I ko zna koliko ce jos nastavaka biti u ovom feljtonu?

Isprovocirao me je tekst BBC-jevog novinara pod naslovom Zasto Djokovic izaziva toliku polarizaciju? I naravno, nema kod nje odgora na vlastito pitanje. Tamo se samo nabrajaju odavno poznate cinjenice iz njegovog zivota, te bombardovanje Beograda, te prvi korona incient sa beogradskog turnira, te diskvalifikacija sa americkog Grand slema, te…

Zasto polarizuje ljude Djokovic?

Ima u njemu i oko njega puno razloga za to, kao na primjer potpuno luda porodica, njegovo primitivno druzenje sa vracevima, guruima, mahnitim doktorima (beogradski pulmolog koji tvrdi da Srbi imaju gen lava i zato im korona ne moze nista), ali dva su najvaznija: prvo jer je najbolji teniser svijeta, sa sansom da postane objektivno i najbolji svih vremena i drugo, sto se ponasa kao – Srbin. Da se razumijemo, nemaju oni (ti polarizovani sa negativnog pola) nista protiv Srba, ali njima smeta jedna od vaznijih srpskih karakteristika, a to je da ako izrastu u neku velicinu, postaju mocniji od sistema. I jos preciznije: oni misle da se Djokovic izdigao iznad sistema – nije! Tamo gdje je Djokovic odrastao, nema sistema. Ali to ti ljudi ne znaju. Njima je sistem svetinja i nikome se ne dozvoljava da bude veci od sistema, jer im se onda cijela koncepcija, ideja, predstava o suzivotu sa drustvom – lomi i ljulja iz temelja. I morate ih razumjeti: kada vise generacija zive u drustvu gdje se od sistema uvijek moze ocekivati i dobiti pomoc, nece niko da ugrozi smisao sistema. Iskreno mi je zao sto nasi ljudi ovo cak ne mogu ni da razumiju….

Kako se on to izdigao iznad sistema? Ne, ne radi se o vakcini. Radi se o njegovom ponasanju u toku meca. Na mecu, sistem je – sudija. Djokovic se precesto postavlja iznad sudije/sistema i to ljudi koji se polarizuju negativno, ne vole. Djokovic se raspravlja sa publikom, dodavacima lopti, linijskim sudijama, glavnim sudijom. Samo da je znao da to kontrolise i da mirno kao R. Federer saceka da sudija presudi, a da zadrzi sve ostalo ukljucujuci i destrukciju protiv reketa – bio bi danas omiljen. Bez obzira sto je iz Srbije, kako se to najcesce pojednostavljeno objasnjava.

Toliko o BBC-iju, ali sta cemo sa trenutnom situacijom u Melburnu? Tesko mi je da kao obicno u ovom blogu zauzimam jasne i samouvjerene stavove: ovdje sam isuvise subjektivan, emotivan i – zato, ne znam. Mene interesuje samo jedno: da li ta pola milijarde dolara vrijedna masina ima oko sebe samo idiote, kao sto su mu roditelji ili ima tu i pravih profesionalaca koji znaju dati normalan savjet? Znam da su oko njega vrhunski eksperti kada je rijec o tenisu i kondiciji, ali sve oko igre, od putovanja i granica do odnosa sa sponzorima i medijima, jesu li i tu eksperti ili prosti boze, idioti? Da li je krenuo na ovo putovanje sa namjerom da prevari sistem ili je sam bio prevaren? Ocito, gubi u oba slucaja! Ne znam. Valjda ce se jednog dana saznati. Sada nam ostaje da budemo dosljedni kao Srbi: iz ove se koze ne moze pobjeci. Moze li se to kako iskoristiti? Pa… predlazem i sudiju Kelija i ministra za migracije u avion, pa pravac Mokra Gora. Kajmak i sir, proja, so i komovica. A poslije sve redom do baklave. Neka ministar odluci porukom sa stola uz mezu i odojka.

Na stolici? Da, na stolici, jer je ovdje rijec bukvalno o – stolici, a ne nekim samo nama poznatim homonimima.

Onda je bolje fotelja…. ili kauc? Da, ako mogu da biram ja bih u ovom slucaju (od presudne vaznosti za covjecanstvo!) odabrao jednu finu, udobnu fotelju sa tabureom ispred. Ne mora (ne treba) da bude model cesterfild, dovoljno je da je kvalitetna i udobna. Cesterfild bi ovaj tekst pretvorio u sapunsku operu slicnu onoj iz Melburna….

O cemu se radi?

Sto bi rekao Kesic, hajmo mi … jednim primjerom. Ima ovdje jedna bivsa skijaska zvijezda (MF). Ja ne pratim zimske sportove, daleko bilo, pa mi nije vjerovati, ali brate nije neka zvijezda. Nije to Stenmark, a ni ona cuvena norveska Tereza. Ali, ok, ja nisam pouzdan da to procijenim; Svedjani je i te kako dobro poznaju. E ta je zena trenutno, na dvije televizije, u tri razlicita programa?! Hiperaktivna? Manicna? Jes’, sad bi vam rekao. Ona je jednostavno tipican primjer za danasnje prioritete i sistem vrijednosti. Ne mislim da mi (Svedjani) prioritiramo nju – ne, ona na prvo mjesto svojih prioriteta stavlja novac. I ona je tipican primjer za to. Ljudi ovamo na Zapadu, ali i u dijelu Istoka, imaju uzasnu potrebu, manje ili vise neskrivenu glad za grtanjem novca. Ili, hajmo to definisati ovako: niko ovamo (ne znam kako je u Kini ili u Sri Lanci, a posto tekst ima ambiciju da pomogne citavoj Planeti, moram stalno da pominjem moju sredinu, koju poznajem) nema snage da odbije mogucnost za ekstra zaradom novca rijecima „ne, meni je dovoljno“. Ovaj stav odavno vise nije rezultat kontrole razumom; ne, usao je mnogo dublje i postao je refleks. A ako vas ova promjena razine nervne kontrole od razuma do refleksa podsjeca na neke bitne razlike izmedju covjeka i zivotinje, u pravu ste. Nasa „prirodna“ reakcija na mogucnost zarade, jeste dio zivotinjskog arsenala.

