Softic je (bio?) sarajevski profesor ginekologije u vrijeme kada sam ja sjedio u djackoj klupi. Iako je to bila moja poslednja godina studija, proslo je toliko vremena da se vise uopste ne sjecam gdje se nalazila predavaona?! Valjda na Grbavici: ti klinicki predmeti su bili „razmazeni“ pa smo mi morali ici kod njih, dok su se ovi osnovni opsti predmeti svi desavali u glavnim amfiteatrima Fakulteta. I opet, zanimljivo, te predavaone se uopste ne sjecam, dok se sjecam svakog detalja amfiteatara sa prve i druge godine, iako je to bilo jos koju godinu dana ranije…. Taj sa Klinike je sigurno bio moderan, podsjecao na razred – nema sta da se pamti. Oni tamo ispod Doma na Bjelavama su bili tradicionalni, polukruzni, duboki, zaista impresivne arhitekture i nemoguce ih je zaboraviti. Sjedista su bila nekomotna, prolaz tako uzak da ako je poslednji htio da izadje, svi bi morali izaci.

Uglavnom, sve sam to zaboravio, ali jednu epizodu cu pamtiti kao da je bila jutros.

Profesor Softic je tog dana predavao tzv. fizicki pregled (rukama i ostalim culima) trudnice. Rukama, postavljenim na poseban nacin, je trebalo odrediti starost (visinu) trudnoce i polozaj djeteta: sta mu ide naprijed? Gdje mu je glava? Poslije onaj cuveni akuserski stetoskop (komad supljeg drveta koje stoji zapet izmedju vaseg uha i trudnicinog trbuha) kako bi se saznalo i kako mu je (plodu)? Za svakog studenta nerjesiva enigma. Kako god postavis dlanove, nista ne osjecas, niti razumijes. A profesor tada rece, ucinilo mi se, vrlo, vrlo sjetnim glasom: “ Ja sad mogu da stavim samo jedan dlan na trudnicu i da odmah saznam i visinu trudnoce i polozaj ploda, ali sta mi to vrijedi kad cu uskoro u penziju…?“

Pitaj boga zasto sam ja bas ovu slicicu zapamtio? Jer ja tek na pocetku karijere, nisam imao potrebu da me se dotice vapaj nekog buduceg penzionera. Ali, ureze se tako po nesto u sjecanje, a da ni sami ne znamo zasto i kako se vrsi ta selekcija.

I prodje vrijeme!

U mojoj struci (nazalost!) mena mnogo stvari koje se obavljaju rukama – ima nesto, ali sve je uglavnom teorija. Ali osjecaj je isti. Ja sad idem u susret pitanjima, izazovima iz moje struke, potpuno opusteno siguran da cu naci pravi odgovor bez obzira sta neki pacijent ili cak i mladji kolega mogao da smisli kao pitanje. Nema pitanja na koje ja nemam odgovor. Naravno, imam i dalje vrlo zivo sjecanje na stresove koji su nastajali u uzasnoj kombinaciji ogranicenog znanja i kratkog vremena za odgovor. Dosta da se sjetim perioda dezuranja i trcanja po cijelu noc po podrumima bolnica razmisljajuci intenzivno sta cu tamo vidjeti i kako cu se izvuci. I onda dok ides tamo, pokusavasa da nadjes pravi put (bolnice su enormno velike), razmisljas o situaciji, stize novi poziv na tvoj pejdzer…. . Vjerujte niko ne bi volio biti u toj situaciji. Ali danas, ova moja struka – nema tajni. Mogu slobodno da idem na posao bez dezodoransa (ranije ni ponavljano pranje ispod ruka, nije pomagalo da kad se naglo okrenes, nesto zapu’ne prisutne). Opusten.

Ja sam prva generacija modernih doktora koji su izgubili bitku od… svih ostalih. Drustva nas i dalje dobro nagradjuju, ostavljene su nam mogucnosti ekstra zarade, ali to je dio koji se ne vidi (nije pristojno pitati). Ono sto se vidi jeste BMW parkiran na parkingu. A sve ostalo! Poraz za porazom, ponizenja svih vrsta. I naravno, doktori cute: misle o BMW-u i trpe ponizenja. Prvo prijatnije je, a drugo, iskustvo uci da bunt protiv okostalih odnosa u drustvu niko ne moze sam promijeniti. A ja se sjecam kako je o nekad fino bilo! Doktori su bili bogovi i u bolnici i van nje. Bez obzira u kakvom se drustvu nalazili i sta se pricalo (politika, sport, umjetnost), svi su pazljivo slusali sta ce reci doktor, mada je to u vecini slucajeva bilo pogresno, cak komicno. U bolnici je bila snazno razvijena hijerarhija, gdje ni najvise administrativno osoblje (direktori) nije moglo nista doktoru (nikad se ne zna kad ce trebati!). A o pacijentima i rodbini da i ne govorimo.

Danas?

Danas je doktor (makar na Zapadu, ali, polako, docice) niko i nista. Manji od makovog zrna. Drustva su medicinske sestre izdigli u „clanove tima“, sto je otprilike kao i sjedanje za okruglim stolom: svi isti, svi imaju pravo nesto reci i svi moraju da se cuju. Drzava je ovo uradila vrlo lukavo: clanovima tima ne mora da kupuje BMW, dala im je doktora da ga muce. Rodbina ima pravo da te zove, muci, drzi, pita, pa opet iznova, isti dan da te pita, isto pitanje. Magicna rijec koja mora da obori doktora na pod (odakle ce netremice slusati) jeste: nemiran. Pacijent je nemiran, rodbina je nemirna. Hajde doktore da to malo ublazis. A to sto su ovi nemirni, daje im pravo da te cimaju i vise puta u toku dana, jer nemir ne zna za red, ni bonton…. A drzava ih naoruzala mocnim instrumentima ponizavanja doktora: novinari koji cuce pred Urgentnim centrima i cekaju propustenu trombozu duboke vene, da imaju makar nesto da pisu sutra ujutro. Rodbina koja vec poslije prvog nestrpljivog pogleda doktora, presavija tabak i pise… sefu, direktoru, ombudsmanu…. Jer rodbina, mucena, se po definiciji osjeca krivom. Pacijent bolestan, a oni zdravi. Pa kod kuce, pacijent muci njih, a oni zdravi. Neko mora da plati!

I zbog svih tih „instrumenata“ koji su upereni protiv doktora, ovaj trci razludjeno u dva poslije ponoci sam po hodnicima bolnice, trazeci bolesnika kojem je zapelo nesto u grlo. Novinari napolju cekaju, rodbina se fino namjestila u stolicama i svi cekaju razrijesenje. A tebi stize novi poziv sa suprotne strane zgrade, gdje je nekome pozlilo i ima bol ‘uprsi’.

Penzija!

Ili pred penziju. Ne trcis vise za sve i svasta, a ono sto hoce da te pitaju, neka dodju do tebe. I to za lijepe pare. Pitanje primis kao neko koga pitaju o… fudbalu,… politici… Tu se svi osjecamo sigurnima i svi se zavale u sjediste i krenu…. E tako i doktor pred penziju. Ne treba dezodorans.

Hocu nesto da kazem, a ne mogu da sklopim cijelu pricu. Frustrirajuce.

Ali ima tzv. kratka forma. Kao aforizam, vic.

Ekologija. Zastita sredine. Psiholozi dizu uzbunu, da sve vise i vise ima mladih koji prolaze kroz krize (znate ono, ne moze da spava, ne moze da se koncentrise, ne moze da uci, ne moze iz kreveta…) kojima je zajednicki imenitelj, strah od kraha planete, bas tu negdje, par godina nakon sto su kupili svoj prvi BMW. Ucio si, ulagao si u sebe, zavrsio si visoke skole, imas diplomu, dobro si se prodao, lijepo zaradjues, kupio si prvi BMW (i4), kad – ode Planeta do djavola. Frustracija, naravno. I zato, kazu psiholozi, ima sve vise i vise mladih koji ne mogu da zaspu od slika, uragana, poplava i nestanka Grenlanda.

Pozurio sam ovo da napisem, ne mogavsi da cekam da se sklopi cijela prica, upravo da spasim bar dvoje mladih i da im dam sansu da zaspu.

Ima rjesenja!

Rjesenje je u Nju Orleansu (Lujizijana) i Nju Jorku. Oba „nju“ su ovih dana potopljena obilnim kisama. I sad sjetite se bilo kojeg filma o mafiji. Da li su ikada bli spremni oprostiti 100 dolara? Ono, kazu, ma u redu je, nije mogao, razumijemo, oprosticemo?? A-ha, kako nece. Ne, nego te nadju na maloprije pomenutom Grenlandu, utuku, stave ti noge u beton i pravac, Sjeverno more (dok ga ima). E isto logika vazi i kod tzv. privrednika Amerike. Oni su bijesni. Razumijete: bijesni. Pare im cure medju prste zato sto nekakav orkan duva. Poplava na US Openu (teniski Grand Slem). Koliko tek tamo ima bijesnih privrednika, od onih sto prodaju hot-dog na tribinama, do onih sto prodaju akcije u JP Morgan banci. Jer kisa je, ako niste culi, otjerala Njujorcane kuci. Poplava na glavnom terenu?!

