Zdravstvo zapadnog Balkana, gdje politicari najvise vole da vode racuna o neprijateljima i svetom integritetu teritorije, predstavlja vrlo, vrlo specifican fenomen koji cak ni Felini ne bi mogao da filmski obradi.

Nevoljno, ali ipak, po zakonima prirode, nasao sam se u sred crnogorskog (bosanskog? srpskog?, hrvatskog?) zdravstva. Namjerno necu da tu drustvenu pojavu zovem zdravstveni sistem, jer se upravo o tome i radi: nema sistema. I kad nema sistema, jasno je, razumljivo je, ljudski je da svi elementi nepostojeceg lanca, samo psuju, mrzovoljni su i zale se na one do njih.

Dodjem jedno jutro, radnog dana u ustanovu u kojoj sam ucinio svoje prve korake kao doktor. Prije tacno 40 godina. Zgrada zjapi prazna, samo iz jedne sobe se cuje smijeh i zivahan razgovor. Otvorm vrata, bolje receno odgurnem – jer nisu bila zatvorena i suocim se sa 4-6 pogleda. Probam da u nekom od njih uhvatim makar malo neceg prijateljskog pa da se obratim samo u tom pravcu, a da ne setam svojim pogledima po svima. ‘Oces! Svi su neprijateljski. Predstavim se… „Morate sacekati dolje u cekaonici“. Odem dolje i cekam. Prodje sat vremena. Po zidovima slike iz 60-ih godina sa motivima Hercegnovog, mazuretkinja i hotela u Budvi. Fino je tada bilo u Budvi! Nigdje nikoga, a bazeni, hoteli, lezaljke, djelimicno popunjeni. Sve mirno, odise skladom i – odmorom. Na jednoj slici-tabli pise kucni red. U sobama (sa vise kreveta) odredice se starjesina sobe. Ako to njegovo zdravstveno stanje dozvoljava, starjesina je onaj koji ima najvisi cin i njega svi moraju slusati (pogadjate, rijec je o – bivsoj – vojnoj bolnici). Popnem se opet gore da vidim do kada i sta ja to cekam. E sad su u viziti. Sad sam se malo vise predstavio i cak pomenuo da sam „radio“ tu prije 40 godina (ok, ok, stazirao, ali ipak…). „Vi sigurno kao doktor znate da doktori prvo idu u vizitu, pa onda u ambulantu?“ Pa, ne znam: ovdje (dalje, mnogo dalje na Zapadu) imamo doktore i za vizitu i doktore za ambulantu, ali ok, sad znam sta cekam. I dodje hirurg. Pogleda (cuvene!) nalaze koje ja imam sa sobom, jer su naravno na papiru (da smo lomili ruke, imao bih i rtg snimak urolan ispod miske). E sad hajte vi kako bi se vi postavili: recimo ti automehanicar, dovedes auto kod drugog i ne slazes se sa njegovim planom. A nema neko trece mjesto gdje bi odveo auto. Nista, cutis, jer poznajes mentalitet i znas da bi polemika, diskusija, razmjena misljenja mogla da se slomi na bolesniku kad ti odes. I bude primljen bolesnik. Sestre vicu po hodnicima „nova zena, nepokretna“ „Ko je primio nepokretnu?“, urla sestra zabrinuta za ledja „koja joj pucaju“. I pucaju sigurno, ali ne od tezine najnovijeg bolesnika, vec o manjka kupovne moci. Posjete su samo sat vremena dnevno?! Soba podsjeca na sobu u ministarstvu pravde: tamni kvalitetni parket (od 50-ih godina), malo skripi, visok plafon, visoko i prozori uz plafon (??), 6 kreveta, ‘ladno. Prilikom svakog dolaska posjeta dobija papir u ruku na kojem pise sta treba kupiti, a to sto smo dosli bez toaletnog papira, vec nam je natrljano na nos. Od lijekova koje treba kupiti ja se sa 80% ne slazem, ali – sta ces? Nista. Cistacica udje u sobu i vidi manju fleku neke tecnosti na podu: „Ja majko moja, sta je ovo, e vala…“ – pa zove imenom sestru da sve odjekuje. Svi od portira do nacelnika bolnice se svojski trude da nam pokazu da smo uzasno neuvidjavni sto smo dosli i sto smo ih uznemirili. „Sta cete vi ovdje?“, citamo iz svake recenice ili izraza lica. Odem u sobu da razgovaram sa dezurnim doktorom. Na TV-u njegovoj sobi Grand prsti iz svega mozga. Jedva uspjevamo da razgovaramo. „Kolega, kako je u Svedskoj?“ I na kraju, vise je on saznao od mene, n’o ja od njega. Zasto su im sva vrata sa niskim stokom? Moras da se malo povijes da udjes. Valjda se tako 50-ih godina zamisljala borba protiv sirenja infekcija?

Kad dodjete sa uputom iz Doma zdravlja, morate prvo na recepciju da … se javite. Tamo vas doceka ‘decko’ sa IQ od 70-75 i od njega dobijete neki papir. Sa tim papirom idete u ambulantu. Tamo kad vam odobre prijem u bolnicu, morate nazad na recepciju da vam otvore istoriju bolesti, pa kad vam je otvore, nosite je ponovo u ambulantu. Nekoliko je ovdje fenomena simpaticno: izmedju svaka dva akta, cujete „Morate sacekati“. Pa onda „ko vas je poslao? Imate li licnu kartu? Imate li konvenciju?“, pa onda recepcija je od ambulante udaljena nekih 300 m… Pa kad sve zavrsite, tamo gdje se to predaje, nema nikoga….

E ali u cekaonici ambulante, kada se pregledali sve budvanske hotele, primjetite vrata koja vode napolje, na „donju stranu“. Vode … kao u Narniji u jedan sasvim drugi svijet. Nevjerovatno je koja je to razlika prije i poslije velikih bijelih, drvenih vrata koja skripe i jedva mogu da se potpuno zatvore. Iza vas ostaje uzas zdravstva, a ispred park, ograda, setaliste i – more. I bas kao i u Narniji, sve pocne sa okvirom vrata u kojem je magijski sadrzaj…

Znam tu sliku. Od prije 40 godina. Tada sam radio i na internom i na hirurgiji i pamtim da su te zgrade bile nesto najljepse sto zdravstvena ustanova moze da ponudi: pogled i miris mora, mediteranskog zelenila. A tada se tu i vojska sluzila, pa je sve bilo maksimalno cisto i uredno. I nisam ja jedini koji je ovo shvatio! Ovu bolnicu je lokalni mafijas sa tajnom adresom u Londonu kuipo i htio da pretvori u ekskluzivnu bolnicu za ljude sa dubokim dzepom. To bi bio raj u kojem bi bilo lijepo i raditi i lijeciti se, a i – umrijeti, ako treba. E, ali posvadjao se sa Ocem nacije i od toga ne bi nista. Propada. Pred zatvaranjem. No podovi su i dalje uribani, mada ovaj put ne od simpaticnih, stasitih vojnika, vec od urlajucih spremacica iz okolnih sela.