Gledam reportazu iz Indije. Zena kuva vani nad otvorenim ognjistem, a djeca se znoje u razredu, jer nema hladjenja. Da, jos nisu vidjeli blagodeti struje. Ali su culi (o tome)! I, prirodno, i oni bi da imaju bojler i toplu vodu, ako ne vec i radijatore sa centralnim grijanjem (i hladjenjem*). E sad vi pomnozite onu prvu zenu sa milijardu, a ovu drugu sa 4 milijarde i sta cemo dobiti? Kraj. Kraj Planete. Sto ce onoj prvoj (ekstra) novac? Mora imati za komotan zivot (da, sa strujom), ali sve sto je preko toga? Da kupi BMW iX? Da ima rucicu mjenjaca od Svarovskog? Da kupi torbu Luj Vuton ili mantil Barberi? Nije sad bitno sto medju tih (prvih) milijardu polovina hoce samo da pokaze karakteristicnu mustru Barberi proizvoda, a onda druga polovina hoce da joj mantil lezi ugodno na tijelu – i jedni i drugi ga zele. Zbog njega ce koristiti svaku priliku da uzmu (ekstra) novac i na kraju ce ga kupiti otimajuci od Planete jedan dio kroz nacinjenu stetu (jeftina radna snaga, oticanje boje u potok koji prolazi pored fabrike…). Problem je sto je cijeli sistem, ovdje na Zapadu i u dijelu Istoka, organizovan (kroz zadnjih 150 godina evolucije trzista) tako da ona skijasica dobija mogucnosti za ekstra zaradu jer na njoj i drugi ekstra zaradjuju. Ona ne otima, ne krade: njoj sistem samo ide na ruku. Ronaldo potpise ugovor za novih 3 miliona EUR mjesecno, stadion se puni, vlasnici zaradjuju, igrac kupi novi Bugati, vlasnici zaradjuju, sve nam to detaljno opisuju i serviraju novinari („zavirite u Ronaldov privatni avion“), publika gladna virtuelnog blagostanja kupuje medijske platforme, vlasnici zaradjuju….

Rjesenje? Prvo moram naglasiti da rjesenje lezi samo u mijenjanju one prve zene, ne one druge. Rjesenje je lako – tesko je zamijeniti postojeci animalni refleks sa novim koji je sadrzaj rjesenja. A rjesnje je sjesti u fotelju sa dobrom knjigom u ruci i u tome naci zadovoljstvo. Zadovoljstvo? Ja, isti talas ili cak cunami endorfina u toku citanja i saznavanja, kao sto sada dobijamo sjedajuci na kozu neke krave, tragicno smjestenu u novi BMW (znam, znam, nema vise krava u iX, samo stare morske mreze, ali razumijete me). E, sad kako?? Mora se poceti od – novinara. Jer novinari su instrument kojim se mi trujemo. Svi se danas sa nostalgijom sjecamo 60-ih godina kada smo zivjeli bez stresova od senzacija u medijima. Ko hoce da jednom rijecju opise zivot tih godina, izabrace, mir. Spokoj. Danas znamo sve o porodici Kardasijan?????! Ako bi uspjeli svesti zurnalistiku na 10% od danasnje, onda bi mogao nastupiti sledeci korak: skola. Skola bi prvo morala dobiti visi status, a kroz nove programe bi se djeci od 7. godine radilo na kicmenoj mozdini. Zamjena refleksa kupovine skupih patika sa refleksom trazenja znacenja neke apstraktne imenice. Recimo rijeci sreca kad se na casu nauci da su (oni) Grci pod srecom podrazumjevali razmisljanje (kontenplacija). Dijete, djak, zasticen od krupnih slova idiotske stampe (Mesi kupio kucu u Malibuu) , postaje prijemciv za pricu o, recimo Odiseju

A ne samo kako je Odisej bio obucen….

*U mojem gradu (Svedska) uveliko se planira razvlacenje cijevi po stanovima i kancelarijama za distribuciju hladjenja: centralno hladjenje. Energija?

Nije ni engram sto je nekad bio, rekli bi u Mostaru. Ova replika je bila univerzalna – mogli ste da kazete sta god hocete, sve od karburatora vaseg automobila do udaljene planete u Mlijecnom putu; odgovor bi uvijek bio isti – nije ni Saturn sto je nekad bio. Ali, cinjenica je da ni engrami nisu uvijek isti! Pomenimo da pod engramom podrazumijevam proces/rezultat utiskivanja neke informacije u dio mozga zaduzenog za pamcenje. Testirajte se. Sjecate li icega iz 2006. godine? Kao da je nije ni bilo. Ni nje, ni 2007., a bogami ni 2008. E, pardon, 2008 je bila finansijska kriza i neke banke su propale, a onda se sve prenijelo i kod nas u Evropu. Ja, ali cijela godina kao neka siva neprozirna krpa gdje gledao ili ne, buljio ili ne, ne vidis nikakve detalje.

E, ali proljece-ljeto prelaz, godine 1978. Sarajevo. Cipele. Mokasin(k)e. Kozne, meka koza „kao rukavica“, skupe. Braon. Toliko su skupe bile da kad me je otac pitao „koliko su“, ja sam odgovorio smanjivsi cijenu za 30-ak posto, na sta je on reagovao: „Opa!!?“ Eto to je engram verbalne informacije, a iste te cipele su mi se urezale u sjecanje i preko vizuelne informacije. Ok, ne bas iste, ne te moje, nego iste, ali – tudje. Iste cipele je imao i unuk jednog od trojice mocne bosanske brace, partizana, pardon – revolucionara, brace koja je zarila i palila Bosnom (slabije Hercegovinom!) prvih 3-4 decenije poslije rata. E unuk je studirao isto sto i ja. Svi mi studenti medicine sarajevskog Univerziteta imali smo zajednicki problem: anatomija. Sef katedre je bio cuveni Hajrudin Hadziselimovic. Mi smo tada mislili da je on veliko ime i internacionalno, mada kasnije u malo detaljnijem raspitivanju, ispostavilo se da su u svijetu bili poznati samo dva anatoma iz Jugoslavije: Jelena Krmpotic-Nemanic i Branko Sljivic. Ali nije bitno! Meni je Hajrudin Hadziselimovic znacio taman kao da je bio Entoni Fauci, danas. Zasto? Zato sto je stvorio na katedri takvu atmosferu da su samo najjaci uspjevali da tu torturu prodju i da kasnije sve ostale teskoce vezane za struku dozive kao bagatlu. Jer sta mora da bude trening za neki tezak posao? Pa, da prodjes na treningu niz jos tezih situacije (uporedite trening Dzejson Borna u istoimenoj trilogiji). Istu vrijednost ima i sluzenje vojske (naravno, prije 1992): kad ustajes u 5, pijes caj iz masne metalne solje, jedes gulas za dorucak, gimnasticiras po kisi, radis besmislene poslove nedeljom, odes na mars 30 km pod oruzjem – sta je onda, kasnije u zivotu, voziti auto cijelu noc da bi uradio na cilju nesto korisno?? Strah od anatomije je pocivao na nekoliko mocnih stubova: prolaznost na ispitima je bila manja od 20 procenata, nastavnici su svi hodali okolo u crnim mantilima, vjezbe su se odvijale na lesevima, tekstovi su se morali interpretirati od rijeci do rijeci (napamet), svi nastavnici su imali neka svoja shvatanja anatomije sto smo mi morali znati. Mislim…?! Mnogo je buducih doktora bjezalo u Pristinu i vracalo se u Sarajevo sa ocjenom iz anatomije. To su oni sto ni danas ne znaju gdje je Mihaelisov romb ili Bohdalekov otvor…

Nego vratimo se mi unuku. Znaci te 1978. godine vidimo mi unuka u „mojim“ cipelama kako ulazi u kabinet H. Hadziselimovica da sam sa njim, na miru i bez svjedoka, polaze zavrsni ispit. Polozio je. Ali slika koja se urezala u sjecanje je da je cipele nosio kao papuce?! Znate ono, kad „gazite“ zadnji zid cipele – e, tako je on usao u kabinet. I na isti nacin izasao, sad vec kao student 3. godine.