E sad posto privrednici ipak nisu mafijasi, njihov prvi refleks nije da ubiju meteorologa!? Ne, oni ce odvojiti prvo mali, pa sve veci dio investicija na grupu Kineza koji u nekoj laboratoriji, dan-noc, istrazuju rjesenja za globalno otopljavanje. A kad krene rijeka para ka nekom istrazivanju, uci nas iskustvo, rjesenje je tu, na domak ruke. I zato mladi, ne mojte da se vrtite i znojite nocu: Kinzi rade, dobili su pare i bice rjesenje.

Kad trositi pare? Sad ili u penziji?

Razumijete dilemu: prije penzije se zaradjuje dvostruko vise nego u penziji (u penziji se ne zaradjuje, nego – prima). Da li vec sada investirati u zadovoljstvo ili cuvati za penziju? Cvrcak i mrav? Pa nije bas! I cvrcak i mrav ce dobiti novu sansu, ponovo ljeto i zima, pa ce valjda nesto nauciti? A mi ako nas nesto strefi u penziji, kasno ce biti da tugujemo za Porsheom par godina ranije… . Ipak, nije bas samo cisti slucaj! Ima ovdje i nekoliko vaznih objektivnih momenata koji bi trebali pomoci. Genetika? Koliko je prethodna generacija stigla da uziva u penziji? Trenutno stanje zdravlja? Kako izgleda? Ulaze li se u zdravlje ili se samo lezi? I konacno kolika je penzija? Kakve su potrebe? Ima li dovoljno? Jer ako ima, udri sad dok mozes.

Klasican je primjer privatna firma. Imas firmu, u nju ulazes pare, a ti – od toga nemas nista?! Jer iako je firma tvoja, ti i firma ste dvoje. Ti si zaposlen u svojoj firmi. Ako pocnes da uzimas pare, drzava to smatra uzimanjem plate i ‘oce odmah svoje namete: te doprinos za penziju, te socijalna davanja (sta je to? Ukop?), te nekakav doprinos koji poslodavac uplacuje drzavi (poslodavac je taj tu pored tebe: tvoja firma). Pravo da vam kazem, za vise detalja i ne znam, jer ja te pare ne pipam. Gledam ih po nekada, cisto da me prodje bijes (jer ne padaju s neba!), samo sto ne mogu da kao Baja Patak skocim u njih…. A onda opet nazad na platu. Sta je plan? Raditi nekoliko godina privatno, ostvariti neki kapital i poslije ga krckati kroz dividende. Ima, kaze moj racunovodja, neka matematika koja moze da odgovori koliko para neto mozes da uzmes svakog mjeseca, ako napravis toliko i toliko kapitala. E sad to sve treba fino izracunati: koliko jos mozes da radis (putujes, smijes se, trosis se…)? Koliko ti treba dodati za penziju kroz dividendu? Koliko dugo?

Ali kao sto ce gore Kinezi (koji zive u Kaliforniji!) naci uskoro rjesenje za ekologiju, tako i ovdje postoji rjesenje! Kad zavrsis sa aktivnim radom (i za drzavu i za firmu), pocnes da uzimas divedende, a kapital ulozis u to sto ti Kinezi nadju. Perpetum mobile!

Haj’ i to da probam.

Onih nasih, jugoslavenskih – JZ -na primjer od Mostara do Beograda, i dalje se zivo sjecam. Danas, ovih shvatanja, ne znam kako sam uopste ulazio u taj voz? Ali, valjda drugog rjesenja tada nije bilo, a mozda jos vaznije, sa godinama covjek postaje sve vise plav…. Neki nesrecnici iz moje generacije, ili cak mladji – i bukvalno. Ja postajem plav(lji), za sada samo ideoloski: dosta je bilo slijepe vjere u ljude, entuzijazma od druzenja. Vrijeme je za povlacenje.

Ali, JZ! Prvo sto mi padne na pamet su one zavjese, svjetlo braon boje sa izvezenim logotipom Jugoslavenske zeljeznice. Vjerovali ili ne, vec tada sam zazirao od kontakta sa njima, ocekujuci manju ili vecu kolicinu prasine. Sjedista od izlizanog velura. Mi u Jugoslaviji nikada nismo imali prilike ni zadovoljstvo, da vidim da je nesto novo, zanovljeno. Ne, ono sto je napravljeno ili ugradjeno 60-ih godina, imali smo do kraja, do raspada zemlje. Ovdje u Svedskoj, tesko da dva puta u 3 godine mozes putovati vozom sa istim, starim dizajnom. Ako nije sve novo, onda su makar sjedista presvucena novom robom. Svjeza. Mi….Izmedju sjedista naslon za ruke sa pepeljarom na vrhu. I sad dok ovo pisem o tom „detalju“, osjetim udare zeluca i poziv na povracanje. Broj putnika je varirao. Ja nisam nikad bio sa samo jos jednim; ili sest ili cetiri. Kazu da je bilo i mijesanih kupea? Ne znam ni to. Spustis krevet i osiguras ga trakama na dva mjesta, pa uzmes stepenice da se popnes. Jastuk, cebe i carsaf bili su cisti (a kako nece kad je posteljina sprzena u nekakvim „partizanskim buradima“, novije proizvodnje). Vrata kupea, rucica i siber. Hodnik sa radijatorima pri podu. Ti su radijatori bili mozda i najvazniji dio voza! Kad stojis u hodniku, mogucnost da ti jedna noga bude savijena i polozena na radijator, bila je vazna pretpostavka pezivljavanja za one koji su imali „stajanje“. Moglo se i sjesti, ali tesko: treba se stalno dizati, jer su ljudi neprestalno prolazili, a i nije lako sjediti na 12 cm sirine. WC je na kraju vagona. Potisnuta mi je slika ovih prostorija iz sjecanja…. Ali zato svjeza, kao jutrosnja, slika poslednjih pola sata pred dolazak u veliki grad. Nema ni 5. Ljudi izlaze jedan po jedan iz pregrijanih, smrdljivih kupea, stanu u hodnik, rascupani, podocnjaci, naslone se na staklo kuse(t)a, noga naslonjena na radijator i – prva jutarnja cigareta. Jos jedna neprijatna slika uspomena, koja mi je pomogla da prestanem da pusim. Napolju promicu slike predgradja, slike sa minimalnom estetskom vrijednoscu… Ali covjek je tada, kao sto sam na indirektan nacin dao do znanja, crven, pa nista ne vidi.

U svedskom pokusam da kupim ono sto je najbolje: spavaca kola sa jednim krevetom i kupatilom. Valjda pod utiskom vozova u kojima se Dzems Bond vozi, krenem mirno, bez nervoze, pun velikih ocekivanja. Hodnik uzak, mora da se ide „na kant“ sa torbom ili ispred ili iza, ne moze pored. U redu, iz prethodnog teksta se razumjeli da sam sto se tice torbe naucio nauk, ali slika uskog hodnika i kupea sa jedne strane, vratila mi je uspomenu na JZ, zbog cega sam odmah osjetio nelagodnost. Kola (soba?) br. 10. Gdje je to? Prolazim pored drugih „soba“ i svaka je sa po dva broja: nervoza raste. Konacno vidim: 10 i 11??! Udjem, kad tamo, jedna klupa-krevet i drugi krevet pri krovu, podignut. Po dva jastuka i gore i dolje, kod mene. Preko puta kreveta kupatilo sa uskim vratim – sto ce se kasnije u toku voznje potvrditi, tako uskim da dok voz ide i trese se, nema sanse da ih potrefite i prodjete unutra. Opet neprakticno je obavljati sve kupatilske potrebe iz ovog sekundarnog hodnika, pa sam morao da prelomim: moram poceti da se drzim rukama za predmete u kolima. Dzaba je. Mozete vi pokusati u pocetku da se primate ramenima i tako se krecete, kao da ostanete cisti, ali umor, pospanost i konacno, vrijeme koje je proslo, dovesce vas u stanje otupljenosti, kad bezmalo sve postajane, svejedno. Na kraju mi je ova evolucija pomogla da udjem u kupatilo.

Vrata kupatila slabo prilijezu: oslabio magnet. Voz ide, trese se, zanosi se, skripi i vrata pocinju da se odlijepljuju. Konstruktor je pravilno nacrtao: kada se vrata otvore u punom obimu, nekih 130 stepeni, dohvate magnet na suprotnom kraju, zalijepe se, a da ne dodirnu krevet. Ali konstruktor je zaboravio na nogu onoga koji lezi na krevetu i kao – spava. Imate sliku? Ja i sliku i sve ostalo.

