Cipele i engram

Nije ni engram sto je nekad bio, rekli bi u Mostaru. Ova replika je bila univerzalna – mogli ste da kazete sta god hocete, sve od karburatora vaseg automobila do udaljene planete u Mlijecnom putu; odgovor bi uvijek bio isti – nije ni Saturn sto je nekad bio. Ali, cinjenica je da ni engrami nisu uvijek isti! Pomenimo da pod engramom podrazumijevam proces/rezultat utiskivanja neke informacije u dio mozga zaduzenog za pamcenje. Testirajte se. Sjecate li icega iz 2006. godine? Kao da je nije ni bilo. Ni nje, ni 2007., a bogami ni 2008. E, pardon, 2008 je bila finansijska kriza i neke banke su propale, a onda se sve prenijelo i kod nas u Evropu. Ja, ali cijela godina kao neka siva neprozirna krpa gdje gledao ili ne, buljio ili ne, ne vidis nikakve detalje.

E, ali proljece-ljeto prelaz, godine 1978. Sarajevo. Cipele. Mokasin(k)e. Kozne, meka koza „kao rukavica“, skupe. Braon. Toliko su skupe bile da kad me je otac pitao „koliko su“, ja sam odgovorio smanjivsi cijenu za 30-ak posto, na sta je on reagovao: „Opa!!?“ Eto to je engram verbalne informacije, a iste te cipele su mi se urezale u sjecanje i preko vizuelne informacije. Ok, ne bas iste, ne te moje, nego iste, ali – tudje. Iste cipele je imao i unuk jednog od trojice mocne bosanske brace, partizana, pardon – revolucionara, brace koja je zarila i palila Bosnom (slabije Hercegovinom!) prvih 3-4 decenije poslije rata. E unuk je studirao isto sto i ja. Svi mi studenti medicine sarajevskog Univerziteta imali smo zajednicki problem: anatomija. Sef katedre je bio cuveni Hajrudin Hadziselimovic. Mi smo tada mislili da je on veliko ime i internacionalno, mada kasnije u malo detaljnijem raspitivanju, ispostavilo se da su u svijetu bili poznati samo dva anatoma iz Jugoslavije: Jelena Krmpotic-Nemanic i Branko Sljivic. Ali nije bitno! Meni je Hajrudin Hadziselimovic znacio taman kao da je bio Entoni Fauci, danas. Zasto? Zato sto je stvorio na katedri takvu atmosferu da su samo najjaci uspjevali da tu torturu prodju i da kasnije sve ostale teskoce vezane za struku dozive kao bagatlu. Jer sta mora da bude trening za neki tezak posao? Pa, da prodjes na treningu niz jos tezih situacije (uporedite trening Dzejson Borna u istoimenoj trilogiji). Istu vrijednost ima i sluzenje vojske (naravno, prije 1992): kad ustajes u 5, pijes caj iz masne metalne solje, jedes gulas za dorucak, gimnasticiras po kisi, radis besmislene poslove nedeljom, odes na mars 30 km pod oruzjem – sta je onda, kasnije u zivotu, voziti auto cijelu noc da bi uradio na cilju nesto korisno?? Strah od anatomije je pocivao na nekoliko mocnih stubova: prolaznost na ispitima je bila manja od 20 procenata, nastavnici su svi hodali okolo u crnim mantilima, vjezbe su se odvijale na lesevima, tekstovi su se morali interpretirati od rijeci do rijeci (napamet), svi nastavnici su imali neka svoja shvatanja anatomije sto smo mi morali znati. Mislim…?! Mnogo je buducih doktora bjezalo u Pristinu i vracalo se u Sarajevo sa ocjenom iz anatomije. To su oni sto ni danas ne znaju gdje je Mihaelisov romb ili Bohdalekov otvor…

Nego vratimo se mi unuku. Znaci te 1978. godine vidimo mi unuka u „mojim“ cipelama kako ulazi u kabinet H. Hadziselimovica da sam sa njim, na miru i bez svjedoka, polaze zavrsni ispit. Polozio je. Ali slika koja se urezala u sjecanje je da je cipele nosio kao papuce?! Znate ono, kad „gazite“ zadnji zid cipele – e, tako je on usao u kabinet. I na isti nacin izasao, sad vec kao student 3. godine.

Pa nece rat! Za 14 godina?? Mora! Evo ovdje jednog lijepog primjera zasto je morao izbiti rat u Jugoslaviji, a vi slobodno mozete traziti sire, geostrategijske kontekste i objasnjenja. Jos od Garasanina i Radica ili cuvenih njemackih snova da imaju „izlaz na topla mora“. Sta bi mogla ideologija Garasanina da naudi Jugoslavenima, samo da je unuk pao na anatomiji kao i 80% studenata? Nista. Jer to bi znacilo da smo poslije rata napravili zemlju po ugledu na civilizovane zemlje u Zapadnoj Evropi, zemlju u kojoj ne bi ucesnici Revolucije imali privilegovane…. supruge? Ma, jok! Djecu? Ma, ne ni to. Unuke, da unuke. Naravno, naravno ne bi jedan izolovani slucaj mogao zbrisati agresivnu retoriku Garasanina. Radilo se o – sto bi rekli Hrvati, ozracju. Svi smo tada zivjeli u toj atmosferi, zraceni korupcijom, nepotizmom, ja tebi, ti meni tehnikom rjesavanja svih zivotnih problema. Bilo u kakvu situaciju upadnete (ovo kad se kaze „upadnes“ znaci da nisi htio – drugo je kad udjes!), svi mi Jugoslaveni smo reagovali refleksno na isti nacin: “ Koga znam tu?“ I kroz decenije razvoja ovih karcinoma drustva, drzava je postepeno izgubila i ulogu i ugled. Krajnji rezultat je bio katastrofalan! Dok na Zapadu rijec drzave za gradjane ima vrijednost naredbe sa vrhunskim autoritetom, dotle smo mi prihvatali naredbe drzave sa podsmijehom i ruganjem. Nama da drzava zabrani da se kupamo u Neretvi jer je otrvona, svi bi skocili u vodu. I oni kojima se trenutno ne kupa. I pili bi je, bili zedni ili ne bili.

Zapamtite.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s