Pa nece rat! Za 14 godina?? Mora! Evo ovdje jednog lijepog primjera zasto je morao izbiti rat u Jugoslaviji, a vi slobodno mozete traziti sire, geostrategijske kontekste i objasnjenja. Jos od Garasanina i Radica ili cuvenih njemackih snova da imaju „izlaz na topla mora“. Sta bi mogla ideologija Garasanina da naudi Jugoslavenima, samo da je unuk pao na anatomiji kao i 80% studenata? Nista. Jer to bi znacilo da smo poslije rata napravili zemlju po ugledu na civilizovane zemlje u Zapadnoj Evropi, zemlju u kojoj ne bi ucesnici Revolucije imali privilegovane…. supruge? Ma, jok! Djecu? Ma, ne ni to. Unuke, da unuke. Naravno, naravno ne bi jedan izolovani slucaj mogao zbrisati agresivnu retoriku Garasanina. Radilo se o – sto bi rekli Hrvati, ozracju. Svi smo tada zivjeli u toj atmosferi, zraceni korupcijom, nepotizmom, ja tebi, ti meni tehnikom rjesavanja svih zivotnih problema. Bilo u kakvu situaciju upadnete (ovo kad se kaze „upadnes“ znaci da nisi htio – drugo je kad udjes!), svi mi Jugoslaveni smo reagovali refleksno na isti nacin: “ Koga znam tu?“ I kroz decenije razvoja ovih karcinoma drustva, drzava je postepeno izgubila i ulogu i ugled. Krajnji rezultat je bio katastrofalan! Dok na Zapadu rijec drzave za gradjane ima vrijednost naredbe sa vrhunskim autoritetom, dotle smo mi prihvatali naredbe drzave sa podsmijehom i ruganjem. Nama da drzava zabrani da se kupamo u Neretvi jer je otrvona, svi bi skocili u vodu. I oni kojima se trenutno ne kupa. I pili bi je, bili zedni ili ne bili.

Zapamtite.

Dva, jer ima vec istoimeni naslov od prije dvije godine, ovdje na ovom blogu.

Novak traje, pa traje i inspiracia njegovim likom i djelom. Da, lik i djelo, dva vrlo razlicita i udaljena domena…

Ovaj tekst se moze napisati samo jednom recenicom! Novak je Srbin. Ali moram ostati malo duze budan, jer su mediji najavili da ce se pitanje njegovog ulaska u Australiju rijesiti za 1-2 sata. Ovako ili onako. Vidjecemo.

Boze mili koliko je osobina ove nacije strpano u njemu. Naravno i nazalost, kada govorimo o djelu, a tu mislim na njegov tenis, tu se odmakao od Srbije koliko se maksimalno neko moze odmaknuti od necega. Kad gledam njegovo djelo, onda nije Srbin, vec – Njemac. Uspjesan, istrajan, organizovan. Tenis mu lici na planirani projekat: pripreme, analiza, realizacija, pa ponovo analiza. Kao njemacka fudbalska reprezentacija iz vremena Milera i Bekenbauera!

Ali lik…. Srbin, pa jos Srbin sa Kosova. Znate i sami, Kosovo nije Holandija. Nije to sredina koja bi mogla izbaciti Erazmusa ili Spinozu. Ma ne u 17. vijeku – ne bi ni danas! S druge strane, nije Kosovo imalo mornaricu, pare, vjeste kapetane i dobre brodove, pa da ide po raznim „kosovima“ diljem svijeta i otima dijamante, pa kad se vrate, da ima jos vise para i – univerziteta. A kad imas pare i univerzitete, lako je naci Spinozu. Ne, Kosovo je imalo dramaticnu, nemirnu i burnu proslost, tako nemirnu da su poslednje bombe padale ne tako davne 1999., znaci prije dvadesetak godina. I u tim poslednjim nemirima, izadjose Srbi i kao porazeni i kao ponizeni. Doduse oni su stalno porazavani na tom terenu, ali su mitovima i folklorom uspjeli da prevare same sebe, tvrdeci i nama (cuj nama?!) i sebi da su zapravo stalno pobjedjivali?! A posto nisu, u tom narodu se skupljao jed, bijes, ocaj i agresija. Kad vec pisem o Spinozi (17. vijek) da pomenem i – Mladica. Da, Ratka Mladica, a evo zasto. Koliko juce (1995) taj je major JNA (jedan od najglupljih segmenata drustva bivse Jugoslavije: majori JNA), ubrzano promovisan u generala, obecavao svojm vojnicima osvetu nad zlodjelima koje su pocinili Turci!!!? Koji Turci? Ovi sto setaju po Istanbulu? Ma jok: Turci u 15. i 16. vijeku. Znaci mi se bili sa Turcima u 17. vijeku, tamo (u Holandiji) Spinoza pisao o slobodi volje i kritikovao Boga, a duh Srbije iz 16. vijeka zivi na Kosovu danas. I sad imate taj duh u narodu, na terenu generalnog siromastva duhom. Novak kroz majcino (vise tatino) mlijeko izrasta u Srbina kojemu su svi krvi. A ponajvise su mu krivi, jer ga ne vole. I onda klasican zacarani krug: u toku meca socne srpske psovke i publici i djecacima koji dodaju lopte, a na kraju meca, tugaljivi gest dijeljenja ljubavi prema publici. A publika (makar publika tenisa) kojoj je blizi Spinoza nego Bufalo Bil, razumije ovu providnu i otuznu Novakovu glumu i kaznjava. Kaznjava kad kod se nadje prilika. Siromasni duh Novaka halapljivo guta i vraca Pepea i onog naseg vraca sa bosanskih piramida, Novakova zena povezuje telefoniju sa pandemijom, pracenje modernih trendova nauke, pa jos ako su pogurani amerikcom industrijom, odbijaju se kao nesto prljavo i opasno. Novak je i osnovnu skolu zavrsio „iz rada“… Za njega je Aristotel nesto jako daleko, nejasno i nepoznato. Za Spinozu nije ni cuo. Kako se Prosvijecenost borila za nauku, a protiv mracne teologije, kako se razvijala gradjanska svijest Francuza* kroz brojne revolucije, sve ovo i jos mnogo toga drugog, proslo je neprimjetno pored Novaka…

I evo ga sada u maloj sobici melburskog aerodroma, ceka da se australijski politicari bas kao i njegov otac Srdjan, grabe za saku poena: svaki svojoj publici (Srdjana citira Sputnjik) preko njegovih ledja. On to ne razumije. On lako upada u tu zamku i daje ljudima malog ili nikakvog djela priliku da mu ruse lik. Pogledajmo najnovije vijesti… Tuzno. Tuzno, bas kao i onaj automobil koji mu je dat na koristenje iz kurtoaznih razloga sto stoji usamljen i napusten ispred zgrade aerodroma.

*ovih dana je i Makron u nemilosti. Neopravdano! Rekao je da ljudi koji nece da se vakcinisu nisu gradjani. I naravno, apsolutno je u pravu! Ovo nasi ljudi ne razumiju, jer nikada nisu bili gradjani. Nikada nisu dobili priliku da se razviju u gradjane i da iznutra razumiju to stanje. Jer biti gradjanin znaci dogovoriti se sa drzavom i onda koristiti brojne pogodnosti i servise. Ali – i preuzeti neke obaveze. Vakcinisati se, npr.

