Umjetnost, korjenovi

Je li umjetnost lijepa? Pravilnije, je li sadrzaj umjetnosti ljepota? Ma, jeste, ne moramo se ubijedjivati. Ali ima nesto sto mi smeta. Porijeklo umjetnosti, njeni korjenovi, citav taj prljavi proces nastajanja. Da, bas prljavi. Moze da se uporedi sa radjanjem: bolovi, nekakva tecnost (dijete odmah operu, zar ne?) i kao konacni rezultat – zivot. Nije sad bitno je li se rodio Alen Delon ili Pavle Vujisic- nastao je zivot.

Drugi primjer. Nadjite neki video zapis ili samo sliku sa Evrovizije 1963. Pobijedio je neki danski par (Jugoslavija je bila 9., Vice Vukov, Brodovi). Tada su ih stavljali na postolje kao sto to jos uvijek rade sa sportistima. Pogledajte ih! Lijepi, fini, umiveni, uredni, muskarci u smokingu sa leptir masnom, zene u haljinama. Cak i ako ne nadjete, mozete lako zamisliti Vicu Vukova? E, to hocu da kazem. A onda su Pol, Dzon, Dzordz i Ringo pustili kosu, da bi kao konacni proizvod dobili Koncitu koja je pustila – bradu.
Ima jos primjera…

Poslusajte kraj Bahove pasije po Mateusu. To je ona cuvena ’stvar’ sa horom djecaka uz koji vecina mora pustiti suzu…Ili Zak-Luis David poznati francuski slikar koji je bio fasciniran Napoleonom. Svi imaju pred ocima sliku Napoleona na raspomamljenom bijelom konju dok Bonaparta sjedi u sedlu potpuno opusteno, gleda u nas, ali pokazuje naprijed, u napad!
A onda je jednoj grupi Beclija dozlogrdilo. Toliko da se Egon Sile (Schiele) skinuo go i poceo slikati samoga sebe u pornografskim pozama koje i danas konzervativni Englezi cenzuriraju: ’oce da gledaju u muzeju sve sa casom sampanjca, ali napolju, na plakatu je Egonov ’ponos’ pokriven da se ljudi ne uznemiravaju. Unutra nije pokriven. Egon se skinuo, a Arnold (Senberg, Schoenberg) je ”u bijesu” prevrnuo naopako sva do tada vazeca pravila u muzici i stvorio atonalnu muziku (bukvalno, muziku bez tonova, mada ko se potrudi i nadje Preobrazenu noc /Verklärte Nacht/, pa je jos i malo osjecajan, vidjece da i ovdje moze suza da se pusti).

Mozda ce se nekome uciniti da ove dvije grupe primjera mijesaju estetiku sa umjetnoscu, ali to nije tacno. Dugo bi sad trajalo sprovesti analizu medjusobne povezanosti estetike i umjetnosti, ali pretpostavljam da svi vide ljepotu u oba ova domena kao jasan zajednicki imenitelj. To je zapravo polazna tacka svih analiza koje bi dokazivale jasnu vezu izmedju estetike i umjetnosti, ali vazno je napomenuti da u nekom vremenskom odnosu, estetika dolazi prva…

Nego mi ovdje analiziramo nesto drugo. Proces formiranja umjetnosti. Ako se opet vratimo Vici Vukovu i Dzonu Lenonu, zapitajmo se sta se to dogodilo izmedju njihovih pojava? Dogodio se Vijetnam. Da nije bilo Vijetnama, Dzon Lenon bi poceo karijeru kratko osisan! Vijetnam, naravno predstavlja samo opste poznati klimaks politickih tenzija nastalih neposredno poslije velike klanice poznate kao Drugi svjetski rat. Znaci vlastima nije bilo dovoljno sto je toliko ljudi izginulo i patilo, vec su brze-bolje pozurili da naprave scenu koja ce nam dati Margaret Tacer, Vijetnam, pa dalje Busove (G. W. Bush) i konacno Tramp?! Paralelno sa ovim uzasnim nizom, ljudi su reagovali i pustali prvo kosu, pa onda i bradu. Obicni ljudi nisu vlast i njihova reakcija ima ograniceni domet. Oni mogu da puste kosu. Ali njihova moc je u tome sto ih ima puno i kad svi puste kosu, imamo preko noci, novu estetiku. A iz nje i novu umjetnost: London Koling, Kles (Clash, London Calling)! I ljudi odmah osjete i razumiju. Razumiju da je Dzon Graham Melor (umjetnicko ime Dze Stramer / Strummer) iskren i da se zaista u bolovima valja po sceni u polozaju fetusa sve sa stativom za mikrofon izmedju nogu i grcevito uz tijelo.

Znaci nema nama umjetnosti bez pobune, odnosno bez velikih i tragicnih dogadjaja i nevolja. Ili? Da, nema, ali zasto nema??? Nema zato sto imamo demokratiju?! Cudo! Taj divni produkt ljudske misli, koji je dao ljudima pravo i mogucnost glasa, donio je nazalost sa sobom (kao ona amnionska tecnost sa pocetka teksta!) i ovaj uzasni mehanizam stvaranja umjetnosti iz tragedije. Dok nije bilo demokratije mogli smo dobiti klasicnu muziku (tzv. programsku) koja je docaravala polje, sunce, leptira, potok, ljepotu priride i ljepotu covjeka. Naravno i tada su vlasti uzrokovali tragedije, ali narod je cutao. A umjetnici su bjezali u iskonsku ljepotu i stvarali ljepotu iz ljepote. I sad imamo demokratiju. Vlasti nastavljaju jesti g…. , narod to osjeca na svojij kozi i Koncita shvata da duga kosa vise ne pomaze, red je da se proba sa bradom.
Ima li nade? Ne znam. Niti ce vlasti prestati sa tragedijama, niti se demokratija moze zaustaviti. Ali, 2000. godine je Majkl Klark (Clark) objavio knjigu Osveta Estetike: Mjesto Literature u Teoriji Danas i njom sublimirao sve glasniji poklic (koji dolazi od konzervativne strane svijeta): Vratimo se ljepoti! Sta ce ispasti na kraju, ne znam. Znam dvije stvari: estetika je kroz istoriju bila u funkciji sile i hijerarhije sto bas i nevulijeva nadu, a drugo – ja cu tada sigurno sjediti sa Vincencom Belinijem, piti lozu (on ce sigurno grapu) i razgovarati o njegovom ucitelju (Nikolo Zingareli) koji mu je savjetovao:” Ako hoces da te vole, koristi harmoniju”. Iako je ovo kraj ovog teksta, iz njega ste razumjeli da je savjet Belinijevog mestra samo pocetak naseg buduceg razgovora….