8. mart 1992. Mi presrecni roditelji, cerka samo sedmicu dana stara…

Prvo jedna ispravka. Sest dana ranije, 2. marta, grupa je pokusala da odrzi koncert, ali nije im bilo dozvoljeno, pa su uzeli kamion. Tada je moja cerka bila tek izasla iz Narodnog fronta…

Kako sad (8. mart) ici dolje prema Beogradjanki??? A trebalo je! Trebalo ju je staviti u kolica, sedmicu dana staru, ukrcati se u trolu br. 41 i pravac grad. Pa kad ova stane na pocetku uzbrdice Miloseve ulice, ako joj ranije nije spala trola, trebalo je izaci. Ne prelaziti ulicu! Nikako. I opasno i pogresno. Odmah iza kultnog SKC-a, okrenuti desno, ka Slaviji i odmah tu, malo prije Pozorista… Kamion. Zeleni. Mercedes, registarskih tablica: BG 213-299.

Tu se stvarala istorija. Tu je bio koncert na brzinu sklepane grupe koja se zvala Rim-tu-ti-tuki (neka stariji objasne mladjima sta znaci ime grupe). To je bila grupa formirana kao izraz antiratnog protesta, protesta protiv najnovijeg zamaha regrutacije koji je isao Beogradom, Srbijom. Regrutacije da bi se mladici i stariji muskarci poslali na klanicu u Hrvatsku, Bosnu…. Grupa je nastala od Ekatarine Velike („Gile“ ili Srdjan Gojkovic), Milan Mladenovic*, Cane, tj. Zoran Kostic (Partibrejkersi) , Svaba, Cajke, Anton i Jovec.

Ima puno muzickih manifestacija koje su bile istorijske. Hja, po cemu? Ucesce na jednom mjestu Dzoplinove, Hendriksa i Kokera (Vudstok)? Da, vazno je. Bitlsi na krovu? Zadnji koncert? Ok, istorijski… Ali, halo…! Koncert grupe Rimtutituki na kamionu ispred SKC, koncert koji je prenosen preko najbolje svjetske radio stanice (B92- titulu su drzali jos samo nekoliko godina, poslije su se ugusili u vlastitom izmetu). Taj koncert, ta poruka (Slusaj vamo) bio je poslednji pokusaj da se zaustavi zlocin nad Jugoslavijom, zlocin koji je porodio bezbroj manjih ili vecih sub-zlocina, ukljucujuci i zrtve i razaranje i – kriminal narednih decenija u svim novim drzavicama. Vise volim tebe mladu, nego pusku da mi dadu…

Zamislimo sad da je ta gradjanska, urbana snaga pobijedila i da je uspjela da cijelu Srbiju osvoji kao sto je osvojila mene. Zamislimo da 5 godina kasnije niko ne bi htio da se ukrca u Miloseviceve autobuse i da ide u Beograd na tzv. kontramitinge. Naravno, tada ne bi bilo ni mitinga, a ne kontramitinga. Tada bi splasnule sile i u Bosni i u Hrvatskoj, sile koje su se nastale, ojacale i odrzavale se u zivotu samo zahvaljujuci toj razornoj sili koja je izasla na scenu na poslednjem saveznom kongresu komunista. Milosevic bi se ugasio. Ugasio bi se i Tudjman. Nikada ne bi bilo Srebrenice, ni kosovske avanture. A mozda ni Putin ne bi danas opravdavao svoje pshoze podsejacanjem na ratove u Jogoslaviji?

Mislim, mogu Bitlsi sve skakati sa krova na krov, tesko da ce ikada postici istorijski znacaj ovog zelenog Mercedesa, na cijim „ledjima“ je bila reklama njemackog piva: mir, brate, mir.

*Kad u Podgorici predjete Moracu i dodjete na desnu obalu (zapad), krenete prema sjeveru, prema Pravnom fakultetu, Policiji, Bulevarom J. Tomasevica…. odjednom na raskrsnici sa 13-a jula, vidite ogromni mural na bocnoj fasadi jedne stambene zgrade: Milan Mladenovic uz jedan citat iz njegove poezije. Snaga tog urbanog trubadura, njegov gradjanski profil, bio je dovoljno jak cak i za Podgoricu. Milan je umro u novembru samo dvije godine poslije ovog ovdje opisanog istorijskog dogadjaja u 36. godini. Ne moram ni da posebno pominjem da ako si umjetnik i ako zelis da budes neko, zaista, iskreno, neko ko ce biti vjecno upamcen, moras, nazalost umrijeti izmedju 35. i 39. godine. Dzaba sve.

