Nelagoda

Lako je ici u Jugoslaviju na odmor…. Znas da ces se vratiti.

Ostavio sam ovdje dosta tekstova ispunjenih snaznom nostalgijom za Jugoslavijom, bez obzira da li se radilo o Sloveniji, Istri, Dalmaciji, Mostaru, Sarajevu, Beogradu ili Crnoj Gori. U brojnim tekstovima tipa „mi i oni“, pisao sam o ovima ovdje kao nadmocnim, pametnijim, a o onima dolje, nasim kao toplijim, privlacnijim. I konacno, na pitanje gdje se sahraniti, „Ovdje??? Nikad!“, bio je uvijek isti odgovor.

Ali, blizi se. Blizi se odlazak dolje, ali ne na odmor! Uskoro ce trebati dolje – zivjeti. Jesam li spreman? Osjeca se mala (?) nelagoda….

Kazem, zivjeti. Jer nije isto boraviti u hotelu i u svojoj kuci. Administracija je odavno uvela dva pojma koja su nas dugo zbunjivala: prebivaliste i boraviste. Kad si na odmoru i zivis bilo u kuci ili hotelu, ti – boravis. A kad imas stalnu adresu, onda ti je to prebivaliste. Znaci lako je boraviti; haj’ ti pre…? Prezivi?

U cemu je razlika? Razlika je u velicini, potrebi relacije se drzavom! Kad si na odmoru, turista, sa drzavom skoro nemas nikakve kontakte. Pogotovo ako te onaj koji tamo prebiva, a ti kod njega boravis – prijavi. Drzis se grubih pravila i zakonskih odredbi i – prodjes bez ijednog kontakta sa drzavom ili u socioloskom smislu, sa drustvom. Ides ujutro u prodavnicu, cekas svjez hljeb ili burek, progovoris par rijeci sa prodavcem nakon treceg uzastopnog dana i imas lijepi osjecaj da tu zivis. Ali ne zivis. Mozda cak odes i do lokalnog frizera? Tu je tek intenzivan razgovor! Ali, opet ne zivis – boravis.

Kad ti se drzava prikaze? I kako?

Placanjem racuna i nadziranjem odvodjenja smeca. E, kad prvi put udjes u postu, banku ili zgradu opstine, da nesto platis, tu se sretnes sa drzavom, onako zestoko, gromoglasno, sto bi se reklo, na velika vrata. Mada se radi o minijaturnom salteru…. I moras odmah pomisliti: boze, pa ja sam prije dvadeset i kusur godina pobjegao odavde glavom bez obzira, upravo zbog ovog saltera! Zar cu sad opet, pod stare dane, kada sve u tijelu pocinje da boli, stati u red? Gledati kako se mladji, drcni neotesani ljudi guraju preko reda („samo da nesto pitam“), probati da rasclanis neku bazalnu logiku sa jednako neotesanom i bezobraznom salterskom radnicom („gospodine nemojte to meni govoriti“)? Gusiti se u prostorijama bez vazduha, gledati jos uvijek prisutne telefonske kabine u kojima sam se „do juce“ znojio telefonirajuci dragoj…. . One uske drvene smrdljive kabine, sa prljavim prozorcicem, pokidanim telefonskim imenikom i masnom slusalicom. Zidova ispisanih do poslednjeg kvadratnog cm? Mozda se nesto promjenilo? Nije bas da sam testirao stanje Poste u bivsim republikama, nemojte me drzati za rijec. A ovdje? Nedelja uvece, raskomocen na svom kaucu, uzmes mobili (lap-top) i – platis racune.

A papiri? Tamo nema nista bez papira. Ovdje vise nema nista – na papiru. Sama rijec, potvrda ledi krv u zilama. Kod nas da se dobije jedna potvrda treba posjetiti najmanje 5 saltera, neke vise puta, kao i par fotokopirnica. Pa onda cuveni novobogatasi, notarijusi i njihovi jos cuveniji apostili. Ovo sa notarijusima je zanimljivo! Nasa (dolje) enormna potreba za papirima i potvrdama, stigla nas je i ovdje! Jedina stvar koju u inostranstvu ne mozes da uradis iz svoje fotelje jeste da ovjeris neki papir koji ti treba za – Jugoslaviju?! Moras kod notarijusa. Ovdasnjeg. I ovi imaju apostile (sta god to bilo!). Ej, pazite: odete kod notarijusa ponesete neki svoj papir. On ga provuce kroz fotokopir i udari pecat. Pedeset i dva EURa?! Posao od 2 sekunde i utrosak materijala papir i malo plastike (2-4 cm). Za ove ovdje nisam ni znao dok nisam poceo da pakujem za Jugoslaviju….

Ovdje drzavu i ne vidis (i to je zapravo objektivna mjera kvaliteta drzave: koliko malo je vidis). Pasos produzavas jednom u 5 godina, ali opet termin u policiji zakazujes od kuce. Onda odes, udjes, predas i odes. U svoje, zakazano vrijeme. Sedam minuta. Placanje poreza? Internetom. Vjestiji prsti to urade i mobilnim telefonom. Sve radnje sa brigom djece, bolesnih, vrtici, bolnice, laboratorije, domovi zdravlja – sve internetom. Ako treba da ides, odnesu te. U cekaonici dodjes samo ti: tvoj red. Nemas s kim ni prodivaniti u cekaonici. Kod nas: „ko je zadnji dosao?“, pa stanes iza njega. Ili sjednes ako imas srece, ali oka ne skidas sa „zadnjega“.

Sad treba ici dolje. U svoje. Ima li jos neko, nesto ko brine dolje o meni? O mojim stvarima? Zadnji put kad sam tamo prebivao, nije bilo nikoga. Naprotiv, sve su radili da me uniste. Dobro, dobro, razliciti smo ljudi. Nismo svi heroji. Ja recimo, sigurno umirem poslije trece posjete salteru u policiji ili posti. Ima jacih od mene. Oni su i dalje dolje. Odjednom ce put do prodavnice dobiti na znacaju. Rupe, asfalt, kamenje, prasina? Smece? Ko ga odvozi? Kada? Postar? Dolazi li ? Slusam na radiju u razvijenijem dijelu Hrvatske: danas nece biti struje u tim i tim zaseocima, a vode u nekim drugim??! Nema vode? A tople vode? Zadnji put kad sam tamo bio zimi, bilo je zbog familijarnih poslova, prije dvije godine. To je bio onaj klasicni biblijski sudar sa Drzavom. Umro mi je otac. Ili nije? Svi salterski sluzbenici su bili u nedoumici. Obisao sam dvjesta saltera. Ovdje upalim kompjuter i napisem personalni broj: odmah iskoci: umro! Crno zaglavlje. Svi salterski sluzbenici u civilizaciji to odmah saznaju. Masina sama salje potvrde zainteresovanim.

A tek zima. Duva vjetar. U svakoj sobi hladno. Centralno grijanje? Nema. U spavacoj sobi se ne grije. Ujutro kad obuces pantalone kao da si stavio solundare, ali ne one od peci, nego one iz vana, sto odvode vodu sa krova. Sjedis za stolom obucen u sedam majica i cetiri dzempera. Ovdje, cijelu zimu u tzv. T majici.

Mislim se: jesam li ja lud ili? Dje sam ja krenuo??? Ono pitanje sa pocetka „ovdje da me sahrane?“, kako mi se cini, dolje ce mnogo brze dobiti svoj odgovor…..