Jesam li ja prva generacija ili su moja djeca, prva generacija? Mislim na iseljenistvo.
Ja bih volio da sam ja prva generacija, jer znam – osjecam! – da ta generacija uvijek izvuce najdeblji kraj. E zato bi volio da sam to ja, a ne moja djeca….
Deblji kraj???
Pogledajmo malo kako to izgleda u zemlji kojiu smo napustili, znaci tamo gdje svi imaju taj tanji kraj. Po definiciji. Jer su ostali….
U Crnoj Gori svaki gradjanin ima tzv. izabranog doktora. Kao i u vecini slucajeva (nije uvijek), ova birokratska fraza zvuci sjajno. Ulijeva povjerenje, grije oko srca. Ti i tvoj doktor ste nasli jedno drugog i sad ce tebi biti dobro.
Izabrani doktor kao i ostali doktori, „zivi“ u Domu zdravlja. To je zgrada koja ima vrata, prozore, krov, zidove, prostorije.., saltere. Vi – bolesnik – bili ste kod hirurga da vam obradi rane. Sto bi rekli nasi ljudi „zive rane“. Mora hirurg. Hirurg napise da sad treba patronaza iz Doma zdravlja da ide 10 dana i da previja rane. Napise nalog i da vam ga u ruke. Primjeticete odmah jednu od glavnih karakteristika zdravstva u Crnoj Gori: nema nikakvog uvezanog, umrezenog kompjuterskog sistema gdje svi ukljuceni u vase lijecenje vide istu sliku na ekranu. Vi ste sad u rukama sa tim papirom opet kod kuce nakon sto vas je „pola komsiluka“ jutros prenijelo do hirurga i sad vratilo kuci. Kao sto vidite, druga specificnost: nema nikakvog sanitetskog prevoza za nepokretne bolesnike: moraju sami, tj. komsiluk. I kako sad dodati taj nalog doktoru? Jer ako ga ona ne dobije u ruke (bukvalno!), nema nista od njenog naloga za patronaznu sluzbu. Ok, posaljete nekoga da ga preda. Na neki salter, recepciju. Preda? Kome? Pa, izabranom doktoru. Niko drugi nece (ne smije?) uzeti taj papir ni da je od g… Ili otrovan. E, ali danas doktorka ne radi. A sutra je njena kvota ispunjena. Mozete vi doci sutra, pa cete ga predati, ako neko – ne dodje. Ili umre u toku noci. A sta ako doktorka umre iste noci? Promijeniti izabranog? Uh, lakse vam je zavrsiti parnicu sve sa sudom i notarima. I njihovim apostilama.
Nepokretan bolesnik je poseban problem. Svuda, pa i u Crnoj Goru.
Treba im najcesce urinarni kateter. Kako ce vam pomoci vas izabrani doktor? Opisace vam kateter, a onda cete vi poslati nekoga do apoteke da ga kupi. Pelene kao alternativa? E za to se mora ici u bolnicu (45 km daleko) da vas vidi urolog koji ce vam dati nalog za pelene. Poslije tog prvog „strucnog“ naloga, moze vas izabrani da nastavi. E, ali termini kod urologa su popunjeni do januara….
Primjetite: nigdje nisam pisao o kvalitetu usluge, kvalitetu potrosnog materijala i izboru lijekova.
Eto to je samo majusni detalj unutar tog tanjeg kraja koji uzivaju sve geneacije koje su ostale u Jugoslaviji. Mi iz prve generacije, imamo deblji kraj…
I ja sam izabrani doktor nekome. On me nece? Samo sapne sestri i ja sam zavrsio. Iste sekunde se nadje drugi. Meni treba nesto da preda (mada je ovo naucna fantastika – nemaju oni sta da predaju, jer sve ide elektronskim putem)? Bilo ko ko zna gdje je moja stolica, uzme to i stavi mi na sto. Gotovo. Bolesniku treba potrosni materijal, lijekovi, bolovanje… Ja dobijem mesendzer poruku i posaljem sve to elektronski sto na apoteku sto na kucnu adresu. Vidite imate sisteme koji su dizajnirani da se sacuva od stresa onaj koji daje uslugu (iako je placen za to) ili da se sacuva od stresa onaj kojem je usluga potrebna (i najcesce ce imati vrlo tezak zivot bez te usluge). Zanimljivo da sto je zemlja nerazvijenija, to je davalac usluge bolje zasticen?! U oskudici resursa, naravno da ce se najprije namiriti oni koji su fizicki najblizi resursima. Pa i u avionu (gdje vlada oskudica svega!), kazu stjuardese ono cuveno: „Roditelji navucite masku prvo sebi, a onda i vasoj djeci“.
Jugonostalgija 