Tisina. Da li ste shvatili znacaj tisine? Niste jos? Onda ste ili mladi, ili – ludi.
Pisao sam ranije o nasem profesoru „muzickog“ u Gimnaziji (ubite me, ali ne mogu da mu se sjetim imena – i zaista: trebalo bi me ubiti. Sramota!). Dosao je u razred, obavio formalnosti oko broja ucenika (ono, redar stoji i raportira), krenuo sa „planom i programom“, a onda je pored zgrade, Bulevarom proslo… nesto… autobus?…, kamion? ne znam, ali nije imalo auspuh, pa je uzasan zvuk zaparao vazduhom juzno od Stare gimnazije. Na nesrecu, prozor do katedre je bio otvoren… Profesor, postovalac tisine i/ili harmonije, bio je ovim nezvukom pogodjen kao gromom. Uzeo je dnevnik i tresnuo njime u sto katedre uz rijeci: “ Djavo te nosio!“. Nista posebno: skoro pa normalna reakcija na svakodnevnu iritaciju. Ali, ja sam vidio! Ja sam vidio, to sto niko drugi nije vidio. Iz nekog razloga profesor je ovaj nezvuk dozivio kao kad dodjete na parkingu vidite da vam je neko otkinuo desni zmigavac, kao kad vidite da je neko povukao kljucem po vasem autu od prednjeg fara do zadnjeg zmigavca. I uz to i izvalio retrovizor. Kao kad vidite kad se vratite sa odmora, da vam je neko obio stan: sve je prevrnuto, vama vazne svari slomljene, a uz sve, nedostaje desetine hiljada EUR. E, tako je bio profesor pogodjen zvukom. Samo sam ja to vidio. I zapamtio. Sta je ovdje poenta? Poenta je neadekvatna reakcija. I moje razumjevanje iste. Znaci, racunajte na iritacije cijeli zivot. Reagujte. Nekad adekvatno, nekad – neadekvatno, znaci pretjerano. E, ako je za utjehu, kad se radi o zvuku, ja vas razumijem.
Puni mjesec. Uobicajeni fenomen, zar ne? E, nije! Makar ne, ako zivite ili planirate da zivite na nekoj obali Mediterana. Ranije (opet?!) sam pisao o ishrani koja sadrzi sardele i dingac (posip). Uz ovo maslinovo ulje i pamidore (paradajz/rajcica). I to je to! Dovoljno. Tri puta sedmicno – ostale dane, makaroni. Razumijete li vi snagu (velicinu) ove poruke? Doktor vam kaze, jedite sardele i vino, tri puta sedmicno i ne brinite za zdravlje. E, da meni ‘oce neko dati neko rjesenje, za bilo sta! Pa da se odmorim.
Ali, u cemu je problem? Pa u ponudi. Lov na sardele se toliko usavrsio da je realno ocekivati da mi koji tek planiramo zivot uz Mediteran, da ce nas docekati plakat u ribarnici: “ Nema“. Nema danas, nema sutra, nema do srijede, nema vise….
I sta? Da jedemo sardine iz konzervi? Da, naravno: to je dobro rjesenje. Ali, priroda se pobrinula da ce se do konzervi malo sacekati. Puni mjesec. O, hvala ti Boze sto si nam poslao fenomen Punog Mjeseca. Udjite u ribarnicu u Hercegnovom ili u Dubrovniku, ili u Porecu. Sve zene ce vam reci isto: „Nema sardele, pun je mjesec“. U redu, ne morate vi prije odlaska na spavanje, pogasiti sva svijetla i izaci napolje da vidite kakav je Mjesec; idite u krevet mirno i cekajte sutra ujutro oko 8, da vam zene u ribarnici raportiraju. Kad kazu „bio je pun mjesec“ pustite turiste koji su tu samo 10 dana neka se nerviraju. Vi budite srecni da se Priroda pobrinula da vam sacuva malo fond sardela, saljuci puni mjesec. Zanimljivo: to je taj isti mjesec koji, kad je pun, u Transilvaniji znaci smrt uz dramaticno krvarenje, ali u Rovinju, garanciju da cete i vi imati sardele na stolu nekoliko puta sedmicno. Ako ste pametni.
Mir. Poceo sam sa tisinom, zavrsavam sa – mirom. A zapravo je rijec o istom fenomenu: me(h)lemu za dushu.
Serbedzija i ja. Zasto Serbedzija? Ma, ja, mogao je biti i Tom Kruz, Travolta, Bezos…., ali njih ne poznajem i ne „vidim“ tako dobro kao Radeta. A Rade je sasvim dobar primjer za ovo sto hocu da kazem…
Rade je igrao na pozornicama Zagreba, Beograda (KCS) u filmovima jugoslavenske produkcije…, ali – pade Jugoslavija, puce trziste i bi Rade ekonomski ugrozen. Pametan, vispren, sa umjetnickim imenom, uspio je da se vine u svijet. Dobro, glumio je i sa Kruzom i sa Vilisom, ali uvijek ruske generale! Dikcija engleskog jezika mu nije dovoljavala da glumu u Gloubu Magbeta, ali jbga, kao ruski general uz Toma Kruza, dosle su pare. Hocu reci, boris se, laktas se, trudis se, zaradis, probijes se, uspijes,….. a onda na kraju…. sjednes na stolicu i saberes (sve) . Gledam Radeta na festivalu u Motovunu. Dovezli ga minibusom (visoko, tesko za popeti se, ali uspio, pa ga voze). Sjeo na stolicu. I? Ta je stolica njegov citav svijet. Racunam da je shvatio! Ako je shvatio, sve je ok! Tom Kruz, Brus Vilis, pare, kuce, ali sada, ta stolica, Motovun, mir, spokoj, misli. Kulminacija. Kulminacija tu i sada na toj stolici, a ne u satoru pored vile Toma Kruza. Jer kad glumis sa Tomom, on je u vili, a ti si u satoru. Ali i Tom ce – ako shvati! Ako! – razumjeti da ni vila, ni Aston Martin, ni jahta od 25 m nisu bitni. Bitan je mir. A kad shvatis da je mir dovoljan i da je najveca nagra za sve, ondi stolica umjesto Bentlija ili jahte, nije nista cudno, vec sasvim normalno. Sta vise, pozeljno….
Rade i ja. Da, isto vazi i za mene. Cijeli se zivot boris: u srednjoj skoli „Mo’m druze mogu li JA?“, pa na fakultetu (neki ponistavaju ocjene???), pa u radnoj vijeku (borba protiv konkurenta, uvlacenje sefu, prodaja duse Mefistu…).. Zasto? Cuj zasto? Pa za BMW! U redu,a poslije? E poslije dolazi shvatanje vaznosti mira. Za odabrane. Rade i ja.
Jugonostalgija 