U narkomanskom zargonu, se kaze da je „pao“, sto znaci da je uhvacen, pao u ruke policiji i slicno. Definitivno nije pao na ulici, niti je ubijen. Radi se iskljucivo o funkcionalnom stanju, ne bioloskom.

Imam ovdje jednog kolegu, Grka. Samo sam cekao dan kad ce – pasti. Mislio sam da ce pasti na poslu, u intereakciji sa kolegama, Svedjanima, ali ne – pade napolju. Pade u konfliktu sa ovdasnjom kulturom. Imam jos jednog kolegu – iz Afganistana. Ali on je „pametniji“ i dosljednije se drzi ledjima ‘uzazid’, sto smanjuje sansu da dodje u sukob sa ovdasnjom kulturom. Sta vise, daje mu sansu da vidi bolje i da – bude filozf! On kaze, cim dodjes ovamo moras shvatiti da tvoje dijete nije vise tvoje. Sto to prije shvatis, bolje za trebe.

I sta je bilo?

Grk, inspirisan Cicipasom, da sina odmah na – tenis. Skup sport, neizvjesno ulaganje, ali moze se, makar u pocetku. Sin, jedanaest godina. Valjda je talenat, ne znam. Ali vec, drcan. Na jednom turniru, izgubi mec i pred svom publikom (a i kako bi drugacije?), odvali reket o beton i slomije ga. Tati Grku se to nije dopalo, pridje sinu i …sad postoje dvije verzije, kao uvijek. Po tatinoj, malo ga je pipnuo vrhovima prstiju po donjem dijelu obraza (i on kao i sin, pred publikom!), dok druga verzija „svedska“ kaze da se samar cuo na tribinama. Da stvar bude gora, kada je bilo zvanicno proglasavanje pobjednika i kada se sinovo ime pomenulo, publika je aplaudirala – svedska verzija, a tata je vikao:“Uaaa…“.

Rezultat? Neko je iz publike prisao tati i rekao mu da se tako ne moze ponasati prema djetetu i uslijedila je prijava policiji. Poslije je sve islo kao na filmu. Tata je bio u policiji na razgovorima, sa djetetom i bez djeteta, dijete je policija pokupila iz razreda (sic!) i odvela na razgovor, uskoro slijedi sudski postupak sa svjedocima, tuziocem, advokatom, sudijom. Novine su pisale o slucaju vec dva puta (svedska verzija).

Pade „moj“ Grk. Da se sve dogadjalo na Peloponezu, niko nista ne bi ni primjetio. Ovdje je dijete izjavilo policiji da to nije bio samar, da se sve razjasnilo, ali dzaba – policija smatra da se on boji oca i da se ne usudjuje reci kako je zaista bilo.

A sta je ovdje najveca nesreca? Opet taj prokleti kulturoloski sudar. Isto dijete i isti otac, ali na Peloponezu, ista situacija bi bila zaboravljena za par dana, a dijete bi nastavilo svoj zivot bez traume. Ovdje, ista scena, ali dijete nastavlja zivot oznaceno dozivotnom traumom iako ga je svedsko drustvo kao pokusalo zastititi??! Znam da ima (sto bi rekao Vucic) strucnjaka koji smatraju da je samar taj cin koji traumatizuje dijete, ali to bi rekli svedski strucnjaci. Ne vjerujem da bi se grcki sa oviom slozili. Mozda i bi, ok, ali sa rezervom. Zasto sa rezervom? Kojom rezervom? Pa rezervom – sredine. Kulture u kojoj se incident dogodio. Incident ne moze da ima jednaku tezinu u dvije razlicite kulture gdje je u jednoj prihvacen, cesto vidjen i na neki nacin dozvoljen, a u drugoj nije. Ne moze se grcko pravosudje transplantirati u svedsko. Ni obrnuto. Pravosudje proizilazi iz normi koje su okolnostima definisane, uspostavljene i akceptirane. Nisu iste u svim kulturama.

Zato kolega iz Kabula ima pravo: nasa djeca vise nisu nasa. Ona pripadaju Svedskoj i svedskim zastitnim mehanizmima. Nasi uplivi mogu samo da rezultiraju stetom i zbunjivanjem. Kako ce se ovo zavrsiti na dugu stazu, ne znam, neko ce pricati ko doceka, prezivi i zapamti. Daleko sam ja od toga da prihvatam stavove hriscanskih crkava sa prostora Jugoslavije (zanimljivo, konacno nesto jednako u njihovim ideologijama!), ali ovaj sukob izmedju tradicionalne porodice i modernog drustva gdje profit i karijera melju porodicu, mora da jednog dana donese rezultat. Pobjednika i pobijedjenog. Tesko je iz ugla jedne generacije dati zakljucak: suvise smo mali u vremenu da bi vidjeli cijelu liniju – vidimo samo jednu tackicu, jednu sicusnu krivinu. I naravno, iz urodjenih nam ideologija, naslijedjenih i upijenih iz kulture iz koje dolazimo, mozemo da filozfiramo o kraju. Nabijeni ovakvim shvatanjima, kao sto jesmo, tesko da mozemo vidjeti porodicu kao pobjednika. Rezultat je uzasno frustrirajuci, ali ne zato sto zalimo za porodicom (kao socioloskom jedinicom), vec zato sto smo dnevno svjedoci efikasnosti i udobnosti ovog sistema koji ide ka pobjedi. Ide li? Moze li se bas sve kupiti?

Imamo samo jedno zajednicko: obojica mrzimo avione, samo tako! Bora pjeva i prijeti avionu da ce mu slomiti krila, a ja – pisem. Krenuo sam od pitanja ima li i jedan jedini prijatan trenutak u toku ovog predugog procesa koji se zove, putovanje avionom? Nema. Ali, ponovicu pitanje i na kraju teksta, pa cemo vidjeti. Krenimo redom….

