Nocnim

Haj’ i to da probam.

Onih nasih, jugoslavenskih – JZ -na primjer od Mostara do Beograda, i dalje se zivo sjecam. Danas, ovih shvatanja, ne znam kako sam uopste ulazio u taj voz? Ali, valjda drugog rjesenja tada nije bilo, a mozda jos vaznije, sa godinama covjek postaje sve vise plav…. Neki nesrecnici iz moje generacije, ili cak mladji – i bukvalno. Ja postajem plav(lji), za sada samo ideoloski: dosta je bilo slijepe vjere u ljude, entuzijazma od druzenja. Vrijeme je za povlacenje.

Ali, JZ! Prvo sto mi padne na pamet su one zavjese, svjetlo braon boje sa izvezenim logotipom Jugoslavenske zeljeznice. Vjerovali ili ne, vec tada sam zazirao od kontakta sa njima, ocekujuci manju ili vecu kolicinu prasine. Sjedista od izlizanog velura. Mi u Jugoslaviji nikada nismo imali prilike ni zadovoljstvo, da vidim da je nesto novo, zanovljeno. Ne, ono sto je napravljeno ili ugradjeno 60-ih godina, imali smo do kraja, do raspada zemlje. Ovdje u Svedskoj, tesko da dva puta u 3 godine mozes putovati vozom sa istim, starim dizajnom. Ako nije sve novo, onda su makar sjedista presvucena novom robom. Svjeza. Mi….Izmedju sjedista naslon za ruke sa pepeljarom na vrhu. I sad dok ovo pisem o tom „detalju“, osjetim udare zeluca i poziv na povracanje. Broj putnika je varirao. Ja nisam nikad bio sa samo jos jednim; ili sest ili cetiri. Kazu da je bilo i mijesanih kupea? Ne znam ni to. Spustis krevet i osiguras ga trakama na dva mjesta, pa uzmes stepenice da se popnes. Jastuk, cebe i carsaf bili su cisti (a kako nece kad je posteljina sprzena u nekakvim „partizanskim buradima“, novije proizvodnje). Vrata kupea, rucica i siber. Hodnik sa radijatorima pri podu. Ti su radijatori bili mozda i najvazniji dio voza! Kad stojis u hodniku, mogucnost da ti jedna noga bude savijena i polozena na radijator, bila je vazna pretpostavka pezivljavanja za one koji su imali „stajanje“. Moglo se i sjesti, ali tesko: treba se stalno dizati, jer su ljudi neprestalno prolazili, a i nije lako sjediti na 12 cm sirine. WC je na kraju vagona. Potisnuta mi je slika ovih prostorija iz sjecanja…. Ali zato svjeza, kao jutrosnja, slika poslednjih pola sata pred dolazak u veliki grad. Nema ni 5. Ljudi izlaze jedan po jedan iz pregrijanih, smrdljivih kupea, stanu u hodnik, rascupani, podocnjaci, naslone se na staklo kuse(t)a, noga naslonjena na radijator i – prva jutarnja cigareta. Jos jedna neprijatna slika uspomena, koja mi je pomogla da prestanem da pusim. Napolju promicu slike predgradja, slike sa minimalnom estetskom vrijednoscu… Ali covjek je tada, kao sto sam na indirektan nacin dao do znanja, crven, pa nista ne vidi.

