*Ovaj „nice“ je zapravo ovaj: Nietzsche. Sad razumijete?
Sta hocu da kazem? Svi ljudi su – ljudi. Ima heroja (Niceov supercovjek), ali nema profesije koja bi obuhvatala samo nadljude. Doktori nisu nikakav izuzetak. Vazno je objasniti i na koju „super“ osobinu se misli. Ne, snaga, ne ni pamet, ni izdrzljivost… Radi se o samokontroli.
Pozadina. Primjeri.
Doktori rade sa slabim dijelom drustva. Bolestan covjek je u podredjenom polozaju. Pocev od slabosti tijela u bolesti, pa do bukvalno, ponizavajuceg momenta kada se treba skinuti. A svi okolo obuceni.
Ili, hocete na put avionom. Popunjavanje e-formulara pred odlazak na aerodrom. Jesi li probali? Po „hiljadu“ puta ista pitanja. Na aerodromu, red od 200 m. Skidanje kaisa i cipela, vadjenje flasica sa tecnoscu (vecu od 100mL ne smijes ni imati – oduzece?!). Pa sortiranje u poslednjoj cekaonici pred ukrcaj: oni sa zlatnim karticama…. Pa kad sletis, „Sjed’ tamo!“ , jer neko je odredio da nije sad red na tvoj red. Ili cijeli spektar „razbijanja“ i sikaniranja ljudi koji su se usudili pojaviti tamo gdje se prodaju skupi proizvodi ili prodaju skupe usluge: prodavac ne treba da ima obzira prema tvojim slabijim tackama, jer boze moj, dosao si mu u kucu. Ti ne mozes reci da zelis taj BMW i dalje iako ti fali par hiljada EUR….
E o ovome se radi. Bankar, prodavac BMW-a, poreski sluzbenik, tvoj revizor, svi oni se udobno smjeste u svoju fotelju, gledaju kroz tebe, namjeste tugaljiv izraz na licu i ponavljaju: „Razumijem, ali…“. Razumiju oni moj problem, ali! Ali znaci, nema nista od toga da ja to sto trazim, dobijem, ako nisam ispunio poslednji, najsicusniji zahtjev. A doktor? Mora da razumije sve. I da se razumijemo, ne radi se o bolesnikovoj bolesti! Radi se o – pacijentu. Bolest je – makar u Skandinaviji – najmanji problem. Niko nista ne placa, sve je dzabe (sto moze biti dio problema!). Kad bi pacijent mogao poslati kod doktora samo onaj svoj dio sto spada pod ‘bolesnik’, a onu razliku ostaviti kod kuce, mi bi izdrzali dupli vijek. Ali ne moze: dolazi ti pacijent. A pacijent je bolesnik + individua. E te individue nas cine umornim, pregorjelim, netolerantnim, neugodnim, grubim, te individue nam trose moc samokontrole. Objasnis i bolest i lijecenje, a on pita: „A, mora li…?“ Sta bolan, mora li??? Ti pomislis u sebi, pa onda ponovo. Svaku terapiju moras objasniti (to za bolesnika) i onda dodatno motivisati da bi i kao individua bio zadovoljan. Uvijek moras imati razumijevanje za njegovu individuu, jer je bolesnik. Pacijenti brzo shvate da imaju u svom rjecniku najmocniju rijec od svih rijeci, rijec koja otvara sva vrata, koja nas zdravstveno osoblje stavlja u liniju u stavu mirno, efikasnije nego bilo koja komanda. Rijec je: uznemiren. Uznemiren bolesnik ima pravo prvenstva, uvijek, bez obzira sta bas tada radis. Jer valjda, smo svi gledali previse filmova gdje ljudi potezu ruku na sebe…. Uvijek moras imati razumjevanje, cak, ponekad samo dva sata nakon sto su tebi oteli iz dzepa bezobrazno puno para za neku uslugu. Iz dana u dan, 40 godina, moras pokazati razumjevanje. A za kraj, racunaj da si „kriv“ ako rezultat ne bude kako je zamisljeno. Razumi i to.
Nije isto stajati u BMW-ovoj radnji ili u Urgentnom centru. Tacno je. Ali ja ovdje ne uporedjujem kupca i pacijenta, uporedjujem prodavca i doktora. Oboje su ljudi.
Sta je to sto doktore stiti od grubosti? Obrazovanje i plata. Obrazovanje da u svakoj ovakvoj situaciji, imamo intelektualnu moc da se sjetimo kako iza „cudne“ licnosti stoji bolesnik i da zadrzimo mir i kontrolu. A plata, da tu i tamo odemo u prodavnicu BMW-a i pokazemo ljigavom prodavcu da mozemo. Ali, sjedeci u drustvu doktora skoro 40 godina, vidim da ovo nije dovoljno. Kako vidim? Pa tako sto cujem, a i sam ucestvujem u komentarisanjima one diferencije izmedju bolesnika i pacijenta. Takozvano ventiliranje. Praznjenje od frustracije. I tako se smjenjuju stanja popustanja kontrole sa stanjima uvidjanja te slabosti. Problem bi tek bio kad bi covjek primjetio da je usamljen ili cak sam u ovakvim situacijama popustanja kontrole: ne, daleko od toga. Mozda je bolje okrenuti stvari na drugu stranu? Ima li iko ko dosljedno pokazuje izuzetnu snagu samokontrole? Da, rijetki, ali – ima. To su oni Niceovi….
Jugonostalgija 