U narkomanskom zargonu, se kaze da je „pao“, sto znaci da je uhvacen, pao u ruke policiji i slicno. Definitivno nije pao na ulici, niti je ubijen. Radi se iskljucivo o funkcionalnom stanju, ne bioloskom.
Imam ovdje jednog kolegu, Grka. Samo sam cekao dan kad ce – pasti. Mislio sam da ce pasti na poslu, u intereakciji sa kolegama, Svedjanima, ali ne – pade napolju. Pade u konfliktu sa ovdasnjom kulturom. Imam jos jednog kolegu – iz Afganistana. Ali on je „pametniji“ i dosljednije se drzi ledjima ‘uzazid’, sto smanjuje sansu da dodje u sukob sa ovdasnjom kulturom. Sta vise, daje mu sansu da vidi bolje i da – bude filozf! On kaze, cim dodjes ovamo moras shvatiti da tvoje dijete nije vise tvoje. Sto to prije shvatis, bolje za trebe.
I sta je bilo?
Grk, inspirisan Cicipasom, da sina odmah na – tenis. Skup sport, neizvjesno ulaganje, ali moze se, makar u pocetku. Sin, jedanaest godina. Valjda je talenat, ne znam. Ali vec, drcan. Na jednom turniru, izgubi mec i pred svom publikom (a i kako bi drugacije?), odvali reket o beton i slomije ga. Tati Grku se to nije dopalo, pridje sinu i …sad postoje dvije verzije, kao uvijek. Po tatinoj, malo ga je pipnuo vrhovima prstiju po donjem dijelu obraza (i on kao i sin, pred publikom!), dok druga verzija „svedska“ kaze da se samar cuo na tribinama. Da stvar bude gora, kada je bilo zvanicno proglasavanje pobjednika i kada se sinovo ime pomenulo, publika je aplaudirala – svedska verzija, a tata je vikao:“Uaaa…“.
Rezultat? Neko je iz publike prisao tati i rekao mu da se tako ne moze ponasati prema djetetu i uslijedila je prijava policiji. Poslije je sve islo kao na filmu. Tata je bio u policiji na razgovorima, sa djetetom i bez djeteta, dijete je policija pokupila iz razreda (sic!) i odvela na razgovor, uskoro slijedi sudski postupak sa svjedocima, tuziocem, advokatom, sudijom. Novine su pisale o slucaju vec dva puta (svedska verzija).
Pade „moj“ Grk. Da se sve dogadjalo na Peloponezu, niko nista ne bi ni primjetio. Ovdje je dijete izjavilo policiji da to nije bio samar, da se sve razjasnilo, ali dzaba – policija smatra da se on boji oca i da se ne usudjuje reci kako je zaista bilo.
A sta je ovdje najveca nesreca? Opet taj prokleti kulturoloski sudar. Isto dijete i isti otac, ali na Peloponezu, ista situacija bi bila zaboravljena za par dana, a dijete bi nastavilo svoj zivot bez traume. Ovdje, ista scena, ali dijete nastavlja zivot oznaceno dozivotnom traumom iako ga je svedsko drustvo kao pokusalo zastititi??! Znam da ima (sto bi rekao Vucic) strucnjaka koji smatraju da je samar taj cin koji traumatizuje dijete, ali to bi rekli svedski strucnjaci. Ne vjerujem da bi se grcki sa oviom slozili. Mozda i bi, ok, ali sa rezervom. Zasto sa rezervom? Kojom rezervom? Pa rezervom – sredine. Kulture u kojoj se incident dogodio. Incident ne moze da ima jednaku tezinu u dvije razlicite kulture gdje je u jednoj prihvacen, cesto vidjen i na neki nacin dozvoljen, a u drugoj nije. Ne moze se grcko pravosudje transplantirati u svedsko. Ni obrnuto. Pravosudje proizilazi iz normi koje su okolnostima definisane, uspostavljene i akceptirane. Nisu iste u svim kulturama.
Zato kolega iz Kabula ima pravo: nasa djeca vise nisu nasa. Ona pripadaju Svedskoj i svedskim zastitnim mehanizmima. Nasi uplivi mogu samo da rezultiraju stetom i zbunjivanjem. Kako ce se ovo zavrsiti na dugu stazu, ne znam, neko ce pricati ko doceka, prezivi i zapamti. Daleko sam ja od toga da prihvatam stavove hriscanskih crkava sa prostora Jugoslavije (zanimljivo, konacno nesto jednako u njihovim ideologijama!), ali ovaj sukob izmedju tradicionalne porodice i modernog drustva gdje profit i karijera melju porodicu, mora da jednog dana donese rezultat. Pobjednika i pobijedjenog. Tesko je iz ugla jedne generacije dati zakljucak: suvise smo mali u vremenu da bi vidjeli cijelu liniju – vidimo samo jednu tackicu, jednu sicusnu krivinu. I naravno, iz urodjenih nam ideologija, naslijedjenih i upijenih iz kulture iz koje dolazimo, mozemo da filozfiramo o kraju. Nabijeni ovakvim shvatanjima, kao sto jesmo, tesko da mozemo vidjeti porodicu kao pobjednika. Rezultat je uzasno frustrirajuci, ali ne zato sto zalimo za porodicom (kao socioloskom jedinicom), vec zato sto smo dnevno svjedoci efikasnosti i udobnosti ovog sistema koji ide ka pobjedi. Ide li? Moze li se bas sve kupiti?
Jugonostalgija 