U svedskom pokusam da kupim ono sto je najbolje: spavaca kola sa jednim krevetom i kupatilom. Valjda pod utiskom vozova u kojima se Dzems Bond vozi, krenem mirno, bez nervoze, pun velikih ocekivanja. Hodnik uzak, mora da se ide „na kant“ sa torbom ili ispred ili iza, ne moze pored. U redu, iz prethodnog teksta se razumjeli da sam sto se tice torbe naucio nauk, ali slika uskog hodnika i kupea sa jedne strane, vratila mi je uspomenu na JZ, zbog cega sam odmah osjetio nelagodnost. Kola (soba?) br. 10. Gdje je to? Prolazim pored drugih „soba“ i svaka je sa po dva broja: nervoza raste. Konacno vidim: 10 i 11??! Udjem, kad tamo, jedna klupa-krevet i drugi krevet pri krovu, podignut. Po dva jastuka i gore i dolje, kod mene. Preko puta kreveta kupatilo sa uskim vratim – sto ce se kasnije u toku voznje potvrditi, tako uskim da dok voz ide i trese se, nema sanse da ih potrefite i prodjete unutra. Opet neprakticno je obavljati sve kupatilske potrebe iz ovog sekundarnog hodnika, pa sam morao da prelomim: moram poceti da se drzim rukama za predmete u kolima. Dzaba je. Mozete vi pokusati u pocetku da se primate ramenima i tako se krecete, kao da ostanete cisti, ali umor, pospanost i konacno, vrijeme koje je proslo, dovesce vas u stanje otupljenosti, kad bezmalo sve postajane, svejedno. Na kraju mi je ova evolucija pomogla da udjem u kupatilo.

Vrata kupatila slabo prilijezu: oslabio magnet. Voz ide, trese se, zanosi se, skripi i vrata pocinju da se odlijepljuju. Konstruktor je pravilno nacrtao: kada se vrata otvore u punom obimu, nekih 130 stepeni, dohvate magnet na suprotnom kraju, zalijepe se, a da ne dodirnu krevet. Ali konstruktor je zaboravio na nogu onoga koji lezi na krevetu i kao – spava. Imate sliku? Ja i sliku i sve ostalo.

Ostaralo se. Previse filmova sam gledao. Ono kad kamera pocne da fokusira na neki vazni saraf u konstrukciji. Pa se on pocne tresti, pa se klima i na kraju pukne u sto djelova. Pola minuta iza toga, velika nesreca, sa katastrofalnim posljedicama je cinjenica. Lom, krs, vatra i krikovi ranjenih ljudi. Onda smrk hladne vode, kad stigne Travolta sa svojom ekipom vatrogasaca. Ili N. Kejdz? E ta vam se slika zabije u frontalni dio kore mozga, potpomognuta konstantnom skripom konstrukcije voza: „nemoguce je da su svi sarafi potpuno cijeli, da stoje cvrsto i da je ovaj zvuk samo egzoticni pratilac sasvim uobicajenog putovanja!“ Ali zaspes….

U prvom satu ako trazis te detalje, primjetis da su ti obje sake skupljene (to smo ucili iz fiziologije: ni fleksija, ni ekstenzija misica, nesto izmedju- tako se obje grupe misica odmaraju). Refleksno odabran polozaj kako bi se dodirna povrsina izmedju prstiju, dlana i svedskih materijala, maksimalno redukovala. Sad biste voljeli da vam D. Koperfild pomogne i da vas stavi u stanje lebdenja na nekih 10 cm od podloge. Ali, nema ni Davida, a ni „jedanaestice“! Izgleda da sam imao malo srece, mada voz ima svoje stanice na putu ka odredistu. Na kraju uhvatim sebe da lezim tacno onako kako uobicavam na svom krevetu koji ima i carsav i jastuk sa jastucnicom ciji miris prepoznajem i pokrivac. Ovaj stadij, totalnog „potpuno mi je svejedno“, ali doveden do moguceg maksimuma, mozete da vidite par sati kasnije na zeljeznickoj stanici. Rano je (opet ni 5), na klupama u cekaonici spavaju beskucnici. Nema ih mnogo, 10-ak, valjda je policiji u neka doba dojadilo da ih izbacuje (neko je negdje poceo da puca, pa su otisli). Svi imaju kapuljacu, a farmerke su isarane sto starim, sto svjezim flekama. E taj pogled koji oni imaju poslije vise godina ovakvog zivota, to je vrhunac stanja „potpuno mi je svejedno“, a evo, izgleda da se i neki nizi novoi kao u mojem vozu mogu dostici vec u toku samo jedne noci.

Eto, probao sam. Naravno, necu vise. Ovako plav, tesko me je zadovoljiti, cak i u Svedskoj. E, ali zaboravio sam da je Svedska makar po zvanicnoj ideologiji, a to znaci da se zaista vecina primila – crvena. Sad je kasno okrenuti ka V. Britaniji, odakle je Dz. Bond.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s