Ostaralo se. Previse filmova sam gledao. Ono kad kamera pocne da fokusira na neki vazni saraf u konstrukciji. Pa se on pocne tresti, pa se klima i na kraju pukne u sto djelova. Pola minuta iza toga, velika nesreca, sa katastrofalnim posljedicama je cinjenica. Lom, krs, vatra i krikovi ranjenih ljudi. Onda smrk hladne vode, kad stigne Travolta sa svojom ekipom vatrogasaca. Ili N. Kejdz? E ta vam se slika zabije u frontalni dio kore mozga, potpomognuta konstantnom skripom konstrukcije voza: „nemoguce je da su svi sarafi potpuno cijeli, da stoje cvrsto i da je ovaj zvuk samo egzoticni pratilac sasvim uobicajenog putovanja!“ Ali zaspes….

U prvom satu ako trazis te detalje, primjetis da su ti obje sake skupljene (to smo ucili iz fiziologije: ni fleksija, ni ekstenzija misica, nesto izmedju- tako se obje grupe misica odmaraju). Refleksno odabran polozaj kako bi se dodirna povrsina izmedju prstiju, dlana i svedskih materijala, maksimalno redukovala. Sad biste voljeli da vam D. Koperfild pomogne i da vas stavi u stanje lebdenja na nekih 10 cm od podloge. Ali, nema ni Davida, a ni „jedanaestice“! Izgleda da sam imao malo srece, mada voz ima svoje stanice na putu ka odredistu. Na kraju uhvatim sebe da lezim tacno onako kako uobicavam na svom krevetu koji ima i carsav i jastuk sa jastucnicom ciji miris prepoznajem i pokrivac. Ovaj stadij, totalnog „potpuno mi je svejedno“, ali doveden do moguceg maksimuma, mozete da vidite par sati kasnije na zeljeznickoj stanici. Rano je (opet ni 5), na klupama u cekaonici spavaju beskucnici. Nema ih mnogo, 10-ak, valjda je policiji u neka doba dojadilo da ih izbacuje (neko je negdje poceo da puca, pa su otisli). Svi imaju kapuljacu, a farmerke su isarane sto starim, sto svjezim flekama. E taj pogled koji oni imaju poslije vise godina ovakvog zivota, to je vrhunac stanja „potpuno mi je svejedno“, a evo, izgleda da se i neki nizi novoi kao u mojem vozu mogu dostici vec u toku samo jedne noci.

Eto, probao sam. Naravno, necu vise. Ovako plav, tesko me je zadovoljiti, cak i u Svedskoj. E, ali zaboravio sam da je Svedska makar po zvanicnoj ideologiji, a to znaci da se zaista vecina primila – crvena. Sad je kasno okrenuti ka V. Britaniji, odakle je Dz. Bond.

Pisem namjerno ovako nakaradno, protiv svih pravila, ali eto, na neki nacin, hocu da odam pocast i pokazem respekt prema Vuku koji je sve ucinio, sve dao od sebe (nogu?) da napravi jezik u kojem ce se citati, kako je napisano.

Ovako (naslov) bi trazili da se cita hrvatski novoskladatelji jezika. Da se Vuk pita, on bi napisao ‘hrvacka’, jer ovako svi ovu novu, mladu, ali i nadobudnu zemlju – izgovaraju. E, ali ono sto bi Hrvati pozeljeli kao poslednje, jeste slusati Vuka. Zato su krenuli u jednu cudnu avanturu stvaranja novih rijeci sa samo jednim, vrlo jednostavnim pravilom: sto dalje od Vuka. Uzmimo jedan primjer. Kod stvaranja (za hrvatski jezik, treba shvatiti doslovno!) pridjeva ili imenica, ima dosta primjera koji imaju prefiks… koji oznacava da je nesto van necega. E sad mi Srbi smo bili zadovoljni, evo vec 1300 godina sa prefiksom ‘van’, pa smo tako vijekovima uspjesno komunicirali jedni sa drugima rijecima vazemaljski, vanzemaljac, vantjelesno. E, a onda su dosli hrvatski trbuhozborci i u svom zestokom naletu da se bukvalno mora izmjeniti sve, dodali su prefiksu „i“ i sad imamo izvanredno, izvantjelesno, ali i izvanzemaljac. Svaki ce vas Hrvat razumjeti kad mu pokazete vanzemaljca, ali na casu maternjeg, dobicete plus, ako ucitelju pokazete izvanzemaljca. Mada su i jedan i drugi vrlo rijetki, sta vise niko ih nikada nije vidio. Ali ko te pita….

Nego, nisam ja sad htio ovdje o pravopisu. Naslov ukazuje, a to i jeste moja zelja: htio bih vas obavjestiti i pitati o Hrvatima. Koji im je moj (sto bi rekao Z. Kesic)? Koji ih djavo muci? Odmah da kazem: ni mi Srbi nismo zdraviji, ali razlike su kvalitativno/kvalitativne! Znate li (u psihijatriji) razliku izmedju iluzije i halucinacije? E, iluzija je kad vidite granu drveta, a vama se ucini da ste vidjeli kran od dizalice. A halucinacija je kad vidite mrava, a vama se ucini da ste vidjeli tenk. Primjecujete li da je kod iluzija problem u kvanitetu (vidjeli ste ipak nesto, ali ste ga malo pretjerali), a kod halucinacije, vidjeli ste nesto, a utisak je da ste vidjeli nesto sasvim drugo sto sa realnim blage veze nema. Ok?

E tu negdje lezi razlika izmedju hrvatskog i srpskog ludila. Hrvati pate od iluzija, a mi od halucinacija. Hrvati vide 100 EUR, a zapravo vide milion, a mi vidimo kravu, a zapravo smo vidjeli neboder. Dakle necemo sad ovdje o totalnim poremecajima percepcije (srpski fenomen ili srbski), nego samo o poremecajima sa pomakom u redu velicine (hrvatski fenomen).

Eno u Rovinju*, na gradskoj pijaci (trznici) pobili se iznajmljivaci tezgi. A? Sta kazete. Kao i u svakoj drugoj, slicnoj prilici, jedna kratka, stura, hladna vijest. Da, ali kad bi se radilo o trznici u Hanoju (Vijetnam). Ali ovdje je rijec o Rovinju! Drugi najmocniji turisticki grad u Hrvatskoj. Milion nocenja samo na polovini sezone. Zlatibor je imao 400 000, Neum 80 000. Pa sto se makar malo ne raduju??? Sto se ne opuste, nego se zene sa jajima i blitvom biju sakama po glavi??? Na Hvaru su se u sred dana na rivi potukli momci koji voze camce sa turistima. Znate one brodice sto vas kao maljem tucaju u mozak dok sjedite na plazi, a oni krstare i sa mocnim razglasom reklamiraju svoje rute. E ti momci su se potukli oko turista. Eno neki Kresic iz Zupe, vlasnik agencije nekretnina, prodaje u kamenoj kuci od dva kata (prizemlje i kat), gore na katu, dva stana, svaki sa po stotinjak kvadrata, za 400 i kusur tisuca EUR. Znaci prodaje sparat za skoro milion EUR u nekoj kuci koja ima sjajan pogled na more, ali sjajan, zato sto je visoko i daleko od mora. Shvatate li moje pitanje? Cemu panika Hrvati??? Pa nece smak svijeta od rujna?!! Sta vas koci, sprijecava da mislite mirno i dalekosezno? Sta je to sto vas puni uzasnim strahom, tako da gazite preko leseva, otimate kao da vam je zadnje i poslije – sta bude??

Opet da slika o Hrvatima bude jasnija, podsjeticu na Srbe. Srbi bi trazili da se nekretnine prodaju za buket kamilice (odstupanja od objektivne percepcije ne moraju, i najcesce to i ne rade, ne moraju da prate logiku). Pa kad im neko ponudi EURe, oni polude. Ali znam o cemu se radi. Zajednicko i Hrvatima i Srbima jeste postkomunisticki kompleks nize vrijednosti i manija proganjanja: svi su protiv njih (nas). Sad iz kulturoloskih (istorijskih) razlika i Hrvati i Srbi su sebi postavili vrlo razlicite ciljeve sa kojima bi da se poistovijete i koji automatski, po definiciji, u teskim vremenima, predstavljaju njihove glavne mucitelje. Tako Srbe mrze svi od susjeda do potencijalnih stanovnika Jupitera, jer njih mrzi cijeli Univerzoum, a Hrvate, samo Njemeci i Austrijanci. I neki Slovenac. Kad izadjete iz tzv. komunizma, bolje receno iz diktature, vi morate iz psiholoskih razloga nastaviti svoj put sa novim muciteljima, jer vas osjecaj samopuzdanja je toliko jadan i nizak, da vi ne mozete prezivjeti bez neprijatelja.

