Imamo samo jedno zajednicko: obojica mrzimo avione, samo tako! Bora pjeva i prijeti avionu da ce mu slomiti krila, a ja – pisem. Krenuo sam od pitanja ima li i jedan jedini prijatan trenutak u toku ovog predugog procesa koji se zove, putovanje avionom? Nema. Ali, ponovicu pitanje i na kraju teksta, pa cemo vidjeti. Krenimo redom….
Kupovina karte. Tu treba da nadjete datum, cijenu, da se svima uklapa. Nervoza krece…. Broj presjedanja. Korona je slomila skoro sve avioprevoznike. Oni se sada oporavljaju sisuci nasu krv. Kako? Pa tako sto nas tjeraju da putujemo od Svedske do Hrvatske za 18 sati (sa tri presjedanja i jednim ili dva nocenja…). Sta (do)kupiti? Cijena se odnosi na stolicu, a sve ostalo se dokupljuje. Mjesto stolice u avionu, kufer u trupu, ruksak ispod stolice, manja torba u polici iznad… Eee, disanje je jos uvijek dozvoljeno. Bez obzira gdje bila stolica (mogu da zamislim, da sto budete blizi pilotu, to ce udah vazduha za 20 godina, biti skuplji. Objasnice vam to zahtjevima ekologije, naravno). Cijena. Nova frustracija: birate li „izvikane“ kompanije, osjecati cete se bolje, ali cete platiti duplo vise od ovih „piratskih“. Krenimo. Parking. Parkirati na aerodromu automatski znaci 30% vise od cijene u gradu. Slijedi teglenje kufera (razdragana djeca bi najradije da napumpate slaufe, koture, madrace i ostala pomagala, jos prije kretanja). Nosenje ovog biblijskog tereta ne olaksava vasa zabrinutost prizorom koji cete ugledati kada stupite u aerodromsku zgradu: migracije? I udjete. Ogromne kolicine ljudi, kao kad stignu svi dnevni migranti u Brindizi. Morate predati kufere i eventualno se cekirati. Pravac red koji zavija kao labirint, tako da moze da stane vise ljudi. Labirint je formiran od elasticnih traka, koje su za vas kao Kineski zidovi, a osoblje ih cijepa, premijesta, kaci, skida, lakocom kojom vi postupate sa vasim prljavim carapama. Na salteru se odvija susret dvoje glupih ljudi. Rijetko taj susret prodje prijateljski. A onda: red za granicu! Vadi tecnosti, prenosivi kompjuter, kais. skini cipele???! Na rentgenu ipak pisti, a ako i ne zapisti, vas ce kao slucajno izabrati da provjere imate li pod noktima tragove tnt-a. Moracete objasni sadrzaj nesesera. I kada vratite kais i podignete pantalone, idete pravo u prostoriju otuznog, memljivog vazduha gdje se mijesaju Rafaelo i Mocart loptice sa Milkom cokoladom i Clarins rumenilom za usne. I onda gejt i cekanje leta. Putem do gejta srecete uznezvjerene ljude koji idu naprijed-nazad, trce, u panici, vicu, svadjaju se u bolu od straha da ne ostanu na aerodromu kao Tom Henks. Ni vasim nogama nije lakse: oticu. Bole. Nekad je vrijeme izmedju dva leta kratko: taj strah je posebna kategorija, u ravni onoga kada shvatite da vam vise nema djeteta na trgu prepunom turista… Trka i panika. Aerodromi nisu bioskopi – hodnici su uvijek kilometarski. Na gejtu cijelo vrijeme ponavljaju besmislene poruke (zajednicko mjesto svih poruka koje vam salje osoblje: ponavljane i – prazne, ne vode nicemu). Imam osjecaj da nas drze tim porukama u tenziji, da stalno nesto iscekujemo. Valjda da ne odemo??? Bastina koncentracionih logora, onaj njen najbolji dio, djeluje svom svojom ljepotom na aerodromima: sortiranje ljudi u grupe prema plateznoj moci. Najcjenjeniji su oni koji nikada nisu dali ni dinar za put – placaju firme. A oni se sepure zlatnim karticama ponosno objesenim o rucke rucnog prtljaga. Brzo li se ljudi nauce da gledaju s visine! Sto su manje sami u tome ucestvovali, to se brze „popnu“. Ima aerodroma gdje svi onako fino sortirani idemo sprat nize, pa u – autobus . Gdje nestadose grupe?? Pred autobusom se stoji dok osoblje u zutom po 5-6 puta ne razmijeni neku manuelnu signalizaciju. Kazu, za nase dobro. Kad autobus stigne, ponavlja se procedura. I opet je to iskljucivo za nase dobro. I pored ponavljane signalizacije, napustanje autobusa ne znaci automatski i ulazak u avion. Ne! Treba se malo u tisini pokloniti stepenicama. Onda ide jedan cisto intimni trenutak: dok cekate vas red, jednom nogom ste na pragu vrata: uci ili ne. Uci ili pobijeci glavom bez obzira, pa makar vas odmah uhapsili. Bolje i to, nego da vas rodbina trazi po spiskovima, a lokalne TV ekipe, zeljne informacija idu okolo i pitaju vasu rodbinu kako im je. Ima nesto sto se zove taxing: avion vozi brzinom Renoa 4 okolo, „satima“…Mala djeca vriste: ustalo ih jutros u 4, pa su nervozni. Demonstracija sigurnosnog postupka koju niko vise ne prati. One police za vas rucni prtljag, skupo placen kod pirata, vec je odavno pun, jer ste vi grupa 5 za ukrcaj. Osoblje uporno ponavlja neke infomacije koje nikoga ne interesuju. Prostor za koljena je preuzak. Onaj ispred vas, svakim pokretom ucini vise za vasu artrozu nego prvenstvo u Italiji za Ibrahimoviceva koljena. Izmedju reda 5 i 6 spustaju zavjesu. Kao u Jemenu: vile bogatih aristokrata i izbjeglicki logori oko Sane. Iza zavjese cujete zveckanje tanjira, a vama prodaju vrucu vodu. Svi koji prodju hodnikom, udaraju vas po ramenu, koljenu, stopalu, a onaj debeli pored tebe je pazljivo iskoristio da se nasloni na naslon za podlakticu izmedju vas. Kako ustati kao srednji u redu, a morate do WC-a? WC uzak kao pola telefonske govornice u Londonu (paradoksalno, sva ova mucenja su da bi vidjeli tu poznatu, crvenu govornicu u Sitiju!!???)… Spustili ste se poslije bezbroj sati leta. Ponovo taksing. A najveca muka pocne od momenta kad svi skoce sa sjedista dok otvore vrata! Sekunde su kao sati. Vi ustali i stojite, a oni koji jos sjede ce vaditi stvari tek kad ustanu… Do vrata ljudi idu kao da su ucviljeni i prvo koljeno rodbine na sahrani. Idemo po kufere, hoce li doci ili cemo na salter da prijavimo nestanak?
Napomena: ako imate 2 ili 3 presjedanja, sve gore pobrojano pomnozite sa dva ili tri!!!!
Dakle ima li ista, ali ista prijatno u ovom parcetu kratkog zivota, parcetu koje zovu put avionom?
Ima!
Kad vas cerka ceka autom ispred zgrade aerodroma.
Jugonostalgija 