Kupovina karte. Tu treba da nadjete datum, cijenu, da se svima uklapa. Nervoza krece…. Broj presjedanja. Korona je slomila skoro sve avioprevoznike. Oni se sada oporavljaju sisuci nasu krv. Kako? Pa tako sto nas tjeraju da putujemo od Svedske do Hrvatske za 18 sati (sa tri presjedanja i jednim ili dva nocenja…). Sta (do)kupiti? Cijena se odnosi na stolicu, a sve ostalo se dokupljuje. Mjesto stolice u avionu, kufer u trupu, ruksak ispod stolice, manja torba u polici iznad… Eee, disanje je jos uvijek dozvoljeno. Bez obzira gdje bila stolica (mogu da zamislim, da sto budete blizi pilotu, to ce udah vazduha za 20 godina, biti skuplji. Objasnice vam to zahtjevima ekologije, naravno). Cijena. Nova frustracija: birate li „izvikane“ kompanije, osjecati cete se bolje, ali cete platiti duplo vise od ovih „piratskih“. Krenimo. Parking. Parkirati na aerodromu automatski znaci 30% vise od cijene u gradu. Slijedi teglenje kufera (razdragana djeca bi najradije da napumpate slaufe, koture, madrace i ostala pomagala, jos prije kretanja). Nosenje ovog biblijskog tereta ne olaksava vasa zabrinutost prizorom koji cete ugledati kada stupite u aerodromsku zgradu: migracije? I udjete. Ogromne kolicine ljudi, kao kad stignu svi dnevni migranti u Brindizi. Morate predati kufere i eventualno se cekirati. Pravac red koji zavija kao labirint, tako da moze da stane vise ljudi. Labirint je formiran od elasticnih traka, koje su za vas kao Kineski zidovi, a osoblje ih cijepa, premijesta, kaci, skida, lakocom kojom vi postupate sa vasim prljavim carapama. Na salteru se odvija susret dvoje glupih ljudi. Rijetko taj susret prodje prijateljski. A onda: red za granicu! Vadi tecnosti, prenosivi kompjuter, kais. skini cipele???! Na rentgenu ipak pisti, a ako i ne zapisti, vas ce kao slucajno izabrati da provjere imate li pod noktima tragove tnt-a. Moracete objasni sadrzaj nesesera. I kada vratite kais i podignete pantalone, idete pravo u prostoriju otuznog, memljivog vazduha gdje se mijesaju Rafaelo i Mocart loptice sa Milkom cokoladom i Clarins rumenilom za usne. I onda gejt i cekanje leta. Putem do gejta srecete uznezvjerene ljude koji idu naprijed-nazad, trce, u panici, vicu, svadjaju se u bolu od straha da ne ostanu na aerodromu kao Tom Henks. Ni vasim nogama nije lakse: oticu. Bole. Nekad je vrijeme izmedju dva leta kratko: taj strah je posebna kategorija, u ravni onoga kada shvatite da vam vise nema djeteta na trgu prepunom turista… Trka i panika. Aerodromi nisu bioskopi – hodnici su uvijek kilometarski. Na gejtu cijelo vrijeme ponavljaju besmislene poruke (zajednicko mjesto svih poruka koje vam salje osoblje: ponavljane i – prazne, ne vode nicemu). Imam osjecaj da nas drze tim porukama u tenziji, da stalno nesto iscekujemo. Valjda da ne odemo??? Bastina koncentracionih logora, onaj njen najbolji dio, djeluje svom svojom ljepotom na aerodromima: sortiranje ljudi u grupe prema plateznoj moci. Najcjenjeniji su oni koji nikada nisu dali ni dinar za put – placaju firme. A oni se sepure zlatnim karticama ponosno objesenim o rucke rucnog prtljaga. Brzo li se ljudi nauce da gledaju s visine! Sto su manje sami u tome ucestvovali, to se brze „popnu“. Ima aerodroma gdje svi onako fino sortirani idemo sprat nize, pa u – autobus . Gdje nestadose grupe?? Pred autobusom se stoji dok osoblje u zutom po 5-6 puta ne razmijeni neku manuelnu signalizaciju. Kazu, za nase dobro. Kad autobus stigne, ponavlja se procedura. I opet je to iskljucivo za nase dobro. I pored ponavljane signalizacije, napustanje autobusa ne znaci automatski i ulazak u avion. Ne! Treba se malo u tisini pokloniti stepenicama. Onda ide jedan cisto intimni trenutak: dok cekate vas red, jednom nogom ste na pragu vrata: uci ili ne. Uci ili pobijeci glavom bez obzira, pa makar vas odmah uhapsili. Bolje i to, nego da vas rodbina trazi po spiskovima, a lokalne TV ekipe, zeljne informacija idu okolo i pitaju vasu rodbinu kako im je. Ima nesto sto se zove taxing: avion vozi brzinom Renoa 4 okolo, „satima“…Mala djeca vriste: ustalo ih jutros u 4, pa su nervozni. Demonstracija sigurnosnog postupka koju niko vise ne prati. One police za vas rucni prtljag, skupo placen kod pirata, vec je odavno pun, jer ste vi grupa 5 za ukrcaj. Osoblje uporno ponavlja neke infomacije koje nikoga ne interesuju. Prostor za koljena je preuzak. Onaj ispred vas, svakim pokretom ucini vise za vasu artrozu nego prvenstvo u Italiji za Ibrahimoviceva koljena. Izmedju reda 5 i 6 spustaju zavjesu. Kao u Jemenu: vile bogatih aristokrata i izbjeglicki logori oko Sane. Iza zavjese cujete zveckanje tanjira, a vama prodaju vrucu vodu. Svi koji prodju hodnikom, udaraju vas po ramenu, koljenu, stopalu, a onaj debeli pored tebe je pazljivo iskoristio da se nasloni na naslon za podlakticu izmedju vas. Kako ustati kao srednji u redu, a morate do WC-a? WC uzak kao pola telefonske govornice u Londonu (paradoksalno, sva ova mucenja su da bi vidjeli tu poznatu, crvenu govornicu u Sitiju!!???)… Spustili ste se poslije bezbroj sati leta. Ponovo taksing. A najveca muka pocne od momenta kad svi skoce sa sjedista dok otvore vrata! Sekunde su kao sati. Vi ustali i stojite, a oni koji jos sjede ce vaditi stvari tek kad ustanu… Do vrata ljudi idu kao da su ucviljeni i prvo koljeno rodbine na sahrani. Idemo po kufere, hoce li doci ili cemo na salter da prijavimo nestanak?

Napomena: ako imate 2 ili 3 presjedanja, sve gore pobrojano pomnozite sa dva ili tri!!!!

Dakle ima li ista, ali ista prijatno u ovom parcetu kratkog zivota, parcetu koje zovu put avionom?

Ima!

Kad vas cerka ceka autom ispred zgrade aerodroma.

Biti vojnik, biti u ratu …, opasno je. Moze i da se pogine. Svaki vojnik zato voli da popravi svoje sanse da se jednog dana vrati kuci. Ziv, a po mogucnosti i bez invaliditeta. E, tu dolazi u pricu general. Dobar general nije garancija da ce se vojnik vratiti kuci prema naprijed navedenim zeljama, ali je uz dobrog generala, sansa veca. Los general, povecava sansu da se ili ne vratis uopste ili da te – donesu.

A sta je los general?

Eee, ali prvo moramo da se dogovorimo da li pricamo o zivotu ili filmu? Jer u filmu, imate tu sjajnu, dobitnicku kombinaciju, kombinaciju koju publika obozava: los general, ali – genijalan, pa svi prezive. Kroz film, on radi sve naopako, prosjecni gledalac se cudi, ali na kraju – sve bude u redu. Nazalost to je film. U zivotu los general, najcesce znaci nesrecu. Moze uz nesto srece i los general da dovede svoje vojnike neostecene kuci, ali – tesko.

U filmovima pisci scenarija maksimalno koriste ovu romantiziranu kombinaciju. I ne samo u ratovima sa generalima ili vojnicima. I agent Hant /Tom Kruz, Nemoguca Misija, krsi pravila („los“), ali pobjedjuje. Isto je i sa Varg Veumom (v. rane radove): mrzi pravila, ne bira sredstva, rastura, ali na kraju kad svi („sistem“) zakazu, on („los“) nadje rjesenje i svima lakne. I svi (ukljucujuci i sistem) mu oproste. A sta bi rekli tek za doktora Hausa? Sam protiv svih, a pobijedjuje?!