Ali fenomen je isti!

Uzmite mene i Mesica. Imate sigurno odmah predstavu o skali, razmeri?

Davne 1980. godine na poslednjoj godini studija, generacija koja izlazi sa studija, dobija fakultetski disko klub, poznati i popularni Kuk, na koriscenje. Od prihoda se finansira ekskurzija. Nije to bilo malo! U maju sledece godine pun avion samo apsolvenata Medicine, pravac Spanija, Kosta del Sol, sedmicu dana. Ljoret de Mar, posjete Barseloni, koridi, pun pansion, flamengo…

I mene izabralo u Odbor koji nadzire rad kluba: menadzment, sto bi se reklo. A evo, bas sad dok naviru sjecanja i na klub i na Spaniju, pitam se ko je radio sa parama? Stvarno se ne sjecam, a volio bi znati ko je radio ”sa kasom”? A sjecam se teskog mirisa kad se udje u prazan klub prije otvaranja ili poslije zatvaranja, pa guranja gajbi po betonu do sanka, pa jedne posjete ”bratskog” fakulteta iz Beograda… Dozvolite mi da pustim sjecanjima na volju. Tih su dana Idoli pustili plocu sa Maljciki. Mene je kao ranog kriticara komunizma, pjesma osvojila i te veceri, sitnih sati uz obilje piva, dok su se Maljcici beskonacno ponavljali, igrali su Beogradjani i ”Sarajlije” zajedno u ’vozu’, a ja sam se ljubio sa svim gostima cestitajuci na pjesmi. Morali bi razumjeti da su samo rijetki (ja) te godine razumjeli da je vrijeme da se razidjemo i od komunizma i od Titoizma i da u Beogradu, makar u „krugu dvojke“ postoji intelektualna snaga da porodi ovakvu pjesmu. Ja sam to cijenio. Jedanaest godina kasnije ce se iz iste sredine pojaviti i „Slusaj vamo“ (Ako ne mogu da letim, ja necu ni da puzim, jer kada puzima, ja ne mogu da…), Rim-tu-ti-tuki. Ah, odoh daleko.

E, ali pojavise se u neka doba kriticki glasovi iz generacije i dobili smo obavjest da moramo da polozimo racune. Kako ide posao? Gdje su pare? Ja sam tada ostalim clanovima menadzmenta rekao, „zaspite ih brojevima, sto vise brojeva da im se zamanta u glavi“. Na skupu, sjecam se, stajao sam dolje kod katedre, a negdje gore, sa vrha amfiteatra, stiglo je to pitanje. Dalje mi je sve crno. Ne sjecam se. Potisnuo, valjda.

Svi pamtite Mesica. Pola sirov, pola ugladjen, pola partizan, pola salonski tip. Ali, ostao je utisak – nema dlake na jeziku. Ako nista, ono zbog toga simpatican sirem krugu publike.

A znate li vi da je odigrao jednu od glavnih uloga (sa Racanom- jos jedan partizan!, Lilicem, Josipovicem, Kosor…) u pljacki INE?

INA je prodata Madjarima za 10-ti dio svoje vrijednosti. Jer ne radi se samo o INI u Hrvatskoj! INA je dobila koncesije za 4 busotine u Siriji i npr, za razliku od Madjara koji su takodje tu busili, sva 4 nalazista su bila izuzetno bogata naftom. Sve je to dobio novi vlasnik! I ko bi danas mogao da povjeruje da ce Mesic uzeo ogromne novce?

