Posto je rijec o snovima, sve je dozvoljeno. Sve sto je moguce!
Prvo imati kucu u dijelu svijeta gdje razumijes govor, ali i govor tijela. Razumijes mentalitet. Oni razumiju tebe i tvoj govor tijela. To znaci, da kad pitas ima li sardele, a prodavac kaze nema, svima je razumljivo i prihvatljivo, da rasiris ruke (kao statua iznad Rija) i pozalis se: ”A kako neeeema?” Ovako ne mozete reagovati u Engleskoj ili u… Brazilu, npr: sa prvima se osjecas prisiljenim da budes ustogljen, a sa drugima nikad ne znas kako ce protumaciti.
Znaci kad smo dogovorili komunikaciju, mozemo dalje.
Kuca je na sprat. Dolje, dovoljno da muz i zena zive preko godine, a sprat gdje su jos dvije spavace sobe, svaka sa svojim kupatilom, zimi stoji zatvoren. Na proljece se orvara, sunce ga kupa, kupatila se uredjuju i pune potrosnim inventarom. Na krevetima, mirisna, pamucna posteljina. O cemu se ovdje radi?
Pocinjete svoj godisnji tako sto ste doputovali sa rukama u dzepovima! Nista vam ne treba- sve ima u kuci: i japanke i sorcevi i majice i dzemper i duge gace (ako ko umre, prosti boze) i ves i cipele i… Sve! Stignete vi i zena malo ranije, a onda dodje i TAJ dan: stizu djeca! E sta je sad vazno (odmor je!)? Zena ode na aerodrom po njih, a vi sjedite napolju, na natkrivenoj terasi. Pametno rasporedjeni Sonosovi zvucnici uravnotezeno sire prostorom muziku koja vam najvise odgovara. Moze biti Miso Kovac, mogu biti Bitlsi, ali i Pink Flojd – kako vam pase: liste su tu, samo par komandi telefonom. Pijuckate kafu i sok od cijedjene narandze, ali ako je blizu podne, loza od lokalnog producenta. I evo ih! Sad dolazi poenta: zasto kuca sa spratom. Bez obzira koliko ih uzadje iz Tojote Hajluks, svi mogu, cak trceci ako hoce, nestati gore na sprat. Nema onog idiotskog stajanja u predsoblju sa kuferima, nategnutih osmjeha (zetova), kufere spustiti ili ne? Pa onda cipele: skinuti ili ne…? Cak bi i ja kao domacin morao da stanem neki trenutak u predsoblju. Ne! Ovdje svi mogu nestati u svoju intimu, presvuci se, olaksati se, umiti se i – sici do natkrivene terase gdje je veliki sto i dovoljno udobnih stolica. I pridruziti mi se. Razlika je!
Rucak se priprema napolju u ljetnoj kuhinji od lokalnih namirnica (hocu reci, sardele, vino i masline). Prskamo, prosipamo, pa prolijemo i operemo. Vrt je uredno i ukusno uredjen, a od komsuluka stiti zelena zivica 2,5 m visoka. Sa terasa sprata ipak se vidi okolis, sa jednako lijepom kucama i asfaltnim putem koji vijuga izmedju. Ovdje je vazno da asfalt nije stariji od 3 godine (jos je taman) i da su bijele ivice izvucene cijelom duzinom i jednakom debljinom!
Hajluks je parkiran pod nadstresnicu, jer iako je ovo san, ima grada (tuca). Unuci trce prema mjestima koja pamte od prosle godine i njihova bajka dolaska kod babe i dede dobija nastavak od prosle godine.
Nema komaraca, zato sto je san, ali i zato sto mi vodimo racuna da ni kap vode ne stoji u dvoristu. Cijela kuca je na ugodnih 22 stepena, muzika i estetski privlacan namjestaj. Uvece napolju vecera uz svjetlo i – tisinu. Niko ne vristi, ne cuje se turbofolk iz kafane, niti neki idiot slavi nesto. Tisina i razgovor. Opet sardele. Pa pipun. Posip iz Care (Korcula). Svi zadovoljni. Svi imaju osmjeh na licu i sve cesce pomisljaju ili cak pominju one sobe gore, onu mirisljavu posteljinu, tisinu, otvoreni prozor i nebo puno zvijezda. Ipak su putovali. Primjetite da oni jos uvijek nisu shvatili ovo o cemu ja ovdje pisem: njihov odmor lici na onaj moj iz realnog zivota, iz prvog teksta. Ko zna kad su mucenici ustali…?
Treba li uopste trositi rijeci na dorucak? Jutro. Malo svjezine, ali moze se napolje. Svjeze, vruce pecivo, kajmak, Karneks pasteta, paprika i jogurt. I opet – tisina (ja, djeca spavaju).
Ima li ovo idje? Moram da uzviknem tradicionalnim izrazom predaka. Ima. Citacemo….
Jugonostalgija 