Nazalost, bas kao sto ni Statam ne moze da razbije 12 zestokih, londonskih momaka za samo par minuta, kao sto ni agent Hant ne moze da visi na litici iznad norveskog fjorda, 45 minuta, pa jos ranjen – odnosno mogu oni, ali samo na filmu, tako ni mi ne mozemo da se nadamo u cuda. Cuj, nadamo?! Racunamo na njih. Ali, ne moze. Nema. Razmislite, koliko puta ste za 30, 50 ili 60 godine dobili pomoc pravog cuda? Ne mislim sad na situaciju kad stojite u redu za kasu, a oni otvore jos jednu kasu i vi to prvi primjetite. Mislim na prava cuda: iznenadni i neocekivani zaokret vaseg zivotnog puta u novom pravcu koji vam donese prednost. Dva puta? Tri? Zato, ne racunajte na srecu. Dalje sto se moramo dogovoriti, ako podvlacimo crtu i dajemo ocjene: da li govorimo o (ne)uspijehu koji vas cini (ne)srecnim par dana, a zadovoljnim i ispunjenim cijeli zivot ili obrnuto? Mnogo konflikata dolazi iz odnosa vas, pojedinca sa sistemom. Ne znam da li je privid, ali ta relacija cini se, nosi jedino moguce neprijatne rezultate. Ne znam, moguce je da one scenarije sa pozitivnin rezutatom ne primjecujemo, jer ih podrazumijevamo? Recimo put avionon koji se nije srusio: ipak je tu sistem ucinio svoj dio posla i vi ste se 4 sata kasnije spustili 4000 km dalje. A ako bi htio maksimalno da otezam svoju poziciju u ovom monologu, podsjeticu da je sistem stavio u stolicu (aviona) poslusnog, a ne kocopernog pilota.

Opet, nazad do filmskih ”negativaca”. Kada oni krse pravila i suprotstavljaju se sistemu? Iskljucivo kada je u potanju visi cilj! Rizikuju se zivoti stotina ljudi da bi se spasio jedan. Je li ovo primjer za visi (moralno visi) cilj? Jeste. Ali u filmu. No za Hanta nema prevelikog rizika: spasice jednoga, a mirakulozno se nista nece dogoditi ni drugima koje je on svjesno doveo u opasnost. Publika srecna, napusta film kojem su dozvolili da ih dva sata drzi u snu.
Sta ste vi u vasim zivotima? Dobar general koji siri sigurnost i gdje se svi osjecaju komotno ili ste kavgadzija, neko ko ne podnosi okvire sistema i voli da ih pomijera. A kad se granica gurne i kad se sistem zaljulja? Ljudi oko vas povezani ili bioloskim vezama ili profesionalnim, prestaju da disu, zgledaju se i cekaju. Ovaj osjecaj ne prija nikome – na kratku stazu. Na dugu? Ono kao kad M. Brando sjedi u vinogradu na kraju Kuma. Recimo da ga unuk pita kako bi ocijenio svoj zivot? I bas kad je htio odgovoriti, skljoka se sa stolice. Mozda je i bolje, jer nisu svi ponosni na svoj iskreni odgovor.

Dvije teme! Jeste, ali vidjecete – imaju zajednicku ideju… Takozvanu crvenu nit.

Sto bi rekao Z. Kesic, hajmo mi – redom.

Lin-tavla. Namjerno kazem ‘tavla’, iako je to svedska rijec za – tablu. Ploca koja visi na zidu, kao one nase tamnozelene iz ucionica. Samo, ovdje, posto je Svedska bogata, ovdje su ‘tavle’ one blijede na kojima se pise flomasterima. A nema ni Tita iznad… A ni lin nije to (lin) nego ‘lean’, znaci pojam koji se koristi u menadzmentu i koji treba da osigura organizaciju rada gdje se sa sto manje resursa postize maksimalni efekat. I onda jednog lijepog dana (ili je bilo upravo suprotno: kraj novembra, mracno, hladno i mokro?), padne na pamet nekom projektantu* ideja da uvede lin u zdravstvo. I je… ga nema mrdanja: sistem je tako napravljen da drzava kojoj svi vjeruju, stampa mlade, nadobudne projektante, a oni, sta ce, kud ce, moraju da izbacuju ideje (zamislite da ste vi skolovani kao majstor za pravljenje ventila i onda samo sjedite na poslu bez ijednog novog ventila?!). Moraju da smisle nove projekte. Ovi ce na krilima autoritarne drzave lako naci svoje izvrsioce u raznim organizacijama i onda – izvolte, nekoliko godina ima da se mucimo sa projektom. I tako dodje lin i kod nas. Kako se to prakticno izvodi? Lako! Jednom sedmicno, uvijek u isto vrijeme svi zaposleni u jezgrovnoj organizaciji, treba da se postroje u hodniku ispred table i da glasno, bez kocnica i stida izbacuju ideje. Znate vec: ‘brejnstorming’, takodje neciji projekat, mada internacionalan. Neki ‘odlikas’ iz organizacije ce imati cast da drzi flomaster i sve pise na tabli. Ali, strukturirano, u grupama prema… kljucnoj rijeci, ideji, zajednickom nazivniku. Nismo stali vise nego tri puta, ja sam poceo da se rugam cijeloj ideji i da par dana prije, a posebno nekoliko dana kasnije, izbacujem sve otrovnije i otrovnije komentare. A znam to da radim. Prvo, jer mi je sarkazam jaca osobina, a drugo, kao pripadnik najvise klase u strukturi organizacije, nisam imao kocnica…. Jedne nedelje, kao dezurni, sam, nacrtao sam na tabli Lamborgini Mijuru. I to znam.

I da ne duzim. Rezultat? Lin je umro poslije nekih 3-4 mjeseca, a ja sam dobio batine. Onako tipicno zapadnjacki, bez velikih zvona, tiho, vise kroz opstrukcije i podmetanja, nego kroz udarce, ali – moj ionako naceti polozaj ovdje na Zapadu, dobio je dodatnu, mozda i odlucujucu pukotinu. Ali primjetite ono sto je najvaznije u prici: onaj koji je imao moc da unaprijed vidi propast jedne stupidne ideje, ne da nije za gasenje iste dobio nagradu, vec je – kaznjen. Ali, nista novo! Ni za Zapad, ni za Svedsku ni za mene. U svakom narodu ima neka varijanta uzrecice o pijevcu koji se prvi oglasi, pa zavrsi u loncu.

