Djeca

”E, ova ce ti mozak okretati”, rekla mi je babica prije ”nekog” vremena u toku porodjaja kada se rodila nasa cerka. Iako sam ja bio prvenstveno koncentrisan na brojanje prstiju ruka i noga, cuo sam ove rijeci i zapamtio. I danas ih se sjecam, ali vise kao uspomenu, a manje kao prorocanstvo. Naprotiv!

Poslije se rodilo i drugo dijete i postali smo klasicna, cetvoroclana porodica. U sred sredine statistike.

Ima nas narod bezbroj uzrecica povezanih za djecu, kao ona primjer: mala djeca- mali problem, velika djeca, veliki problem. Narodne uzrecice su takodje neka vrsta statistike: opisuju fenomene koji se dogadjaju najcesce. Mada smo u ovom slucaju, mi mimo statistike. I to je zapravo ideja ovog teksta: reci par rijeci o ponosu zbog vlastite djece.

Svi roditelji vole svoju djecu i to se moze uzeti kao anksiom. Iako ima slucajeva gdje je to malo cudno, svi gledaju u zemlju, a nas narod zna reci – ovoga ni rodjena majka ne voli (ili ovoga samo majka moze voljeti). Znaci iako ima ”granicnih” slucajeva, ipak se moze mirno zakljuciti da roditelji vole svoju djecu. Za neku sasvim drugu priliku, bilo bi interesantno istraziti koliko je mazohizma utkano i skriveno u ljubavi, jer i to smo imali prilike vidjeti: ljudi vole da pate, da se brinu, da strijepe i sve to zajedno stavljaju pod lumbrelu ljubavi. I opet neki vise, neki manje.

Ali, rijec je o ponosu. To nazalost ne mogu svi roditelji dozivjeti. Pa jos, iz decenije u deceniju! Jer ima svako dijete svojih ”5 minuta slave”: u toku skolovanja, dobio peticu, u nekom sportskom takmicenju, ucestvovao…, tako da sigurno svaki roditelj dobije prilike da se osjeca dobro, da bude ponosan. Pet minuta.

Ali stalno!!? To je nesto u cemu mi u nasoj porodici mozemo da uzivamo iz godine u godinu, iz dana u dan. Vec 50 godina! Vjerovatno ljudi dozivljavaju ponos na razlicite nacine, ali za mene su to “napadi” koji se osjecaju cini mi se iskljucivo u – zelucu. Nesto sitno, brojno I zivo zatreperi u zelucu I onda se krene siriti radijarno na sve strane i gore u glavu i niz ruke, i niz noge. U isto vrijeme krece salva recenica koje sa mukom pokusavam(o) da kontrolisem(o) kako bi izgledalo – neutralno. Ja licno, najradije bi’ vikao, skoro pjevao, ali posto se uvijek mora voditi racuna o slusaocu, salva mora da bude kontrolisana. A zasto se mora voditi racuna o slusaocu? Pa jednostavno zato sto njima, bez obzira na masku i izraz odusevljenja, to nije i ne moze biti najkomotnija prilika u tom trenutku, a drugo, ako hoces da izdrze i da cuju sve sto bi htio da kazes, moras stalno samog sebe hladiti. Kao motor koji se zalijeva hladnom vodom. I onda na kraju, vecina (!) roditelja je izrazito izlozena i osjetljiva, kao go i bos na -20 stepeni. Reakcija publike, ukoliko je slabo odglumljena moze da zaboli: sta? Ne vjerujete??? Ali i to smo mi preboljeli! Mi smo na toj zimi sa minus 20 stepeni dobro i debelo obuceni, jer imamo iskustva. Pa ja sam ponosan na moju djecu i prolazim kroz ove napade iz zeluca, skoro pa jednom sedmicno! I tako iz godine u godinu. Navikne se covjek! Ojaca.

Zivot nije americki film. Mozda je britanska serija, ali definitivno nije americki film. Nasa djeca znaju da smo mi vrlo ponosni na njih i nama ne prijeti onaj klise iz americkih filmova gdje roditelj na umoru (neko umire, nije bitno ko, ali jedna strana u ovoj relaciji) zali sto nije imala prilike da kaze kako… bla, bla, bla. Ne, kod nas je to jasno. Ta nismo Svedjani! Svedjani se ne hvale svojom djecom, a to opravdavaju skromnoscu. Ahaaa, kako nije. Nemaju sta da ispricaju – to je. U Svedskoj je americki klise svaki dan. Ali oni to vole: vole da oponasaju Ameriku, pa makar to bio i klise.

E sad zanimljivo je pitanje, jesu li nasa djeca ponosna na nas?

Ne znam. Ne znam ni trebaju li biti? Trebali bi…. Valjda.  Makar bi mi morali znati. E, ovdje prijeti klise. Ono da saznam…. Pri kraju….No, rano je. Ne mislim jos umirati, ima vremena. Mozda saznam i ranije?