Svijet je poludio

Ovo je poslednjih 10 godina, gotovo svakodnevno govorio moj pokojnji otac. Svi smo znali ovu njegovu reakciju na koju god temu neko spomene. Cak su neki bili malkice iritirni, jer iskreno, dojadi takav negativni, ponavljani stav, bez obzira o cemu se govorilo.

U njegovu odbranu, mogu reci da je poznato da stariji ljudi u tom „zrelom“ zivotnom periodu pocnu da osjecaju kasnjenje za okolinom. U njihovim glavama sve ide mnogo sporije nego ono sto oni percipiraju iz okoline. To moze biti unuk sa mobilnim u ruci, neko mlad pored kompjutera, voznja u automobilu, titlovi u toku TV filma…. I taj razlaz sa okolinom pocinje da unosi strah i nezivjesnost. Oni povuceniji utihnu i sjede u nekom cosku i cekaju…. – oni drcniji na sve reaguju ovom poskocicom iz naslova.

Ali, da vidimo malo detaljnije, ko je u pravu?

Ja mislim da ne treba ici predaleko, u detalje…. Korona ide ka sledecem slovu grckog alfabeta, Grcka gori, Talibani kontrolisu sve osim Kabula, a Mesi place jer napusta Barselonu. Jer su mu rekli da ne moze (pod njegovim uslovima) da ostane u Kataloniji. Place, ali uslove, ne bi da mijenja….

Ali, pustimo Mesija, on je ionako samo nuzprodukt potrosackog drustva i bice rijesen u paketu globalnih rjesenja koja imaju mnogo vaznije indikacije i razloge (za rjesavanje).

Ekologija. Problem dijela svijeta koji pokusava da nas urazumi, je sto smo svi zajedno gledali previse amrickih filmova. U americkim filmovima se ekoloske katastrofe, prema logici dvosatne zabave sa ekrana, uvijek desavaju unutar 15 minuta! Prvo se neka bova zatrese u Tihom okeanu, probude glavnog glumca u sred noci i sutra, cim svane, cijela Amerika je okovana snijegom. Onda glumac mora pjeske po dubokom snijegu od Filadelfije do Cikaga. I to u toku narednih 15 minuta filma. Mi, obicni konzumenti ekranizacije katastrofa, ubijedjeni smo da sve ostalo sto ne ide filmskom brzinom, nema zapravo nikakvog znacaja. Dok se jedno jutro ne probudimo i vidimo kroz prozor sliku kataklizme, necemo vjerovati vatrogascima ni u Grckoj, ni u Sibiru, ni u Kanadi, ni u Kaliforniji. A ja sam bogami razumio opasnost! Rijesio sam se jednog stana na samoj obali mora i kupio kucu 15 km daleko od Rovinja. Jer za 20 godina nece biti ni te zgrade u kojoj sam imao stan, a ni – Rovinja. Zao mi je Rovinja, ali nakon tih 20 godina, ja mozda vise necu moci nista razumjeti? S druge strane, tada ce more doci do moje kuce i super! Cijena ce biti duplirana.

Ali nekako mi je ova prica sa Talibanima najzanimljivija.

Evropa i Afganistan. Da, velika je razlika, ali je najveci problem sto ih je povezao – internet. Evropa je kroz svoju istoriju, zapravo jedan ilustrovani katalog zlocina i bestijalnih klanja, dosla do nekog nivoa, gdje je zavladala ravnoteza raznih okolnosti. Ne moze se reci da su ljudi postali bolji, pametniji, da su shvatili… Boze sacuvaj! Treba samo dva- tri dana nekog stresa, i u Svajcarskoj bi se ponovo potukli medjusobno. E, ali Evropa je kroz istoriju izgradila sistem, gdje se napetosti i stres eliminisu ili makar potiru. Da se ne bi mama i tata svako jutro svadjali, tu je – vrtic. Da se ne bi potukao svako jutro sa vozacem autobusa, tu je kredit i mogucnost kupovine BMW-a. Zapravo bi se moglo reci da se Evropa odrzava u miru i prosperitetu koji je toliko primamljiv Aziji i Africi, samo zahvaljujuci – kreditu. Ovo svi imigranti brzo shvate, jer ako se brzo drzavi ne prikazu kao kreditno-sposobni, eto muka i frustracija: muz ce poceti da bije zenu, baca cerke preko balkona, a sin ce prestati da spava kod kuce, jer mu u gengu sa coska, ne traze uslove za dodjelu kredita.