Znate da Svedska dugo nije ratovala. Mnogi kazu, 300 godina!? Boga pitaj je li to tacno, sta vise, ovo se govori vise od 20 godina da ja znam, pa barem to cini da je procjena pogresna. Ali dugo zive u miru. Cak su i za vrijeme Drugog svjetskog rata samo otvorili granice za prolaz Njemaca i zeljeza (za Njemce) i – obogatili se. Neka, neka: i moja porodica se malkice ogrebala o to bogatstvo. Ali ideoloski, sta su postigli? Zagledani u Gausovu krivu raspodjele osobina, primjetili su da je trbuh najvoluminozniji. I odlucili da naprave sistem gdje ce samo (!) trbuh biti zadovoljan. Sit i zadovoljan. Oba kraja, sa lijeve i desne strane, frustrirana. Lijevi stoje ispred monopolske prodavnice alkohola, tetovirani u drustvu psa, a desni drze pare napolju. Ali bas briga Svedjane! Lijeve lazu da ce im (drzava) pomoci, mada im pomazu mnogo vise nego recimo Rumuni svojoj napustenoj djeci, a desne ganjaju raznim instrumentima poreske i ostale policije. Rezultat? Pa onih „300 godina“ se nastavljaju: vecina zadovoljna. Sve je njima prilagodjeno. Jeste, znam, to je formula stabilne politike i stabilne drzave: jaka i zadovoljna srednja klasa. Ali ne moze Srbin svakog trenutka da se ovoga sjeti.

Ne vozim vise BMW; sad je Tojota Hajluks (Toyota Hilux). Uzivam u komoditetu i legendi koja prati ovaj auto. A onda lako zaboravljam da je lin izasao, bas kao i moj auto iz japanske fabrike automobila, Tojota. Napravljen po linu…

*projektant ili kako ovdje kazu ‘vodja projekta’, to je jedna ziva napast. U SSSR-u su imali hoteli one cuvene babe sto bi po cijeli dan sjedile po hodnicima hotela i zijale u prazno. Malo spijuniraju, a mnogo vise popravljaju statistiku nezaposlenih. E ovdasnji lideri projekata su ista stvar: drzava ih fabrikuje na seoskim fakultetima u ogromnim kolicinama, nauce ih nesto o metodu i statistici i – puste. Nama na vrat. Oni moraju da smisljaju nove i nove i nove projekte i tjeraju organizacije u nesto sto niko ziv tamo ne zeli. Obicno se projekat mora istrpiti 4-5 godina dok se sam ne ugasi. Iako vecina zna od pocetka, da ne vodi nicemu. Ali, trpe. Zadovoljno, pa trpi. Kant se smjeska… Ali za to vrijeme vec stigne desetine novih projekata….

*Ovaj „nice“ je zapravo ovaj: Nietzsche. Sad razumijete?

Sta hocu da kazem? Svi ljudi su – ljudi. Ima heroja (Niceov supercovjek), ali nema profesije koja bi obuhvatala samo nadljude. Doktori nisu nikakav izuzetak. Vazno je objasniti i na koju „super“ osobinu se misli. Ne, snaga, ne ni pamet, ni izdrzljivost… Radi se o samokontroli.

Pozadina. Primjeri.

Doktori rade sa slabim dijelom drustva. Bolestan covjek je u podredjenom polozaju. Pocev od slabosti tijela u bolesti, pa do bukvalno, ponizavajuceg momenta kada se treba skinuti. A svi okolo obuceni.

Ili, hocete na put avionom. Popunjavanje e-formulara pred odlazak na aerodrom. Jesi li probali? Po „hiljadu“ puta ista pitanja. Na aerodromu, red od 200 m. Skidanje kaisa i cipela, vadjenje flasica sa tecnoscu (vecu od 100mL ne smijes ni imati – oduzece?!). Pa sortiranje u poslednjoj cekaonici pred ukrcaj: oni sa zlatnim karticama…. Pa kad sletis, „Sjed’ tamo!“ , jer neko je odredio da nije sad red na tvoj red. Ili cijeli spektar „razbijanja“ i sikaniranja ljudi koji su se usudili pojaviti tamo gdje se prodaju skupi proizvodi ili prodaju skupe usluge: prodavac ne treba da ima obzira prema tvojim slabijim tackama, jer boze moj, dosao si mu u kucu. Ti ne mozes reci da zelis taj BMW i dalje iako ti fali par hiljada EUR….

E o ovome se radi. Bankar, prodavac BMW-a, poreski sluzbenik, tvoj revizor, svi oni se udobno smjeste u svoju fotelju, gledaju kroz tebe, namjeste tugaljiv izraz na licu i ponavljaju: „Razumijem, ali…“. Razumiju oni moj problem, ali! Ali znaci, nema nista od toga da ja to sto trazim, dobijem, ako nisam ispunio poslednji, najsicusniji zahtjev. A doktor? Mora da razumije sve. I da se razumijemo, ne radi se o bolesnikovoj bolesti! Radi se o – pacijentu. Bolest je – makar u Skandinaviji – najmanji problem. Niko nista ne placa, sve je dzabe (sto moze biti dio problema!). Kad bi pacijent mogao poslati kod doktora samo onaj svoj dio sto spada pod ‘bolesnik’, a onu razliku ostaviti kod kuce, mi bi izdrzali dupli vijek. Ali ne moze: dolazi ti pacijent. A pacijent je bolesnik + individua. E te individue nas cine umornim, pregorjelim, netolerantnim, neugodnim, grubim, te individue nam trose moc samokontrole. Objasnis i bolest i lijecenje, a on pita: „A, mora li…?“ Sta bolan, mora li??? Ti pomislis u sebi, pa onda ponovo. Svaku terapiju moras objasniti (to za bolesnika) i onda dodatno motivisati da bi i kao individua bio zadovoljan. Uvijek moras imati razumijevanje za njegovu individuu, jer je bolesnik. Pacijenti brzo shvate da imaju u svom rjecniku najmocniju rijec od svih rijeci, rijec koja otvara sva vrata, koja nas zdravstveno osoblje stavlja u liniju u stavu mirno, efikasnije nego bilo koja komanda. Rijec je: uznemiren. Uznemiren bolesnik ima pravo prvenstva, uvijek, bez obzira sta bas tada radis. Jer valjda, smo svi gledali previse filmova gdje ljudi potezu ruku na sebe…. Uvijek moras imati razumjevanje, cak, ponekad samo dva sata nakon sto su tebi oteli iz dzepa bezobrazno puno para za neku uslugu. Iz dana u dan, 40 godina, moras pokazati razumjevanje. A za kraj, racunaj da si „kriv“ ako rezultat ne bude kako je zamisljeno. Razumi i to.

Nije isto stajati u BMW-ovoj radnji ili u Urgentnom centru. Tacno je. Ali ja ovdje ne uporedjujem kupca i pacijenta, uporedjujem prodavca i doktora. Oboje su ljudi.

Sta je to sto doktore stiti od grubosti? Obrazovanje i plata. Obrazovanje da u svakoj ovakvoj situaciji, imamo intelektualnu moc da se sjetimo kako iza „cudne“ licnosti stoji bolesnik i da zadrzimo mir i kontrolu. A plata, da tu i tamo odemo u prodavnicu BMW-a i pokazemo ljigavom prodavcu da mozemo. Ali, sjedeci u drustvu doktora skoro 40 godina, vidim da ovo nije dovoljno. Kako vidim? Pa tako sto cujem, a i sam ucestvujem u komentarisanjima one diferencije izmedju bolesnika i pacijenta. Takozvano ventiliranje. Praznjenje od frustracije. I tako se smjenjuju stanja popustanja kontrole sa stanjima uvidjanja te slabosti. Problem bi tek bio kad bi covjek primjetio da je usamljen ili cak sam u ovakvim situacijama popustanja kontrole: ne, daleko od toga. Mozda je bolje okrenuti stvari na drugu stranu? Ima li iko ko dosljedno pokazuje izuzetnu snagu samokontrole? Da, rijetki, ali – ima. To su oni Niceovi….

