Softic i dezodorans

Softic je (bio?) sarajevski profesor ginekologije u vrijeme kada sam ja sjedio u djackoj klupi. Iako je to bila moja poslednja godina studija, proslo je toliko vremena da se vise uopste ne sjecam gdje se nalazila predavaona?! Valjda na Grbavici: ti klinicki predmeti su bili „razmazeni“ pa smo mi morali ici kod njih, dok su se ovi osnovni opsti predmeti svi desavali u glavnim amfiteatrima Fakulteta. I opet, zanimljivo, te predavaone se uopste ne sjecam, dok se sjecam svakog detalja amfiteatara sa prve i druge godine, iako je to bilo jos koju godinu dana ranije…. Taj sa Klinike je sigurno bio moderan, podsjecao na razred – nema sta da se pamti. Oni tamo ispod Doma na Bjelavama su bili tradicionalni, polukruzni, duboki, zaista impresivne arhitekture i nemoguce ih je zaboraviti. Sjedista su bila nekomotna, prolaz tako uzak da ako je poslednji htio da izadje, svi bi morali izaci.

Uglavnom, sve sam to zaboravio, ali jednu epizodu cu pamtiti kao da je bila jutros.

Profesor Softic je tog dana predavao tzv. fizicki pregled (rukama i ostalim culima) trudnice. Rukama, postavljenim na poseban nacin, je trebalo odrediti starost (visinu) trudnoce i polozaj djeteta: sta mu ide naprijed? Gdje mu je glava? Poslije onaj cuveni akuserski stetoskop (komad supljeg drveta koje stoji zapet izmedju vaseg uha i trudnicinog trbuha) kako bi se saznalo i kako mu je (plodu)? Za svakog studenta nerjesiva enigma. Kako god postavis dlanove, nista ne osjecas, niti razumijes. A profesor tada rece, ucinilo mi se, vrlo, vrlo sjetnim glasom: “ Ja sad mogu da stavim samo jedan dlan na trudnicu i da odmah saznam i visinu trudnoce i polozaj ploda, ali sta mi to vrijedi kad cu uskoro u penziju…?“

Pitaj boga zasto sam ja bas ovu slicicu zapamtio? Jer ja tek na pocetku karijere, nisam imao potrebu da me se dotice vapaj nekog buduceg penzionera. Ali, ureze se tako po nesto u sjecanje, a da ni sami ne znamo zasto i kako se vrsi ta selekcija.

I prodje vrijeme!

U mojoj struci (nazalost!) mena mnogo stvari koje se obavljaju rukama – ima nesto, ali sve je uglavnom teorija. Ali osjecaj je isti. Ja sad idem u susret pitanjima, izazovima iz moje struke, potpuno opusteno siguran da cu naci pravi odgovor bez obzira sta neki pacijent ili cak i mladji kolega mogao da smisli kao pitanje. Nema pitanja na koje ja nemam odgovor. Naravno, imam i dalje vrlo zivo sjecanje na stresove koji su nastajali u uzasnoj kombinaciji ogranicenog znanja i kratkog vremena za odgovor. Dosta da se sjetim perioda dezuranja i trcanja po cijelu noc po podrumima bolnica razmisljajuci intenzivno sta cu tamo vidjeti i kako cu se izvuci. I onda dok ides tamo, pokusavasa da nadjes pravi put (bolnice su enormno velike), razmisljas o situaciji, stize novi poziv na tvoj pejdzer…. . Vjerujte niko ne bi volio biti u toj situaciji. Ali danas, ova moja struka – nema tajni. Mogu slobodno da idem na posao bez dezodoransa (ranije ni ponavljano pranje ispod ruka, nije pomagalo da kad se naglo okrenes, nesto zapu’ne prisutne). Opusten.

Ja sam prva generacija modernih doktora koji su izgubili bitku od… svih ostalih. Drustva nas i dalje dobro nagradjuju, ostavljene su nam mogucnosti ekstra zarade, ali to je dio koji se ne vidi (nije pristojno pitati). Ono sto se vidi jeste BMW parkiran na parkingu. A sve ostalo! Poraz za porazom, ponizenja svih vrsta. I naravno, doktori cute: misle o BMW-u i trpe ponizenja. Prvo prijatnije je, a drugo, iskustvo uci da bunt protiv okostalih odnosa u drustvu niko ne moze sam promijeniti. A ja se sjecam kako je o nekad fino bilo! Doktori su bili bogovi i u bolnici i van nje. Bez obzira u kakvom se drustvu nalazili i sta se pricalo (politika, sport, umjetnost), svi su pazljivo slusali sta ce reci doktor, mada je to u vecini slucajeva bilo pogresno, cak komicno. U bolnici je bila snazno razvijena hijerarhija, gdje ni najvise administrativno osoblje (direktori) nije moglo nista doktoru (nikad se ne zna kad ce trebati!). A o pacijentima i rodbini da i ne govorimo.

Danas?

Danas je doktor (makar na Zapadu, ali, polako, docice) niko i nista. Manji od makovog zrna. Drustva su medicinske sestre izdigli u „clanove tima“, sto je otprilike kao i sjedanje za okruglim stolom: svi isti, svi imaju pravo nesto reci i svi moraju da se cuju. Drzava je ovo uradila vrlo lukavo: clanovima tima ne mora da kupuje BMW, dala im je doktora da ga muce. Rodbina ima pravo da te zove, muci, drzi, pita, pa opet iznova, isti dan da te pita, isto pitanje. Magicna rijec koja mora da obori doktora na pod (odakle ce netremice slusati) jeste: nemiran. Pacijent je nemiran, rodbina je nemirna. Hajde doktore da to malo ublazis. A to sto su ovi nemirni, daje im pravo da te cimaju i vise puta u toku dana, jer nemir ne zna za red, ni bonton…. A drzava ih naoruzala mocnim instrumentima ponizavanja doktora: novinari koji cuce pred Urgentnim centrima i cekaju propustenu trombozu duboke vene, da imaju makar nesto da pisu sutra ujutro. Rodbina koja vec poslije prvog nestrpljivog pogleda doktora, presavija tabak i pise… sefu, direktoru, ombudsmanu…. Jer rodbina, mucena, se po definiciji osjeca krivom. Pacijent bolestan, a oni zdravi. Pa kod kuce, pacijent muci njih, a oni zdravi. Neko mora da plati!

I zbog svih tih „instrumenata“ koji su upereni protiv doktora, ovaj trci razludjeno u dva poslije ponoci sam po hodnicima bolnice, trazeci bolesnika kojem je zapelo nesto u grlo. Novinari napolju cekaju, rodbina se fino namjestila u stolicama i svi cekaju razrijesenje. A tebi stize novi poziv sa suprotne strane zgrade, gdje je nekome pozlilo i ima bol ‘uprsi’.

Penzija!

Ili pred penziju. Ne trcis vise za sve i svasta, a ono sto hoce da te pitaju, neka dodju do tebe. I to za lijepe pare. Pitanje primis kao neko koga pitaju o… fudbalu,… politici… Tu se svi osjecamo sigurnima i svi se zavale u sjediste i krenu…. E tako i doktor pred penziju. Ne treba dezodorans.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s