Drzava Crna Gora. Na putu kuci svratim u lijepi trzni centar sa prostranim parkingom. Sadrzaj Centra na kojem bi pozavidio svaki evropski trzni centar. Zavrsim posao i napustam parking. Na granici prema tzv. magistrali, opet Narnija – efekat: da bi se prikljucili na cestu morate slomiti auto prelazeci preko serije rupa i kanala. Pozdrav privatnome – dobro dosli na teren drzave.

Ili “ u Kurda“, kako bi recenicu usmjerili Hrvati.

Sjedim i pricam sa doktorom, Kurdom iz irackog dijela buduceg Kurdistana. Ma bice Kurdistan, vec drugog dana nakon sto se pronadje alternativni izvor energije jednako atraktivan kao sto je nafta. E tog dana ce svi zaboraviti i na Irak i na Siriju i na Kurde i oni ce znati da to iskoriste i formiraju nedosanjanu drzavu. Naravno, svima je jasno da ce tek tada poceti gradjanski sukobi unutar Kurdistana, ali to je vec njihov problem.

Doktor Kurd, trebao bi bi neki visi prosjek obrazovanja kod Kurda. A kako je meni uglavnom dosadno na poslu (i ovaj blog nastaje 80-90% u radnom vremenu), ja njemu pokazem knjigu o zivotu i djelu Baruha Spinoze.

Doktor, nikad cuo za Spinozu.

Da li da stavim onu kombinaciju upitnika i znaka uzvika iza prethodne recenice? Da se cudim? Ne. U prvom trenutku mi je bilo malo neprijatno: djelovalo je kao da se ja sad pravim vazan i pitam ga da li je cuo za nekog japanskog haiku pjesnika, dok ja citiram njegovu poslednju pjesmu. Opet, Spinoza je poznat, pa je sledeca misao koja mi je prosla glavom, da je neobrazovan. I tek na kraju tog munjevitog misaonog procesa, shvatim.

Sto bi on poznavao Spinozu??

Prvo, necu da mu olaksavam razumjevanjem da se u „kurdistanu“ zivi tesko, da su tamo stalno ratovi, pa eto, nije stigao da se dovoljno skoluje. Ne! Ta doktor je. Sta bi to onda znacilo za njegovo poznavanje medicine? Ne, nisu u pitanju materijalno-tehnicki uslovi skolovanja. U pitanju je fokus.

Evropa se snazno i imprezivno razvila i obogatila. Postala je – osim a Ameriku, Kanadu i Australiju, magnet kojem niko sa Planete ne moze da odoli. Samo ih razdaljina sprijecava da krenu ka Evropi. A znamo i zasto je to ovako. Polozaj Evrope kao velikog poluostrva zagnjurenog u Atlantik, probudio radoznalost i – pomorstvo. Jedan za drugim, novi kontinenti su padali pod evropske vladare, a time je priliv bogatstva postao enorman. I onda je nastupio zacarani krug: novo bogatstvo, nova moc, nova osvajanja, nova bogatstva, a kod kuce nova intelektualna elita (dosada) koja se bavila umjetnoscu i naukom. To je dalje dovelo do novih mogucnosti u osvajanju…. I novih bogatstava.

Ovaj tehnoloski razvoj je bio pracen i razvojem ljudske misli i ideja. Formirana su drustvena uredjenja koja mozda nisu savrsena, ali – boljih nema. Francuzi su 5 puta izlazili na barikade da bi usavrsili svoju demokratiju. Holandija je u 16. vijeku bila utociste Jevrejima koji su bjezali od pogroma iz Spanije i Portugala. Evropa se pretvorila u sjajnu bljestavu gradjevinu u kojoj bi mnogi voljeli zivjeti.

I sto bi rekao Salijeri “ i ja sam sam sebe volio“, Evropa je postala samozaljubljena. Cijeli obrazovni sistem je fokusiran oko Evrope kao centra svega dobroga. Jeste, malo se pomene Afrika kao kolijevka homo sapiensa, malo se pomene Irak kao kolijevka ljudske civilizacije, Egipat kao prva organizovana drzava i gotovo. Sve to stane na par casova istorije. Odmah poslije ide Grcka, Rim, demokratija, antika, filozofija, nauka. Renesansa…. Veliki filozofi, Gete, Betoven, Ajnstajn….

Ja i Spinoza.

Ostali djelovi Zemlje nisu imali jednako snaznu potrebu da velicaju u svojim obrazovnim sistemima velikane evropske misli. Mi (iz Evrope) znamo da su oni imali svoje velikane. Gilgames, npr. A oni znaju sigurno mnogo vise. Za njih Spinoza nema ama bas nikakvog znacaja. Jer Spinoza ima znacaja samo ako cijeli proces razvoja ljudske misli prije i poslije Spinoze ima za vas znacaja. Tek tada vam i Spinoza „sjedne“. Bez toga? Nista. Fusnota. Kao i nama Zatatrustra. Konfucije. Kaze se da je Zaratustra bio jedan od prvih ideologa nenasilnog rjesavanja sukoba. Kako su ga prihvatili u Perziji, a kako u Indiji? Razumijete? Nemamo za sta da se uhvatimo. Misli su nam rasute kao i kad smo u 3. osnovne skole ucili partizanske pjesme napamet: recitujes, a pojma nemas o cemu govoris. Mi smo ovdj u Evropi zivjeli u vrlo intenzivnom odnosu sa religijama. Te ratovi, te strahovi, te obredi, gradjevine, Vatikan, Gospa, Medjugorje… Sve je to promaklo mom kurdskom sagovorniku. A Spinoza je veliki jer je prvi tvrdio (1665) da se religije odrzavaju samo na strahu i laznim nadama. Slagali se mi sa njim ili ne, ali on pripada definitivno toj nasoj relaciji sa religijama i organizovanim crkvama. Biti obrazovan i zeljeti da se ukljucis u te rasprave trazi da poznajes Spinozu. Kurdi imaju svoj put i svoje velikane na tom putu. Mi mislimo da su nasi bolji…. Jesu li? Pa… evo njega ovdje….

Jesam li ja prva generacija ili su moja djeca, prva generacija? Mislim na iseljenistvo.

Ja bih volio da sam ja prva generacija, jer znam – osjecam! – da ta generacija uvijek izvuce najdeblji kraj. E zato bi volio da sam to ja, a ne moja djeca….

Deblji kraj???

Pogledajmo malo kako to izgleda u zemlji kojiu smo napustili, znaci tamo gdje svi imaju taj tanji kraj. Po definiciji. Jer su ostali….

U Crnoj Gori svaki gradjanin ima tzv. izabranog doktora. Kao i u vecini slucajeva (nije uvijek), ova birokratska fraza zvuci sjajno. Ulijeva povjerenje, grije oko srca. Ti i tvoj doktor ste nasli jedno drugog i sad ce tebi biti dobro.