O kojem je ovdje fenomenu rijec? Fenomenu zajednickom i meni i Mesicu, mada je jasna razlika i u redu velicine, a i u vrsti nadoknade…

Radi se o snaznom osjecaju da vas drustvo podcjenjuje. Vi obavljate neku funkciju, a drustvo vas nagradjuje daleko manje od onoga sto vi sami sebi zamislite. I taj osjecaj je toliko jak, da covjek cak moze i da oprosti (tesko!) kradju, jer to nije kradja nego pravicna nadoknada. Covjek moze da razumije da „povrijedjeni“ nije zapravo ni krenuo da se obogati, vec da samo namiri sebi ono sto mu pripada. A to da mu nesto ekstra pripada, vjerujem (dozivio sam) da je strasno jako. Skoro pa bi se moglo porediti sa ubistvom iz strasti, sto se – poznato je – mnogo lakse kaznjava, nego hladokrvno, planirano ubistvo.

Ja sam u ovoj prici osjetio prezir prema grupi koja se usudila da dovede u pitanje castnost moga rada. Moja nadokanada za tu neravnotezu izmedju ocekivanog i dobijenog je bila iskazana agresija prema toj grupi. Mrznja i nadmoc. A to je zapravo kao i pare: isti osjecaj, zar ne?

Prva premisa: demokratija nije ono sto vecina misli (da je demokratija).

Druga premisa, to sto vecina podrazumjeva pod demokratijom, treba na sve nacine kritikovati i izlagati ruglu.

Znaci, da bi se demokratija spasila, moramo poloziti sve sto imamo u prvu premisu….Prva premisa se mora braniti i odbraniti.

Ali, dajte da se prvo pozabavimo drugom premisom.

Srbija i Svedska.

Srbija je diktatura, znaci toliko daleko od demokraije, koliko se samo moze zamisliti. Zasto? Eh, zasto… Ali, da ponovimo (a valjace i za odbranu prve premise!).

Srbija je diktatura, jer jedan covjek odlucuje o svemu, od strategijskih drzavnih poslova, preko penzija, do pitanja rupa na asfaltnom putu do Jajinaca. Srbija je diktatura, jer nema medija koji ce ovo pomenuti i pribliziti citaocima/gledaocima na prostoru/ frekfenciji cijele zemlje. Ovo je dostupno samo nekolicinji procenata koji prate npr. N1, Drazu Petrovica ili Kesica (ako se vise ikad vrati??). Preko 90% konzumenata medija imaju samo jedan izvor ili – sto je gore, mnogo izvora, ali svi su sa identicnom uredjivackom politikom. I Srbija je diktatura, jer su i policija i sudstvo pod kontrolom jednog covjeka, znaci nedostupni obicnom gradjaninu u Lebanu, Leskovcu, ali i Vracaru (Lebane i Leskovac i ne traze pomoc, jer imaju uskladjene informacije). Cinizam tog „jednog covjeka“ (diktator) je ovim jos bolniji i sa jos tezim posljedicama. On objasnjava da na medijskom nebu Srbije ima (zaista!) bezbroj medija, ali zanemaruje cinjenicu da je dostupnost dramaticno povecana u korist rezimskih medija, dok ostali, oni koji kritikuju vlast, imaju uticaj kao otprilike novina Pas i Konj iz filma Noting Hil (Dz. Roberts, Hju Grant). On mirno objasnjava da ce se „ekscesi“ opozicije (rezirani) procesirati u „nadleznim tijelima“ iako zna da ce se ovi prije izricanja presude konsultovati sa njim.

I ovo je dovoljno za diktaturu ili, odsustvo demokratije. Jer, podsjeticu po ko zna koji put, ne radi se o Dancima koji bi se nekako snasli i bez drzave, vec o Srbima: los nivo pismenosti, los nivo obrazovanosti, patrijahalno vaspitanje…

Ok, nije neki problem objasniti da je Srbija daleko od demokratije kao SSSR od liberalne ekonomije. Ali Svedska? Kakve ona ima veze sa Srbijom u ovom kontekstu?

Ako za trenutak, zanemarimo slobodno sudstvo i koncetrisemo se samo na medije…. A ovo je vise nego dovoljno! Demokratija je nacin razmisljanja koji vam se usadjuje i kroz slobodu medija i kroz iskustvo o slobodnom pravosudju, ali radi se o jako razlicitima dinamikama. Vi sticete utisak o demokratiji kroz uticaj medija svakodnevno, vise puta u toku dana, a sudstvo? Sudstvo jr sporo. Dva sudstka procesa u toku godine iz kojih naslucujete da su sudije reagovale slobodno. Naslucujete- detalje ne znate. Ali, ok: najcesce budu krivi i budu osudjeni oni za koje i vasa logika kaze da treba da budu (osudjeni). Ali, ponavljam, mediji svakodnevno izvjestavanjem grade u vama osjecaj da zivite u slobodnoj zemlji.

