Kako???

Evo u c. 2 sata gledanja programa iz Srbije preko interneta, a sto znaci da ga je vidjelo 5% ljudi (evo ga odgovor?), ostajem zapanjen, frustriran, lud od zestine neodgovorenog pitanja: “ Zasto Srbija ima ljude kao sto su Micko Ljubicic, Dusan Miklja i Aleksa Djilas (skoro pa slucajan izbor sagovornika jedne internetske televizije), a u Parlamentu redom samo vulgarne mediokritete i idiote??? I naravno, za predsjednika, najopasnijeg od svih. Kako???

Prvo, uzmite samo novinara, knjizevnika, diplomatu Miklju. On je u 20 minuta razgovora rekao puno vaznih stvari, ali ono sto (mene) impresionira, rekao je to mirno, biranim rijecima, kao da se radi o simpozijumu o nekoj drzavi iz Polinezije. Ono sto mene frustrira jeste da on moze da kaze jednako ubjedljivo (za sve koji citaju, ali to se odnosi i na moje tekstove) ili cak, ubjedljivije od mene, a bez nerviranja, psovki, pretjerivanja, grubosti…? Sto su zapravo moje karakteristike. Zaista se osjecam pokunjeno, postidjeno. Razumijem ja da ima ljudi kojima je egzistencija ugrozena i onda se od njih ne moze ocekivati finesa u politickom dijalogu. Ali ni Miklja, ni ja nismo u toj grupi, pa ipak ja reagujem kao da zivim u Beogradu i vec sutra necu imati sta da jedem.

Ali, pustimo mene i moje frustracije!

Sistem u Srbiji je bolestan. Sistem koji kanalise rezultat: glasanje i onda dobijete Orlica za predsjednika Parlamenta, i dobijete sve one blago receno, cudne ljude, clanove Parlamenta, a A. Djilas i njemu slicni ostanu negdje na margini, dostupni samo nama 4-5% populacije da slusamo i – patimo. Da, sistem je bolestan. Sistem u najsirem smislu rijeci je napravio objektivnu stvarnost, ljude u njoj i gurnuo ih u neracionalne odluke (na glasanju). Lako je Kanadjanima, Svajcarcima ili Norvezanima da odu na glasanje i izaberu dobro!

I sad je lako! Imate dijagnozu: bolestan sistem. Pazite, ljudi nikad nisu krivi: oni su samo kao elektroni u magnetnom polju: neko drugi je postavio polove, odredio kuda je okrenut onaj Faradejev palac i sad elektroni jednostavno moraju tuda. Posao intelektualne elite je da uz put elektrona postavljaju otpornike, prigusivace, polarizatore…, jednom rijecju pokusaju da uticu na elektrone.

I kad imate dijagnozu vi imate dva problema: lijecenje i prevencija. Ovaj drugi, prevencija, trazi da razumijete uzroke i/ili citav put od uzroka do bolesti (tzv. patogeneza) i naravno mnogo je zanimljiviji problem (nego lijecenje), jer moze da pomogne u buducnosti mnogo vecem broju nego sto sada, ovaj trenutno, osteceni (koji treba lijeciti). Ali, recimo neku rijec i o lijecenju….

Nazalost, lijecenje u Srbiji (Hrvatskoj, Bosni, Makedoniji, Ukrajini….) je kao kad imate leukemiju, lijek idasanutlib i bolesnika koji ne moze da kupi ovaj lijek. Znaci, samo teoretisanje, tipa sta bi bilo, kad bi bilo… Ali, neka. Moze valjati. Znaci imajuci u vidu da vrijeme prolazi strasno brzo, ja bih kao prvi akt, povecao plate uciteljima i nastavnicima za 400%. Ok, ovi trenutni nastavnici bi to samo zloupotrebili, jer su tu, gdje su, zahvaljujuci sistemu koji je sustinski dio dijagnoze: znaci, pogresni! Ali sledece generacije ce biti sigurno bolje, jer ce poboljsan status privuci bolji (ako je najbolji) dio drustva da se bavi poslom prosvjete. Samo taj momenat, ‘svich’ (popularno, momentum) nam treba: nakon toga dolaze nove generacije ljudi, skolovanih na pravi naci i sa izgradjenim progresivnim vrijednostima (da objasnim na lak nacin: novoobrazovanima nece Ronaldo ili Baka Prase nista znaciti – imace ideal Spinoze i Mestrovica). Ne vjerujete? Sumnjate? Ok, pogledajte ovo: od poslednjeg rata je proslo 30-ak godina. Koliko je tu generacija novoskolovanih ljudi? Jedna? Dvije? A pogledajte srpski Parlament iz 1992 i ovaj danas. I? Vidjecete da se standard srozava progresivno:iz mandata u mandat, opada kvalitet za 100%. Nevjerovatno, ali – tako je. Zato je vazno poslusati nekada ljude koji pamte duze: oni imaju bolju perspektivu i osjecaj za vrijeme…. Izmedju dva velika rata, clan srpskog Parlamenta je bio Ivo Andric, a sada- Palma.

A prevencija, tj. razumjevanje uzroka…

Glavni uzrok je neprosvecenost ljudi. Nakon Prvog svjetskog rata, pokrenut je mukotrpni proces prelaska iz seljackog u gradjansko drustvo. Nije uspjelo: Karadjordjevici su zabrljali, pojavio se Hitler i splet okolnosti je zaustavio transformaciju Srbina od provincijalca do urbanog subjekta. Krace, ostao je – objekat. Nakon Drugog svjetskog rata, kada se ponovo pojavila sansa, upropastena je: dosli su primitivni vulgarni ucesnici Rata umjesto gradjana, skolovanih ljudi, ljudi sa humanistickim idejama. I zajahali su nas glasace, objekte. I tako 60 godina! Svi oni mali, ljudski mehanizmi koji se koriste za prolazak kroz zivot, bili su naopaki i pogresni. Umjesto da postoji volja, zelja, solidarnost, zajednicki cilj (ja, ja, Kant!), njegovane su sumske, vulgarne ideje iz dzungle. Opstanak i varanje vlasti, bili su koordinacioni sistem u kojem se nas glasac razvijao i trenirao.

Dalje je jasno: glasac ne zna bolje. Glasa za Vucica, a o A. Djilasu nije ni cuo. Kraj.