Izabrani doktor kao i ostali doktori, „zivi“ u Domu zdravlja. To je zgrada koja ima vrata, prozore, krov, zidove, prostorije.., saltere. Vi – bolesnik – bili ste kod hirurga da vam obradi rane. Sto bi rekli nasi ljudi „zive rane“. Mora hirurg. Hirurg napise da sad treba patronaza iz Doma zdravlja da ide 10 dana i da previja rane. Napise nalog i da vam ga u ruke. Primjeticete odmah jednu od glavnih karakteristika zdravstva u Crnoj Gori: nema nikakvog uvezanog, umrezenog kompjuterskog sistema gdje svi ukljuceni u vase lijecenje vide istu sliku na ekranu. Vi ste sad u rukama sa tim papirom opet kod kuce nakon sto vas je „pola komsiluka“ jutros prenijelo do hirurga i sad vratilo kuci. Kao sto vidite, druga specificnost: nema nikakvog sanitetskog prevoza za nepokretne bolesnike: moraju sami, tj. komsiluk. I kako sad dodati taj nalog doktoru? Jer ako ga ona ne dobije u ruke (bukvalno!), nema nista od njenog naloga za patronaznu sluzbu. Ok, posaljete nekoga da ga preda. Na neki salter, recepciju. Preda? Kome? Pa, izabranom doktoru. Niko drugi nece (ne smije?) uzeti taj papir ni da je od g… Ili otrovan. E, ali danas doktorka ne radi. A sutra je njena kvota ispunjena. Mozete vi doci sutra, pa cete ga predati, ako neko – ne dodje. Ili umre u toku noci. A sta ako doktorka umre iste noci? Promijeniti izabranog? Uh, lakse vam je zavrsiti parnicu sve sa sudom i notarima. I njihovim apostilama.

Nepokretan bolesnik je poseban problem. Svuda, pa i u Crnoj Goru.

Treba im najcesce urinarni kateter. Kako ce vam pomoci vas izabrani doktor? Opisace vam kateter, a onda cete vi poslati nekoga do apoteke da ga kupi. Pelene kao alternativa? E za to se mora ici u bolnicu (45 km daleko) da vas vidi urolog koji ce vam dati nalog za pelene. Poslije tog prvog „strucnog“ naloga, moze vas izabrani da nastavi. E, ali termini kod urologa su popunjeni do januara….

Primjetite: nigdje nisam pisao o kvalitetu usluge, kvalitetu potrosnog materijala i izboru lijekova.

Eto to je samo majusni detalj unutar tog tanjeg kraja koji uzivaju sve geneacije koje su ostale u Jugoslaviji. Mi iz prve generacije, imamo deblji kraj…

I ja sam izabrani doktor nekome. On me nece? Samo sapne sestri i ja sam zavrsio. Iste sekunde se nadje drugi. Meni treba nesto da preda (mada je ovo naucna fantastika – nemaju oni sta da predaju, jer sve ide elektronskim putem)? Bilo ko ko zna gdje je moja stolica, uzme to i stavi mi na sto. Gotovo. Bolesniku treba potrosni materijal, lijekovi, bolovanje… Ja dobijem mesendzer poruku i posaljem sve to elektronski sto na apoteku sto na kucnu adresu. Vidite imate sisteme koji su dizajnirani da se sacuva od stresa onaj koji daje uslugu (iako je placen za to) ili da se sacuva od stresa onaj kojem je usluga potrebna (i najcesce ce imati vrlo tezak zivot bez te usluge). Zanimljivo da sto je zemlja nerazvijenija, to je davalac usluge bolje zasticen?! U oskudici resursa, naravno da ce se najprije namiriti oni koji su fizicki najblizi resursima. Pa i u avionu (gdje vlada oskudica svega!), kazu stjuardese ono cuveno: „Roditelji navucite masku prvo sebi, a onda i vasoj djeci“.

Dan zapocinjete sa jednom svjezom datulom.

Poslije toga iscijedite jedan limun i jednu narancu, gdje je narancin sok „voda“ za limunadu. Nema vode. Ili, daleko bilo – secera.

Trece je drazeja kombinovanog vitamina B: svi su tu od 1 do 12.

Onda ide jedan brazilski orah.

Poslije solja zelenog caja.

Sesto je neka fizicka aktivnost. U mom slucaju redovno plivanje.

I to je … 6. Gdje je sedmo??

Sedmo je cvrsto vjerovanje u sve ovo gore nabrojano.

Bilo je na ovom blogu vise tekstova o vjerovanju. Strasno zanimljivo! Zasto vjerujemo u nesto u sta vjerujemo? Vjerovanje kao platforma ideologije. A koliko su ideologije duboko usadjene u nas, govore i bezbrojni gradjanski ratovi….Necemo sad opet o tome, ali sjetite se malo i Spinoze. Prema nama dvojici, najsmjesniji su oni koji nas ubjedjuju (u ono sto oni vjeruju), jer su vidjeli. Svojim ocima. A to je kuku meni, najlosiji, najnepouzdaniji nacin usvajanja neke informacije. Svi smo dozivljeli koliko su „svjedoci“ cak i agresivni ako im se ne vjeruje. Spinoza je rekao, podsjeticu vas, da su cula najlosiji instrument sticanja znanja. Na nesto visem nivou je razum, um. Ali najvisi nivo, znaci najkvalitetnije znanje stice se intuicijom. E sad Spinoza nije posebno naglasio u svom teoloskopolitickom traktatu, ali to se podrazumjeva da ne moze intuicija da padne kao grom iz vedra neba. Covjek u svom razvoju i procesu sticanja znanja, radi intenzivno svojim mozgom, gleda okolo, naravno, razmislja, cita, razgovara… i sve to zajedno svojim mozgom kao kompjuterskim hardverom, sortira, slaze, povezuje i gradi – intuiciju.

Na isti nacin ja shvatam ovih 6 pobrojanih elemenata kao listu u koju vjerujem. Znaci ima i iskustva, jer nisam poceo od juce – vidim rezultat, ima znanja – citas o ovome, ali prethodna znanja odredjuu da li ce se izvoru vjerovati ili ne. I tako malo po malo se stvoji intuicija gdje sam sebi kazes, to je to i u to vjerujes. Razumio sam.

Onu gore listu, do plivanja i vjerovanja, necete kao rafal sve zajedno ili jedno za drugim strpati u usta. Ne, polako. Izmedju agruma i B vitamina je dorucak, a solju caja mozete popiti u drustvu, na poslu u prvoj pauzi. Meni kao doktoru posebno je zanimljiva ova drazeja vitamina B.