Znate ono kad u Rusiji, Bjelorusiji ili S. Koreji, 96% glasa za pobjednika? Ne vjerujete. S pravo. Znate ono kada u Srbiji svi mediji koji pokrivaju 99% gradjana govore isto. Cak istim rijecima. Ne vjerujete im. S pravom. E sad u Svedskoj 100% medija – nisu dozvolili ni jednom mediju! – se bori, grubo, agresivno, bez pauze, da se Svedskoj omoguci ulazak u NATO. Tolika harmonija, svih medija, moguca je samo u diktaturi ili tzv. demokratiji koja ima neki „organ“ (prema Kantu) koji ce naci nacina da instruise sve medije da izvijesti na identican nacin. To nije neki formalni organ (u Srbiji diktator), ne ovdje to moze biti neki covjek iz sjenke, ali blizak vrhu administracije…..

Covjek????

Dozvoljavam da ni njega (nje, ipak smo u Svedskoj, ovdje su zene ravnopravne) nema. Dozvoljavam da je kantovska svijest (o visem cilju) toliko prozela bice svedskog covjeka da je dovoljna samo jedna rijec, jedan mig, jedan signal, pa da svi misle kao jedan. Eto ne mora biti nikakva instrukcija sa vrha; svaki redaktor pojedinicnog medija ce sam, samoinicijativno, odabrati Kanta i krenuti harmonicno u svijetlu buducnost.

Da, nema pritisaka sa vrha. Ima pritisak iznutra iz svakog od nas pojedinacno. Pritisak koji su nam ranije, kroz 300 godina ugradili podsjecajuci nas na Kantovu idelogiju. Kao dresura. Poslije je dovoljno samo kliknuti palcem o 3. prst i doberman jurne….

Ima li razlike (Srbija vs Svedska)? Nema. Ovdje (Svedska) „diktatura“ je ugradjena polako kroz 300 godina, a tamo (Srbija) vulgarno, „od juce“. Efekat je isti: svi dobijamo identicnu sliku svijeta.

Prva premisa.

Ovo o cemu sam pisao do sada, nije demokratija. To je drzavna politika. I kod drzavne politike, sve se drzave koriste manje ili vise zamagljenim metodama pritiska. Manje ili vise, aludira na stepen emancipacije gradjanina, pa kad si tanak, manje, a vise je kad si malo jaci kao gradjanin. Ali, pritisak. Sta je onda, do djavola demokratija? Demokratija je kad se sidje na nivo svakodnevnice. Kad ti (ja, on, bilo ko) mozemo da se vrlo efikasno zastitimo od drzave, firme, vlasti, tijela, uprava…. kako smo to sve vec zvali u Jugoslalviji (Srbiji). Recimo vi i Vodovod. Vi i Posta. Vi i isporucilac TV signala. Kolike su vam sanse da dodjete do svojih para (uvijek se o tome radi!) u Srbiji protiv ovih….? Nula. U Svedskoj? Bez problema (ako ste u pravu, naravno). E, to je demokratija. Ako vas policajac prebije. Kako se to razrijesi u Srbiji? Samljevenim ponosom i samopuzdanjem ili zatvorom (ako uzmete stvar u svoje ruke i upucate ga). U Svedskoj? Dobijete odstetu od koje mozete zivjeti 2 godine… To ja zovem demokratijom.I ako imam ovu demokratiju, sta me briga da li Svedska isporucuje topove Kataru???

Pet velikih tema koje su obiljezile mojih poslednjih 20 godina, a nadam se da ce biti i narednih 20….

Klasicna muzika, Jevreji, Istorija (Evropa i posebno, Balkan od prvih zapisa do Balkanskih ratova), filozofija (slobodna volja) i kvantna mehanika. Tesko bi bilo rangirati, napraviti listu, ali jedna od njih se izdvaja. Kvantna mehanika (QM). Zasto? Zato sto su ove druge, zavrsene: citajuci, proucavajuci, stigao sam do kraja (makar prema mojih zahtjevima i potrebama), dok QM i dalje izmice, bjezi i imam osjecaj kao da jos nisam ni poceo. Super! Ima sta da se radi u penziji.

