Zdravstvo zapadnog Balkana, gdje politicari najvise vole da vode racuna o neprijateljima i svetom integritetu teritorije, predstavlja vrlo, vrlo specifican fenomen koji cak ni Felini ne bi mogao da filmski obradi.
Nevoljno, ali ipak, po zakonima prirode, nasao sam se u sred crnogorskog (bosanskog? srpskog?, hrvatskog?) zdravstva. Namjerno necu da tu drustvenu pojavu zovem zdravstveni sistem, jer se upravo o tome i radi: nema sistema. I kad nema sistema, jasno je, razumljivo je, ljudski je da svi elementi nepostojeceg lanca, samo psuju, mrzovoljni su i zale se na one do njih.
Dodjem jedno jutro, radnog dana u ustanovu u kojoj sam ucinio svoje prve korake kao doktor. Prije tacno 40 godina. Zgrada zjapi prazna, samo iz jedne sobe se cuje smijeh i zivahan razgovor. Otvorm vrata, bolje receno odgurnem – jer nisu bila zatvorena i suocim se sa 4-6 pogleda. Probam da u nekom od njih uhvatim makar malo neceg prijateljskog pa da se obratim samo u tom pravcu, a da ne setam svojim pogledima po svima. ‘Oces! Svi su neprijateljski. Predstavim se… „Morate sacekati dolje u cekaonici“. Odem dolje i cekam. Prodje sat vremena. Po zidovima slike iz 60-ih godina sa motivima Hercegnovog, mazuretkinja i hotela u Budvi. Fino je tada bilo u Budvi! Nigdje nikoga, a bazeni, hoteli, lezaljke, djelimicno popunjeni. Sve mirno, odise skladom i – odmorom. Na jednoj slici-tabli pise kucni red. U sobama (sa vise kreveta) odredice se starjesina sobe. Ako to njegovo zdravstveno stanje dozvoljava, starjesina je onaj koji ima najvisi cin i njega svi moraju slusati (pogadjate, rijec je o – bivsoj – vojnoj bolnici). Popnem se opet gore da vidim do kada i sta ja to cekam. E sad su u viziti. Sad sam se malo vise predstavio i cak pomenuo da sam „radio“ tu prije 40 godina (ok, ok, stazirao, ali ipak…). „Vi sigurno kao doktor znate da doktori prvo idu u vizitu, pa onda u ambulantu?“ Pa, ne znam: ovdje (dalje, mnogo dalje na Zapadu) imamo doktore i za vizitu i doktore za ambulantu, ali ok, sad znam sta cekam. I dodje hirurg. Pogleda (cuvene!) nalaze koje ja imam sa sobom, jer su naravno na papiru (da smo lomili ruke, imao bih i rtg snimak urolan ispod miske). E sad hajte vi kako bi se vi postavili: recimo ti automehanicar, dovedes auto kod drugog i ne slazes se sa njegovim planom. A nema neko trece mjesto gdje bi odveo auto. Nista, cutis, jer poznajes mentalitet i znas da bi polemika, diskusija, razmjena misljenja mogla da se slomi na bolesniku kad ti odes. I bude primljen bolesnik. Sestre vicu po hodnicima „nova zena, nepokretna“ „Ko je primio nepokretnu?“, urla sestra zabrinuta za ledja „koja joj pucaju“. I pucaju sigurno, ali ne od tezine najnovijeg bolesnika, vec o manjka kupovne moci. Posjete su samo sat vremena dnevno?! Soba podsjeca na sobu u ministarstvu pravde: tamni kvalitetni parket (od 50-ih godina), malo skripi, visok plafon, visoko i prozori uz plafon (??), 6 kreveta, ‘ladno. Prilikom svakog dolaska posjeta dobija papir u ruku na kojem pise sta treba kupiti, a to sto smo dosli bez toaletnog papira, vec nam je natrljano na nos. Od lijekova koje treba kupiti ja se sa 80% ne slazem, ali – sta ces? Nista. Cistacica udje u sobu i vidi manju fleku neke tecnosti na podu: „Ja majko moja, sta je ovo, e vala…“ – pa zove imenom sestru da sve odjekuje. Svi od portira do nacelnika bolnice se svojski trude da nam pokazu da smo uzasno neuvidjavni sto smo dosli i sto smo ih uznemirili. „Sta cete vi ovdje?“, citamo iz svake recenice ili izraza lica. Odem u sobu da razgovaram sa dezurnim doktorom. Na TV-u njegovoj sobi Grand prsti iz svega mozga. Jedva uspjevamo da razgovaramo. „Kolega, kako je u Svedskoj?“ I na kraju, vise je on saznao od mene, n’o ja od njega. Zasto su im sva vrata sa niskim stokom? Moras da se malo povijes da udjes. Valjda se tako 50-ih godina zamisljala borba protiv sirenja infekcija?
Kad dodjete sa uputom iz Doma zdravlja, morate prvo na recepciju da … se javite. Tamo vas doceka ‘decko’ sa IQ od 70-75 i od njega dobijete neki papir. Sa tim papirom idete u ambulantu. Tamo kad vam odobre prijem u bolnicu, morate nazad na recepciju da vam otvore istoriju bolesti, pa kad vam je otvore, nosite je ponovo u ambulantu. Nekoliko je ovdje fenomena simpaticno: izmedju svaka dva akta, cujete „Morate sacekati“. Pa onda „ko vas je poslao? Imate li licnu kartu? Imate li konvenciju?“, pa onda recepcija je od ambulante udaljena nekih 300 m… Pa kad sve zavrsite, tamo gdje se to predaje, nema nikoga….
E ali u cekaonici ambulante, kada se pregledali sve budvanske hotele, primjetite vrata koja vode napolje, na „donju stranu“. Vode … kao u Narniji u jedan sasvim drugi svijet. Nevjerovatno je koja je to razlika prije i poslije velikih bijelih, drvenih vrata koja skripe i jedva mogu da se potpuno zatvore. Iza vas ostaje uzas zdravstva, a ispred park, ograda, setaliste i – more. I bas kao i u Narniji, sve pocne sa okvirom vrata u kojem je magijski sadrzaj…
Znam tu sliku. Od prije 40 godina. Tada sam radio i na internom i na hirurgiji i pamtim da su te zgrade bile nesto najljepse sto zdravstvena ustanova moze da ponudi: pogled i miris mora, mediteranskog zelenila. A tada se tu i vojska sluzila, pa je sve bilo maksimalno cisto i uredno. I nisam ja jedini koji je ovo shvatio! Ovu bolnicu je lokalni mafijas sa tajnom adresom u Londonu kuipo i htio da pretvori u ekskluzivnu bolnicu za ljude sa dubokim dzepom. To bi bio raj u kojem bi bilo lijepo i raditi i lijeciti se, a i – umrijeti, ako treba. E, ali posvadjao se sa Ocem nacije i od toga ne bi nista. Propada. Pred zatvaranjem. No podovi su i dalje uribani, mada ovaj put ne od simpaticnih, stasitih vojnika, vec od urlajucih spremacica iz okolnih sela.
Drzava Crna Gora. Na putu kuci svratim u lijepi trzni centar sa prostranim parkingom. Sadrzaj Centra na kojem bi pozavidio svaki evropski trzni centar. Zavrsim posao i napustam parking. Na granici prema tzv. magistrali, opet Narnija – efekat: da bi se prikljucili na cestu morate slomiti auto prelazeci preko serije rupa i kanala. Pozdrav privatnome – dobro dosli na teren drzave.
Jugonostalgija 