Ujutro nakon dorucka, otvorim kutijicu i pazljivo izbacim jednu drazeju. Navikao sam vec, ali se i dalje jasno sjecam nelagode od uzimanja lijeka. Svi mi koji smo imali srece da jos uvijek ne moramo uzimati brojne lijekove, sjecamo se i dan danas mladosti ili nekog ranijeg perioda u zivotu kada se morao uzimati antibiotik. Deset dana. Tri puta dnevno. Pazis na vrijeme. Uh – neprijatno. E sad lako mi je zamisliti armiju mucenih pacijenata kojima mi doktori (mada ja, zaista najmanje, a evo iz ovoig teksta se vidi i zasto!) propisujemo duge liste lijekova i koji moraju svako jutro da poredaju od 5 do 15 raznih tableta i drazeja. I ne zaboravimo da „moja“ drazeja nema nikakvih nuzefekata, dok „njihovi“ lijekovi imaju i to svaki i pojedinacno i u kombinaciji i to cesto ozbiljnih nezeljenih efekata. Gadno! E zato ja teskom rukom ordiniram nove, a lako i brzo skidam sa liste stare lijekove kod mojih pacijenata. Naravno, ne ide to uvijek ni lako, ni bezbolno: vole ljudi svoje lijekove. Vjeruju u njih. Intuitivno.

Evo u c. 2 sata gledanja programa iz Srbije preko interneta, a sto znaci da ga je vidjelo 5% ljudi (evo ga odgovor?), ostajem zapanjen, frustriran, lud od zestine neodgovorenog pitanja: “ Zasto Srbija ima ljude kao sto su Micko Ljubicic, Dusan Miklja i Aleksa Djilas (skoro pa slucajan izbor sagovornika jedne internetske televizije), a u Parlamentu redom samo vulgarne mediokritete i idiote??? I naravno, za predsjednika, najopasnijeg od svih. Kako???

Prvo, uzmite samo novinara, knjizevnika, diplomatu Miklju. On je u 20 minuta razgovora rekao puno vaznih stvari, ali ono sto (mene) impresionira, rekao je to mirno, biranim rijecima, kao da se radi o simpozijumu o nekoj drzavi iz Polinezije. Ono sto mene frustrira jeste da on moze da kaze jednako ubjedljivo (za sve koji citaju, ali to se odnosi i na moje tekstove) ili cak, ubjedljivije od mene, a bez nerviranja, psovki, pretjerivanja, grubosti…? Sto su zapravo moje karakteristike. Zaista se osjecam pokunjeno, postidjeno. Razumijem ja da ima ljudi kojima je egzistencija ugrozena i onda se od njih ne moze ocekivati finesa u politickom dijalogu. Ali ni Miklja, ni ja nismo u toj grupi, pa ipak ja reagujem kao da zivim u Beogradu i vec sutra necu imati sta da jedem.

Ali, pustimo mene i moje frustracije!

Sistem u Srbiji je bolestan. Sistem koji kanalise rezultat: glasanje i onda dobijete Orlica za predsjednika Parlamenta, i dobijete sve one blago receno, cudne ljude, clanove Parlamenta, a A. Djilas i njemu slicni ostanu negdje na margini, dostupni samo nama 4-5% populacije da slusamo i – patimo. Da, sistem je bolestan. Sistem u najsirem smislu rijeci je napravio objektivnu stvarnost, ljude u njoj i gurnuo ih u neracionalne odluke (na glasanju). Lako je Kanadjanima, Svajcarcima ili Norvezanima da odu na glasanje i izaberu dobro!

I sad je lako! Imate dijagnozu: bolestan sistem. Pazite, ljudi nikad nisu krivi: oni su samo kao elektroni u magnetnom polju: neko drugi je postavio polove, odredio kuda je okrenut onaj Faradejev palac i sad elektroni jednostavno moraju tuda. Posao intelektualne elite je da uz put elektrona postavljaju otpornike, prigusivace, polarizatore…, jednom rijecju pokusaju da uticu na elektrone.

I kad imate dijagnozu vi imate dva problema: lijecenje i prevencija. Ovaj drugi, prevencija, trazi da razumijete uzroke i/ili citav put od uzroka do bolesti (tzv. patogeneza) i naravno mnogo je zanimljiviji problem (nego lijecenje), jer moze da pomogne u buducnosti mnogo vecem broju nego sto sada, ovaj trenutno, osteceni (koji treba lijeciti). Ali, recimo neku rijec i o lijecenju….

Nazalost, lijecenje u Srbiji (Hrvatskoj, Bosni, Makedoniji, Ukrajini….) je kao kad imate leukemiju, lijek idasanutlib i bolesnika koji ne moze da kupi ovaj lijek. Znaci, samo teoretisanje, tipa sta bi bilo, kad bi bilo… Ali, neka. Moze valjati. Znaci imajuci u vidu da vrijeme prolazi strasno brzo, ja bih kao prvi akt, povecao plate uciteljima i nastavnicima za 400%. Ok, ovi trenutni nastavnici bi to samo zloupotrebili, jer su tu, gdje su, zahvaljujuci sistemu koji je sustinski dio dijagnoze: znaci, pogresni! Ali sledece generacije ce biti sigurno bolje, jer ce poboljsan status privuci bolji (ako je najbolji) dio drustva da se bavi poslom prosvjete. Samo taj momenat, ‘svich’ (popularno, momentum) nam treba: nakon toga dolaze nove generacije ljudi, skolovanih na pravi naci i sa izgradjenim progresivnim vrijednostima (da objasnim na lak nacin: novoobrazovanima nece Ronaldo ili Baka Prase nista znaciti – imace ideal Spinoze i Mestrovica). Ne vjerujete? Sumnjate? Ok, pogledajte ovo: od poslednjeg rata je proslo 30-ak godina. Koliko je tu generacija novoskolovanih ljudi? Jedna? Dvije? A pogledajte srpski Parlament iz 1992 i ovaj danas. I? Vidjecete da se standard srozava progresivno:iz mandata u mandat, opada kvalitet za 100%. Nevjerovatno, ali – tako je. Zato je vazno poslusati nekada ljude koji pamte duze: oni imaju bolju perspektivu i osjecaj za vrijeme…. Izmedju dva velika rata, clan srpskog Parlamenta je bio Ivo Andric, a sada- Palma.

A prevencija, tj. razumjevanje uzroka…

Glavni uzrok je neprosvecenost ljudi. Nakon Prvog svjetskog rata, pokrenut je mukotrpni proces prelaska iz seljackog u gradjansko drustvo. Nije uspjelo: Karadjordjevici su zabrljali, pojavio se Hitler i splet okolnosti je zaustavio transformaciju Srbina od provincijalca do urbanog subjekta. Krace, ostao je – objekat. Nakon Drugog svjetskog rata, kada se ponovo pojavila sansa, upropastena je: dosli su primitivni vulgarni ucesnici Rata umjesto gradjana, skolovanih ljudi, ljudi sa humanistickim idejama. I zajahali su nas glasace, objekte. I tako 60 godina! Svi oni mali, ljudski mehanizmi koji se koriste za prolazak kroz zivot, bili su naopaki i pogresni. Umjesto da postoji volja, zelja, solidarnost, zajednicki cilj (ja, ja, Kant!), njegovane su sumske, vulgarne ideje iz dzungle. Opstanak i varanje vlasti, bili su koordinacioni sistem u kojem se nas glasac razvijao i trenirao.