Sa malim izuzetkom istorije Balkana koja je jednako fluidna i izmice kao voda u saci, sve ostale je lako pronaci literaturu i krenuti. Jer pronaci literaturu je najvaznije! Cemu vjerovati? Kome se predati kao tabula rasa i upijati informacije. Kad su me upisali u 10. osnovnu („14. februar“) na Aveniji, dobio sam sto me dopalo. Nisam mogao da biram. Zara Barbaric me je ucio istoriju, a Ivica Vidovic slova. Staru gimnaziju sam birao i osjecam i dan danas prednosti tog izbora. Fakultet, opet – van moje moci. I tako dalje. E zato literaturu treba pazljivo birati, jer moze da se debelo pogrijesi. O klasicnoj muzici, o Jevrejima, filozofiju – lako. Istorija Balkana? Uh, vrlo, vrlo tesko. Istorija Balkana se stalno mijenja?!Ja sam Jugoslaven i meni odmah zaparaju usi i oci knjige koje pisu moderni istoricari sa ciljem da se ubrza sticanje identiteta novih/starih naroda i nacija. Ovaj proces, zapravo – tehnologija je toliko mucan da to predstavlja veliki izazov. Najvise mi je pomogao micigenski profesor JA Fine koji je napisao tri knjige o Bosni i Hercegovini i u njima sam se osjecao vrlo komotno i bezbjedno. Kasnije sam cuo da je mucenik dobio izliv krvi u mozak – boga pitaj je li ziv? Jednom sam mu nesto pisao, ali nije nikada odgovorio….

E, isto je i sa kvantnom mehanikom. Bas onih dana (1900) kad je lord Kelvin, britanski fizicaj uzviknuo: „Nema vise sta da se otkriva, samo jos par detalja“, krenula je gotovo revolucija na planu fizike. Atom, talas, cestica, kvant… Nazalost QT je matematika fizike. QT nije fizika, vec matematicki model. Model koji manje ili vise dobro, moze da se provjeri eksperimentom i – kraj. Niko nije vidio, niko ne moze da osjeti, samo da zamislja. Bezbroj autora pocinje sa bezbroj raznih strana, ali jedno im je svima zajednicko: niko nece da to lijepo objasni. Ili ja jos nisam nasao pravi izvor…?

A mozda sam ja malo naivan? Mozda meni nije ni dato da razumijem QT? Za QT treba poslije giumnazije otici na fakultet gdje su matematika, fizika i tehnika glavni predmeti i onda polako. E bas to je za mene izazov! Meni nece biti tesko da krenem od pocetka. Od matematike Bojane Mavar.

Kako bi ja napisao knjigu o osnovama QT?

Energija. Onda bi odmah objasnio sta je energija, sta entropija i koje su vrste energije. Pa kretanje energije. Do QT su smatrali da energija ide kao kontinuum. Ne ide. Ide u paketima (kvanta). Ide kao talas? Ili kao cestica. Pa onda fino objasnis sta je talas, a sta je atom. Elektron, foton. Pa opet podsjetis citaoca sta je talas. Garniras sa Ajnstajnom i njegovom Nobolovom nagradom (za foton). E a kad se dohvatis talasa, moras objasniti formule: od de Brolija do Sredera. Pa onda tu „malo“ zastanes i objasnis stanje, vektor, kompleksne i imaginarne brojeve… Recimo zasto je grupa talijanskih matematicara uopste „izmislila“ kompleksne brojeve kraje 19. vijeka?? Sto ce nam oni??? Sa trece strane bi se problemu prislo kroz osnove statistike: predvidjanje, sansa, slucaj, uzrok, posljedica. Jer dovoljno je reci da mozemo uraditi eksperiment u okvirima klasicne fizike ili u svijetu predvidjanja kvantne mehanike.

