Torba

Torba, putnik, turizam…. Uh!

Kad ste zadnji put putovali? Mislim na pravi put od najmanje tri dana, sa prespaljivanjem, vozom ili avionom?

Ja se nadam da sam svoja sveo na broj prstiju na jednoj ruci….

Pogotovo avion!

U svom autu ste svoj gospodin. Bacite jaknu na zadnje sjediste, torbu u prostor za bagazu, raskomotite se maksimalno, sjednete na prednje sjediste, namjestite se, muzika i – krenete. Krenete kad se vama krece!

I u vozu mozete sacuvati dosta od svog dostojanstva. Odete na stanicu i – udjete u vagon. Nema saltera, podozrivih sluzbenica, bezbrojnih kontrola. Samo treba malo da se koncentrisete kod kuce dok internetom kupujete kartu i da nekim od matematickih algoritama, rezervisete sjediste gdje vas nece uz prozor zarobiti neka osoba sa preko 100 kg. Jeste, voz je i dalje osjetljiv, mnogo osjetljiviji od auta. Prvo dogodi vam se osoba tih dimenzija na sjedistu pored ili jos gore, cim voz krene….. Osoba se dize. Vec to od vas zahtjeva „odgovor“: morate prikupiti svoje stvari koje ste taman postavili ispred i oko sebe kako bi prekratili vrijeme. Ali ne! Dok se osoba vrti na svom mjestu stojeci, vi morate biti u maksimalnoj pripravnosti. Konacno moze vam pasti njena torba na glavu. E, ali najgori je rezultat ovog susjedovog manevra: kao sto ste primjetili, tek smo krenuli, a susjed je vec na smrt gladan (u brzini ne otkucah „g“, pa ispade „na smrt ladan“- ehhhh). I konacno je sjela (osoba) na svoje mjesto, a u ruci je nekakav sendvic koji ima iskljucivo sastojke koji smrde na daljinu. Kao da je jutros namjerno birala samo takve ingredijencije. Nece niko dvopeka…. (a meni su roditelji uvijek davali kad idemo na put autom, duzi od 100 km i sa vise od dvije krvine, bas – dvopek! Teza je da ce dvopek pokupiti sav tecni sadrzaj u zelucu i smanjiti mogucnost povracanje odmah poslije trece krivine). Dakle, ima voz svoje rizike. O delti ne bih sad’….