Dalje je jasno: glasac ne zna bolje. Glasa za Vucica, a o A. Djilasu nije ni cuo. Kraj.

Hocu da iz ove teme izadjemo sto je vise korektno (ako je to uopste moguce?).

Prvo, hocu da vas obavjestim: nemojte ocekivati da cete citanjem teksta u mojem blogu dobiti izvor koji ce vam zaokruziti ovu temu i gdje cete naci odgovore na sva pitanja. Nece. Moj blog je kao (i moja) predavanja studentima: kljucne rijeci, naslov… treba da posluze kao povod da se krene dalje u vlastito istrazivanje kroz izvore. Moje pisanje/predavanje je samo pokusaj da vas inspirisem da krenete na taj put… Ali on trazi energiju….

Uh, opet o „inequalities“ i o povrijedjivanju („violation“) tih nejednakosti. Jedino sto ide u moj prilog i moze da mi posluzi kao opravdanje jeste sto se svi autori koji pokusavaju ovo da objasne na popularan nacin, slazu, da ih je Bel sve … zeznuo, jer on sam nije u svom radu (1964) objasnio/ definisao sta se to smatra pod „nejednakosti“.

Ali, ovo se mora naglasiti/priznati: Bel (Bell) je postavio ovu dilemu: ili ima „skrivenih/hidden varijabli“ ili nema. Ajnstajn je krenuo vrlo elegantno i „jeftino“ (u skladu sa vazecim principima): ako ce „TO“ da vazi, onda moraju postojati „skrivene varijable“Sto znaci, posto su cestice upletene („entaglet“), a informacije se ne mogu slati vecom brzinom od brzine svjetlosti, to onda znaci da rezultati mjerenja mora da su se „dogovorili“ lokalno, vec na pocetku zahvaljujuci jos nedefinisanim skrivenim varijablama. . Bel je rekao cekaj, da vidimo i – pokazao da kvantna fizika moze da objasni fenomen i BEZ skrivenih varijabli. Znaci cijela kosmicko-fizicka-metafizicka-filozofska svadja pociva na pitanju: ima li skrivenih varijabli ili nema. I odmah da kazem: nema, ako cemo vjerovati kvantnoj fizici, a ima (treba da ima) ako cemo biti robovi klasicne (Njutnove) fizike na lokalnom nivou („locality“).

Izmedju vas i objasnjenja ove dileme lezi…. ko? Matematika.

Ja sam davne 1976. zavrsavao mostarsku Gimnaziju i bukvalno, poslednjih 3-4 casa, Mavarka (Bojana Mavar) nas je upoznavala sa teorijom skupova. Tada nisam znao razliku izmedju Bogoslavov Venea i Venovih dijagrama. Uh, bas mi je krivo, ali nikad nije kasno!

B. Vene je bio … uh,kad sad pomislim…. On je bio za matematiku, nas koji smo voljeli matematiku, isto ono sto je Dzim Morison bio za obozavatelje muzike 70-ih godina (za mene su i Bogoslavov i Morison bili jednako veliki). Bogoslavov Vene je napisao cuvenu zbirku zadataka (sa rjesenjima!) koja se zvala Veneova zbirka (!!!) i koju smo svi mi koji smo voljeli matematiku drzali skoro pa – pod jastukom, kao spomenar, imenik, bibliju.

I onda nije tesko pomijesati Venea sa Veneom (Venn). E taj Ven (Venn, Dzon, englez) je osmislio tu teoriju skupova. Zanimljivo da je on publikovao 80-ih godina, pa se postavlja pitanje kako je B. Mavar to znala vise godina ranije??Znate ono skup, unija, presjek, pa oni cudni znaci- kao slovo „U“ koje lezi gore-dolje, dolje-gore, lijevo-desno… Kazem vam bukvalno, „pola sata“ prije nego sto cu „pobjeci“ u biologiju i upisati studije medicine, Mavarka nas je uvodila u skupove, unije….

Evo primjera kojin pokusava objasniti nejednakosti koristeci se Venom.

P(A∩B)≦P(A∩W)+P(W’∩B)

P je vjerovatnoca, A i B su cuveni „eksperimentatori“ Alisa i Bob, a W sa i bez asteriska je lose i lijepo vrijeme. I sad hoce li se ovo dvoje naci…?

Naravno da oni koji vise znaju matematiku, mogu da krenu drugim (pravim?) putem ka nejednakosti. Putem koji prati cesticu od izvora do mjernog instrumenta. Treba znati misliti prostorno, a ne dvodimenzionalno, jer prema kvantnoj fizici, cestica se u svakom trenutku nalazi na svakom mjestu i zato njeno kretanje nije linearno vec kao manji oblak, kupa…Eksperimentatori podesavaju uglove „ispaljivanja“ cestice kako bi zatvorili „rupe“ kriticara koji bi u svemu da vide slucaj.

Necu vas vise „daviti“ ovom temom; ko se uhvatio, uhvatio se. Taj moze sad krenuti ili internetom ili kroz cvrstu literaturu dalje u istrazivanje – za ostale je ovo zavrsen kapitel.

Ne, ne nije nista ni bogohulno, ni dramaticno kako bi se moglo zakljuciti iz naslova. Radi se o crnobijelim opisima osjecanja nakon konzumiranja lakih, mediokritetskih informacija i teskih, dubokih, zahtjevnih cinjenica.

Ne znam za vas, ali ja se svaki put nakon gledanja prosjecnog filma (popularni glumci, sjajne scene, veliki budzet…) osjecam lose (iz naslova, „idiot“). Svakodnevno prelistavanje interneta, bilo da se radi o rutinskom nizu stranica, bilo da se radi o pracenju ponudjenih linkova – vodi potpuno identicnom osjecanju. Nazalost, svi razumijemo zasto to radimo. Zasto okrecemo kanale na TV i biramo najnoviju Netfliksovu seriju umjesto knjige? Zasto resetamo stranice interneta bez ikakvog cilja ili smisla. Jednostavno zato sto nas to odmara. Zivot trazi rad, donosenje odluka, nepopularne poslove i sve to zamara. Pretrazivanje po internetu ili skok u seriju dodje kao (zasluzen?) odmor. Moguce je. Ali, nazalost, ne pomaze da se otkloni krajnji rezultat nakon opustanja: gadan okus u ustima od silnih mediokritetskih informacija, bas kao kad se prejedete sampita. Odgledao sam poslednjeg Kesica. Na mnogo mjesta sam se smijao. Cijelo vrijeme sam se osjecao dobro. Kratko, uzivao sam. Ali, bas kao i sa sampitama – kratko vrijeme poslije, osjecaj bljutavosti, gotovo nezadovoljstva (samo sto za razliku od slucaja sampita, ne pomaze pranje zuba).

