim prema tome (za buduce reakcije). Da, ali kako se odredim? I zasto tako? Jednostavno: ja sam kutija zatvorena sa 5 strana, a sa prednje je jedna mreza sa otvorima raznih velicina i individualnog rasporeda. Izvana upadaju informacije, bas kao Martinov roj musica. Ali uci ce u mene samo ono i onako kako to moja mustra na mrezi (za komarce) pokazuje i definise. A ja tu mrezu nisam ni krojio, ni dizajnirao, ni postavio. To je uradila moja genetika. Predodredjeno. Ali ne 100%! Meni se ne mogu cinicni zagovornici libertanizma rugati da je znaci „sve predodredjeno jos od Velikog praska“. Ne. Postoji epigenetika. Fizicki i hemijski uticaj (ne socijalni!) okoline na moje gene. A tu onda moze svasta da se dogodi (samnom). Ali, opet – bez mene…. I bez moje volje.

Ostacu veliki fan Vernera. Ali cini se da je bila ista greska koju danas ponavljaju Bjorn Borg (sin Leo uzalud pokusava da dostigne oca), a evo vidim i Novakom prvijenac pocinje sa reketom. Veliki otac u oblasti Alfa, treba da pusti dijete da se bavi Omegom.