Moram i ja reci nesto o filmu (Quo vadis Aida?). Rezirala Jasmila Zbanic.

Odmah cu reci, iako znam da cete me osuditi: film je osrednjeg kvaliteta. Mislim da je dobio svoje nagrade, najvise zbog politicke poruke. Ali tema je teska, sta vise vrlo teska i svi mi koji imamo vezu sa Jugoslavijom, gledamo film kao da je najvisih umjetnickih dometa. Ovaj kriticki prikaz mogu odmah zavrsiti izdvajajuci glavnu glumicu (Jasna Djuricic) koja se kvalitetom svoje glume jasno izdvaja iz prosjecnosti tipicnih postratovskih filmova sa nasih podrucja. Jer ovaj film to i jeste: tezak, pun krvi, psovki i zamisljenih pusaca koji pljuju po podu.

Ono sto je za mene bilo vazno oko ovog filma jeste izjava reziserke koja je predlozila srpskim vlastima da uvedu film kao obaveznu lektiru u srpske srednje skole kako bi djaci konacno dobili jednu novu, svjezu i nadasve uravnotezenu sliku o tzv. srpskom junastvu. Eh, kad bi se ovo dogodilo, film bi zaista ispunio svoju misiju kao umjetnicko sredstvo u nepopularnoj politickoj ulozi.

Mnoge nacije su opterecene nametnutim klisejima kojima „truju“ svoje mlade odrzavajuci mit u zivotu. Ali ako se nacija podigne na noge, stoji cvrsto i ima buducnost, onda se polako moze mit razmontirati i odnijeti kao prasnjivu skalameriju u muzej. Ako se podigne na noge…. Ali ako se radi o naciji na slabasnim nogama, narodu koji stalno ima pasos u zadnjem dzepu i gleda prema inostranstvu, onda nema nista od uklanjanja mita. Iz jednostavnog razloga: mit se mora zamijeniti necim drugim! I to je problem Srbije! Srbija je prvenstveno slabasna ekonomija sa narodom uplasenim za svoju buducnost i sa rijetkom intelektualnom elitom koja osim ove ekonomije vidi i ostale probleme: slabu i nerazvijenu demokratiju koja krvari po svim nosecim stubovima. I sta da Srbija ponudi svojim gradjanima, sklanjajuci mit (jedan od) o Srbinu kao neustrasivom i pravicnom borcu? Bojim se… nista. I zato nema nista od realizacije reziserkine ideje, odnosno nema nista od razmontiravanja mita o ratnickom, nebeskom, vjecito ugrozenom i istorijskim nepravdama izlozenom velikom srpskom narodu.

A steta! Bila je lijepa prilika da se pomocu jednog umjetnickog djela udje u skole, pa onda jos i u niz generacija (jer sa prvom generacijom bi bilo problema) i tako osigura da se djeca okrenu nekim drugim idealima u svom sazrijevanju, a ne da se truju pricom o nebeskoj nepravdi. Kako pocinje mit? Tacno mogu da zamislim logiku „autora“: mi smo najveci (ovdje: najbrojniji), pa svima smetamo. Svi se udruzuju protiv nas samo da nas slome. Pa i da je ovo tacno, u cemu je problem? Biti najbrojniji mora da sadrzi prednost. U gomili ljudi lakse je naci naucnike, dizajnere, inteligentne inzinjere, arhitekte, umjetnike… nego ako nacija broji pola miliona. E, ali ovima se mora napraviti prostor da djeluju. Prvo da se skoluju kvalitetno, pa da dobiju podsticaj za jednako kvalitetan rad. I to je sve! Tada dolaze djela i tako nacija postaje velika. A onda, svi koji je „mrze“ mogu samo da im … pod prozorom, kako se obicno kaze. Problem sa prosperitetom je sto se nalazi u funkciji vremena u miru: veci, ako je mir – dugotrajniji. Ali relacija je i obrnuto proporcionalna: sto manje prosperiteta, to brze do novog sukoba, a onda sve na novo. I to je upravo problem Balkana, tj. onog dijela koji uz „losu“ istoriju ima i mjesovite nacije na istom prostoru (i Grcka je na Balknu, ali ne ratuje koliko i mi).

Ne vidim rjesenje za Srbiju. Mozda ce ovaj put mir potrajati nesto duze, jer ce vecina okolnih zemalja uci u ratnu alijansu, ali dovoljno je sjetiti se Turske i Grcke koje su obje clanice NATO-a, pa da se zakljuci da ni to nije stopostotna garancija. Ali, s druge strane, strah me je da ni to nije dovoljno za Srbiju, iako jeste odlucujuce. Jer Srbija ima nekoliko teskih drustvenih bolesti koje je prozimaju i razdiru. Manjak iskustva sa demokratijom, losa obrazovna struktura, puno korupcije, generalno nepovjerenje u drzavu. Sve ovo zajedno cini da jedan autoritarni vodja moze da ostane na vlasti minimum 30 godina i tako se potrebno vrijeme bez rata, koristi u pogresne svrhe: u sirenje mitova. Quo vadis Srbija?

A? Sta kazete? Fascinantna rijec? Dosadna rijec? Ma, daj, maajke ti, ‘sti-pu -me’ ovakvih rijeci…

Ova rijec je kao … ‘mi-tu’ (Me-Too), kao Tramp… znaci rijec koja nikoga ne ostavlja ravnodusnim. Jedna ‘polovina’ ce se oduseviti i krenuti u razgovor, a druga, ce se odmah energicno iskljuciti. Pa jos i – naljutiti?! Sta je zanimljivo sa bas ovom rijeci? To da granica izmedju ove dvije grupe koje se tako energicno opredjeljuju oko pojma, prati i starosnu granicu! Ovi prvi, sto se oduseve i bi da kazu nesto, imaju vise od 55 godina – naravno, iskljucujem ovdje ‘profesionalce’, znaci mlade studente (siguran sam da ima i starih!) filozofije koji, mucnici, moraju da se zblize sa izrazom… . Mladji niti znaju za rijec, niti je razumiju, niti ih interesuje.

