Narnija- nema vise

U Crnoj Gori je mnogo lakse biti mrtav nego ziv. Ako si ziv (filozofsko pitanje, koje ne brine 90% gradjana, pa se sa strane gledano, cini da svi zive), tezak ti je svaki minut zivota, a kad umres- ima ko ce da brine!

Ziv(?). Zdrav? Pada kisa. Voda svuda okolo. Dva koraka, noge su mokre. Mrak. Ne radi rasvjeta, trotoari su sve samo ne ravni; svaki korak je rizik za saplitanjem ili – ne daj boze- pad. Auta su po trotoarima, jer na cestama idu dalje samo najagresivniji. Preticanje (”iz nepoznatih razloga presao na suprotnu stranu”) je prava mala cirkuska vjestina. Vjetar duva. Podize papir i kese. Kontejneri su prepuni, iz njih zaudara, a cuvaju ih psi sa tri noge…

Bolestan? E sad se jos bolje vidi kakvo je blazenstvo biti mrtav. O izabranom doktoru, vidi ranije tekstove. Lijek? Nema lijeka. Nema bez recepta, a recepta nema, jer nema doktora. Ima apoteka. A ona ne da lijek bez recepta… Nema veze: proliv? Odes u apoteku i prodaju ti lijek od francuske smokve. Zatvor? Dobices za nekoliko eura, lijek od italijanske sljive. Kasalj? Turski nar. Bolovi? Ruski melem. I ovo sad vec svi znaju: pozalis se komsiji da nisi bio sedmicama ’na stranu’ – uzmi talijansku sljivu, samouvjereno ce komsija. A tvoj izabrani doktor, pojma nema kroz sta ti prolazis (ili si zapeo vise sedmica). Primljen si u bolnicu. Uh! U prijemnoj ambulanti te odmah pitaju, sto si dosao (sic!) – a tebe donio komsiluk, jer u Hitnoj je samo vozac. Pusi. ”Sto si dosao? Nije ovo staracki dom??!” U redu, pomislis, znaci sad ce da rade oko mene. Nece: biti primljen u bolnicu znaci da lezis, lezis, lezis i onda te otpuste. Opet komsiluk mora da se skupi da te odnesu. Dali su ti lijek kojeg bolnica nema? Tj. dobio si ga ako si ga kupio. Moze da se refundira. Treba samo da skupus 10 raznih papira i predas u ’socijalno’. Jedan od 10 papira je potvrda bolnicke apoteke da nema taj lijek iako je jedan od 10 papira izjava doktora da ti je dao lijek kojeg nema, pa si ti morao…

I umres. Joooj rahata! Javis Lazarevom kuku i – sjednes iscrpljen. L. kuk dodje kod tebe po robu (odjeca za ukop), ode u bolnicu okupa te, obuce, smjesti u hladnjacu, rastrci se po selu sa osmrtnicama, vozi te, nosi te, kovceg, kapela, otvore grob, presloze, spuste te, zatvore. Ti dan poslije dodjes sa gotovinom od nekih 1500 eura jer nemaju ’ono’ za karticu. Dobijes racun (tu je i selotejp za osmrtnice) i sa njim treba refundirati u nekoj memljivoj kancelariji u penzionom kod jednako memljivog sluzbenika. Mrtvi je spasen, a ti – posto si filozofski jos ziv, donesi smrtovnicu iz MUP-a, kopiju licne karte, izvod iz…. . Polako! Moras prvo umrijeti da bi se opustio i odmorio.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s