Kursisti

Sjecam se, mada je bilo davno, u nekom nasem humoristickom programu, nekoj seriji, ili filmu, mislim da je bio Ckalja? Podsmjehnuo se ljudima koji su bili na kursu („kursisti“). A mozda nije bio Ckalja? Mozda je bio Bata Stoiljkovic? U nekoj od njegovih „spijunskih“ uloga? Ne znam, ne sjecam se detalja, ali pamticu do kraja zivota taj izraz gadjenja kojima su popracene rijeci: „Kursisti“.

I ja to pamtim, jer imam jednako negativan stav prema kursistima, kursevima i uopste tom vidu obrazovanja. I on odnosno, ovo, spada pod ambrelu tema sa istim zajednickim nazivnikom – Oni i mi. Sta vise, mislim da je ovaj vid sticanja znanja superiorniji od naseg, gledano kroz konacni efekat, efekat sirokih masa studenata, ali dzaba – mrzim ga.

A evo zasto ne volim kurseve ni kursiste.

Prvo i najvaznije je naravno metod sticanja znanja. Kurs je koncentrat znanja, prilagodjen modernom vremenu i stoji u potpunoj suprotnosti prema metodima primjenjivanim kod nas, na istoku, gdje je teorija uvijek imala pocasno mjesto. Kurs moze da se pored sa teoretskim znanjem kao kad bi pokazali pilotu aviona tri poteza kojima on moze podici avion, dok bi mi sa Istoka „gubili“ mjesece uceci aerodinamiku, otpornost materijala i svu ostalu fiziku. Kurs je kao maska u vrijeme korone: onaj koji je nosi, ima lazni osjecaj sigurnosti da se zastitio (a zapravo maskom stiti druge). Kursista misli da ako je cuo neku temu, da je nesto naucio?! Jes. kako nije! Nije naucio nista! Predavanja u skoli i na fakultetu, za razliku od kurseva, prate prirodni put sticanja znanja: od osnova do komplikovanih fenomena. Kurs, upada bilo gdje, provrti se malo kroz neki fenomen i – izadje. Nikakve veze (povezanosti) sa prethodnim, niti sa narednim znanjem. U medicini, da bi ste razumjeli leukemiju, morate prvo da se bavite fiziologijom bijelih krvnih tijela (mi kazemo „zrnaca“??). Morate prvo da naucite da zreli leukocit boravi u cirkulaciji oko sedmicu dana i poslije se povuce u zasjedu u nekom tkivu. I ceka. Tek poslije ovih (i brojnih drugih !) znanja o fiziologiji krvi, mozete polako da krenete dalje ka pojedinim bolestima. A i to vrlo polako i postepeno: prvo simptomi, grupe simptoma. Ne! Na kursu odmah krene od krvarenja. Pa antitijela kao lijek?! Ne moze tako. Pa onda i dan danas (nakon vise od decenije bavljenja ovom naukom) cujem kao neko kaze da su krvne plocice snizene u toku krvarenja zbog „konzumiranja“?! Pa krvarenje je posljedica, a ne uzrok…. jooj, kuku! Shvatite: niko ne moze da razumije fenomen dvojke (dva), a da ne zna sta su jedan i tri. Kursista tako odvali, bez obaveze da razumije i da na poziv moze ili mora da da objasni. Ne, on je nesto cuo na kursu, ali nije bilo kurseva koji objasnjavaju… Nije bio na jos dva kursa: o onome prije i o onome poslije onoga o cemu se govori na njegovom kursu. Ne moze se steci znanje na kursu. Bolje receno, ne mogu pojedinci, ali, nazalost, mogu – svi. Paradoks? Ja, ali idemo dalje.

Kurs je tehnoloski proizvod. Prodaje se lokal, transport, hotelski smjestaj, hrana, pice i predavac. Paket. Tipican proizvod Zapada: svi zarade. Pa onda imate kurs-salone, kurs-hotele….

A ono sto mene najvise smeta sa kursevima jeste sto su oni (izmedju ostalog) i sjajno sredstvo ispiranja mozga. Kurs je instrument pomocu kojeg jedna ekipa nacionalnih stratega, natjera citavu generaciju da misle na isti nacin. Kao oni. Ne da misle svojom glavom, vec kao jedan. Kao oni. Ona prica o avionu postaje nesnosljivo teska i dosadna. Znate tu pricu? Kao, kad bi znali da ce vas avion voziti neki individualista, bi li se ukrcavali? Ok, znaci svi piloti treba da vuku poteze na isti nacin (na Zapadu, prica sa avionima ima i nastavak: kad se dogodi nesreca, ne ide se samo na pilota, vec se analizira lanac dogadjaja kako bi se u novim pravilima sluzbe, korigovala losa mjesta). To je ono tipicno zapadnjacko, da ugrizes, a da niko ne primjeti. Jer kao analiziramo i otkrivamo lanac gresaka i necemo da napadnemo zrtvenog jarca (ovdje, pilot), mada kada se sve slegne i svi odu kucama, pilot ostane sam i skrhan…

I opet taj tipicni zapadnjacki diskretni pomak tema: svi smo zadovoljni, jer necemo da napadamo pojedinca (koji istini za volju definitivno nikada nije kriv!), nego cemo to kroz milion sastanaka, svesti na kolektivnu, sistemsku gresku, ali od sutra, svi znaju koga cemo gledati poprijeko. Onako fino, diskretno: vise u pod, a manje u njega, ali – ipak.

Ali, sta je sustina? Voziti avion nije isto sto i voditi proces dijagnostikovanja i lijecenja bolesnika. Voziti avion moze i moja majka ako joj stalno neko govori uradi sad ovo, sad ono. Ali proces u kojem treba kombinovati razmisljanje i osjecaj sa iskustvom, za to treba imati treniranog pojedinca. Treniranog? Naravno, ali kroz „istocnjacki dril“, kroz ucenje, bubanje, repetiranje, takmicenje, ukrstanje znanja – ne pasivno sjedanje i slusanje (drijemanje, surfovanje) na kursu. Kursisti nose masku, ali preko ociju…. A onda, jednog dana u Urgentnom centru, negdje oko pola tri iza ponoci, kad dodje neko sa potrebom, kursista pokusa da se sjeti…. Cega mucenice?

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s