Sto bi rekao Dezulovic, j…ni komunizam. Mada, u ovom „citatu“, njegova je samo prva rijec- ne vjerujem da bi ih on ovako spojio.

Komunizam nas je rasturio. Ali, onako zestoko, po sirini, po dubini i trajno. Sistem koji je zasnovan na ideologiji koja podsjeca na nacin na koji porodica Djokovic objasnjava svijet: naivno, djetinjasto i slijepo. Ali, dok je uticaj Djokovica na nase shvatanje svijeta, vrlo ogranicen, dotle je komunizam uspio da brojne zemlje, velike i male, zavije u crno. Sta reci za 8-ocasovnu podjelu dana (spavanje, rad i ‘uzdizanje’)? Ili za ideju da su radnici vlasnici sredstava za proizvodnju? Muka mi je vec od same pomisli na ove ideje. Opstenarodna odbrana i drustvena samozastita. A?

Nego nesto drugo sam htio reci. Mi, Srbi, ponasamo se kao mali Rusi. Toliko je to slicno ponasanje (mada se radi o raznim skalama ili redovima velicine) da je vrlo bliska ideja da se Vucic konsultuje u Moskvi i vraca kuci sa definisanim zadacima. Sta je pozadina fenomena? Postkomunisticka drzava prozeta korupcijom, mafijaskim kapitalizmom i rasturenom privredom, ima znacajnu masu problematicnih, mracnih ljudi koji svojevoljno i samoinicijativno ili nakon „konsultacija“, krecu u idiotske manipulacije kroz Region. Mi dakle ne mozemo krenuti na Ukrajinu, ali zato Albanija, Makedonija, Kosovo, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, osjecaju s vremena na vrijeme da im je Srbija susjed. I bas kao i (veliki) Rusi, gdje god ima (makar jos) jedan Srbin (Rus), mi iz Srbije cemo pokazati nasu zabrinutost na isti nacin kao sto bi slon usao da pocisti prasinu i prodavnici Sfarovski kristala. Imponuje skup ideja kojim Srbi krecu u iritiranje svoje okoline! Najnovija je pokusaj da srpski politicari (sic!) definisu ko je ko u bastini dubrovacke knjizevnosti. Naravno, oni ce to lako prenijeti (delegirati) na ovu ili onu ‘maticu’, sakrivajuci se iza tzv. akademika koji su tu (to!) samo zato sto su u pravom periodu bili na pravoj politickoj strani. Jos gore, to sto su bili pravilno politicki orjentisani i svjesni uklonio je i teret obaveze da se obrazuju u svojoj struci i da budu eksperti – jok, mediokriteti koji imaju znacaj samo u sobi Matice, SANU-a ili slicnih zgrada. I to mozda i ne bi bio neki veci problem, kad ne bi u ciljanom dijelu Regiona, isprovocirao iskljucivo identicnu ekipu ljudi da ojacaju i doprinesu definisanju tzv. mnijenja. Ako je ko lavovski pomogao hrvatskoj Matici u naporu da ubrza donosenje zakona o hrvatskom jeziku, onda smo to mi. Moze se cak reci da iza svake nove hrvatske rijeci, stoji neki mladi hrvatski trbuhozborac i dva Srbina. Iz Srbije. A svjedoci smo da nove rijeci stizu vrtoglavom brzinom. Nego, sta cemo sa dubrovackim piscima i kako ovo zaustaviti?

Nazalost, redosljed poteza je odlucujuci: prvo ovo treba zaustaviti, pa onda dozvoliti vremenu da ucini svoje i tek onda ce se i Marin Drzic i Gundulic smiriti na svojim prirodnim mjestima. A ovo se moze zaustaviti samo ako Srbija na neki nacin izbjegne nove dramaticne sukobe na unutrasnjoj politickoj sceni. Znaci malo mira i dosta vremena. Rezultat ce biti promjena na izborima, jer glasaci tek nakon godina mira mogu da glasaju racionalno. Isti covjek ce vam danas na dan prije izbora relativno razumno objasniti sta su problemi u Srbiji, a onda ce dan poslije glasati za one koji su vec na vlasti. Tek kad prodje novih 15-20 godina mira i nekakve stabilnosti, mogao bi taj glasac da na dan izbora zaokruzi prema svom ubjedjenju koje je iznio u svojoj kuci. Ako uspijemo u miru i stabilnosti „pronaci“ novog Djindjica, i ne ubiti ga, moze se ocekivati da srpska privreda dobije zamah i krene ka prosperitetu, a ljudi ka blagostanju. Onda nam treba novih 20-30 godina da se na svim mjestima od nastavnika u gimnazijama do akademika i ministara, pojave novi, normalni ljudi. Ovakav romantizirani scenario srpske buducnosti, doveo bi i do slicnih promjena (zakon spojenih posuda) u Regionu. Rezultat?

Rezultat bi bio da bi hrvatska i srpska naucna i kulturna elita (ta, nova!) organizovala simpozijum u dubrovackom hotelu i jednom za svagda objasnila ko je ko i sta je sta. Kasnije bi se ti stavovi pretocili u skolske programe obje drzave i novi ucenici bi to ucili, znali neko vrijeme, a onda sve lijepo zaboravili bas kao i Periodicni sistem.

Vratio nam se Novak iz Australije. Bez ucesca na turniru. Svi sve znaju o ovome. Ili? Ili niko ne zna nista? Teniski savez Australije pojacan sa dvije medicinske, nezavisne komisije, poziva Novaka na turnir (viza mu bude odobrena). Djokovic pravi klasicne brljotine i ne postuje karantin (pozitivan), muva na formularu bas o ovom pitanju (je li postovao karantin – jer za njega je mijenjanje drzava kao za nas mijenjanje sobe sa prodavnicom) i australijski politicari osjete sansu da zarade vazne poene pred izbore, odbijajuci Novaka zbog – karaktera (a ne zato sto se nije vakcinisao). Zanimljivo da im je uspjelo da ga izbace i pored dva sudjenja i skupih advokata iako je osnova za izbacivanje – karakter, a ne postovanje procedure??! E sad, druga je stvar sto mi domaci, imamo brojna pitanja koja bi voljeli da nam neko objasni: da li je bio uopste zarazen u decembru? Kako je dobio potvrdu iz Batuta? Jer, razumjecete i nas: dugo zivimo i posmatramo nase ljude, nas mentalitet – logicna su brate ova pitanja.