A uzmite tekst koji je tezak, jedva da ga razumijete, morate da zastajete cesto, razmisljate. Konsultujete druge izvore (bog pozivi internet!) da bi razumjeli. Naravno ne predlazem da uzmete u ruke kinesku poeziju pisanu na mandarin dijalektu, vec nesto sto uz napor ipak mozete da razumijete i dokucite. Uz napor, sporo, ali – ipak. Osjecaj je bozanski (iz naslova „bog“)!

I zato cu vam ponuditi da se osjetite bozanski (a ne kao idiot).

Krenimo od konstatacije da je cuveni fizicar Aspekt (jedan od trojice ovogodisnjih Nobelovaca) uradio eksperiment kojim je htio da testira povredu (narusavanje, krsenje) Belovih nejednakosti (mnozina!). Pitanje kojim se zapocinje ova intelektualna avantura je: hoce li Aspekt da pokaze da je Bel u pravu ili ne (tj. da nije)? Vec sama cinjenica da se suocavamo sa dvije negacije, stvara lingvisticki problem, jer je to gramaticki pogresno u nasem jeziku (u velikom broju nasih jezika).

O Belu smo pisali: skotski (neko kaze sjevernoirski??) fizicar koji je pokazao (1964) da je Ajnstajnova skepsa oko brzine prenosa informacija bila pogresna. Na papiru. Matematicki. U Ajnstajnovom timu, jos 30-ih godina, opisan je fenomen upletenosti jer su primjetili da se jedan par cestica ponasa predvidivo kao da cijelo vrijeme eksperimenta razmjenjuju informacije. Uveden je pojam kolapsa: kada se promatra jedna cestica para i definise rezultat, druga cestica momentalno kolabira u suprotnom rezultatu. Kao kad bi zavrtili dva novcica, pa jednog zaustavimo i ispadne kruna, onaj drugi momentalno stane na pismo. Ajnstajn je rezonovao lokalno sto znaci po tada vazecim zakonima fizike: uzrok-posljedica i sve to unutar brzine svjetlosti. Zato je pokrenuta ideja o tzv. skrivenim varijablama, a kvantna mehanika je proglasena nekompletnom.

I onda je dosao Bel. On je zamislio eksperiment na udaljenosti i matematicki je pokazao da ako se pojedinacno mjere efekti clanova para cestica, matematika trazi da se isti rezultat dobije u 67% slucajeva, a razliciti u 33% kako bi se ostvario kriterij korelacije (a ne slucaja). Sta znaci isti i razliciti rezultat? Ova se proporcija mora zadovoljiti i ako se mijenjaju uslovi eksperimenta. Ipak se radi o energijom nabijenim cesticama, pa se recimo mora voditi racuna i o Zemljinom magnetnom polju, jer je eksperiment bukvalno – globalan. Znaci bez obzira kako eksperimentatori podesavali svoje mjerne aparate (uglovi polarizacije), mora se dobiti 67% istih rezultata. Bel je ovu matematicku teskocu nazvao nejednakost, ali je pokazao da kvantna fizika moze da predvidi ovu nejednakost sto je nazvano povredom (nejednakosti). U zavisnosti od dizajna eksperimentapojavile su se razne nejednakosti (par mjerljivih varijabli), ali ogroman broj eksperimenata nakon Belovog racuna dosljedno je potvrdjivao njegovu tezu. Jedan od njih je i Aspekt.

Poslednjih decenija su dizajni eksperimenata popravljani tako da su zatvorene i tri tzv. rupe u originalnom eksperimentu iz 70-ih godina i na taj nacin je Belova teorema postala danas – znanje.

Ipak, kvantna mehanika je probalisticka teorija koja mora da se oslanja na matematici i put ka razotkrivanju skrivenih varijabli je jos dalek. I Ajnstajn i Bel su bili svjesni postojanja skrivenih varijabli, ali prvi je mogao da ih zamisli samo lokalno, dok ih je drugi dokazao i nelokalno.

A jos je i Spinoza 1671. u Teoloskopolitickom radu ostro kritikujuci bukvalno sve aspekte Svetog pisma, rekao za cuda: cuda nema, ono sto ima je nedovoljno znanje o uzrocima. Cudo gdje jedna cestica u Svajcarskoj da jedan otklon, a druga u Bostonu suprotan, svi vide, ali ne radi se o cudu – samo se ceka objasnjenje skrivenih varijabli koje djeluju izvan dometa brzine svjetlosti.

Svi filozofi, od Platona do Calmersa su se pitali sta je sreca? Recimo Aristotel je pod srecom smatrao kontenplaciju, Sopenhauer bi najradije bio sam („U zemlji gdje sam ja kralj, moja prva naredba ce biti, ostavite me na miru“), dok je Kant „znao“ da je srecu nemoguce postici („Svijet je determinisan i konacan i ostaje uvijek ‘kratak’ za nasu neogranicenu potrebu – srecu“).

A Spinoza?

Spinoza se cini se najvise slagao sa Aristotelom. Krenimo od prostijih informacija.

Nakon sto je napustio rabinisticko obrazovanje i posebno nakon izbacivanja iz jevrejske Zajednice (jes’ jednako gubitak svih izvora finansiranja), okrenuo se zanatu izrade optickih sociva i – filozofiranju. Zanimljivo, i jedno i drugo je donosilo prihod: sociva direktno, jer je smatran jednim od najuspjesnijih u tehnici brusenja sociva, a filozofiranje indirektno kroz donacije od strane postovalaca. Ali Spinoza je mislio drugacije.

Odmah nakon herema napustio je Amsterdam i odselio u selo blizu Haga. Trazio je mir i duhovni prostor za razmisljanje. Mnogi njegovi postovaoci su bili i imucni i uticajni ljudi. Htjeli su i pokusavali su da mu pomognu ekonomski bilo platom, bilo penzijom, ali Spinoza ih je sve redom odbijao i – ljubazno zahvaljivao na pomoci.

Sad malo komplikovanije.

Glavni djelovi njegove metafizike su bili poistovjecivanje Boga sa Prirodom kao i razumijevanje pasije kao neophodnog, nuznog, ali opterecujuceg dijela zivota. Bog je kao sto smo vidjeli ranije pokrenuo sve: dao supstancu i zamah. Poslije se sve razvijalo po zakonima prirode. I sad sve sto vidimo oko sebe, ukljucujuci i prirodu i ljude, dio je ovog procesa. Neizbjezno i normalno. Nije moglo biti drugacije, jer su prirodni zakoni neumoljivi i – za one koji ih razumiju – predvidivi. Samim tim i pasija je dio ljudske prirode, dakle – neizbjezna. Ipak Spinoza je rano spoznao da pasija stoji u pozadini dviju najvecih ljudskih emocija – straha i nade, sto je cini izuzetno opasnom. Pasija cijepa, trosi ljudsku psihu i mora se kontrolisati.