Afganistan, nazalost nije imao prilike kroz istoriju da zastane, stabilizuje se malo i uvede – kredite. Sta vise, cuo sam, ako nisam pogresno razumio, da im vjera ne dozvoljava kamate!!??? Kuku, pa nece ratovati!?? I emigrirati. Jastace. Gledam sliku grupe imigranata iz Afganistana, koji su zapeli negdje izmedju Bjelorusije i Letlanda. Stoje na prasnjavoj ulici, obuceni u trenerkama, sorcevima, jedan drzi papirnu casu u ruci. Na nogama plasticne Adidas papuce. Uspjeli? Uzimajuci u obzir njihovu trenutnu situaciju, kao i sve ono sto ce se dogadjati kada udju u neku od evropskih zemalja, sklon sam da tvrdim – da nisu. Bolje je u Afganistanu. Ali problem je – internet! Internet je moderna personifikacija onog djavolcica sto je prije interneta sjedio na lijevom ramenu svakog od nas i mucio nas izazovima i mamio nas nedostiznim ljepotama. Jos gore: ne nedostiznim, vec – nepostojecim. Jer sve to sto mi mozemo da pocnemo da mastamo (o), bilo da je ravnopravnost, bilo da je BMW, jeste iluzija. Sve te ljepote o kojima slutimo buljeci u ekrancic mobilnog (tesko mi je zamisliti agranistanske emigrante sa lap-topom) su gola prevara i – u Mostaru kazu, navlakusa. Kako sad ‘ navlakusa’? Lijepo. Ne moze se samo uskociti ni u ravnopravnost, ni u BMW. I jedno i drugo (predstavnici tzv. ljudskih vrijednosti i materijalnih dobara) stize u paketu, a kutija tog paketa se zove asimilacija. Asimilacija kao anti-integracija je to sto nas imigrante doceka, jer zaboravimo odmah na integraciju: nema, ne postoji. Jos jedna laz i strasna iluzija. Integracija podrazumjeva ustupke domacina, a tako bogatog domacina nema da ima kucu sa 22 sobe i 18 kupatila, pa posto njemu ima dovoljno, mogu i imigranti da se smjeste. Ne, to ima samo na Brunejima i to kod samo jednog domacina….

Svi ostali su nervozni i ne daju ni jotu od svojega. Ali Afganistan i jedan Afgan, koji je jos tamo. Sta je u njegovoj glavi? Recimo da nema pristup nikakvim informacijama sa „j….“ Zapada. On ima u glavi samo ono sto je sam dozivio i utiske kroz price unutar par generacija familije ili bliskih komsija. To je ON. On zna kako se rangiraju clanovi porodice, kako se zenske udaju, kako se dijele pare. I tako je bilo stalno, od prvog Afgana, ubijedjen je on. I njegov komsija i njegov frizer i njegov prodavac iz prodavnice, imaju isto misljenje o ovim bazalnim problemima. Sta vise, svi znaju za ista rjesenja. Nema dileme.

Dileme pocinju citanjem novina i internetom. A koje rjesenje je najbolje? Ko je u pravu? Oni tamo ili Zapad? Cija rjesenja su najbolja? Je li BMW sedan M5 dobar auto? Daaaa! Ali, parkirajte ga na plazi? Ne valja. Ne ide. Sta hocu da kazem? Kontekst. Kontekst je najvazniji. Evropska rjesenja se ne mogu uvijek i univerzalno primjenjivati bilo gdje van Evrope. I to je uzasna greska. Pogotovo je greska, zapravo zlocin, gurati ih na silu, kroz ratove, cinicno maskirane izvozom divnih rjesenja, a zapravo…. Znate vec. Ali uopste, bilo koji nacin, samo mastanje o tome da se neko evropsko rjesenje izveze u Aziju, je pogresno. Azija mora biti pustena da na miru sama nadje svoja rjesenja. Jer kontekst Evrope je njena istorija, sve ono kroz sta su prosli, uticaj hriscanstva, klanja, vjerski ratovi, revolucije, nauka, otimanje svega i svacega sa svih kontinenata…. sve to zajedno je dalo jedan specifican kontekst u kojem je npr. pravo djeteta, sasvmi prirodna pojava. I mi idemo u Afganistan da kazemo tamo tim ljudima da i djevojcice treba da idu u skolu. Ok, treba reci. Kao kad gost iz Svedske dodje u posjetu u Crnu Goru i mirno, sa osmjehom, bez osjecanja nadmocnosti, kaze kako se u Svedskoj u banci uzme broj, pa onda mozes da uradis i neki drugi posao, dok ne dosjes na red. U cekaonici ce tako uvijek biti 1 ili 2 covjeka, a ne 72 kao u crnogorskoj banci ili posti. Kazes i popijes novi gutljaj domacinove loze i – promijenis temu. Ako domacin osjeti da bi on od sutra mogao takodje da implementira ovu ideju u lokalnu postu, ok, ali ako ne – zaboravimo i mi i on (on je odavno zaboravio). Nista na silu. Nema ljutnje.

Talibani su uzeli Afganistan. Na nasoj strani interneta mi vidimo odsjecanje ruku i zene u cadorima. Ne znam, ne znam. Nisam pametan. Svijet je poludio.