I Hrvati su u panici. Korona ih je prosle godine – bolje receno, proslog ljeta, jer oni kao medvjedi spavaju ostala tri godisnja doba! – gurnula nazad u ekonomsko kameno doba i sada ovaj zracak svjetlosti izmedju game i delte (o epsilonu jos niko i ne zeli da misli) treba iskoristiti za besomucnu pljacku i otimacinu gdje vise nije bitno je li protivnik Srbin ili nije; i Hrvat je neprijatelj ako ima brod da prevozi turiste ili tezgu za boraniju. Panika je kao ludilo. Odsijeca mozak i cini ga neupotrebljivim za ucesce u procesu odlucivanja. Sve je gurnuto u srce i stomak, a oni bubnjaju tako da odzvanja u usima, dok mucnina drzi hranu stalno u gornjoj polovini jednjaka, spremno za povracanje. Sto bi rekli doktori jedno vegetativno stanje, gdje racija nema, i koje pretvara covjeka u zivotinju (prema Hjumu, vuka). Rezultat vidimo: otmi, otmi, otmi. Sta ce biti iduce godine? Nemoguce je odgovoriti, jer mi bi da odgovor podrzimo logikom, dakle razumom, ali to nas automatski vodi u jedan drugi svijet koji je paralelan sa histericnim, emotivim, psihoticnim svijetom, blakanskog covjeka. Sta raditi? Ko je ekonomski neovisan, neka nastavi da jede sardine i pije dingac i prati medije kao neovistan posmatrac. Ostali, neka nadju nacina da se nekako onesvijeste, dakle dovedu u stanje odvojeno od razuma (poistovijetite se na primjer sa dervisima iz Blagaja! Vrtite se do besvijesti vrtite, vrtite dok ne primjetite da vam je svejedno). Kad odvojite mozak od procesa svjesnog djelovanja, vraticete se na nivo jednu stepenicu ispod na evolutivnoj skali i sve ce vam biti sjajno. Koja cete zivotinja biti, vrabac ili poskok, zavisi od vas, ali mozak vam nece smetati.

*Iluzija je blazi psihijatrijski fenomen nego halucinacija. Koristeci ovo, malo sam se napregao i cini i se da mogu naslutiti jezgru hrvatske psihoze! Okrenimo se opet Rovinju. Milion nocenja. Velike pare su se slile u … ? Gdje? U grad i gradske tokove? Gradjani Grada ce vec od sledece jeseni imati novu, svjezu, bolju infrastrukturu, ljekane, domove zdravlja, parkinge, uredjene plaze, vrtice, fabriku ribe Mirna… Ima para…?

Nece. Devedeset postotaka ovih para ce zavrsiti u rukama manjine koja ce si kupiti jahtu po ugledu na Ronalda ili kucu u Spaniji po ugledu na Djokovica ili stan na Bahamina po ugledu na Pavic-Mektic…. I to prosjecni Hrvat zna, osjeca, ne zna da artikulise, ne zna da objasni, prenese dalje, jos manje da se bori protiv na prvim izborima. Ne, osjeca, transformise osjecaj u paniku i regredira na nivo vuka. I ujeda.

A posto je fenomen halucinacije mnogo tezi, trebace mi malo vremena da razumijem moje…..

Torba, putnik, turizam…. Uh!

Kad ste zadnji put putovali? Mislim na pravi put od najmanje tri dana, sa prespaljivanjem, vozom ili avionom?

Ja se nadam da sam svoja sveo na broj prstiju na jednoj ruci….

Pogotovo avion!

U svom autu ste svoj gospodin. Bacite jaknu na zadnje sjediste, torbu u prostor za bagazu, raskomotite se maksimalno, sjednete na prednje sjediste, namjestite se, muzika i – krenete. Krenete kad se vama krece!

I u vozu mozete sacuvati dosta od svog dostojanstva. Odete na stanicu i – udjete u vagon. Nema saltera, podozrivih sluzbenica, bezbrojnih kontrola. Samo treba malo da se koncentrisete kod kuce dok internetom kupujete kartu i da nekim od matematickih algoritama, rezervisete sjediste gdje vas nece uz prozor zarobiti neka osoba sa preko 100 kg. Jeste, voz je i dalje osjetljiv, mnogo osjetljiviji od auta. Prvo dogodi vam se osoba tih dimenzija na sjedistu pored ili jos gore, cim voz krene….. Osoba se dize. Vec to od vas zahtjeva „odgovor“: morate prikupiti svoje stvari koje ste taman postavili ispred i oko sebe kako bi prekratili vrijeme. Ali ne! Dok se osoba vrti na svom mjestu stojeci, vi morate biti u maksimalnoj pripravnosti. Konacno moze vam pasti njena torba na glavu. E, ali najgori je rezultat ovog susjedovog manevra: kao sto ste primjetili, tek smo krenuli, a susjed je vec na smrt gladan (u brzini ne otkucah „g“, pa ispade „na smrt ladan“- ehhhh). I konacno je sjela (osoba) na svoje mjesto, a u ruci je nekakav sendvic koji ima iskljucivo sastojke koji smrde na daljinu. Kao da je jutros namjerno birala samo takve ingredijencije. Nece niko dvopeka…. (a meni su roditelji uvijek davali kad idemo na put autom, duzi od 100 km i sa vise od dvije krvine, bas – dvopek! Teza je da ce dvopek pokupiti sav tecni sadrzaj u zelucu i smanjiti mogucnost povracanje odmah poslije trece krivine). Dakle, ima voz svoje rizike. O delti ne bih sad’….

Ali avion! Avion je postao mocno srestvo ubijanja covjeka. Ne, ne mislim na pad. To je zaista efikasno, ali slazem se – rijetko je. Ne, mislim na covjeka kao bice koje ima svoju vrijednost. Razlicite vrijednosti srecemo oko nas, ali, dobro: makar onu vrijednost koju svaki od nas pojedinacno, misli za sebe, da ima. E, avion je sjajno sredstvo za satiranje te vrijednosti. Do nule. Najlakse cete razumjeti ako se sjetite (makar iz filmova ili knjiga) kako su ljudi nekada putovali. Onih 1000 ljudi u cijelom svijetu. Prvo, bez icega u rukama. Auto sa vozacem do broda, voza ili … aviona? Ne! Avion je od prvog dana keiran za ubijanje dostojanstva. Neki drugi ljudi, najcesce druge etnicke pripadnosti, nose kufere. A kufera mnogo i svi isti, samo se razlikuju po velicini. Ma milina je samo njih vdjeti! Vratimo se u moderno doba: mi i avion. Prvo kazu, moras doci najmanje dva sata ranije (danas sa deltom i duplo duze!). Sto? Sto oni ne otvore umjesti dva saltera, 22? Pa to cuveno cekiranje! Moze i kod kuce, ali ne kad bi ti. Kad „otvore“. Platio si kartu? Aha, jasta si! Tek sad pocinje cijena da raste. Mjeto sa prostorom za noge (sic!) kosta kao pola karte. Hoces da poneses neku torbu? E pa za iznad glave ima jedna cijena, ispod stolice druga, a u trupu aviona, treca. Pocinje unutrasnja borba sam sa sobom: sta ponijeti, a sta ostaviti kuci? Kao kad kupujes dodatnu opremu za auto: sve bi htio, a ne mozes….Dobro ja sam to prevazisao, ali na svakom mjestu za cekiranje i dan danas mozete vidjeti ljude koji u panici vade dzempere iz torbe i oblace ih, iako su vec dobrano oznojani: da smanje tezinu. Na mojem poslednjem cekiranju, jedan je gospodin pao u nesvjest. Normalno. Kad vi dodjete na red, slubenica se ustaje i ode…Pauza? Smjena? Onda ide granica. Pokazi kompjuter? Ne razumijem. Prestao sam ga nositi: nosim knjigu (agresivni, ratoborni cuvar granice, ne zna jadnik da je knjiga mnogo ubojitija od laptopa). U poslednje vrijeme kad putujem duze od 3 dana, vracam se uvijek kuci sa bradom od 3-4 dana. Naravno: prestao sam nositi pribor za brijanje da ga ne bi morao sortirati pred cuvarom granice. Cak se i „cujem“ na putu kuci jer mi ne daju da nosim omiljeni dezodorans (> 150 mL), tako da me je lako zamisliti: oko mene najmanje pola metra slobodnog prostora, jer licim na beskucnika. Dobro dodje u vremenima delte. Kad prodjete cuvara, zapuhne vas odvratni miris fri-sopa; kombinacija svih mogucih parfema, cigara i cokolada zajedno. Gledam ljude koji se razdragano razmile po prodavnici kao da im je prvi put. Pa krene isprobavanje…. Ja volim da sam na vrijeme na gejtu. I odmah stanem ispred deska. Mirno. Zato i imam prosirene vene, jer ne dozvoljavam da iko udje prije mene, pa da ja onda vise nemam prostor za prtljag iznad glave. E, ali mene uvijek sortiraju da udjem – zadnji. Niti imam platinsku karticu, niti sam novorodjence, niti trudan. Mada kad bi mi vidjeli vene, mogao bi proci kao invalid? A tzv ulazak je najzanimljiviji dio. Sastoji se od 4-5 faza u kojima se smjenjuje stajanje u gomili oko 15-20 minuta sa pomjeranjem od nekih 5 m. Najmanje jedno dijete place. I vi bi, jer noge, opadose! Sjednete. Ipred vas je teza osoba sa slabijom besikom. Uz to je citala u omiljenoj novini da se dobije tromb u veni, pa se treba kretati. Dobro, to je njen problem misli neko. Da, ali svako njeno vracanje u stolicu je za vas jedan korak blize artrozi koljena. Zlatan Ibrahimovic makar zna zasto trosi koljena, ali ja…? Za kraj (poslije bezbroj sati) ono cuveno stajanje dok se ne otvore vrata aviona. Zadnji udarac sistema na mucenog pojedinca koji vec odavno lezi na podu (ono izmedju signalnih lampica da nadje izlaz za slucaj nuzde). Udarac cokulom u glavu. Kad se docepate rampe, bijesno, histericno, uzurbanim korakom ostavite sve iza sebe, misleci da ce od vase efikasnosti nesto nauciti za sledeci put? I kretati se malo brze? Nece. Prvi znaci oporavka tek kad udahnete svjez vazduh van aerodromske zgrade.