Nego daj da objasnim, sta rijec znaci (usput, moji vjerni citaoci ce se sjetiti da sam na nekom mjestu – ni ja se ne sjecam, na kojem??! – pljuvao po ljudima koji se hvale da znaju vise jezika: znas „nas“ jezik? Ahaaaa, ok – sta znaci….?). Evo ne moram da znam vise jezika, samo svoj, maternji. Ok, pa sta znaci ova rijec? Ova rijec znaci da stvari imaju znacenje koje je izvan naseg spontanog razumijevanja (te) stvari. Stolica? Ok, ok, ovdje nema bas nekog prostora za transcendentalno: stolica je – stolica: predmet (stvar) napravljen najcesce od drveta, ali moze i metal, plastika, staklo…., a sluzi da sjednes i odmoris svoje tijelo od dnevnih napora. Dobro, ali – svijest? Bog? Kosmos? Sta cemo sa ovim „stvarima“? Kant je pametno uveo pojam „stvar po sebi“, misleci pri tome na recimo … kosmos da kao stvar po sebi znaci… strahovito veliki prostor ispunjen zvijezdama, planetama, suncevim sistemima. A sve drugo sto nam padne na pamet (finije, asociramo) kad mislim o kosmosu, to zovemo transcendencija. Sad kad smo se dogovorili oko definicije, vidite da bi se i o stolici imalo sto sta zamisliti i reci…

Ljudi koji su vise od mene razmisljali o transcendenciji, definisali su i 4 preduslova. Prvi je percepcija. Ali u filozofiji nista nije jednostavno! Ne misli se samo na stvari koje vidimo (pipamo, omirisemo ili cujemo) – misli se i na stvari koje ne vidimo, ali mozemo da zamislimo. Citajte roman, pa cete vidjeti. Primjetite ili podsjetite se ranijeg teksta u kojem sam vas informisao da ono sto vidimo (percipiramo) jako zavisi od nasih namjera (usput, dokazno je da od svih nasih cula, najobjektivnije je – ukus; sva ostala mi sami prevarimo namjerom: „zelim da“ vidim ovako). Drugi uslov je subjekt. Treci svijest. Kod subjekta imamo problem Kartezijanskog dualizma: razum ‘jednako’ mozak ili mozak + ‘jos nesto’? Prema materijalistima, svijest je funkcija, nuzpojava zivota ,“igra“ neurona, neurotransmitera i sinapsi, a protivnici reduktivnog materijalizma, vjeruju da je bas to jos nesto sto razlikuje ljude od simpanzi, sto zapravo daje smisao zivotu, i da to ne moze biti samo rezultata slucaja i neuronske igre. Cetvrti uslov je sloboda. Subjekt mora biti slobodan. Bukvalno: u svojoj interreakciji sa svijetom.

Negdje prije 2 miliona godina, covjek je postao bice ‘od’ simbola. Arheoloski dokazi nas o ovome informisu: crtezi u pecinama, nacin na koji su ljudi sahranjivali mrtve. Simboli su najvazniji preduslov da je covjek poceo da komunicira: nastao je jezik. Covjek je postao socijalno bice: poceo je da dijeli iskustvo, „znanje“ /npr. kad su u pitanju Grci znanje, nastalo predvidjanjem – buducnost – pocelo je tek sa Talesom koji je predvidio eklips. U 6. vijeku PH (prije Hrista)/. Prije nekih 10 000 godina, nakon poslednjeg ledenog doba (eh, kad ce vise sledece???) nastala su prva naselja, kuce, ognjista, obrada zemlje… I sad nas teolozi pitaju, da li je zaista moguce da je sve ovo nastalo u tom grubom, rasipnickom sistemu koji poznajemo kao – evolucija? Zasto je evolucija raspinicki, dakle neracionalni proces? Pa koliko je samo vrsta moralo da ode bez traga da bi najjaci prezivjeli? I sad je ova grandiozna nadogradnja naseg razuma, volsebno stala bas izmedju nas i simpanze. Kako to? Samo mi primamo informacije iz naseg tijela i iz okoline, nalazimo se u vrtlogu, zapravo neogranicenom moru informacija (kosmos!). U toku je jedna gigantska komunikacija. Razmjena informacija. Odakle? Ko to „govori“ i sta? Sve ovo samo nuzpojava evolucije? Moze biti. Ali zasto onda imamo moc transedencije koja nas stalno uvodi u nove dileme i pitanja? Koji je smisao? Ima ga? Ako ima smisla, ima i organizatora. Kazu teolozi.

Rijetko sta mrzim kao – ministre.

Pogledajte sta je jedan prosjecni ministar.

Mediokritet koji je rano u procesu skolovanja osjetio da tu (u skoli) nema mnogo za njega vajde. Pocinje sve cesce da gleda kroz prozor ucionice („zijeva“), ne slusa vise predavanja i na kraju krene napolje. U redu, kad izadje iz ucionice u hodnicima koji zjape prazni, jer je vecina ipak na casu – naidje na buduce kriminalce koji su takodje rano shvatili da na casu nemaju previse sta da traze. Zajedno napuste zgradu, ali dok ovi drugi ostanu tu odmah na obliznjem cosku ulice planirajuci prve kriminalne korake, nas se buduci ministar uputi u kancelariju neke partije. Koje? Pojma nema ni on, a ni ja. Svejedno je. Koja bude najbliza skoli, mozda? Tamo se pozali kako je zivot u skoli tezak i kako su svi protiv njega. U kancelariji bude prihvacen i dobije prve zadatke: raznosenje necega. Kupovanje bureka (ili ekvivalent na zapadu, MekDonalds i kafu). E sad za razliku od opsteg obrazovanja koje kod njega rapidno propada i nestaje, razvijaju se drugi talenti, gdje je najvazniji osjecaj za strukturu grupe: ko je tu najvazniji? Ko je buduci lider? Paralelno se razvija i talenat uvlacenja u tudje straznjice, sukladno sa procjenom prisutnih straznjica tj. njihovih velicina. Cilj je doci medju prvih 5 na listi pred izbore. To su oni raznobojni papirici koje cemo mi glasaci kasnije vrtiti u nasim glasackim kucicama, zaokruzujuci prema… nekom osjecaju…. Ime, zvuci poznato? Nas? Njihov? Ako uspije biti izabran u neku strukturu vlasti, bilo lokalno ili regionlno, baca sve svoje snage i energiju na usavrsavanje poltronstva. Jer, razumijete i sami: cime on moze impresionirati okolinu? Znanjem? Idejama? Rjesenjima? Ne. Samo snagom aplauza, brzinom slaganja sa Vaznim clanom grupe, lomljenjem opozicije u grupi. I ako se pokaze upotrebljivim, eto ga za koju godinu na ministarskoj poziciji. Resor? Ha, ha, ne zasmijavajte me: kakve to veze ima??? Bukvalno. Ne radi se o njihovoh megalomaniji i losoj procjeni vlastitih sposobnosti („mogu biti na bilo kojoj poziciji“). Ne – radi se o tome da je zaista sasvim svejedno koji resor mu je dodijeljen. Vec u sledecem mandatu mu se moze dogoditi da napusti policiju, a preuzme finansije. A zasto je objektivno svejedno koji resor ima? Zato sto nista ne moze da smisli ili kaze sam. Ali, nista. Sve sto kaze u razgovoru sa nekim novinarom, kaze kako mu je rekao savjetnik. Na partijskim ili politickim skupovima, moze da se dogodi da smisli sam svoj nastup, jer se tu radi o politickoj borbi, retorici, podrivanju opozicije i politickih protivnika, ponavljanju usvojenih partijskih stavova, ali strucne stvari, ono sto je sadrzaj dodijeljenog mu resora – e, to pojma nema. Ministri skupljaju „inicijative i stavove“ sa dvije strane. Ili neki angazovani novinar namirise neki skandal, nadje nesto neispravno, opasno ili mu savjetnici saopste sta da kaze. U prvom slucaju, potrebno je samo uvjezbati fraze kada te novinar napadne sa necim o cemu nikad nisi cuo, kao recimo, razmotricemo… vec na prvom skupu cemo pogledati… odmah cu osnovati radnu grupu da pogleda… . A kada mu savjetnici daju tekst, onda vidite jadnog ministra koji prica o kilovoltima, energiji, berzi, kamati, litijumu, impresionistima…. .

