Lin-tavla i Svedska na punom trbuhu

Dvije teme! Jeste, ali vidjecete – imaju zajednicku ideju… Takozvanu crvenu nit.

Sto bi rekao Z. Kesic, hajmo mi – redom.

Lin-tavla. Namjerno kazem ‘tavla’, iako je to svedska rijec za – tablu. Ploca koja visi na zidu, kao one nase tamnozelene iz ucionica. Samo, ovdje, posto je Svedska bogata, ovdje su ‘tavle’ one blijede na kojima se pise flomasterima. A nema ni Tita iznad… A ni lin nije to (lin) nego ‘lean’, znaci pojam koji se koristi u menadzmentu i koji treba da osigura organizaciju rada gdje se sa sto manje resursa postize maksimalni efekat. I onda jednog lijepog dana (ili je bilo upravo suprotno: kraj novembra, mracno, hladno i mokro?), padne na pamet nekom projektantu* ideja da uvede lin u zdravstvo. I je… ga nema mrdanja: sistem je tako napravljen da drzava kojoj svi vjeruju, stampa mlade, nadobudne projektante, a oni, sta ce, kud ce, moraju da izbacuju ideje (zamislite da ste vi skolovani kao majstor za pravljenje ventila i onda samo sjedite na poslu bez ijednog novog ventila?!). Moraju da smisle nove projekte. Ovi ce na krilima autoritarne drzave lako naci svoje izvrsioce u raznim organizacijama i onda – izvolte, nekoliko godina ima da se mucimo sa projektom. I tako dodje lin i kod nas. Kako se to prakticno izvodi? Lako! Jednom sedmicno, uvijek u isto vrijeme svi zaposleni u jezgrovnoj organizaciji, treba da se postroje u hodniku ispred table i da glasno, bez kocnica i stida izbacuju ideje. Znate vec: ‘brejnstorming’, takodje neciji projekat, mada internacionalan. Neki ‘odlikas’ iz organizacije ce imati cast da drzi flomaster i sve pise na tabli. Ali, strukturirano, u grupama prema… kljucnoj rijeci, ideji, zajednickom nazivniku. Nismo stali vise nego tri puta, ja sam poceo da se rugam cijeloj ideji i da par dana prije, a posebno nekoliko dana kasnije, izbacujem sve otrovnije i otrovnije komentare. A znam to da radim. Prvo, jer mi je sarkazam jaca osobina, a drugo, kao pripadnik najvise klase u strukturi organizacije, nisam imao kocnica…. Jedne nedelje, kao dezurni, sam, nacrtao sam na tabli Lamborgini Mijuru. I to znam.

I da ne duzim. Rezultat? Lin je umro poslije nekih 3-4 mjeseca, a ja sam dobio batine. Onako tipicno zapadnjacki, bez velikih zvona, tiho, vise kroz opstrukcije i podmetanja, nego kroz udarce, ali – moj ionako naceti polozaj ovdje na Zapadu, dobio je dodatnu, mozda i odlucujucu pukotinu. Ali primjetite ono sto je najvaznije u prici: onaj koji je imao moc da unaprijed vidi propast jedne stupidne ideje, ne da nije za gasenje iste dobio nagradu, vec je – kaznjen. Ali, nista novo! Ni za Zapad, ni za Svedsku ni za mene. U svakom narodu ima neka varijanta uzrecice o pijevcu koji se prvi oglasi, pa zavrsi u loncu.

Znate da Svedska dugo nije ratovala. Mnogi kazu, 300 godina!? Boga pitaj je li to tacno, sta vise, ovo se govori vise od 20 godina da ja znam, pa barem to cini da je procjena pogresna. Ali dugo zive u miru. Cak su i za vrijeme Drugog svjetskog rata samo otvorili granice za prolaz Njemaca i zeljeza (za Njemce) i – obogatili se. Neka, neka: i moja porodica se malkice ogrebala o to bogatstvo. Ali ideoloski, sta su postigli? Zagledani u Gausovu krivu raspodjele osobina, primjetili su da je trbuh najvoluminozniji. I odlucili da naprave sistem gdje ce samo (!) trbuh biti zadovoljan. Sit i zadovoljan. Oba kraja, sa lijeve i desne strane, frustrirana. Lijevi stoje ispred monopolske prodavnice alkohola, tetovirani u drustvu psa, a desni drze pare napolju. Ali bas briga Svedjane! Lijeve lazu da ce im (drzava) pomoci, mada im pomazu mnogo vise nego recimo Rumuni svojoj napustenoj djeci, a desne ganjaju raznim instrumentima poreske i ostale policije. Rezultat? Pa onih „300 godina“ se nastavljaju: vecina zadovoljna. Sve je njima prilagodjeno. Jeste, znam, to je formula stabilne politike i stabilne drzave: jaka i zadovoljna srednja klasa. Ali ne moze Srbin svakog trenutka da se ovoga sjeti.

Ne vozim vise BMW; sad je Tojota Hajluks (Toyota Hilux). Uzivam u komoditetu i legendi koja prati ovaj auto. A onda lako zaboravljam da je lin izasao, bas kao i moj auto iz japanske fabrike automobila, Tojota. Napravljen po linu…

*projektant ili kako ovdje kazu ‘vodja projekta’, to je jedna ziva napast. U SSSR-u su imali hoteli one cuvene babe sto bi po cijeli dan sjedile po hodnicima hotela i zijale u prazno. Malo spijuniraju, a mnogo vise popravljaju statistiku nezaposlenih. E ovdasnji lideri projekata su ista stvar: drzava ih fabrikuje na seoskim fakultetima u ogromnim kolicinama, nauce ih nesto o metodu i statistici i – puste. Nama na vrat. Oni moraju da smisljaju nove i nove i nove projekte i tjeraju organizacije u nesto sto niko ziv tamo ne zeli. Obicno se projekat mora istrpiti 4-5 godina dok se sam ne ugasi. Iako vecina zna od pocetka, da ne vodi nicemu. Ali, trpe. Zadovoljno, pa trpi. Kant se smjeska… Ali za to vrijeme vec stigne desetine novih projekata….

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s