Torba. Teska kao tuc. Redovno mijenjate ruku, sa sve kracim intervalima, nagnuti da stranu koja nosi, dok je druga ruka izbacena u stranu, vodoravno sa tlom da drzi balans. Jeste li ikad vidjeli Dzejsona Statama da ovako nosi torbu? A on ide cesto lijevo-desno. Uvijek nosi u ruci finiju torbu od kvalitetnog materijala i – praznu. Jer da ga vidite u ovom polozaju (cini mi se da ima neko kinesko slovo sto isleda kao ja kad nosim tesku torbu? Vjerovatno znaci kraj?), ne bi mu vise nista vjerovali. A on tek treba da se osveti jednoj cijelog zlocinackoj organizaciji. E kad smo kod ovakvih organizacija, za mene se blizi kraj. Sto mogu autom, idem (radijus od 600 km). Sto mora vozom ili avionom, bice drasticno prorijedjeno, pazljivo planirano i sa Statamovom torbom: prazna. Zato sam i kupio kucu gdje cu imati dezodorans i pribor za brijanje. Izmedju cu nekako izdrzati.

Sjecam se, mada je bilo davno, u nekom nasem humoristickom programu, nekoj seriji, ili filmu, mislim da je bio Ckalja? Podsmjehnuo se ljudima koji su bili na kursu („kursisti“). A mozda nije bio Ckalja? Mozda je bio Bata Stoiljkovic? U nekoj od njegovih „spijunskih“ uloga? Ne znam, ne sjecam se detalja, ali pamticu do kraja zivota taj izraz gadjenja kojima su popracene rijeci: „Kursisti“.

I ja to pamtim, jer imam jednako negativan stav prema kursistima, kursevima i uopste tom vidu obrazovanja. I on odnosno, ovo, spada pod ambrelu tema sa istim zajednickim nazivnikom – Oni i mi. Sta vise, mislim da je ovaj vid sticanja znanja superiorniji od naseg, gledano kroz konacni efekat, efekat sirokih masa studenata, ali dzaba – mrzim ga.

A evo zasto ne volim kurseve ni kursiste.

Prvo i najvaznije je naravno metod sticanja znanja. Kurs je koncentrat znanja, prilagodjen modernom vremenu i stoji u potpunoj suprotnosti prema metodima primjenjivanim kod nas, na istoku, gdje je teorija uvijek imala pocasno mjesto. Kurs moze da se pored sa teoretskim znanjem kao kad bi pokazali pilotu aviona tri poteza kojima on moze podici avion, dok bi mi sa Istoka „gubili“ mjesece uceci aerodinamiku, otpornost materijala i svu ostalu fiziku. Kurs je kao maska u vrijeme korone: onaj koji je nosi, ima lazni osjecaj sigurnosti da se zastitio (a zapravo maskom stiti druge). Kursista misli da ako je cuo neku temu, da je nesto naucio?! Jes. kako nije! Nije naucio nista! Predavanja u skoli i na fakultetu, za razliku od kurseva, prate prirodni put sticanja znanja: od osnova do komplikovanih fenomena. Kurs, upada bilo gdje, provrti se malo kroz neki fenomen i – izadje. Nikakve veze (povezanosti) sa prethodnim, niti sa narednim znanjem. U medicini, da bi ste razumjeli leukemiju, morate prvo da se bavite fiziologijom bijelih krvnih tijela (mi kazemo „zrnaca“??). Morate prvo da naucite da zreli leukocit boravi u cirkulaciji oko sedmicu dana i poslije se povuce u zasjedu u nekom tkivu. I ceka. Tek poslije ovih (i brojnih drugih !) znanja o fiziologiji krvi, mozete polako da krenete dalje ka pojedinim bolestima. A i to vrlo polako i postepeno: prvo simptomi, grupe simptoma. Ne! Na kursu odmah krene od krvarenja. Pa antitijela kao lijek?! Ne moze tako. Pa onda i dan danas (nakon vise od decenije bavljenja ovom naukom) cujem kao neko kaze da su krvne plocice snizene u toku krvarenja zbog „konzumiranja“?! Pa krvarenje je posljedica, a ne uzrok…. jooj, kuku! Shvatite: niko ne moze da razumije fenomen dvojke (dva), a da ne zna sta su jedan i tri. Kursista tako odvali, bez obaveze da razumije i da na poziv moze ili mora da da objasni. Ne, on je nesto cuo na kursu, ali nije bilo kurseva koji objasnjavaju… Nije bio na jos dva kursa: o onome prije i o onome poslije onoga o cemu se govori na njegovom kursu. Ne moze se steci znanje na kursu. Bolje receno, ne mogu pojedinci, ali, nazalost, mogu – svi. Paradoks? Ja, ali idemo dalje.

Kurs je tehnoloski proizvod. Prodaje se lokal, transport, hotelski smjestaj, hrana, pice i predavac. Paket. Tipican proizvod Zapada: svi zarade. Pa onda imate kurs-salone, kurs-hotele….

A ono sto mene najvise smeta sa kursevima jeste sto su oni (izmedju ostalog) i sjajno sredstvo ispiranja mozga. Kurs je instrument pomocu kojeg jedna ekipa nacionalnih stratega, natjera citavu generaciju da misle na isti nacin. Kao oni. Ne da misle svojom glavom, vec kao jedan. Kao oni. Ona prica o avionu postaje nesnosljivo teska i dosadna. Znate tu pricu? Kao, kad bi znali da ce vas avion voziti neki individualista, bi li se ukrcavali? Ok, znaci svi piloti treba da vuku poteze na isti nacin (na Zapadu, prica sa avionima ima i nastavak: kad se dogodi nesreca, ne ide se samo na pilota, vec se analizira lanac dogadjaja kako bi se u novim pravilima sluzbe, korigovala losa mjesta). To je ono tipicno zapadnjacko, da ugrizes, a da niko ne primjeti. Jer kao analiziramo i otkrivamo lanac gresaka i necemo da napadnemo zrtvenog jarca (ovdje, pilot), mada kada se sve slegne i svi odu kucama, pilot ostane sam i skrhan…

I opet taj tipicni zapadnjacki diskretni pomak tema: svi smo zadovoljni, jer necemo da napadamo pojedinca (koji istini za volju definitivno nikada nije kriv!), nego cemo to kroz milion sastanaka, svesti na kolektivnu, sistemsku gresku, ali od sutra, svi znaju koga cemo gledati poprijeko. Onako fino, diskretno: vise u pod, a manje u njega, ali – ipak.

Ali, sta je sustina? Voziti avion nije isto sto i voditi proces dijagnostikovanja i lijecenja bolesnika. Voziti avion moze i moja majka ako joj stalno neko govori uradi sad ovo, sad ono. Ali proces u kojem treba kombinovati razmisljanje i osjecaj sa iskustvom, za to treba imati treniranog pojedinca. Treniranog? Naravno, ali kroz „istocnjacki dril“, kroz ucenje, bubanje, repetiranje, takmicenje, ukrstanje znanja – ne pasivno sjedanje i slusanje (drijemanje, surfovanje) na kursu. Kursisti nose masku, ali preko ociju…. A onda, jednog dana u Urgentnom centru, negdje oko pola tri iza ponoci, kad dodje neko sa potrebom, kursista pokusa da se sjeti…. Cega mucenice?

Lako je ici u Jugoslaviju na odmor…. Znas da ces se vratiti.

Ostavio sam ovdje dosta tekstova ispunjenih snaznom nostalgijom za Jugoslavijom, bez obzira da li se radilo o Sloveniji, Istri, Dalmaciji, Mostaru, Sarajevu, Beogradu ili Crnoj Gori. U brojnim tekstovima tipa „mi i oni“, pisao sam o ovima ovdje kao nadmocnim, pametnijim, a o onima dolje, nasim kao toplijim, privlacnijim. I konacno, na pitanje gdje se sahraniti, „Ovdje??? Nikad!“, bio je uvijek isti odgovor.