Ko vodi zemlju? Mi biramo njih, ministre, oni biraju savjetnike i ti savjetnici vode zemlju. Kako se rijesiti ovih nepotrebnih medjukoraka? Prvo treba ukinuti sva „egzaktna“ ministrastva: energije, saobracaja, skolstva, zdravstva, finansija, vojske, policije. Ja razumijem da sastav ministara, bolje receno, vlada mora da nastavi i prezentuje ideologiju koja je pobijedila. U redu je da neko vise polaze na solidarnost, a neko vise na stvaranje vrijednosti. U srecnim zemljama se smjenjuju ove dvije ideologije i onda ovi drugi naprave pare, a ovi prvi ih podijele. Ali, onda je savim dovoljno da premijer izabere strucne savjetnike, a ne ministre iz partijskih pulova. Nazalost, ovo nije moguce, jer ni premijera ne bi bilo bez politickog rada partije (i partija ako govorimo o koalicijama), a onda se elita iz tih grupa mora nekako nagraditi. I zato mi mucenici moramo trpiti mediokritete sa uzasnim opstim obrazovanjem, samo zato sto ne znamo sta cemo sa njima. A ambasadori ce postati tek kasnije, kad se „istrose“ kao ministri.

I sad iako je ministar politicki fenomen koji nlazimo u svim sistemima, naravno da postoje medjusobne razlike izmedju ministara srecnih i nesrecnih zemalja. U cemu? Pa samo u broju godina blagostanja u neposrednoj proslosti. Zemlje koje su imale blagostanje mnogo decenija, zovemo srecnim i one druge sa vrlo kratkim ili bez staza blagostanja – nesrecnim. Jer blagostanje je stanje u kojem svi zive dobro, pa se time otupi glad onih kojima su pare po definiciji funkcije, na domaku ruke. Ministar u Svedskoj ne pokazuje patolosku agresivnost da se docepa vlasti ili da ostane na vlasti kao ministar na Balkanu. Ministar u Svedskoj moze da kupi BMW i ako nije ministar – na Balkanu se mora nekako prvo ukrasti a tada je jedini „legalan“ nacin biti ministar. Odlazak ministra sa vlasti u srecnoj zemlji nije dramatican – njemu ne prijeti ni glad, ni odstrel, ni prezir porodice. Na Balkanu se poseze za brojnim drugim instrumentima da bi se mandat produzio. I tako, iako ima „kvantitativnih i kvalitativnih razlika“, problem nas biraca je isti bez obzira gdje zivjeli: gledamo istog covjeka bez zavrsene srednje skole koji je i kad je bio ministar skolstva i sada kad je ministar infrastrukture, „objasnjava“ nam nasu stvarnost zabrinutog i ozbiljnog izraza lica bas kao da zna o cemu govori.

U junu 2019. sam pisao o integraciji. Niko me ne slusa, pa – moram ponovo.

Jeste, blog ima Jugoslaviju u imenu, pa se ljudi s pravom pitaju sta ce Jugoslavenima integracija? Mi valjda nemamo problema sa „strancima“. Eee, ali ako slusamo madjarskog predsjednika….

Naravno, Jugoslavija (razumijete, Region, ono sto je ostalo od Jugoslavije), nema problema sa integracijom. Ovo je tema svih tema ovamo na zapadu Evrope, tema koja inspirise, ali i koja podapinje one koji imaju vlast: jednostavno ne znaju. Davnoga juna ’19. sam uz pomoc BMW-a ilustrovao razliku izmedju integrisanog i neintegrisanog: prvi kupi i vozi BMW, a drugi mu ga zapali na parkingu prigradskog naselja. Ima li rjesenja?

Pa… ima. Makar u teoriji.

Ako zanemarimo cinjenicu da su ljudi lutali zadnjih 2 miliona godina (od izlaska iz Afrike) i da ce nastaviti, ovdje je rijec o talasima migracije koji nas danas brinu. Ne taj prvi odlazak u Australiju, niti neki talas za 200 godina. Ovo sto se dogadja danas. Razumijem, danasnja migracija se ne moze nikada do kraja objasniti ako se zanemare uzroci ranijih migracija, odnosno zajednicki nazivnik svih dosadasnjih migracija. Necu zanemariti. Jer zajednicki nazivnik svih migracija, pa i ovih danas aktuelnih jeste nezadovoljstvo ljudi trenutnim prostorom. Kao sto se da razumjeti ovdje ne racunam ni avanturiste, ni turiste. Mislim na ljude koje nevolja tjera da napuste sredinu u kojoj se osjecaju sigurno, ali ih brine buducnost….

Zato je prvi nacin rjesavanja problema integracije – zaustavljanje migracije. Ne silom, ta nije ovo Fejsbuk! Ocito da se migracija moze zaustaviti zajednickim ulaganjem u podrucja sa ogranicenim resursima i/ili zaustavljanjem otimanja tih resursa. Nafta, suma, poljoprivredno zemljiste, voda, rijetki metali, hrana (riba!). Ovo naravno nece moci lijepom rijecju niti medijskom kampanjom liberalnih i naivnih intelektualaca; ekonomisti (matematicari) moraju izracunati koliko bogata zemlja dobija otimanjem resursa, koliko bi je kostalo ulaganje, a koliko ih kosta migracija i integracija. Ne mora u dolar, neka je u stotine miliona dolara, ali mora da postoji neka matematika koja nam to moze opisati. Siguran sam da ima matematika, ali nisam siguran da ima – matematicara! Evo banalan primjer: ako se odredjenim anemijama pomaze lijekom to se pojavi kao trosak, jer lijek kosta. Alternativa je transfuzija krvi. U ovoj „neravnopravnoj“ utakmici uvijek „pobijedi“ lijek i ekonomisti tvrde da nas lijekovi zavijaju u crno. Jer niko ne uzima u obzir vrijeme bolesnika u toku i pred transfuziju, posao osoblja, komplikacije, transport… jednom rijecju ono sto smo mi zvali u poslovima sa zanatlijama, „ruke“. Ovaj primjer pokazuje kako bi „losi“ matematicari pogrijesili u racunu, jer bi poslovi oko integracije sigurno bili nedovoljno procjenjeni. Matematicari mogu biti odlicni, ali tesko ce dobiti medijski prostor. Lobiji koji odlicno zive i od ratova i od otetih resursa, nece dozvoliti poromociju ovih rezultata, bas kao sto ni u – recimo – Americi jos uvijek nema matematike koja bi uporedila stete od vremenskih poromjena sa invistiranjem u prestrojavanje sa izvorima energije. Jer kako vi da staviti na papir (u jednaciju) patnju siromasnog gradjanina Kentakija kojem je orkan oduvao kucu sa Dik Cejnijem koji se bogati otimanjem nafte Iraku? Pragmatican bloger mora odmah da napusti ovaj put iako je najlogicniji.

Ali evo migranta na granici. Stigao. U papucama i sa kesom.