E upravo se o ovome ovdje radi! Mogu li se Srbi (narodi) tumaciti uopstavanjem? Moze li se nase poznavanje 200 Srba, prenijeti na svih 10 miliona (mislim i na one cuvene iz Cikaga)? Boze, pa naravno! Kako se ovaj intelektualni proces zove? Imaju dva naziva. Nepopularni i kritikovani naziv je predrasude, a pozitivni, svuda hvaljeni je – nauka. Da, nauka je isto sto i predrasude! Jer predrasude dolaze od uopstavanja, generalizovanja („ne mozes generalizovati“, kazu mudri), a nauka se bazira na statistici. A statistika jeste generalizovanje. Evo recimo u mojoj nauci, nikada nije neka naucna istina dosla iz promatranja uzorka koji je veci od broja ljudi koje sam ja promatrao kroz moj zivot. I bas kao sto ni nauka ne moze reci da poznaje svakog od 200 iz uzorka, jer ih interesuje samo par njihovih osobina, tako ni ja ne poznajem svakog od 500 ili vise Srba koje sam vidio, sreo makar jednom u zivotu. Mada bi se usudio tvrditi da ja tih „500“ bolje poznajem nego nauka svojih 200. I bas kao i nauka i ja si uzimam za pravo da odaberem samo jedno konkretno pitanje, svojstvo i da eliminisem masu drugih. Nije moj uzorak homogen po svakoj osobini. Nisu ni samo pametni, ni samo glupi, ni samo skolovani, ni samo prosti. Ima svakakvih. Ali recimo, uzmimo svojstvo…. odnos prema pravilu.

Ovo ovdje niti je doktorat, niti moj rad za Nobelovu nagradu i ja ga pisem za 20 minuta. Naucnik ostane nekad i 30 godina na isoj popolaciji, pa onda vidite one silne tabele, brojeve i grafikone. Ja to nemam, ali se usudjujem reci: malo sam Srba upoznao koji nametnuto pravilo dozivljavaju kao sto svi mi na primjer dozivljavamo obavezu voznje desnom stranom. E to recimo svi postuju iako je pravilo kao i svako drugo. Nametnuto. I niko se ne opire, niko se ne mrsti, niko ne proba makar nocu da vozi lijevom stranom. Sva ostala pravila? Velika vecina (pazite, ovo nije pleonazam: ima i mala vecina. Jer ako je 51% vecina, mala je 52, a velika 99%) „mojih“ Srba ce se na pominjanje ili pomisao pravila najmanje – namrstiti. Slijedi komentar bilo verbalno, bilo tijelom. Naravno, komentar je negativan u spektru od ljubazne kritike do teske psovke. A onda krece masta i kreacija. Kako izbjeci pravilo. I tu ima razlika: najkreativniji ce naci rjesenja, a da ih se ne uhvati, a oni drugi ce pravilo krsiti samo kad ih niko ne vidi.

E sad kako argumentovati za ovo? Najprije, kako argumentuju zastupnici teze da – recimo – niko nas Srbe ne mrzi? Nikako. Nemaju oni nikakav argument, osim sto je medju obrazovanijim ljudima zazivjela ideja da se ne smije generalizovati i da su predrasude nesto negativno i politicki nekorektno. Drugog argumenta oni nemaju. Ali ja imam. Za moj slucaj, sto bi rekli na Zapadu. Imam objasnjenje zasto se konketna osobina razvila. Ni ja ne tvrdim da nas svijet mrzi, ali tvrdim da nam ne vjeruju. Ne vjeruju, znaci da su ubijedjeni da nesto muvamo. Ubijedjeni su da kad se sa nama nesto dogovore, da cemo mi traziti rupe u dogovoru. E sad koliko je dug put od toga da …nas…. sumnjice…. ne vjeruju nam…. mrze nas? To zavisi iskljucivo od intenziteta druzenja/poslovanja sa nama. Sto intenzivniji osjecaj da nesto stalno muvas, to blizi osjecaj mrznje, ovo je valjda ljudski? Blisko razumu? Nego, moja argumentacija. Srbi. Ali evo i ja priznajem: ima razlicitih Srba. Zahvaljujuci 40 godina komunizma, razlika je postala minimalna (u prilog mojem generalizovanju!). Da nije bilo komunizma ima li bi danas Srbe iz Vojvodine i Sumadije, sasvim drugacije od Srba iz Hercegovine i Crne Gore. Ovi drugi su osobine o kojima je ovdje rijec razvili rano, jos iz vremena Venecije i Turske. Kada zivis na pasivnom terenu, a pod okupacijskom vlascu, onda razvijes osobine prezivljavanja i egoizma. Okupacija znaci po definiciji ne slaganje sa administracijom i ceste pobune, odnosno odsustvo mira. Rezultat je psihologija uskoka, hajduka i partizana. Oni prvi (Vojvodina…) imali su dobru sansu da se razviju u pravcu modernog Zapada: jeste okupacija, ali makar je bilo i mesa i krompira. Vlasti su bile tu samo za – so. E, ali dodjose komunisti i ubise u korijenu i tu malu klicu saradnje sa vlastima (znate ono o kulacima!). Hajduci su samo nastavili svoju „borbu“ protiv crvene imperije. I tako imate jedan narod koji stalno bio pritiskivan od vlasti, stalno u ratovima i u zbjegovima. Nista od skole, mira, blagostanja, sto naci nista od povjerenja prema vlastima.

A danas, mi – Srbi – to vise i ne krijemo. Vlast trazi, mi opsujemo, progutamo i – izmigoljimo nekako vani….

I ko zna koliko ce jos nastavaka biti u ovom feljtonu?

Isprovocirao me je tekst BBC-jevog novinara pod naslovom Zasto Djokovic izaziva toliku polarizaciju? I naravno, nema kod nje odgora na vlastito pitanje. Tamo se samo nabrajaju odavno poznate cinjenice iz njegovog zivota, te bombardovanje Beograda, te prvi korona incient sa beogradskog turnira, te diskvalifikacija sa americkog Grand slema, te…

Zasto polarizuje ljude Djokovic?

Ima u njemu i oko njega puno razloga za to, kao na primjer potpuno luda porodica, njegovo primitivno druzenje sa vracevima, guruima, mahnitim doktorima (beogradski pulmolog koji tvrdi da Srbi imaju gen lava i zato im korona ne moze nista), ali dva su najvaznija: prvo jer je najbolji teniser svijeta, sa sansom da postane objektivno i najbolji svih vremena i drugo, sto se ponasa kao – Srbin. Da se razumijemo, nemaju oni (ti polarizovani sa negativnog pola) nista protiv Srba, ali njima smeta jedna od vaznijih srpskih karakteristika, a to je da ako izrastu u neku velicinu, postaju mocniji od sistema. I jos preciznije: oni misle da se Djokovic izdigao iznad sistema – nije! Tamo gdje je Djokovic odrastao, nema sistema. Ali to ti ljudi ne znaju. Njima je sistem svetinja i nikome se ne dozvoljava da bude veci od sistema, jer im se onda cijela koncepcija, ideja, predstava o suzivotu sa drustvom – lomi i ljulja iz temelja. I morate ih razumjeti: kada vise generacija zive u drustvu gdje se od sistema uvijek moze ocekivati i dobiti pomoc, nece niko da ugrozi smisao sistema. Iskreno mi je zao sto nasi ljudi ovo cak ne mogu ni da razumiju….