Ali, blizi se. Blizi se odlazak dolje, ali ne na odmor! Uskoro ce trebati dolje – zivjeti. Jesam li spreman? Osjeca se mala (?) nelagoda….

Kazem, zivjeti. Jer nije isto boraviti u hotelu i u svojoj kuci. Administracija je odavno uvela dva pojma koja su nas dugo zbunjivala: prebivaliste i boraviste. Kad si na odmoru i zivis bilo u kuci ili hotelu, ti – boravis. A kad imas stalnu adresu, onda ti je to prebivaliste. Znaci lako je boraviti; haj’ ti pre…? Prezivi?

U cemu je razlika? Razlika je u velicini, potrebi relacije se drzavom! Kad si na odmoru, turista, sa drzavom skoro nemas nikakve kontakte. Pogotovo ako te onaj koji tamo prebiva, a ti kod njega boravis – prijavi. Drzis se grubih pravila i zakonskih odredbi i – prodjes bez ijednog kontakta sa drzavom ili u socioloskom smislu, sa drustvom. Ides ujutro u prodavnicu, cekas svjez hljeb ili burek, progovoris par rijeci sa prodavcem nakon treceg uzastopnog dana i imas lijepi osjecaj da tu zivis. Ali ne zivis. Mozda cak odes i do lokalnog frizera? Tu je tek intenzivan razgovor! Ali, opet ne zivis – boravis.

Kad ti se drzava prikaze? I kako?

Placanjem racuna i nadziranjem odvodjenja smeca. E, kad prvi put udjes u postu, banku ili zgradu opstine, da nesto platis, tu se sretnes sa drzavom, onako zestoko, gromoglasno, sto bi se reklo, na velika vrata. Mada se radi o minijaturnom salteru…. I moras odmah pomisliti: boze, pa ja sam prije dvadeset i kusur godina pobjegao odavde glavom bez obzira, upravo zbog ovog saltera! Zar cu sad opet, pod stare dane, kada sve u tijelu pocinje da boli, stati u red? Gledati kako se mladji, drcni neotesani ljudi guraju preko reda („samo da nesto pitam“), probati da rasclanis neku bazalnu logiku sa jednako neotesanom i bezobraznom salterskom radnicom („gospodine nemojte to meni govoriti“)? Gusiti se u prostorijama bez vazduha, gledati jos uvijek prisutne telefonske kabine u kojima sam se „do juce“ znojio telefonirajuci dragoj…. . One uske drvene smrdljive kabine, sa prljavim prozorcicem, pokidanim telefonskim imenikom i masnom slusalicom. Zidova ispisanih do poslednjeg kvadratnog cm? Mozda se nesto promjenilo? Nije bas da sam testirao stanje Poste u bivsim republikama, nemojte me drzati za rijec. A ovdje? Nedelja uvece, raskomocen na svom kaucu, uzmes mobili (lap-top) i – platis racune.

A papiri? Tamo nema nista bez papira. Ovdje vise nema nista – na papiru. Sama rijec, potvrda ledi krv u zilama. Kod nas da se dobije jedna potvrda treba posjetiti najmanje 5 saltera, neke vise puta, kao i par fotokopirnica. Pa onda cuveni novobogatasi, notarijusi i njihovi jos cuveniji apostili. Ovo sa notarijusima je zanimljivo! Nasa (dolje) enormna potreba za papirima i potvrdama, stigla nas je i ovdje! Jedina stvar koju u inostranstvu ne mozes da uradis iz svoje fotelje jeste da ovjeris neki papir koji ti treba za – Jugoslaviju?! Moras kod notarijusa. Ovdasnjeg. I ovi imaju apostile (sta god to bilo!). Ej, pazite: odete kod notarijusa ponesete neki svoj papir. On ga provuce kroz fotokopir i udari pecat. Pedeset i dva EURa?! Posao od 2 sekunde i utrosak materijala papir i malo plastike (2-4 cm). Za ove ovdje nisam ni znao dok nisam poceo da pakujem za Jugoslaviju….

Ovdje drzavu i ne vidis (i to je zapravo objektivna mjera kvaliteta drzave: koliko malo je vidis). Pasos produzavas jednom u 5 godina, ali opet termin u policiji zakazujes od kuce. Onda odes, udjes, predas i odes. U svoje, zakazano vrijeme. Sedam minuta. Placanje poreza? Internetom. Vjestiji prsti to urade i mobilnim telefonom. Sve radnje sa brigom djece, bolesnih, vrtici, bolnice, laboratorije, domovi zdravlja – sve internetom. Ako treba da ides, odnesu te. U cekaonici dodjes samo ti: tvoj red. Nemas s kim ni prodivaniti u cekaonici. Kod nas: „ko je zadnji dosao?“, pa stanes iza njega. Ili sjednes ako imas srece, ali oka ne skidas sa „zadnjega“.

Sad treba ici dolje. U svoje. Ima li jos neko, nesto ko brine dolje o meni? O mojim stvarima? Zadnji put kad sam tamo prebivao, nije bilo nikoga. Naprotiv, sve su radili da me uniste. Dobro, dobro, razliciti smo ljudi. Nismo svi heroji. Ja recimo, sigurno umirem poslije trece posjete salteru u policiji ili posti. Ima jacih od mene. Oni su i dalje dolje. Odjednom ce put do prodavnice dobiti na znacaju. Rupe, asfalt, kamenje, prasina? Smece? Ko ga odvozi? Kada? Postar? Dolazi li ? Slusam na radiju u razvijenijem dijelu Hrvatske: danas nece biti struje u tim i tim zaseocima, a vode u nekim drugim??! Nema vode? A tople vode? Zadnji put kad sam tamo bio zimi, bilo je zbog familijarnih poslova, prije dvije godine. To je bio onaj klasicni biblijski sudar sa Drzavom. Umro mi je otac. Ili nije? Svi salterski sluzbenici su bili u nedoumici. Obisao sam dvjesta saltera. Ovdje upalim kompjuter i napisem personalni broj: odmah iskoci: umro! Crno zaglavlje. Svi salterski sluzbenici u civilizaciji to odmah saznaju. Masina sama salje potvrde zainteresovanim.

A tek zima. Duva vjetar. U svakoj sobi hladno. Centralno grijanje? Nema. U spavacoj sobi se ne grije. Ujutro kad obuces pantalone kao da si stavio solundare, ali ne one od peci, nego one iz vana, sto odvode vodu sa krova. Sjedis za stolom obucen u sedam majica i cetiri dzempera. Ovdje, cijelu zimu u tzv. T majici.

Mislim se: jesam li ja lud ili? Dje sam ja krenuo??? Ono pitanje sa pocetka „ovdje da me sahrane?“, kako mi se cini, dolje ce mnogo brze dobiti svoj odgovor…..

Ovo je poslednjih 10 godina, gotovo svakodnevno govorio moj pokojnji otac. Svi smo znali ovu njegovu reakciju na koju god temu neko spomene. Cak su neki bili malkice iritirni, jer iskreno, dojadi takav negativni, ponavljani stav, bez obzira o cemu se govorilo.

U njegovu odbranu, mogu reci da je poznato da stariji ljudi u tom „zrelom“ zivotnom periodu pocnu da osjecaju kasnjenje za okolinom. U njihovim glavama sve ide mnogo sporije nego ono sto oni percipiraju iz okoline. To moze biti unuk sa mobilnim u ruci, neko mlad pored kompjutera, voznja u automobilu, titlovi u toku TV filma…. I taj razlaz sa okolinom pocinje da unosi strah i nezivjesnost. Oni povuceniji utihnu i sjede u nekom cosku i cekaju…. – oni drcniji na sve reaguju ovom poskocicom iz naslova.

Ali, da vidimo malo detaljnije, ko je u pravu?

Ja mislim da ne treba ici predaleko, u detalje…. Korona ide ka sledecem slovu grckog alfabeta, Grcka gori, Talibani kontrolisu sve osim Kabula, a Mesi place jer napusta Barselonu. Jer su mu rekli da ne moze (pod njegovim uslovima) da ostane u Kataloniji. Place, ali uslove, ne bi da mijenja….

Ali, pustimo Mesija, on je ionako samo nuzprodukt potrosackog drustva i bice rijesen u paketu globalnih rjesenja koja imaju mnogo vaznije indikacije i razloge (za rjesavanje).