Integracija mora poceti vec tu na granici jer sa integracijom vam je kao i sa novom elektronskom igrackom: funkcije koje naucite i savladate prvog dana, te cete i koristit: ostale, iako ih ima, vjecno su izgubljene. Isto je i sa integracijom: ako se propuste prve dvije godine, stari ce ostati izolovani u svojim stanovima, bez ijedne naucene rijeci novog jezika, a mladi ce krenuti sa coska ulice u – akciju (v. gore o BMW-u). Na granici su imigranti zbunjeni, uplaseni i strasno motivisani da ih se ne vrati. To treba iskoristii. Najprije mora domacin „da se malo isprlja“. Jeste treba teziti stabilnosti visokih standarda u obavljaju poslova i usluga, ali – ne moze kao 60-ih godina. Ne moze. Sve treba prvo poslati u skolu jezika. Neke elementarnog, neke naprednog. U toku ucenja jezika, „oci“ domacina ce obaviti inventar znanja, nivoa obrazovanja, iskustva pristiglih migranata. Nakon sticanja znanja jezika, kanalisace se ljudi prema ovoj procjeni: neki ce ici na doskolovavanje, neki u – posao. Kao sto vidite svo planirano vrijeme ce migranti biti organizovani pod krovom ili skole jezika ili opste skole ili radnog mjesta. Nema slobodnog vremena. Steknuta znanja ce manje ili vise, podici samopouzdanje dosljaka i pripremiti ih za nove izazove. Jer glavni uzrok frustracija je (nedostatak kupovne moci, naravno, ali i…) osjecaj nepripadanja sredini. Manjak samopouzdanja. Rezultat ce biti mnogo vise picerija, raznih kuhinja, pekara, zanatskih radnji, ali zato nece drzavna zeljeznica Svedske otkazivati dnevno po c. 30 linija zbog manjka radne snage. Svedska je strasno ponosna na svoje urede u kojima se odredjuju ljudske sudbine dodjelom – licensi. Licenca za zubara, za medicinsku sestru, za doktora… Tu praksu treba nemilosrdno ukinuti i dodjelu licensi treba dati starijim radnicima na radnom mjestu gdje migrant pokazuje svoje znanje. Pa ili zna ili ne zna, pa ga treba douciti. Neko ko je u Siriji bio automehanicar, lako ce pokazati majstoru sta zna, a kako funkcionise BMW iX – naucice. Polako. Znaci skola i posao. Intenzivno, sa krutim okvirima (nema mrdanja). A drzava, domacin – duplirace ulaganje u vlastiti skolski sistem. Kako? Tako sto ce ukinuti odbranu – jedan od najvecih mitova koje su nam prodali.

Prvo sam htio napisati da su granice samo linije, ali ‘crte’ zvuci jos vulgarnije i prozaicnije. A to jeste cilj!

Pogledajte bilo koji dio Planete. Naravno, politicku mapu, a ne teren. Vidjecete granice medju zemljama povucene kroz politicki dogovor, pritisak, ofrlje… Ali zajednicko je svakoj ‘tehnici’ planiranja granica, prvo prosuta krv, a onda decenije svadja, sukoba i napetosti. Covjek se pita, zasto? Mora li?

Naravno da ne mora. Ali, uvijek ima „ali“!. Rano je za brisanje tih crta. Mnogo toga treba da se promijeni u covjekovom nacinu razmisljanja i pravljenja prioriteta. Ali nas makar ne smeta da malo o ovome prodivanimo…

Primjeri.

SSSR. Drzava koja je ispisivanjem novih granica, nakon pada Berlinskog zida, napravila „bezbroj“ zarista. U novim drzavama se uvijek moze naci po neki Rus. I sta bude sa tim Rusom iduceg ponedeljka oko 6 ujutro? Nista! I tu je dio problema. Posto muceni Rus nema posao na koji bi zurio u ponedeljak oko 7 (ono gore „6“, dig’o se), on pocne rano sa medijima koji mu nude bolju buducnost. Razumijete i sami: Rus iz Ukrajine bi ko biva nazad u Rusiju, Srbin iz Bosne bi u Srbiju, Srbin sa Kosova, Srbin iz Crne Gore… E, ali maticna zemlja ga nece samog bez zemlje (Tudjaman je dao poznato poredjenje rekavsi da mogu da ponesu samo ono malo blata sto je zalijepljeno na opancima) – hoce teritoriju na kojoj zivi. I tu dolazimo do granica. A granice, naucili su nas politicari, oznacavaju dokle se proteze nas teritorij za ciji „integritet i cjelovitost“ cemo mi i nas zivot dati??!! Rusu, Srbinu, sasvim je svejedno na kojem parcetu te svete zemlje stoji, ako nema gdje iduceg ponedeljka oko 7. Pogledajte granicu izmedju Svedske i Danske: most. Ljudi ga prelaze dnevno po dva puta jer i jedni i drugi rade na onoj drugoj strani. Idilicno i progresivno? Da. Dignimo zauvijek granicu? A, jok! Dosla korona i zaustavila prolaz, jer danska vlada mora da se brine o ljudima koji zive na teritoriji Danske, a najradije – ne bi. Skupo je placati mu bolovanje, istrazivati lance sirenja zaraze, slati ga kuci sa posla jer nema posla. I sad je odjednom i za Svedjane i za Dance postalo vazno gdje je granica da im se slucajno neki tudji ne bi uvukao i opteretio ih. Finansijski.

Austrija. I Slovenci u njoj. Moze Slovenija da podsjeca tzv. Koruske Slovence do iznemoglosti da bi trebali da se prikljuce matici (boze, pa cak i isto ime imamo!) – ovima ne pada na pamet da napuste drugu po snazi evropsku ekonomiju i da predju u …10-u? Sto bi kad makar oni znaju tacno gdje ce u ponedeljak u 7.

A granica je za ove jadne zemlje sa Balkana i ostalih siromasnih djelova Planete, sjajan poslodavac. Pogledajte samo silne granice oko Hrvatske. Nove kucice, nove uniforme, umnozen broj prelaza, novo oruzje, nove Tudjamnove slike. Pravi mali pokretac ekonomije.

U prethodnom tekstu sam vas pozvao da razmislite o drzavi, ideologiji, granicama, demokratiji,…. Sve do jednoga – mitovi. Koliko ljudi ‘na ovome svijetu’ razumije da je drzava – mit? Sedamdeset? Osamdeset? Nista prema 6 milijardi. A ne pomaze ni to sto ce jedna milijarda reci: “ jeste, ali…. “ Drzava, bez obzira kojim principom nastala, bilo preko krvi i tla (kao u siromasnim regijama) bilo tzv. socijalnim ugovorom (novi mit), kao u bogatim zemljama, klasican je mit. Politicarima i ostalim zgubidanima je bila neophodna gomila ljudi, na nekoj teritoriji kako bi ih u miru servisirali (da, da, ta gomila, njih zgubidane) porezima, a u ratu vlastitim tijelima. I zato su ih skupili mitom o porijeklu, ogradili, mitom o povrsini teritorija, postavili vojsku okolo mitom o teritorijalnoj cjelovitosti. A sto ce sve to meni?? Ja cu u pondeljak (nazalost!) na posao i sasvim mi je svejedno da li u nekom hangaru ima neki avion i da li je posada vrijedno trenirala da ga znaju pokrenuti. Oni me kao stite. A kazu da jedan sat voznje americkim Fantomom kosta gorepomenutu gomilu 15 000 EUR. Sad se jasno vidi da ovo vise i nije mit – ovo je : laz. Ne, ne cifra je tacna, ali je laz da se bez ovoga ne moze.