U ovom metafizickom okviru je Spinoca centrirao svoj zivot i smisao zivota. Zivotne potrebe je sve na iskljucivo odrzavanje zivota i zdravlja sto znaci da nece dozvoliti da se zivot svjesno skrati: sve ce uciniti da zivi sto duze i da bude zdrav, ali i hrana i odjeca i ostali komfor ce biti dizajnirani tek do granice da se zivot odrzi. Jedini luksuz (porok) koji je sebi dopustao je bila lula. Kad se ovako isplaniraju dnevne potrebe, nije mu bilo tesko na ponude vecih kolicina novca, ljubazno odgovarati: „Meni to nije potrebno“. A vrijeme je koristio za izradu sociva i za mentalne aktivnosti: prepiske, susreti sa partnerima za razgovor, pisanje, razmisljanje.

Znanje se stice (prema Spinozi) na tri nacina. Ili nivoa. Prvi je najnizi i najmanje vrijedan: culima. Drugi je kroz razmisljanje (racio) i time se mogu razumjeti dublja istina i smisao (tzv. boziji atributi), ali najvisi nivo znanja koji nije vezan ni za prostor ni za vrijeme, jeste – intuicija. To je mentalna aktivnost kojom se uhvati, zgrabi istina koja mnogima ostaje neuhvatljiva cijeli zivot, a cini mi se da se moze nasim jezikom najbolje opisati sa: „Shvatio sam“. To je onaj bezvremenski i bezprostorni momenat kada osjetimo da smo postali vlasnici nekog saznanja: „Da, to je“.

Naravno, svaki put kada covjek dosegne neku ovakvu intuitivnu istinu, osjeti se zadovoljstvo, ali krajnji stepen zadovoljstva – sreca, moze da se dostigne samo kada se dostigne krajnja istina – Bog. U Spinozinom metafizickom sistemu, posao je „olaksan“ time sto je glavni stub te metafizike jednakost izmedju Boga i Prirode.

I sad se vidi put…. Ka sreci.

Proucavanje prirode u svim njenim aspektima i izrazima. Sve sto cini prirodu u najsirem smislu, dakle, sto bi mi rekli i priroda i drustvo. Prema Spinozi, primicati se bogu znaci bukvalno izucavati fiziku, hemiju, matematiku, psihologiju, filozofiju, sociologiju, teologiju (u Spinozino vrijeme je granica izmedju filozofije i prirodnih nauka, nejasna i tek ce se kasnije pojasniti- zato ja koristim imena disciplina koja su nama danas razumljiva). Kada je Spinoza ovo publikovao u svojoj Etici, izlozio se zestokoj kritici, jer – u teoriji – ovo znaci da covjek moze da prouci Prirodu u svim njenim detaljima i time, dostigne znanje koje se moze poistovjetiti sa sustinom Boga – sto je (bilo) krajnje bogohuljenje. Danas? Danas smo konacno razumjeli da je bio u pravu. Ne vjerujete? Eeee, posmatrajte teoreticare fizike koji se bave sjedinjenjem generalne teorije relativnosti i kvantne fizike (za obje je Ajnstajn dao odlucujuci doprinos, ali i stoji izmedju njih kao prepreka, jer odsustvo determinizma u kvantnoj fizici nije mogao da prihvati). Oni vec posmatraju Prirodu kao holografsku predstavu za ciji scenario postoji zapis u dvodimenzionalom sistemu, tamo negdje daleko, na ivici Crne rupe nastale nakon Big Benga. Mozete li osjetiti ili makar zamisliti njihovu srecu kada matematikom (u koju jos uvijek svi vjeruju, a koja je jedna od poslednjih ‘aktivnosti’ kojoj se vjeruje!) pokazu da su te teorije ili ispravne ili moguce? Sta ce bolji primjer od ovoga za opis srece u procesu primicanja Bogu??

Dakle. Suziti sve aspekte zivota na prezivljavanje i dobro zdravlje i redukovati sve ostalo sto moze da vas dekoncentrise i omete u procesu razmisljanja na putu ka Bogu (Prirodi). To je Spinozin recept*.

* Spinoza je zivio sam, bez porodice….

Ponavljanje je majka ucenja. Nece vam biti nista (lose) ako malo ponovimo. Jer jedno je citati da bi cuo, bio informisan, saznao, a drugo je da bi krenuo dalje sa – znanjem. E, ovo drugo, ne moze bez ponavljanja.

Sjecate se herema? Najvise administrativno tijelo medju religioznim Jevrejima u Holandiji, na pocetku 17. vijeka izbacise Spinozu iz Zajednice. Da se podsjetimo zasto….

Velike, tzv. biblijske religije polaze od toga da je Bog stvorio (kreirao) svijet iz nicega, svojom voljom. Sve sto vidimo oko sebe nastalo je bozijom rukom. Stvari su pokrenute tog „prvog dana“ i mi danas vidimo posljedice, jer iza svake reakcije postoji lanac uzroka. I Spinoza vjeruje da je svijet (univerzum) nastao Bozijom voljom, ali postoji velika razlika. Bog je prema Abrahamovima vjerama cijelo vrijeme imao izbor: mogao je da recimo ne stvori svijet, da ga stvori drugacijim , da stvori jos jedan ili bezbroj drugih svijetova. Prema Spinozi Bog je dao osnovnu supstancu za stvaranje svijeta, a svijet se poslije stvarao prema zakonima prirode i determinizma i nikako drugacije nije moglo ispasti nego sto je ispalo. Bog nije mogao da stvori drugaciji svijet! Nema viseg cilja (Arstotel, pa Kant), postoji samo determinizam. Dalje, nema svrhe. Nije svrha mora da podrzava ribe, niti je svrha sunca da da energiju i svjetlost. I more i ribe i i sunce i energija slijede prema zakonima prirode.

Spinozina cuvena misao, lako napisana na latinskom, ali nikada (za zivota) prevedena na holandski: Deus sive Natura ili Bog ili Priroda, sazima njegovu filozofiju (ili teologiju). Sta ovo znaci, zapravo sta je to sto je posebno uzbudilo administratore?

Prema Spinozi, treba da slavimo Boga, ali smatrati da Bog utice na desavanja oko nas je samo antropomorfoloska fikcija. Samo ljudi suzenih intelektualnih horizonata mogu da povlace paralelu izmedju Boga i covjeka (antropomorfologija). Iz te fikcije slijedi da Bog ima cilj, da se ljuti ako cilj nije ispunjen, da hoce da nagradi i tome slicno. I onda najtezi „grijeh“ Spinoze. Religije nam nista ne trebaju- dovoljan nam je razum. Ne treba nam armija svestenika koji ce nam tumaciti boziju volju i njegove ciljeve i koji ce nam prijetiti sankcijama ako ne ispostujemo tu navodnu volju. Nas razum je sasvim dovoljan da promatranjem prirode, njenih zakona, shvatimo svijet oko sebe i pokusamo da ga popravimo. Posebno „Oprirodjenu Prirodu“- Natura naturata.