Ali avion! Avion je postao mocno srestvo ubijanja covjeka. Ne, ne mislim na pad. To je zaista efikasno, ali slazem se – rijetko je. Ne, mislim na covjeka kao bice koje ima svoju vrijednost. Razlicite vrijednosti srecemo oko nas, ali, dobro: makar onu vrijednost koju svaki od nas pojedinacno, misli za sebe, da ima. E, avion je sjajno sredstvo za satiranje te vrijednosti. Do nule. Najlakse cete razumjeti ako se sjetite (makar iz filmova ili knjiga) kako su ljudi nekada putovali. Onih 1000 ljudi u cijelom svijetu. Prvo, bez icega u rukama. Auto sa vozacem do broda, voza ili … aviona? Ne! Avion je od prvog dana keiran za ubijanje dostojanstva. Neki drugi ljudi, najcesce druge etnicke pripadnosti, nose kufere. A kufera mnogo i svi isti, samo se razlikuju po velicini. Ma milina je samo njih vdjeti! Vratimo se u moderno doba: mi i avion. Prvo kazu, moras doci najmanje dva sata ranije (danas sa deltom i duplo duze!). Sto? Sto oni ne otvore umjesti dva saltera, 22? Pa to cuveno cekiranje! Moze i kod kuce, ali ne kad bi ti. Kad „otvore“. Platio si kartu? Aha, jasta si! Tek sad pocinje cijena da raste. Mjeto sa prostorom za noge (sic!) kosta kao pola karte. Hoces da poneses neku torbu? E pa za iznad glave ima jedna cijena, ispod stolice druga, a u trupu aviona, treca. Pocinje unutrasnja borba sam sa sobom: sta ponijeti, a sta ostaviti kuci? Kao kad kupujes dodatnu opremu za auto: sve bi htio, a ne mozes….Dobro ja sam to prevazisao, ali na svakom mjestu za cekiranje i dan danas mozete vidjeti ljude koji u panici vade dzempere iz torbe i oblace ih, iako su vec dobrano oznojani: da smanje tezinu. Na mojem poslednjem cekiranju, jedan je gospodin pao u nesvjest. Normalno. Kad vi dodjete na red, slubenica se ustaje i ode…Pauza? Smjena? Onda ide granica. Pokazi kompjuter? Ne razumijem. Prestao sam ga nositi: nosim knjigu (agresivni, ratoborni cuvar granice, ne zna jadnik da je knjiga mnogo ubojitija od laptopa). U poslednje vrijeme kad putujem duze od 3 dana, vracam se uvijek kuci sa bradom od 3-4 dana. Naravno: prestao sam nositi pribor za brijanje da ga ne bi morao sortirati pred cuvarom granice. Cak se i „cujem“ na putu kuci jer mi ne daju da nosim omiljeni dezodorans (> 150 mL), tako da me je lako zamisliti: oko mene najmanje pola metra slobodnog prostora, jer licim na beskucnika. Dobro dodje u vremenima delte. Kad prodjete cuvara, zapuhne vas odvratni miris fri-sopa; kombinacija svih mogucih parfema, cigara i cokolada zajedno. Gledam ljude koji se razdragano razmile po prodavnici kao da im je prvi put. Pa krene isprobavanje…. Ja volim da sam na vrijeme na gejtu. I odmah stanem ispred deska. Mirno. Zato i imam prosirene vene, jer ne dozvoljavam da iko udje prije mene, pa da ja onda vise nemam prostor za prtljag iznad glave. E, ali mene uvijek sortiraju da udjem – zadnji. Niti imam platinsku karticu, niti sam novorodjence, niti trudan. Mada kad bi mi vidjeli vene, mogao bi proci kao invalid? A tzv ulazak je najzanimljiviji dio. Sastoji se od 4-5 faza u kojima se smjenjuje stajanje u gomili oko 15-20 minuta sa pomjeranjem od nekih 5 m. Najmanje jedno dijete place. I vi bi, jer noge, opadose! Sjednete. Ipred vas je teza osoba sa slabijom besikom. Uz to je citala u omiljenoj novini da se dobije tromb u veni, pa se treba kretati. Dobro, to je njen problem misli neko. Da, ali svako njeno vracanje u stolicu je za vas jedan korak blize artrozi koljena. Zlatan Ibrahimovic makar zna zasto trosi koljena, ali ja…? Za kraj (poslije bezbroj sati) ono cuveno stajanje dok se ne otvore vrata aviona. Zadnji udarac sistema na mucenog pojedinca koji vec odavno lezi na podu (ono izmedju signalnih lampica da nadje izlaz za slucaj nuzde). Udarac cokulom u glavu. Kad se docepate rampe, bijesno, histericno, uzurbanim korakom ostavite sve iza sebe, misleci da ce od vase efikasnosti nesto nauciti za sledeci put? I kretati se malo brze? Nece. Prvi znaci oporavka tek kad udahnete svjez vazduh van aerodromske zgrade.

Torba. Teska kao tuc. Redovno mijenjate ruku, sa sve kracim intervalima, nagnuti da stranu koja nosi, dok je druga ruka izbacena u stranu, vodoravno sa tlom da drzi balans. Jeste li ikad vidjeli Dzejsona Statama da ovako nosi torbu? A on ide cesto lijevo-desno. Uvijek nosi u ruci finiju torbu od kvalitetnog materijala i – praznu. Jer da ga vidite u ovom polozaju (cini mi se da ima neko kinesko slovo sto isleda kao ja kad nosim tesku torbu? Vjerovatno znaci kraj?), ne bi mu vise nista vjerovali. A on tek treba da se osveti jednoj cijelog zlocinackoj organizaciji. E kad smo kod ovakvih organizacija, za mene se blizi kraj. Sto mogu autom, idem (radijus od 600 km). Sto mora vozom ili avionom, bice drasticno prorijedjeno, pazljivo planirano i sa Statamovom torbom: prazna. Zato sam i kupio kucu gdje cu imati dezodorans i pribor za brijanje. Izmedju cu nekako izdrzati.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s