Ministar

Rijetko sta mrzim kao – ministre.

Pogledajte sta je jedan prosjecni ministar.

Mediokritet koji je rano u procesu skolovanja osjetio da tu (u skoli) nema mnogo za njega vajde. Pocinje sve cesce da gleda kroz prozor ucionice („zijeva“), ne slusa vise predavanja i na kraju krene napolje. U redu, kad izadje iz ucionice u hodnicima koji zjape prazni, jer je vecina ipak na casu – naidje na buduce kriminalce koji su takodje rano shvatili da na casu nemaju previse sta da traze. Zajedno napuste zgradu, ali dok ovi drugi ostanu tu odmah na obliznjem cosku ulice planirajuci prve kriminalne korake, nas se buduci ministar uputi u kancelariju neke partije. Koje? Pojma nema ni on, a ni ja. Svejedno je. Koja bude najbliza skoli, mozda? Tamo se pozali kako je zivot u skoli tezak i kako su svi protiv njega. U kancelariji bude prihvacen i dobije prve zadatke: raznosenje necega. Kupovanje bureka (ili ekvivalent na zapadu, MekDonalds i kafu). E sad za razliku od opsteg obrazovanja koje kod njega rapidno propada i nestaje, razvijaju se drugi talenti, gdje je najvazniji osjecaj za strukturu grupe: ko je tu najvazniji? Ko je buduci lider? Paralelno se razvija i talenat uvlacenja u tudje straznjice, sukladno sa procjenom prisutnih straznjica tj. njihovih velicina. Cilj je doci medju prvih 5 na listi pred izbore. To su oni raznobojni papirici koje cemo mi glasaci kasnije vrtiti u nasim glasackim kucicama, zaokruzujuci prema… nekom osjecaju…. Ime, zvuci poznato? Nas? Njihov? Ako uspije biti izabran u neku strukturu vlasti, bilo lokalno ili regionlno, baca sve svoje snage i energiju na usavrsavanje poltronstva. Jer, razumijete i sami: cime on moze impresionirati okolinu? Znanjem? Idejama? Rjesenjima? Ne. Samo snagom aplauza, brzinom slaganja sa Vaznim clanom grupe, lomljenjem opozicije u grupi. I ako se pokaze upotrebljivim, eto ga za koju godinu na ministarskoj poziciji. Resor? Ha, ha, ne zasmijavajte me: kakve to veze ima??? Bukvalno. Ne radi se o njihovoh megalomaniji i losoj procjeni vlastitih sposobnosti („mogu biti na bilo kojoj poziciji“). Ne – radi se o tome da je zaista sasvim svejedno koji resor mu je dodijeljen. Vec u sledecem mandatu mu se moze dogoditi da napusti policiju, a preuzme finansije. A zasto je objektivno svejedno koji resor ima? Zato sto nista ne moze da smisli ili kaze sam. Ali, nista. Sve sto kaze u razgovoru sa nekim novinarom, kaze kako mu je rekao savjetnik. Na partijskim ili politickim skupovima, moze da se dogodi da smisli sam svoj nastup, jer se tu radi o politickoj borbi, retorici, podrivanju opozicije i politickih protivnika, ponavljanju usvojenih partijskih stavova, ali strucne stvari, ono sto je sadrzaj dodijeljenog mu resora – e, to pojma nema. Ministri skupljaju „inicijative i stavove“ sa dvije strane. Ili neki angazovani novinar namirise neki skandal, nadje nesto neispravno, opasno ili mu savjetnici saopste sta da kaze. U prvom slucaju, potrebno je samo uvjezbati fraze kada te novinar napadne sa necim o cemu nikad nisi cuo, kao recimo, razmotricemo… vec na prvom skupu cemo pogledati… odmah cu osnovati radnu grupu da pogleda… . A kada mu savjetnici daju tekst, onda vidite jadnog ministra koji prica o kilovoltima, energiji, berzi, kamati, litijumu, impresionistima…. .

Ko vodi zemlju? Mi biramo njih, ministre, oni biraju savjetnike i ti savjetnici vode zemlju. Kako se rijesiti ovih nepotrebnih medjukoraka? Prvo treba ukinuti sva „egzaktna“ ministrastva: energije, saobracaja, skolstva, zdravstva, finansija, vojske, policije. Ja razumijem da sastav ministara, bolje receno, vlada mora da nastavi i prezentuje ideologiju koja je pobijedila. U redu je da neko vise polaze na solidarnost, a neko vise na stvaranje vrijednosti. U srecnim zemljama se smjenjuju ove dvije ideologije i onda ovi drugi naprave pare, a ovi prvi ih podijele. Ali, onda je savim dovoljno da premijer izabere strucne savjetnike, a ne ministre iz partijskih pulova. Nazalost, ovo nije moguce, jer ni premijera ne bi bilo bez politickog rada partije (i partija ako govorimo o koalicijama), a onda se elita iz tih grupa mora nekako nagraditi. I zato mi mucenici moramo trpiti mediokritete sa uzasnim opstim obrazovanjem, samo zato sto ne znamo sta cemo sa njima. A ambasadori ce postati tek kasnije, kad se „istrose“ kao ministri.

I sad iako je ministar politicki fenomen koji nlazimo u svim sistemima, naravno da postoje medjusobne razlike izmedju ministara srecnih i nesrecnih zemalja. U cemu? Pa samo u broju godina blagostanja u neposrednoj proslosti. Zemlje koje su imale blagostanje mnogo decenija, zovemo srecnim i one druge sa vrlo kratkim ili bez staza blagostanja – nesrecnim. Jer blagostanje je stanje u kojem svi zive dobro, pa se time otupi glad onih kojima su pare po definiciji funkcije, na domaku ruke. Ministar u Svedskoj ne pokazuje patolosku agresivnost da se docepa vlasti ili da ostane na vlasti kao ministar na Balkanu. Ministar u Svedskoj moze da kupi BMW i ako nije ministar – na Balkanu se mora nekako prvo ukrasti a tada je jedini „legalan“ nacin biti ministar. Odlazak ministra sa vlasti u srecnoj zemlji nije dramatican – njemu ne prijeti ni glad, ni odstrel, ni prezir porodice. Na Balkanu se poseze za brojnim drugim instrumentima da bi se mandat produzio. I tako, iako ima „kvantitativnih i kvalitativnih razlika“, problem nas biraca je isti bez obzira gdje zivjeli: gledamo istog covjeka bez zavrsene srednje skole koji je i kad je bio ministar skolstva i sada kad je ministar infrastrukture, „objasnjava“ nam nasu stvarnost zabrinutog i ozbiljnog izraza lica bas kao da zna o cemu govori.