Sve ono sto ste procitali u tekstu slicnog naslova, moze lako da se shvati. Takva je klasicna fizika: opipljiva, vidljiva, pociva na mehanicistickim objasnjenjima. Mada sam ja kao ucenik mostarske Gimnazije na casovima Mense Durakovica imao problem vec na kosoj ravni… Fizika vam je kao bijeli kupus: kao dijete ga mrzite, a u mojim godinama – obozavate.
Nekome je palo na pamet da uzme paru kalcijumskih atoma i pogodi je laserskim snopom odredjene frekfencije. Mozete misliti?! Oni Jevreji sto su danima sjedili u citaonici aleksandrijske Biblioteke i pisali Stari zavjet bi rekli: hoce da se igra Boga. Udarac lasera uznemiri elektrone i kad se oni vrate u svoje stanje mirovanja, oslobodi se svjetlost I bude dakle svjetlo, mada fluorescentno. Svjetlo? Da, od svakog pogodjenog atoma, oslobode se dva fotona. Ali fotoni cudni, pa odlete svaki na svoju medjusobno suprostavljeno stranu. Kazu, moze da se mjeri, ali jedan drugi fenomen je ovdje bitan: u ponasanju ovih fotona na polarizacionom filteru postoji pravilo, ili koleracija. To znaci da se posmatranjem ponasanja jednog jasno i matematicki ubjedljivo, moze predvidjeti ponasanje drugog. Izmedju njih postoji dogovor (upletenost) i disciplina.
Sta „kvari“ ljepotu ovog fenomena? Kad vidite zalazak Sunca na rivi u Zadru, divite se fenomenu, jer je lijep, ali i jasan. Opipljiv, tu je pred vasim ocima, nema nikakvih zamisljanja, matematickih formula. E ovaj ovdje jednako lijep i fascinantan, mora da se zamisli i to kroz statistiku?! Nazalost nece drugi foton para uvijek i dosljedno raditi ono sto proizilazi iz ponasanja prvog. Postoji vjerovatnoca. Jasna, sigurna, konstantna, vise puta u eksperimentu potvrdjena, ali ipak – vjerovatnoca. Zato ne mozemo reci direktna uzrocna veza, vec korelacija. E sad, ima i nas razlicitih! Ima ljudi koji posjeduju inteligenciju koja im omogucava da osjete statisticka kretanja bas kao sto ja osjecam sta je 10 grama, a sta 200. Ja nisam medju njima i ja moram uvijek zastati nekih 10-ak minuta duze da dozivim to sto se hoce reci. Evo probajte, pa da gasim….
Vi i vas prijatelj ste dva fotona. Morate napustiti sobu na dvoje nasuprot postavljenih vrata. Tek kad izadjete dobicete jedno od tri moguca pitanja, a vi mozete dati samo dva razlicita odgovora. Nije kviz – mozete dati bilo koji odgovor, nema pogresnih odgovora. E sad ima ovdje neka statistika koja govori o 8 raznih mogucnosti. Jer sta se hoce pokazati ili odbaciti? To da se vas dvoje mozete prije napustanja sobe dogovoriti koje odgovore da date u svakoj pojedinacnoj situaciji, pa da se pokaze da ima izmedju vas neka veza (osim prijateljske). Jos moram napisati da pitanja nisu „isisana iz prsta“ vec, konkretno: 30?, 60? ili 90? I sad bi vec za statiskickim mozgom obdarene, trebala slika da se razbistri. Meni je i dalje tama…
Uglavnom, ako se pitanja na vratima razlikuju za 30 (30? i 60? ili 60? i 90?) vi i vas jaran imate sansu da u 3 od 4 pokusaja date isti odgovor. Razlika od 60 (30? i 90?), samo jednom od 4 pokusaja. Ja, malo se bistri i meni: pitanja sa 30-razlikom dolaze cesce…
Uglavnom, matematika kaze da vi i vas jaran nemate sansu da postignete korelaciju koju fotoni u svakom eksperimentu- pokusaju uspjevaju. Nema slucaja (slucajnost), ali ima „ono nesto“ sto je Ajnstajn nazvao „tajni faktori“ (malo je ovo tesko prevesti: Ajnstajn je koristio izraz „spooky“, a mi to kazemo „duh“ misleci na duhove koji nas plase- vidite dilemu), a zapravo je sustina upletenosti: fotoni se ponasaju kao blizanci sa predodredjenim ponasanjem koje je u jasnoj korelaciji.
Tako kad osvjetlite nesto ili dok piljite u ekran, sjetite se da se fotoni zezaju sa vama i rugaju se vasem neznanju.
Jugonostalgija 