I tu je problem! Dok smo svi prije ili kasnije dozivjeli zakone klasicne fizike (pad sa bicikla), dotle je svijet kvantne mehanike samo matematicki izraz eksperimentatorovog plana. I vazno je naglasiti, svijet, jer to nije ovaj svijet. Ili jeste? Nevjerovatno je uzbudljiva ideja da dok govorimo o materiji vecoj od atoma, govorimo o ovom, nasem svijetu, gdje vaze zakoni koje je definisao Njutn. Vazi tvrdi determinizam, pa iako sto rece jos Spinoza, iako nemamo objasnjenje za sve, znamo da iza svake pojave stoji uzrok. Ali, ako sidjemo na nivo unutar atoma, nestaje determinizam i sve postaje stokhasticno (slucajno). To znaci da mozemo da razumijemo samo ako se naoruzamo mocnim predvidjanjem (statistika). Ajnstajn se nije slagao („Ne vjerujem da Bog koristi kocku“) i ostao je dosljedan Spinozi: ne razumijemo, ali mora biti objasnjenje. Tu je sad onaj „nesporazum“ koji me je uveo o tajne QT: Belova teorija nejednakosti. Podsjeticu samo kratko: ako postoji determinizam („Sakriveni/hidden faktori“ , opet Ajnstajn) bice jednakost na jednacini izmedju lijeve i desne strane. Jednacina „objasnjava“ tzv. Misaoni eksperiment koji analizira dva elektrona sa razlicitim spinovima (razumijete vec da bi ja u svojoj knjizi, odmah objasnio sta je spin, a ne da citalac mora na Vikipediju). I onda ako zaista ima sakrivenih sila, korelacija ce biti 100%-tna. A nije. I onda ide matematika sve sa „psiovima“ (grcko slovo psi). Znaci nejednakost, odnosno nema nista skriveno, vec samo – upleteno.

A tek moj „prijatelj“ (ja, unuk je moj „prijatelj“) Hejzenberg i njegovi principi nesigurnosti??! Kad gledate jedan atom vi ne mozete sa 100% sigurnoscu znati gdje su mu elektroni. Ili To sto posmatramo, nije priroda sama po sebi, vec priroda izlozena nasem nacinu posmatranja (posmatrac mijenja objekat posmatranja posmatranjem).

Na ovom fantasticnom putu, naici ce i cuvena Srederova macka i dilema: mrtva, nije mrtva ili u sto vrijeme i mrtva i ziva?

Kako se da zakljuciti, ima sta da se radi u penziji. Knjige su nabavljene i polako.

Polako, polako, nisam jos umro. Sacuvaj me Boze, jos manje, da sam vidio Tita?! Ta nisam Pinki.

Ali, ako sve procitate, vidjecete da naslov nije bas… bez veze.

Ljudi umiru. Ponovo brza, neplanirana posjeta bivsoj nam drzavi. Za razliku od mojih, sada je bio red na gradjansku sahranu. Gradsko groblje, citav niz kapela, veliki turnover i plato prepun ljudi. A zima! A duva. Zaboravio rukavice, a valja se rukovati. Mnogo puta.

Tehnika je kao i u mojem dijelu drzave: u kapeli je izlozen lijes, zenski dio rodbine stoji (!) okolo, a mi „muski“ napolju, docekujemo ili bolje receno, ispracamo posjetioce. I mi stojimo, mada ima klupa… Cetiri sata, isto kao i kad su moji roditelji sahranjivani. Sad me mogu postaviti u bilo koji red na bilo kojem aerodromu na svijetu – ne znaju oni koliko ja dugo mogu stajati. Kako mi je u krstima, samo ja znam. I tacno u 10, kada skoro jos nikoga nije bilo, bivsi premijer drzave. Sa zenom. Protrcase. Zaboravih reci jedno iz familije je vazna i cijenjena licnost u drzavi i ako je bilo 300 ljudi, 250 je doslo zbog nje. Pa i bivsi premijer. Tristo rukovanja (zapravo mnogo vise, ali o tome kasnije). Desna saka malo boli, mada vecina pruza ruku sto bi rekao Krleza kao mrtvu ribu. Ali ima ih sto dobro stisnu, ima ih sto cijelom rukom prvo uhvate zalet od 10-12 cm unazad i onda ulete u tvoju saku. Najgora varijanta je serija ljudi sa kojima se treba rukovati, a neke sake su debele. Ne stizes da se oslobodis od te sake sa debelim prstima, a vec vidis nova se pruza prema tebi. Neko gleda u stranu, neko ravno u oci, a neko se prvo namjesti da bi te strijelio ocima. Srecom, neki promil zaboravi na nas ispred kapele i – ode.