Ekologija. Problem dijela svijeta koji pokusava da nas urazumi, je sto smo svi zajedno gledali previse amrickih filmova. U americkim filmovima se ekoloske katastrofe, prema logici dvosatne zabave sa ekrana, uvijek desavaju unutar 15 minuta! Prvo se neka bova zatrese u Tihom okeanu, probude glavnog glumca u sred noci i sutra, cim svane, cijela Amerika je okovana snijegom. Onda glumac mora pjeske po dubokom snijegu od Filadelfije do Cikaga. I to u toku narednih 15 minuta filma. Mi, obicni konzumenti ekranizacije katastrofa, ubijedjeni smo da sve ostalo sto ne ide filmskom brzinom, nema zapravo nikakvog znacaja. Dok se jedno jutro ne probudimo i vidimo kroz prozor sliku kataklizme, necemo vjerovati vatrogascima ni u Grckoj, ni u Sibiru, ni u Kanadi, ni u Kaliforniji. A ja sam bogami razumio opasnost! Rijesio sam se jednog stana na samoj obali mora i kupio kucu 15 km daleko od Rovinja. Jer za 20 godina nece biti ni te zgrade u kojoj sam imao stan, a ni – Rovinja. Zao mi je Rovinja, ali nakon tih 20 godina, ja mozda vise necu moci nista razumjeti? S druge strane, tada ce more doci do moje kuce i super! Cijena ce biti duplirana.

Ali nekako mi je ova prica sa Talibanima najzanimljivija.

Evropa i Afganistan. Da, velika je razlika, ali je najveci problem sto ih je povezao – internet. Evropa je kroz svoju istoriju, zapravo jedan ilustrovani katalog zlocina i bestijalnih klanja, dosla do nekog nivoa, gdje je zavladala ravnoteza raznih okolnosti. Ne moze se reci da su ljudi postali bolji, pametniji, da su shvatili… Boze sacuvaj! Treba samo dva- tri dana nekog stresa, i u Svajcarskoj bi se ponovo potukli medjusobno. E, ali Evropa je kroz istoriju izgradila sistem, gdje se napetosti i stres eliminisu ili makar potiru. Da se ne bi mama i tata svako jutro svadjali, tu je – vrtic. Da se ne bi potukao svako jutro sa vozacem autobusa, tu je kredit i mogucnost kupovine BMW-a. Zapravo bi se moglo reci da se Evropa odrzava u miru i prosperitetu koji je toliko primamljiv Aziji i Africi, samo zahvaljujuci – kreditu. Ovo svi imigranti brzo shvate, jer ako se brzo drzavi ne prikazu kao kreditno-sposobni, eto muka i frustracija: muz ce poceti da bije zenu, baca cerke preko balkona, a sin ce prestati da spava kod kuce, jer mu u gengu sa coska, ne traze uslove za dodjelu kredita.

Afganistan, nazalost nije imao prilike kroz istoriju da zastane, stabilizuje se malo i uvede – kredite. Sta vise, cuo sam, ako nisam pogresno razumio, da im vjera ne dozvoljava kamate!!??? Kuku, pa nece ratovati!?? I emigrirati. Jastace. Gledam sliku grupe imigranata iz Afganistana, koji su zapeli negdje izmedju Bjelorusije i Letlanda. Stoje na prasnjavoj ulici, obuceni u trenerkama, sorcevima, jedan drzi papirnu casu u ruci. Na nogama plasticne Adidas papuce. Uspjeli? Uzimajuci u obzir njihovu trenutnu situaciju, kao i sve ono sto ce se dogadjati kada udju u neku od evropskih zemalja, sklon sam da tvrdim – da nisu. Bolje je u Afganistanu. Ali problem je – internet! Internet je moderna personifikacija onog djavolcica sto je prije interneta sjedio na lijevom ramenu svakog od nas i mucio nas izazovima i mamio nas nedostiznim ljepotama. Jos gore: ne nedostiznim, vec – nepostojecim. Jer sve to sto mi mozemo da pocnemo da mastamo (o), bilo da je ravnopravnost, bilo da je BMW, jeste iluzija. Sve te ljepote o kojima slutimo buljeci u ekrancic mobilnog (tesko mi je zamisliti agranistanske emigrante sa lap-topom) su gola prevara i – u Mostaru kazu, navlakusa. Kako sad ‘ navlakusa’? Lijepo. Ne moze se samo uskociti ni u ravnopravnost, ni u BMW. I jedno i drugo (predstavnici tzv. ljudskih vrijednosti i materijalnih dobara) stize u paketu, a kutija tog paketa se zove asimilacija. Asimilacija kao anti-integracija je to sto nas imigrante doceka, jer zaboravimo odmah na integraciju: nema, ne postoji. Jos jedna laz i strasna iluzija. Integracija podrazumjeva ustupke domacina, a tako bogatog domacina nema da ima kucu sa 22 sobe i 18 kupatila, pa posto njemu ima dovoljno, mogu i imigranti da se smjeste. Ne, to ima samo na Brunejima i to kod samo jednog domacina….

Svi ostali su nervozni i ne daju ni jotu od svojega. Ali Afganistan i jedan Afgan, koji je jos tamo. Sta je u njegovoj glavi? Recimo da nema pristup nikakvim informacijama sa „j….“ Zapada. On ima u glavi samo ono sto je sam dozivio i utiske kroz price unutar par generacija familije ili bliskih komsija. To je ON. On zna kako se rangiraju clanovi porodice, kako se zenske udaju, kako se dijele pare. I tako je bilo stalno, od prvog Afgana, ubijedjen je on. I njegov komsija i njegov frizer i njegov prodavac iz prodavnice, imaju isto misljenje o ovim bazalnim problemima. Sta vise, svi znaju za ista rjesenja. Nema dileme.

Dileme pocinju citanjem novina i internetom. A koje rjesenje je najbolje? Ko je u pravu? Oni tamo ili Zapad? Cija rjesenja su najbolja? Je li BMW sedan M5 dobar auto? Daaaa! Ali, parkirajte ga na plazi? Ne valja. Ne ide. Sta hocu da kazem? Kontekst. Kontekst je najvazniji. Evropska rjesenja se ne mogu uvijek i univerzalno primjenjivati bilo gdje van Evrope. I to je uzasna greska. Pogotovo je greska, zapravo zlocin, gurati ih na silu, kroz ratove, cinicno maskirane izvozom divnih rjesenja, a zapravo…. Znate vec. Ali uopste, bilo koji nacin, samo mastanje o tome da se neko evropsko rjesenje izveze u Aziju, je pogresno. Azija mora biti pustena da na miru sama nadje svoja rjesenja. Jer kontekst Evrope je njena istorija, sve ono kroz sta su prosli, uticaj hriscanstva, klanja, vjerski ratovi, revolucije, nauka, otimanje svega i svacega sa svih kontinenata…. sve to zajedno je dalo jedan specifican kontekst u kojem je npr. pravo djeteta, sasvmi prirodna pojava. I mi idemo u Afganistan da kazemo tamo tim ljudima da i djevojcice treba da idu u skolu. Ok, treba reci. Kao kad gost iz Svedske dodje u posjetu u Crnu Goru i mirno, sa osmjehom, bez osjecanja nadmocnosti, kaze kako se u Svedskoj u banci uzme broj, pa onda mozes da uradis i neki drugi posao, dok ne dosjes na red. U cekaonici ce tako uvijek biti 1 ili 2 covjeka, a ne 72 kao u crnogorskoj banci ili posti. Kazes i popijes novi gutljaj domacinove loze i – promijenis temu. Ako domacin osjeti da bi on od sutra mogao takodje da implementira ovu ideju u lokalnu postu, ok, ali ako ne – zaboravimo i mi i on (on je odavno zaboravio). Nista na silu. Nema ljutnje.

Talibani su uzeli Afganistan. Na nasoj strani interneta mi vidimo odsjecanje ruku i zene u cadorima. Ne znam, ne znam. Nisam pametan. Svijet je poludio.

Kad sam bio u vojsci (JNA, april 1982-mart 1983), poceo sam da shvatam moc skracenica. GO! Godisnji odmor. Naravno, ne pada mi na pamet da pisem ni o JNA, ni o zastavniku Stevi, ni o kapetanu …. kako se zvao?… zivio je sam, bio je stalno…. pod gasom… Ne! Mada bi rado pisao o vojsci kao organizaciji koju strasno postujem. Strasno! Ali, ne JNA…

Dakle, GO znaci godisnji odmor. E, ako se sjecate bilo je rijeci o uzasu koji GO znaci i sadrzi i najavio sam nekakvo rjesnje…. Ako ima….

Ima!

E, o tome je ovdje rijec.

Godisnji odmor se moze usavrsiti, sta vise transformirati u uzitak, ako se – ukine.

Da, dobro se culi i procitali. Ako planirate uzivati na GO, ukinite ga. Eliminisite ga iz administrtivnih sema i vasih intimnih zelja. GO je jedan uzas, jedno mucenje u kojem ce svaki dio vaseg tijela dobiti trajne oziljke. Uzimte samo – kozu. Ispecena, oguljena, izmazana jogurtom, izujedana komarcima, a svaki mladez dodatno nabijen kancerogenim potencijalom (= na stabilnom i sugurnom putu ka melanomu). A crijeva? Ja, proliv, ja zatvor. A mozak? Svaki dan ode 50 EUR bez da znas gdje?! Nocu? Buka, komarci, vrucina. Nema spavanja.

Da ne duzim: GO je nepotreban uzas. Ili, potreban? Svaka drzava, svaki sistem ima u sebi ugradjen GO. Valjda da se trudbenici rada ne bi pobunili?

