Integracija II

U junu 2019. sam pisao o integraciji. Niko me ne slusa, pa – moram ponovo.

Jeste, blog ima Jugoslaviju u imenu, pa se ljudi s pravom pitaju sta ce Jugoslavenima integracija? Mi valjda nemamo problema sa „strancima“. Eee, ali ako slusamo madjarskog predsjednika….

Naravno, Jugoslavija (razumijete, Region, ono sto je ostalo od Jugoslavije), nema problema sa integracijom. Ovo je tema svih tema ovamo na zapadu Evrope, tema koja inspirise, ali i koja podapinje one koji imaju vlast: jednostavno ne znaju. Davnoga juna ’19. sam uz pomoc BMW-a ilustrovao razliku izmedju integrisanog i neintegrisanog: prvi kupi i vozi BMW, a drugi mu ga zapali na parkingu prigradskog naselja. Ima li rjesenja?

Pa… ima. Makar u teoriji.

Ako zanemarimo cinjenicu da su ljudi lutali zadnjih 2 miliona godina (od izlaska iz Afrike) i da ce nastaviti, ovdje je rijec o talasima migracije koji nas danas brinu. Ne taj prvi odlazak u Australiju, niti neki talas za 200 godina. Ovo sto se dogadja danas. Razumijem, danasnja migracija se ne moze nikada do kraja objasniti ako se zanemare uzroci ranijih migracija, odnosno zajednicki nazivnik svih dosadasnjih migracija. Necu zanemariti. Jer zajednicki nazivnik svih migracija, pa i ovih danas aktuelnih jeste nezadovoljstvo ljudi trenutnim prostorom. Kao sto se da razumjeti ovdje ne racunam ni avanturiste, ni turiste. Mislim na ljude koje nevolja tjera da napuste sredinu u kojoj se osjecaju sigurno, ali ih brine buducnost….

Zato je prvi nacin rjesavanja problema integracije – zaustavljanje migracije. Ne silom, ta nije ovo Fejsbuk! Ocito da se migracija moze zaustaviti zajednickim ulaganjem u podrucja sa ogranicenim resursima i/ili zaustavljanjem otimanja tih resursa. Nafta, suma, poljoprivredno zemljiste, voda, rijetki metali, hrana (riba!). Ovo naravno nece moci lijepom rijecju niti medijskom kampanjom liberalnih i naivnih intelektualaca; ekonomisti (matematicari) moraju izracunati koliko bogata zemlja dobija otimanjem resursa, koliko bi je kostalo ulaganje, a koliko ih kosta migracija i integracija. Ne mora u dolar, neka je u stotine miliona dolara, ali mora da postoji neka matematika koja nam to moze opisati. Siguran sam da ima matematika, ali nisam siguran da ima – matematicara! Evo banalan primjer: ako se odredjenim anemijama pomaze lijekom to se pojavi kao trosak, jer lijek kosta. Alternativa je transfuzija krvi. U ovoj „neravnopravnoj“ utakmici uvijek „pobijedi“ lijek i ekonomisti tvrde da nas lijekovi zavijaju u crno. Jer niko ne uzima u obzir vrijeme bolesnika u toku i pred transfuziju, posao osoblja, komplikacije, transport… jednom rijecju ono sto smo mi zvali u poslovima sa zanatlijama, „ruke“. Ovaj primjer pokazuje kako bi „losi“ matematicari pogrijesili u racunu, jer bi poslovi oko integracije sigurno bili nedovoljno procjenjeni. Matematicari mogu biti odlicni, ali tesko ce dobiti medijski prostor. Lobiji koji odlicno zive i od ratova i od otetih resursa, nece dozvoliti poromociju ovih rezultata, bas kao sto ni u – recimo – Americi jos uvijek nema matematike koja bi uporedila stete od vremenskih poromjena sa invistiranjem u prestrojavanje sa izvorima energije. Jer kako vi da staviti na papir (u jednaciju) patnju siromasnog gradjanina Kentakija kojem je orkan oduvao kucu sa Dik Cejnijem koji se bogati otimanjem nafte Iraku? Pragmatican bloger mora odmah da napusti ovaj put iako je najlogicniji.

Ali evo migranta na granici. Stigao. U papucama i sa kesom.

Integracija mora poceti vec tu na granici jer sa integracijom vam je kao i sa novom elektronskom igrackom: funkcije koje naucite i savladate prvog dana, te cete i koristit: ostale, iako ih ima, vjecno su izgubljene. Isto je i sa integracijom: ako se propuste prve dvije godine, stari ce ostati izolovani u svojim stanovima, bez ijedne naucene rijeci novog jezika, a mladi ce krenuti sa coska ulice u – akciju (v. gore o BMW-u). Na granici su imigranti zbunjeni, uplaseni i strasno motivisani da ih se ne vrati. To treba iskoristii. Najprije mora domacin „da se malo isprlja“. Jeste treba teziti stabilnosti visokih standarda u obavljaju poslova i usluga, ali – ne moze kao 60-ih godina. Ne moze. Sve treba prvo poslati u skolu jezika. Neke elementarnog, neke naprednog. U toku ucenja jezika, „oci“ domacina ce obaviti inventar znanja, nivoa obrazovanja, iskustva pristiglih migranata. Nakon sticanja znanja jezika, kanalisace se ljudi prema ovoj procjeni: neki ce ici na doskolovavanje, neki u – posao. Kao sto vidite svo planirano vrijeme ce migranti biti organizovani pod krovom ili skole jezika ili opste skole ili radnog mjesta. Nema slobodnog vremena. Steknuta znanja ce manje ili vise, podici samopouzdanje dosljaka i pripremiti ih za nove izazove. Jer glavni uzrok frustracija je (nedostatak kupovne moci, naravno, ali i…) osjecaj nepripadanja sredini. Manjak samopouzdanja. Rezultat ce biti mnogo vise picerija, raznih kuhinja, pekara, zanatskih radnji, ali zato nece drzavna zeljeznica Svedske otkazivati dnevno po c. 30 linija zbog manjka radne snage. Svedska je strasno ponosna na svoje urede u kojima se odredjuju ljudske sudbine dodjelom – licensi. Licenca za zubara, za medicinsku sestru, za doktora… Tu praksu treba nemilosrdno ukinuti i dodjelu licensi treba dati starijim radnicima na radnom mjestu gdje migrant pokazuje svoje znanje. Pa ili zna ili ne zna, pa ga treba douciti. Neko ko je u Siriji bio automehanicar, lako ce pokazati majstoru sta zna, a kako funkcionise BMW iX – naucice. Polako. Znaci skola i posao. Intenzivno, sa krutim okvirima (nema mrdanja). A drzava, domacin – duplirace ulaganje u vlastiti skolski sistem. Kako? Tako sto ce ukinuti odbranu – jedan od najvecih mitova koje su nam prodali.