I sta uraditi da se smire kosovski Srbi, bosanski Srbi i ukrajinski Rusi? Za pocetak, skloniti crte izmedju njih. Pa nek idu gdje im je mila volja. Siguran sam da bi se kosovski Srbin iznenadio jadom i cemerom koji bi vidio kad bi otisao u… Kursumliju. I opet, sta ce u Kursumliji? Isti dan bi se vratio nazad. Eto, ne treba granica.

Nazalost, nazalost, ima jedno zariste (sto ja znam) gdje nije tako lako bez crta. Kurdistan. Eee, njima niko nece da da dravu sa granicama (mitove vec imaju), jer tamo ima nafte. I naravno nekom Kurdu bi bilo sasvim svejedno kako se zove parce terena na kojem ima kucu, garazu, u garazi BMW i fabriku gdje ide na posao. Kakve veze ima zove li se to Kurdistan ili Irak, ako je mirno i ako ima buducnosti.

Za kraj, primjetite: ovim tekstom sam samo rijesio pitanje granice i ljudi koji su u napetim odnosima preko „crte“. Pitanje ljudi koji sa kesom u ruci krenu i prepjesace vise granica, e to je novo pitanje koje nazalost sa ovim ovdje nema vezu i ne moze da se rijesi samo gumicom.

Pojam koji se koristi u medicini (fiziologiji) i koji sadrzi niz procesa sa zajednickim ciljem: untrasnjim regulatornim mehanizmima odrzavati sve vazne sisteme u tijelu u ravnotezi. Secer u krvi je recimo jedna od homeostaza. Nivo kalijuma, takodje. Mi smo organizmi navike. Evolutivni procesi su se pobrinuli da razvijemo mocne mehanizme odrzavanja ravnoteze (habituelno, uobicajeno stanje), adaptacije, znaci – prilagodjavanja. Jednom rijecju, narodskim jezikom, pusti me na mir(u)!

Nasim tijelima nije prirodna promjena. Cak i u slucaju tzv. kognitivne nelagode, imamo organske simptome u formi lupanja srca, mucnine, znojenja, glavobolje…. Kognitivna nelagoda je odstupanje od homeostaze psihe, uma, dushe. Kada smo izlozeni kognitivnoj nelagodi? Radi se o neudobnim mislima, koje se jave kada smo u sred sudara dva duboko usadjena vjerovanja.

Liberalni ateista kriscanskog porijekla odobrava inicijativu mladih roditelja islamske vjere, da odloze crkvene rituale djeteta, cerke, do njene punoljetnosti, kada se ono moze samo opredjeliti, ali osjeca nelagodu kad vidi da sina i pored istog svjetonadzora, sunete.

Nelagodi smo izlozeni gotovo svako vece uz TV i vijesti koje nas informisu da je 50-oro izbjeglica i medju njima mnogo djece stradalo u kamionu, u Meksiku. U Meksiku? Super! Da, super. ?? Ne treba se cuditi: moramo se „lijeciti“. Evolucija nas je kao sto sam gore napisao, naoruzala instrumentima odrzavanja habitusa, homeostaze. Isto je i sa ovom kognitivnom. Sta vise, dok vecina ljudi nema ni minimalno znanje o homeostazi kalijuma, mehanizme koji nas cuvaju od poremecaja ‘umnoga mira’, znaju svi. A sta moze um da uradi da bi nas zastitio? Pa da natjera misao da izadje iz kognitivnog dijela: zaborav i potiskivanje. Zato je Meksiko zgodan region: sto dalje, to lakse potisnuti! E, ali nekako je blisko mozgu (moze da se razumije) da ta misao ne moze bas da nestane. Ok, napusti svjesni dio uma, ali se negdje zavuce, sakrije i – boga-ti-pitaj-kako – utice na nas duze ili krace vrijeme u buducnosti. Usput, da podsjetim na moju omiljenu temu zasto vjerujemo u ovo ili ono – ove sakrivene, potisnute misli, definitivno se ugradjuju kao novi, tanki sloj u nas kognitivni filter kroz koji moraju proci sve informacije na putu da bi ih se smatralo shvacenim. To je taj filter koji nas u procesu prolaska (informacije ka kognitivnom) odredi prema informaciji i mi je i prije nego sto je razumijemo, sortiramo na skali manje ili vise vjerovatnog.

No, dosta vise o jednom covjeku – poslije 40 godina bavljenja covjekom, dosadi. Kognitivna nelagodnost moze da se pojavi i u grupi! Moze da bude socioloski fenomen, fenomen kolektivne psihologije. Vlastite, privatne neprijatnosti dobijamo svakodnevno i uz njihovu „pomoc“ sticemo iskustvo, sortiramo ih, potiskujemo, racionalizujemo… A kolektivne? Kolektivne nam serviraju mediji, javne licnosti, knjige. Ovdje je na djelu proces ubijedjivanja, odnosno pravljenja vjerovanja vjerovatnim. Nazalost, ako se malo zamislimo, razumjecemo da se u gotovo svim slucajevima radi o – mitovima. I tu sad dolazimo do jedne evolutivne devijacije. Koliko god nas evolucija fino i efikasno zastitila od vlastitih poremecaja homeostaza, toliko nas je ucinila ranjivim u grupi, jer nas je ucinila zavisnim od ‘budenja’ u grupi. Ne mozemo bez grupe. Ne mozemo bez osjecaja pripadanja. I ne pomaze razmisliti, shvatiti i – odbaciti (mitove). Ne moze. I ne treba se ljutiti, ni cuditi. To je jednostavno jace od nas. Onda makar mozemo malo, onako sa strane, radoznalo posmatrati do kojeg nivoa nas nasi vlastiti politicari drze u zamci mitova. Jer definitivno nije isto u Svedskoj ili u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori… Ovaj fenomen je slican fenomenu zagadjivanja vazduha! Engleska se podigla kao snazna industrijska sila zagadjujuci i nas i sebe. Sad mogu da pecaju u Temzi. Ali sad je red na Indiju i Poljsku da se guse. I sebe i nas. Englezi su svoje mitove rabili, ihaaa! Sad je red na nas siromasne. Svedski politicari (ne mogu reci da su pametni, da su naucili, da paze, – jok, jednostavno drugacije misle) vas nece smarati sa zastavama, grbovima, mauzolejima, paradama, patriotskim pjesmama. Srpski hoce. Crnogorski samo to i rade! Hrvatski takodje. I opet, nazalost, nemoguce je odbraniti se. Ja i ne pokusavam! Cak sam otisao korak dalje! Narucio sam kao poklon za Novu godinu vaterpolo kapicu sa oznakom SRB na celu , a grbom na potiljku….