Spinoza je smatrao da Priroda ima dva aspekta. Prvi je aktivni deterministicki dio i zapravo – Bog. Natura naturans ili mozda bi moglo da se prevede sa Prirodosna Priroda (priroda koja pravi prirodu). Drugi aspekt je gorepomenuta oprirodjena priroda, znaci svi rezultati koje vidimo u prirodi oko sebe, a koji su nastali aktivnim silama prirode, tj. determinizmom. Najsvjeziji primjer: ja sam takav, kakav sam. Sjednem u auto, idem nazad i zakacim retrovizorom u stub garaze. Sve vam je to Natura naturans. Natura naturata je kad vidite slomljeno ogledalo.

Imao je Spinoza jedno krace vrijeme intenzivnije kontakte (uglavnom prepiska, ali i jedna setnja u okolini Haga) sa jednim tipom koga valja odmah zaboraviti- Blijenberg. Mada….

Taj ip je prikazan kao tipican mediokritet. Filozofski mediokritet. Ali lijepo ilustruje kakvi smo svi mi zapravo mediokriteti! On je pokusao da serijom pisama-pitanja potakne Spinozu da mu posveti malo vise vremena i objasni, sto bi mi rekli, neke stvari. Spinoza je to uradio- jednom. Ono sto je zanimljivo za nas je sto kad citamo Blijenbergove dileme i razmisljanja, vidimo sebe! „Pa ovo bi i ja pitao“, prva je reakcija kada citamo. I, naravno, pitao je i ono „cuveno“ pitanje koje se svi cesto pitamo: ako je Bog prvi pokretac svega i kreator, a onda sve sto vidimo oko sebe samo nuzna posljedica, ima li onda Bog odgovodnost za grijeh?

Dok ovo pisem, slusam Bahove Goldbergove varijacije (serija malih klavirskih „komada“ koje je Goldberg dobio od Baha da bi vjezbao), pa inspirisan muzikom i njenim smislom, ponudicu vam Spinozin odgovor umjesto domaceg rada.

Bog je uzrok samo dobrog u stvarima (i pojavama), a zlo je samo uskracenjost ili manjkavost vise savrsenog stanja stvari sto je povezano sa nasim stvaranjem.

Sta je sad???

Prvo, sto bi rekli Svedjani, skocio sam u vodu iako ne znam plivati (oni kazu da sam usao u vodu koja mi je iznad glave): hocu da pisem o teoriji relativiteta?! Ej, ja skolovan kao lijecnik, obrazovan u Njutnovom koordinacionom sistemu…

E, bas to – koordinacioni sistem – to je dobar pocetak za ovu temu.

Lako je razumjeti da se neki objekat, mirovao ili se kretao, moze prikazati u jednostavnom koordinacionom sistemu: tu je (one dvije tacke, sjecate se, x i y), a moze i da se krece (vektor). Prema Njutnu sve moze da stane u 4-orodimenzionalni koordinacioni sistem: lijevo, desno u dubinu (tri dimenzije), plus – vrijeme. I super! Predmet (dogadjaj) se krece, zna mu se brzina, vidimo rezultat (gdje je)… E, ovo „vidimo“, je sledeca poenta.

Cuveni fenomen kvantne mehanike i teorije relativnosti – posmatrac. Posmatrac je u kvantnoj mehanici i aktivni ucesnik, ali evo ovdje u ovoj temi (teorija relativnosti), je pasivan i – posmatra. Ako sad jos definisemo koordinacioni sistem kao referentni okvir (okvir u kojem se ja, posmatrac nalazim), onda je jasno da dva posmatraca imaju dva razlicita referentna okvira. Popularno se kaze ugao, ali taj izraz ne treba ovdje ubacivati, jer je i onako mnogo uglova, sinusa, kosinusa…. I sad jos samo- sta je transformacija? Transformacija je prelazak iz jednog referentnoj okvira u drugi.

Prije Lorenca, Galileo je pokazao svoj sistem. U tom sistemu su se predmeti (pojave, dogadjaji) kretali ovozemaljskom brzinom, znaci manjom od brzine svjetlosti. Taj se sistem naziva Galilejeva transformacija. Isti je problem (dva posmatraca, prelazak/transformacija iz jednog okvira u drugi), ali su brzine male.

Da bi olaksao zivot Ajnstajnu, Lorenco je osmislio svoj sistem transformacije. I u njegovom sistemu dva posmatraca gledaju isti dogadjaj. U cemu su razlike?

Prvo, vec pomenuta brzina. Dalje, kod Galileja je ubrzanje isto (konstanta), a kod Lorenca, nije vec zavisi od brzine posmatraca. Kod Galileja, samo se jedan posmatrac krece i zato je vrijeme apsolutna vrijednost, dok se kod Lorenca oba kecu i vrijeme je relativno.

Ono sto malo nervira jeste da se za mene, kao amatera-posmatraca, u ovom teoretisanju izvlace kolosalni, sudbonosni zakljucci na bazi – algebre?! Koordinacioni sistem, dvije tacke, njihovi odnosi, brzine, kretanje, put, vrijeme – sve se da staviti u relativno jednostavne jednacine i onda prosta pravila algebre vam definisu zakljucke. Recimo u jednom momentu kod izvodjenja racuna u Lorencovoj transformaciji imate dio jednacine „c+v“ koji kaze da bi se brzina svjetlosti (c) trebala uvecati za brzinu v. A posto je to nemoguce, nemoguce je i sabrati c i v?! Ne znam, ali malo podsjeca na Spinozu i njegov pokusaj da cijelu filozofiju i posebno etiku objasni matematickim formulama.

Lorencom se bavio Fitcdzerald i njegovo objasnjenje tzv. kontrakcije dalo nam je novi vid transformacije koja sad nosi ime Lorenco-Fitcdzeraldova. O cemu se radi? Primjetili su da se prostorne dimenzije rigidnih tijela mijenjaju u Lorencovoj transformaciji. Fitcdzerald je ovo matematicki objasnio i dobio mjesto za svoje ime u eponimu. Sve polazi od fenomena da u Lorencovoj transformaciji simultanost nije vise apsolutna (dva posmatraca koji se krecu i relativnost vremena). I sad zamislite u koordinacionom sistemu pravougaonik (stap) koji ima svoje dimenzije kako u prvom, tako i u drugom referentnom okviru. Ali posto se krece, „jednostavnom“ matematikom se dobije da u drugom referentnom sistemu, stap izgleda uzi. Fenomen se zove kontrakcija i vi sad vec polako naslucujete kako su nastale sve one slike protoka vremena (cak i u filmovima) koje nam pokazuju objekte iskrivljene – sve do cuvene slike „Vrijeme“ koju je 1931. napravio S. Dali.

A sve je ovo – ovako, jer kaze algebra, a ona nas ne laze.