Kako se on to izdigao iznad sistema? Ne, ne radi se o vakcini. Radi se o njegovom ponasanju u toku meca. Na mecu, sistem je – sudija. Djokovic se precesto postavlja iznad sudije/sistema i to ljudi koji se polarizuju negativno, ne vole. Djokovic se raspravlja sa publikom, dodavacima lopti, linijskim sudijama, glavnim sudijom. Samo da je znao da to kontrolise i da mirno kao R. Federer saceka da sudija presudi, a da zadrzi sve ostalo ukljucujuci i destrukciju protiv reketa – bio bi danas omiljen. Bez obzira sto je iz Srbije, kako se to najcesce pojednostavljeno objasnjava.

Toliko o BBC-iju, ali sta cemo sa trenutnom situacijom u Melburnu? Tesko mi je da kao obicno u ovom blogu zauzimam jasne i samouvjerene stavove: ovdje sam isuvise subjektivan, emotivan i – zato, ne znam. Mene interesuje samo jedno: da li ta pola milijarde dolara vrijedna masina ima oko sebe samo idiote, kao sto su mu roditelji ili ima tu i pravih profesionalaca koji znaju dati normalan savjet? Znam da su oko njega vrhunski eksperti kada je rijec o tenisu i kondiciji, ali sve oko igre, od putovanja i granica do odnosa sa sponzorima i medijima, jesu li i tu eksperti ili prosti boze, idioti? Da li je krenuo na ovo putovanje sa namjerom da prevari sistem ili je sam bio prevaren? Ocito, gubi u oba slucaja! Ne znam. Valjda ce se jednog dana saznati. Sada nam ostaje da budemo dosljedni kao Srbi: iz ove se koze ne moze pobjeci. Moze li se to kako iskoristiti? Pa… predlazem i sudiju Kelija i ministra za migracije u avion, pa pravac Mokra Gora. Kajmak i sir, proja, so i komovica. A poslije sve redom do baklave. Neka ministar odluci porukom sa stola uz mezu i odojka.

Na stolici? Da, na stolici, jer je ovdje rijec bukvalno o – stolici, a ne nekim samo nama poznatim homonimima.

Onda je bolje fotelja…. ili kauc? Da, ako mogu da biram ja bih u ovom slucaju (od presudne vaznosti za covjecanstvo!) odabrao jednu finu, udobnu fotelju sa tabureom ispred. Ne mora (ne treba) da bude model cesterfild, dovoljno je da je kvalitetna i udobna. Cesterfild bi ovaj tekst pretvorio u sapunsku operu slicnu onoj iz Melburna….

O cemu se radi?

Sto bi rekao Kesic, hajmo mi … jednim primjerom. Ima ovdje jedna bivsa skijaska zvijezda (MF). Ja ne pratim zimske sportove, daleko bilo, pa mi nije vjerovati, ali brate nije neka zvijezda. Nije to Stenmark, a ni ona cuvena norveska Tereza. Ali, ok, ja nisam pouzdan da to procijenim; Svedjani je i te kako dobro poznaju. E ta je zena trenutno, na dvije televizije, u tri razlicita programa?! Hiperaktivna? Manicna? Jes’, sad bi vam rekao. Ona je jednostavno tipican primjer za danasnje prioritete i sistem vrijednosti. Ne mislim da mi (Svedjani) prioritiramo nju – ne, ona na prvo mjesto svojih prioriteta stavlja novac. I ona je tipican primjer za to. Ljudi ovamo na Zapadu, ali i u dijelu Istoka, imaju uzasnu potrebu, manje ili vise neskrivenu glad za grtanjem novca. Ili, hajmo to definisati ovako: niko ovamo (ne znam kako je u Kini ili u Sri Lanci, a posto tekst ima ambiciju da pomogne citavoj Planeti, moram stalno da pominjem moju sredinu, koju poznajem) nema snage da odbije mogucnost za ekstra zaradom novca rijecima „ne, meni je dovoljno“. Ovaj stav odavno vise nije rezultat kontrole razumom; ne, usao je mnogo dublje i postao je refleks. A ako vas ova promjena razine nervne kontrole od razuma do refleksa podsjeca na neke bitne razlike izmedju covjeka i zivotinje, u pravu ste. Nasa „prirodna“ reakcija na mogucnost zarade, jeste dio zivotinjskog arsenala.

Gledam reportazu iz Indije. Zena kuva vani nad otvorenim ognjistem, a djeca se znoje u razredu, jer nema hladjenja. Da, jos nisu vidjeli blagodeti struje. Ali su culi (o tome)! I, prirodno, i oni bi da imaju bojler i toplu vodu, ako ne vec i radijatore sa centralnim grijanjem (i hladjenjem*). E sad vi pomnozite onu prvu zenu sa milijardu, a ovu drugu sa 4 milijarde i sta cemo dobiti? Kraj. Kraj Planete. Sto ce onoj prvoj (ekstra) novac? Mora imati za komotan zivot (da, sa strujom), ali sve sto je preko toga? Da kupi BMW iX? Da ima rucicu mjenjaca od Svarovskog? Da kupi torbu Luj Vuton ili mantil Barberi? Nije sad bitno sto medju tih (prvih) milijardu polovina hoce samo da pokaze karakteristicnu mustru Barberi proizvoda, a onda druga polovina hoce da joj mantil lezi ugodno na tijelu – i jedni i drugi ga zele. Zbog njega ce koristiti svaku priliku da uzmu (ekstra) novac i na kraju ce ga kupiti otimajuci od Planete jedan dio kroz nacinjenu stetu (jeftina radna snaga, oticanje boje u potok koji prolazi pored fabrike…). Problem je sto je cijeli sistem, ovdje na Zapadu i u dijelu Istoka, organizovan (kroz zadnjih 150 godina evolucije trzista) tako da ona skijasica dobija mogucnosti za ekstra zaradu jer na njoj i drugi ekstra zaradjuju. Ona ne otima, ne krade: njoj sistem samo ide na ruku. Ronaldo potpise ugovor za novih 3 miliona EUR mjesecno, stadion se puni, vlasnici zaradjuju, igrac kupi novi Bugati, vlasnici zaradjuju, sve nam to detaljno opisuju i serviraju novinari („zavirite u Ronaldov privatni avion“), publika gladna virtuelnog blagostanja kupuje medijske platforme, vlasnici zaradjuju….

Rjesenje? Prvo moram naglasiti da rjesenje lezi samo u mijenjanju one prve zene, ne one druge. Rjesenje je lako – tesko je zamijeniti postojeci animalni refleks sa novim koji je sadrzaj rjesenja. A rjesnje je sjesti u fotelju sa dobrom knjigom u ruci i u tome naci zadovoljstvo. Zadovoljstvo? Ja, isti talas ili cak cunami endorfina u toku citanja i saznavanja, kao sto sada dobijamo sjedajuci na kozu neke krave, tragicno smjestenu u novi BMW (znam, znam, nema vise krava u iX, samo stare morske mreze, ali razumijete me). E, sad kako?? Mora se poceti od – novinara. Jer novinari su instrument kojim se mi trujemo. Svi se danas sa nostalgijom sjecamo 60-ih godina kada smo zivjeli bez stresova od senzacija u medijima. Ko hoce da jednom rijecju opise zivot tih godina, izabrace, mir. Spokoj. Danas znamo sve o porodici Kardasijan?????! Ako bi uspjeli svesti zurnalistiku na 10% od danasnje, onda bi mogao nastupiti sledeci korak: skola. Skola bi prvo morala dobiti visi status, a kroz nove programe bi se djeci od 7. godine radilo na kicmenoj mozdini. Zamjena refleksa kupovine skupih patika sa refleksom trazenja znacenja neke apstraktne imenice. Recimo rijeci sreca kad se na casu nauci da su (oni) Grci pod srecom podrazumjevali razmisljanje (kontenplacija). Dijete, djak, zasticen od krupnih slova idiotske stampe (Mesi kupio kucu u Malibuu) , postaje prijemciv za pricu o, recimo Odiseju

A ne samo kako je Odisej bio obucen….