Ne, ne, ne.

Kad budete u mogucnosti, „ubite“ GO, tako sto cete kupiti nesto u dijelu Planete koji vam se svidja. I to sam ja uradio, sad pred penziju (?!, mogao sam sacekati jos malo, pa bi GO otpao kao list u jesen). Ali, nema veze, zrtvovacu se ja da vam pokazem put.

Volite li crnogorsko primorje? Dalmaciju? Kvarner? Istru? Dalje nema: morate se odluciti; ta necete valjda u Portugal???? Ok, nadjete jedan dio ove obale od Ulcinja do Savudrije. I tu kupite … nesto. Namjerno kazem „nesto“, jer svi imaju razlicite pretpostavke i ekonomsku moc. Ali poenta je u sledecem: kupite nesto i u njega ubacite svu garderobu koju ste imali na „zimskoj adresi“. Sve, robu, cipele, sandale, japanke, sve. Dvije prednosti! Prvo, kad vam treba nesto na zimskoj adresi, kupite. Opet. Novo. Znaci uzivate najvazniji pokretac trzisne ekonomije: kupis novo. I drugo, kad putujete na ljeto u svoju „ljetnu rezistenciju“ putujete samo sa cetkicom za zube!!! Tamo vec sve imate!

I ne samo to!

Sjetite se. Kupujete avionsku kartu za vasu „destinaciju iz snova“. Jupi, nasli jeftinu katu, a ne morate pomjerati datum (sta je ovo? Sa cudjenjem se osvrcete oko sebe i stipate, da mozda ne sanjate?). E, ali onda idu kuferi! Mali, gore, srednji, ispod sjedista, veliki-na cekiranju….pare? Sitnica. Alo, taman kao i karta?! Sjecate se ovih trenutaka kada pripreme za GO, pocinju da stvaraju gorak ukus u ustima, a psiholoski, otpor i agresiju prema bilo cijoj pozitivnoj rijeci o GO. Drugi se raduju, puni djecije radosti pred putovanjem (nisu ga oni planirali) a vi zeleni od bijesa i zuci…. pocinjete da razmisljate o necemu svojem?

I tako dodjemo do tog neceg svojeg tamo dolje. A kad krenete na put, uzivate biranje najjeftinjih karata i – nista vise, jer vi putujet samo sa – cetkicom za zube.

Tisina. Da li ste shvatili znacaj tisine? Niste jos? Onda ste ili mladi, ili – ludi.

Pisao sam ranije o nasem profesoru „muzickog“ u Gimnaziji (ubite me, ali ne mogu da mu se sjetim imena – i zaista: trebalo bi me ubiti. Sramota!). Dosao je u razred, obavio formalnosti oko broja ucenika (ono, redar stoji i raportira), krenuo sa „planom i programom“, a onda je pored zgrade, Bulevarom proslo… nesto… autobus?…, kamion? ne znam, ali nije imalo auspuh, pa je uzasan zvuk zaparao vazduhom juzno od Stare gimnazije. Na nesrecu, prozor do katedre je bio otvoren… Profesor, postovalac tisine i/ili harmonije, bio je ovim nezvukom pogodjen kao gromom. Uzeo je dnevnik i tresnuo njime u sto katedre uz rijeci: “ Djavo te nosio!“. Nista posebno: skoro pa normalna reakcija na svakodnevnu iritaciju. Ali, ja sam vidio! Ja sam vidio, to sto niko drugi nije vidio. Iz nekog razloga profesor je ovaj nezvuk dozivio kao kad dodjete na parkingu vidite da vam je neko otkinuo desni zmigavac, kao kad vidite da je neko povukao kljucem po vasem autu od prednjeg fara do zadnjeg zmigavca. I uz to i izvalio retrovizor. Kao kad vidite kad se vratite sa odmora, da vam je neko obio stan: sve je prevrnuto, vama vazne svari slomljene, a uz sve, nedostaje desetine hiljada EUR. E, tako je bio profesor pogodjen zvukom. Samo sam ja to vidio. I zapamtio. Sta je ovdje poenta? Poenta je neadekvatna reakcija. I moje razumjevanje iste. Znaci, racunajte na iritacije cijeli zivot. Reagujte. Nekad adekvatno, nekad – neadekvatno, znaci pretjerano. E, ako je za utjehu, kad se radi o zvuku, ja vas razumijem.

Puni mjesec. Uobicajeni fenomen, zar ne? E, nije! Makar ne, ako zivite ili planirate da zivite na nekoj obali Mediterana. Ranije (opet?!) sam pisao o ishrani koja sadrzi sardele i dingac (posip). Uz ovo maslinovo ulje i pamidore (paradajz/rajcica). I to je to! Dovoljno. Tri puta sedmicno – ostale dane, makaroni. Razumijete li vi snagu (velicinu) ove poruke? Doktor vam kaze, jedite sardele i vino, tri puta sedmicno i ne brinite za zdravlje. E, da meni ‘oce neko dati neko rjesenje, za bilo sta! Pa da se odmorim.

Ali, u cemu je problem? Pa u ponudi. Lov na sardele se toliko usavrsio da je realno ocekivati da mi koji tek planiramo zivot uz Mediteran, da ce nas docekati plakat u ribarnici: “ Nema“. Nema danas, nema sutra, nema do srijede, nema vise….

I sta? Da jedemo sardine iz konzervi? Da, naravno: to je dobro rjesenje. Ali, priroda se pobrinula da ce se do konzervi malo sacekati. Puni mjesec. O, hvala ti Boze sto si nam poslao fenomen Punog Mjeseca. Udjite u ribarnicu u Hercegnovom ili u Dubrovniku, ili u Porecu. Sve zene ce vam reci isto: „Nema sardele, pun je mjesec“. U redu, ne morate vi prije odlaska na spavanje, pogasiti sva svijetla i izaci napolje da vidite kakav je Mjesec; idite u krevet mirno i cekajte sutra ujutro oko 8, da vam zene u ribarnici raportiraju. Kad kazu „bio je pun mjesec“ pustite turiste koji su tu samo 10 dana neka se nerviraju. Vi budite srecni da se Priroda pobrinula da vam sacuva malo fond sardela, saljuci puni mjesec. Zanimljivo: to je taj isti mjesec koji, kad je pun, u Transilvaniji znaci smrt uz dramaticno krvarenje, ali u Rovinju, garanciju da cete i vi imati sardele na stolu nekoliko puta sedmicno. Ako ste pametni.

Mir. Poceo sam sa tisinom, zavrsavam sa – mirom. A zapravo je rijec o istom fenomenu: me(h)lemu za dushu.

Serbedzija i ja. Zasto Serbedzija? Ma, ja, mogao je biti i Tom Kruz, Travolta, Bezos…., ali njih ne poznajem i ne „vidim“ tako dobro kao Radeta. A Rade je sasvim dobar primjer za ovo sto hocu da kazem…

Rade je igrao na pozornicama Zagreba, Beograda (KCS) u filmovima jugoslavenske produkcije…, ali – pade Jugoslavija, puce trziste i bi Rade ekonomski ugrozen. Pametan, vispren, sa umjetnickim imenom, uspio je da se vine u svijet. Dobro, glumio je i sa Kruzom i sa Vilisom, ali uvijek ruske generale! Dikcija engleskog jezika mu nije dovoljavala da glumu u Gloubu Magbeta, ali jbga, kao ruski general uz Toma Kruza, dosle su pare. Hocu reci, boris se, laktas se, trudis se, zaradis, probijes se, uspijes,….. a onda na kraju…. sjednes na stolicu i saberes (sve) . Gledam Radeta na festivalu u Motovunu. Dovezli ga minibusom (visoko, tesko za popeti se, ali uspio, pa ga voze). Sjeo na stolicu. I? Ta je stolica njegov citav svijet. Racunam da je shvatio! Ako je shvatio, sve je ok! Tom Kruz, Brus Vilis, pare, kuce, ali sada, ta stolica, Motovun, mir, spokoj, misli. Kulminacija. Kulminacija tu i sada na toj stolici, a ne u satoru pored vile Toma Kruza. Jer kad glumis sa Tomom, on je u vili, a ti si u satoru. Ali i Tom ce – ako shvati! Ako! – razumjeti da ni vila, ni Aston Martin, ni jahta od 25 m nisu bitni. Bitan je mir. A kad shvatis da je mir dovoljan i da je najveca nagra za sve, ondi stolica umjesto Bentlija ili jahte, nije nista cudno, vec sasvim normalno. Sta vise, pozeljno….

Rade i ja. Da, isto vazi i za mene. Cijeli se zivot boris: u srednjoj skoli „Mo’m druze mogu li JA?“, pa na fakultetu (neki ponistavaju ocjene???), pa u radnoj vijeku (borba protiv konkurenta, uvlacenje sefu, prodaja duse Mefistu…).. Zasto? Cuj zasto? Pa za BMW! U redu,a poslije? E poslije dolazi shvatanje vaznosti mira. Za odabrane. Rade i ja.