Aida

Moram i ja reci nesto o filmu (Quo vadis Aida?). Rezirala Jasmila Zbanic.

Odmah cu reci, iako znam da cete me osuditi: film je osrednjeg kvaliteta. Mislim da je dobio svoje nagrade, najvise zbog politicke poruke. Ali tema je teska, sta vise vrlo teska i svi mi koji imamo vezu sa Jugoslavijom, gledamo film kao da je najvisih umjetnickih dometa. Ovaj kriticki prikaz mogu odmah zavrsiti izdvajajuci glavnu glumicu (Jasna Djuricic) koja se kvalitetom svoje glume jasno izdvaja iz prosjecnosti tipicnih postratovskih filmova sa nasih podrucja. Jer ovaj film to i jeste: tezak, pun krvi, psovki i zamisljenih pusaca koji pljuju po podu.

Ono sto je za mene bilo vazno oko ovog filma jeste izjava reziserke koja je predlozila srpskim vlastima da uvedu film kao obaveznu lektiru u srpske srednje skole kako bi djaci konacno dobili jednu novu, svjezu i nadasve uravnotezenu sliku o tzv. srpskom junastvu. Eh, kad bi se ovo dogodilo, film bi zaista ispunio svoju misiju kao umjetnicko sredstvo u nepopularnoj politickoj ulozi.

Mnoge nacije su opterecene nametnutim klisejima kojima „truju“ svoje mlade odrzavajuci mit u zivotu. Ali ako se nacija podigne na noge, stoji cvrsto i ima buducnost, onda se polako moze mit razmontirati i odnijeti kao prasnjivu skalameriju u muzej. Ako se podigne na noge…. Ali ako se radi o naciji na slabasnim nogama, narodu koji stalno ima pasos u zadnjem dzepu i gleda prema inostranstvu, onda nema nista od uklanjanja mita. Iz jednostavnog razloga: mit se mora zamijeniti necim drugim! I to je problem Srbije! Srbija je prvenstveno slabasna ekonomija sa narodom uplasenim za svoju buducnost i sa rijetkom intelektualnom elitom koja osim ove ekonomije vidi i ostale probleme: slabu i nerazvijenu demokratiju koja krvari po svim nosecim stubovima. I sta da Srbija ponudi svojim gradjanima, sklanjajuci mit (jedan od) o Srbinu kao neustrasivom i pravicnom borcu? Bojim se… nista. I zato nema nista od realizacije reziserkine ideje, odnosno nema nista od razmontiravanja mita o ratnickom, nebeskom, vjecito ugrozenom i istorijskim nepravdama izlozenom velikom srpskom narodu.

A steta! Bila je lijepa prilika da se pomocu jednog umjetnickog djela udje u skole, pa onda jos i u niz generacija (jer sa prvom generacijom bi bilo problema) i tako osigura da se djeca okrenu nekim drugim idealima u svom sazrijevanju, a ne da se truju pricom o nebeskoj nepravdi. Kako pocinje mit? Tacno mogu da zamislim logiku „autora“: mi smo najveci (ovdje: najbrojniji), pa svima smetamo. Svi se udruzuju protiv nas samo da nas slome. Pa i da je ovo tacno, u cemu je problem? Biti najbrojniji mora da sadrzi prednost. U gomili ljudi lakse je naci naucnike, dizajnere, inteligentne inzinjere, arhitekte, umjetnike… nego ako nacija broji pola miliona. E, ali ovima se mora napraviti prostor da djeluju. Prvo da se skoluju kvalitetno, pa da dobiju podsticaj za jednako kvalitetan rad. I to je sve! Tada dolaze djela i tako nacija postaje velika. A onda, svi koji je „mrze“ mogu samo da im … pod prozorom, kako se obicno kaze. Problem sa prosperitetom je sto se nalazi u funkciji vremena u miru: veci, ako je mir – dugotrajniji. Ali relacija je i obrnuto proporcionalna: sto manje prosperiteta, to brze do novog sukoba, a onda sve na novo. I to je upravo problem Balkana, tj. onog dijela koji uz „losu“ istoriju ima i mjesovite nacije na istom prostoru (i Grcka je na Balknu, ali ne ratuje koliko i mi).

Ne vidim rjesenje za Srbiju. Mozda ce ovaj put mir potrajati nesto duze, jer ce vecina okolnih zemalja uci u ratnu alijansu, ali dovoljno je sjetiti se Turske i Grcke koje su obje clanice NATO-a, pa da se zakljuci da ni to nije stopostotna garancija. Ali, s druge strane, strah me je da ni to nije dovoljno za Srbiju, iako jeste odlucujuce. Jer Srbija ima nekoliko teskih drustvenih bolesti koje je prozimaju i razdiru. Manjak iskustva sa demokratijom, losa obrazovna struktura, puno korupcije, generalno nepovjerenje u drzavu. Sve ovo zajedno cini da jedan autoritarni vodja moze da ostane na vlasti minimum 30 godina i tako se potrebno vrijeme bez rata, koristi u pogresne svrhe: u sirenje mitova. Quo vadis Srbija?