Mrze li nas, ili ne?

Vratio nam se Novak iz Australije. Bez ucesca na turniru. Svi sve znaju o ovome. Ili? Ili niko ne zna nista? Teniski savez Australije pojacan sa dvije medicinske, nezavisne komisije, poziva Novaka na turnir (viza mu bude odobrena). Djokovic pravi klasicne brljotine i ne postuje karantin (pozitivan), muva na formularu bas o ovom pitanju (je li postovao karantin – jer za njega je mijenjanje drzava kao za nas mijenjanje sobe sa prodavnicom) i australijski politicari osjete sansu da zarade vazne poene pred izbore, odbijajuci Novaka zbog – karaktera (a ne zato sto se nije vakcinisao). Zanimljivo da im je uspjelo da ga izbace i pored dva sudjenja i skupih advokata iako je osnova za izbacivanje – karakter, a ne postovanje procedure??! E sad, druga je stvar sto mi domaci, imamo brojna pitanja koja bi voljeli da nam neko objasni: da li je bio uopste zarazen u decembru? Kako je dobio potvrdu iz Batuta? Jer, razumjecete i nas: dugo zivimo i posmatramo nase ljude, nas mentalitet – logicna su brate ova pitanja.

E upravo se o ovome ovdje radi! Mogu li se Srbi (narodi) tumaciti uopstavanjem? Moze li se nase poznavanje 200 Srba, prenijeti na svih 10 miliona (mislim i na one cuvene iz Cikaga)? Boze, pa naravno! Kako se ovaj intelektualni proces zove? Imaju dva naziva. Nepopularni i kritikovani naziv je predrasude, a pozitivni, svuda hvaljeni je – nauka. Da, nauka je isto sto i predrasude! Jer predrasude dolaze od uopstavanja, generalizovanja („ne mozes generalizovati“, kazu mudri), a nauka se bazira na statistici. A statistika jeste generalizovanje. Evo recimo u mojoj nauci, nikada nije neka naucna istina dosla iz promatranja uzorka koji je veci od broja ljudi koje sam ja promatrao kroz moj zivot. I bas kao sto ni nauka ne moze reci da poznaje svakog od 200 iz uzorka, jer ih interesuje samo par njihovih osobina, tako ni ja ne poznajem svakog od 500 ili vise Srba koje sam vidio, sreo makar jednom u zivotu. Mada bi se usudio tvrditi da ja tih „500“ bolje poznajem nego nauka svojih 200. I bas kao i nauka i ja si uzimam za pravo da odaberem samo jedno konkretno pitanje, svojstvo i da eliminisem masu drugih. Nije moj uzorak homogen po svakoj osobini. Nisu ni samo pametni, ni samo glupi, ni samo skolovani, ni samo prosti. Ima svakakvih. Ali recimo, uzmimo svojstvo…. odnos prema pravilu.

Ovo ovdje niti je doktorat, niti moj rad za Nobelovu nagradu i ja ga pisem za 20 minuta. Naucnik ostane nekad i 30 godina na isoj popolaciji, pa onda vidite one silne tabele, brojeve i grafikone. Ja to nemam, ali se usudjujem reci: malo sam Srba upoznao koji nametnuto pravilo dozivljavaju kao sto svi mi na primjer dozivljavamo obavezu voznje desnom stranom. E to recimo svi postuju iako je pravilo kao i svako drugo. Nametnuto. I niko se ne opire, niko se ne mrsti, niko ne proba makar nocu da vozi lijevom stranom. Sva ostala pravila? Velika vecina (pazite, ovo nije pleonazam: ima i mala vecina. Jer ako je 51% vecina, mala je 52, a velika 99%) „mojih“ Srba ce se na pominjanje ili pomisao pravila najmanje – namrstiti. Slijedi komentar bilo verbalno, bilo tijelom. Naravno, komentar je negativan u spektru od ljubazne kritike do teske psovke. A onda krece masta i kreacija. Kako izbjeci pravilo. I tu ima razlika: najkreativniji ce naci rjesenja, a da ih se ne uhvati, a oni drugi ce pravilo krsiti samo kad ih niko ne vidi.

E sad kako argumentovati za ovo? Najprije, kako argumentuju zastupnici teze da – recimo – niko nas Srbe ne mrzi? Nikako. Nemaju oni nikakav argument, osim sto je medju obrazovanijim ljudima zazivjela ideja da se ne smije generalizovati i da su predrasude nesto negativno i politicki nekorektno. Drugog argumenta oni nemaju. Ali ja imam. Za moj slucaj, sto bi rekli na Zapadu. Imam objasnjenje zasto se konketna osobina razvila. Ni ja ne tvrdim da nas svijet mrzi, ali tvrdim da nam ne vjeruju. Ne vjeruju, znaci da su ubijedjeni da nesto muvamo. Ubijedjeni su da kad se sa nama nesto dogovore, da cemo mi traziti rupe u dogovoru. E sad koliko je dug put od toga da …nas…. sumnjice…. ne vjeruju nam…. mrze nas? To zavisi iskljucivo od intenziteta druzenja/poslovanja sa nama. Sto intenzivniji osjecaj da nesto stalno muvas, to blizi osjecaj mrznje, ovo je valjda ljudski? Blisko razumu? Nego, moja argumentacija. Srbi. Ali evo i ja priznajem: ima razlicitih Srba. Zahvaljujuci 40 godina komunizma, razlika je postala minimalna (u prilog mojem generalizovanju!). Da nije bilo komunizma ima li bi danas Srbe iz Vojvodine i Sumadije, sasvim drugacije od Srba iz Hercegovine i Crne Gore. Ovi drugi su osobine o kojima je ovdje rijec razvili rano, jos iz vremena Venecije i Turske. Kada zivis na pasivnom terenu, a pod okupacijskom vlascu, onda razvijes osobine prezivljavanja i egoizma. Okupacija znaci po definiciji ne slaganje sa administracijom i ceste pobune, odnosno odsustvo mira. Rezultat je psihologija uskoka, hajduka i partizana. Oni prvi (Vojvodina…) imali su dobru sansu da se razviju u pravcu modernog Zapada: jeste okupacija, ali makar je bilo i mesa i krompira. Vlasti su bile tu samo za – so. E, ali dodjose komunisti i ubise u korijenu i tu malu klicu saradnje sa vlastima (znate ono o kulacima!). Hajduci su samo nastavili svoju „borbu“ protiv crvene imperije. I tako imate jedan narod koji stalno bio pritiskivan od vlasti, stalno u ratovima i u zbjegovima. Nista od skole, mira, blagostanja, sto naci nista od povjerenja prema vlastima.

A danas, mi – Srbi – to vise i ne krijemo. Vlast trazi, mi opsujemo, progutamo i – izmigoljimo nekako vani….

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s