*U mojem gradu (Svedska) uveliko se planira razvlacenje cijevi po stanovima i kancelarijama za distribuciju hladjenja: centralno hladjenje. Energija?

Nije ni engram sto je nekad bio, rekli bi u Mostaru. Ova replika je bila univerzalna – mogli ste da kazete sta god hocete, sve od karburatora vaseg automobila do udaljene planete u Mlijecnom putu; odgovor bi uvijek bio isti – nije ni Saturn sto je nekad bio. Ali, cinjenica je da ni engrami nisu uvijek isti! Pomenimo da pod engramom podrazumijevam proces/rezultat utiskivanja neke informacije u dio mozga zaduzenog za pamcenje. Testirajte se. Sjecate li icega iz 2006. godine? Kao da je nije ni bilo. Ni nje, ni 2007., a bogami ni 2008. E, pardon, 2008 je bila finansijska kriza i neke banke su propale, a onda se sve prenijelo i kod nas u Evropu. Ja, ali cijela godina kao neka siva neprozirna krpa gdje gledao ili ne, buljio ili ne, ne vidis nikakve detalje.

E, ali proljece-ljeto prelaz, godine 1978. Sarajevo. Cipele. Mokasin(k)e. Kozne, meka koza „kao rukavica“, skupe. Braon. Toliko su skupe bile da kad me je otac pitao „koliko su“, ja sam odgovorio smanjivsi cijenu za 30-ak posto, na sta je on reagovao: „Opa!!?“ Eto to je engram verbalne informacije, a iste te cipele su mi se urezale u sjecanje i preko vizuelne informacije. Ok, ne bas iste, ne te moje, nego iste, ali – tudje. Iste cipele je imao i unuk jednog od trojice mocne bosanske brace, partizana, pardon – revolucionara, brace koja je zarila i palila Bosnom (slabije Hercegovinom!) prvih 3-4 decenije poslije rata. E unuk je studirao isto sto i ja. Svi mi studenti medicine sarajevskog Univerziteta imali smo zajednicki problem: anatomija. Sef katedre je bio cuveni Hajrudin Hadziselimovic. Mi smo tada mislili da je on veliko ime i internacionalno, mada kasnije u malo detaljnijem raspitivanju, ispostavilo se da su u svijetu bili poznati samo dva anatoma iz Jugoslavije: Jelena Krmpotic-Nemanic i Branko Sljivic. Ali nije bitno! Meni je Hajrudin Hadziselimovic znacio taman kao da je bio Entoni Fauci, danas. Zasto? Zato sto je stvorio na katedri takvu atmosferu da su samo najjaci uspjevali da tu torturu prodju i da kasnije sve ostale teskoce vezane za struku dozive kao bagatlu. Jer sta mora da bude trening za neki tezak posao? Pa, da prodjes na treningu niz jos tezih situacije (uporedite trening Dzejson Borna u istoimenoj trilogiji). Istu vrijednost ima i sluzenje vojske (naravno, prije 1992): kad ustajes u 5, pijes caj iz masne metalne solje, jedes gulas za dorucak, gimnasticiras po kisi, radis besmislene poslove nedeljom, odes na mars 30 km pod oruzjem – sta je onda, kasnije u zivotu, voziti auto cijelu noc da bi uradio na cilju nesto korisno?? Strah od anatomije je pocivao na nekoliko mocnih stubova: prolaznost na ispitima je bila manja od 20 procenata, nastavnici su svi hodali okolo u crnim mantilima, vjezbe su se odvijale na lesevima, tekstovi su se morali interpretirati od rijeci do rijeci (napamet), svi nastavnici su imali neka svoja shvatanja anatomije sto smo mi morali znati. Mislim…?! Mnogo je buducih doktora bjezalo u Pristinu i vracalo se u Sarajevo sa ocjenom iz anatomije. To su oni sto ni danas ne znaju gdje je Mihaelisov romb ili Bohdalekov otvor…

Nego vratimo se mi unuku. Znaci te 1978. godine vidimo mi unuka u „mojim“ cipelama kako ulazi u kabinet H. Hadziselimovica da sam sa njim, na miru i bez svjedoka, polaze zavrsni ispit. Polozio je. Ali slika koja se urezala u sjecanje je da je cipele nosio kao papuce?! Znate ono, kad „gazite“ zadnji zid cipele – e, tako je on usao u kabinet. I na isti nacin izasao, sad vec kao student 3. godine.

Pa nece rat! Za 14 godina?? Mora! Evo ovdje jednog lijepog primjera zasto je morao izbiti rat u Jugoslaviji, a vi slobodno mozete traziti sire, geostrategijske kontekste i objasnjenja. Jos od Garasanina i Radica ili cuvenih njemackih snova da imaju „izlaz na topla mora“. Sta bi mogla ideologija Garasanina da naudi Jugoslavenima, samo da je unuk pao na anatomiji kao i 80% studenata? Nista. Jer to bi znacilo da smo poslije rata napravili zemlju po ugledu na civilizovane zemlje u Zapadnoj Evropi, zemlju u kojoj ne bi ucesnici Revolucije imali privilegovane…. supruge? Ma, jok! Djecu? Ma, ne ni to. Unuke, da unuke. Naravno, naravno ne bi jedan izolovani slucaj mogao zbrisati agresivnu retoriku Garasanina. Radilo se o – sto bi rekli Hrvati, ozracju. Svi smo tada zivjeli u toj atmosferi, zraceni korupcijom, nepotizmom, ja tebi, ti meni tehnikom rjesavanja svih zivotnih problema. Bilo u kakvu situaciju upadnete (ovo kad se kaze „upadnes“ znaci da nisi htio – drugo je kad udjes!), svi mi Jugoslaveni smo reagovali refleksno na isti nacin: “ Koga znam tu?“ I kroz decenije razvoja ovih karcinoma drustva, drzava je postepeno izgubila i ulogu i ugled. Krajnji rezultat je bio katastrofalan! Dok na Zapadu rijec drzave za gradjane ima vrijednost naredbe sa vrhunskim autoritetom, dotle smo mi prihvatali naredbe drzave sa podsmijehom i ruganjem. Nama da drzava zabrani da se kupamo u Neretvi jer je otrvona, svi bi skocili u vodu. I oni kojima se trenutno ne kupa. I pili bi je, bili zedni ili ne bili.

Zapamtite.