Serija kapela i svaka zauzeta. Dolaze ljudi: muskarac grabi naprijed, ostrim vojnickim korakom. A zena pritrcava. I jedni i drugi su uzeli najbolje cipele sto imaju, pa se osjeca malo – patnje, ali neka, tako treba: cijela struktura dogadjaja je prozeta ideologijom da i mi sto smo „pretekli“ moramo malo da propatimo (da bi umrlom bilo lakse?!). Najvise pate zene u novim stiklama. I kad muskarac nadje pravu kapelu, udje unutra, obidje i kad izadje, mi muski smo na redu. Ostali iz grupe prate. E sad postoji stari lokalni obicaj da kad se poklonis svojem, obidjes i sve ostale. Ne postuje srecom svako, ali dosta njih… I zato se broj rukovanja multiplicira. Ali ovi „ekstra“ ne nanose bol desnoj saci – oni je malte ne samo kratko posude, onako mlohavu i hladnu. U susjednoj kapeli umro je neko sa snazno ukorijenjenom vjerom u Boga i Crkvu. Njemu ce uskoro doci i pop da otpjeva opijelo. Njemu ce uskoro doci i visoko kotirani opozicioni politicar (u ovom dijeli svijeta, vlast i opozicija imaju razlicite crkve), pa posto je on od obicaja (cus!) , morao sam i sa njim da se rukujem (mada se politicki ne slazem se sa njim!). Ispred tog „religioznog“ grupa zena koja place, a jedna starija posebno ocajava. Taj sto je umro bjese 47-o, pa posto nije bas u cvijetu, nekako mi njeno tugovanje bi prenaglaseno. Ali, ali da ne grijesim dusu – nije on bio mnogo stariji od mene!?

A ja, zadnji u redu, gledam okolo, sta cu. Sve vidim, analiziram. I onda sto bi rekli Svedjani „hojdpunkt“ (kulminacija): tacno u podne stize aktuelni predsjednik drzave pracen porodicom i manjom grupom ljudi (ne djeluju kao cuvari!). On u svom prilazenju nema lokalnu mustru strukture kolone (musko, pa metar, pa ostali) vec dolazi kao dio grupe. Ravnopravan. I pravac kod nas (znali smo mi da ce on doc’). Iako nisam mogao bas da bagatelisem trenutak, vec sam i sam bio koncentrisan na scenu, nisam mogao a da ne primjetim onu ucviljenu zenu: stade kao gromom pogodjena, prestane plakati i samo prati Predsjednika: „Gdje ce??? Kod kojih??? Tamo???“ A Predsjednik je takodje od obicaja: nakon nas, prosao je i ostale, tako da je gospodja mogla mirno da nastavi sa oplakivanjem. Nije mi se ucinio onako grandioznim kao sa televizije. Obicni, postariji gospodin, nekako mlohavog lica, valjda nepripremljen kao za kamere? Zena nosi neku tasno, na kojoj bi joj i sam Luj Vuton pozavidio. Ne znam zna li je svaki put pravilno otvoriti? Da smo u Americi, bio bi siguran da je to onaj kovceg sa komandama za nuklearno oruzje, samo sto je u koznom povezu, luksuzan da Rusi ne posumnjaju.

Dva je. Mali metez oko organizovanja kolone, ali momci u radnoj odjeci sa tirakama imaju punu kontrolu nad nama. Jedan od njih nesiguran na nogama, crvenoga nosa, kad je sam, stalno se nesto smjesi, on vodi cijelu organizaciju. I dodjemo do grobnice. Grobnica je kao manja tvrdjava: sprijeda impresivna, ima veliki prostr da se polozi cvijece i vijenci, a odzada je nekako … ranjiva. Iskopana velika rupa u zemlji i u zidu rupe, nova rupa koja ide u prostor ispod grobnice. Vjecno prebivaliste (ili boraviste, nikad nisam naucio razliku). I prema lokalnim obicajima, morali smo na vjetru, ispucalih ruku, posmatrati jednu manju predstavu cetvorice momaka u radnim odijelima. Onaj „glavni“ nije bio, nesiguran je na nogama…. Ovi su manevrisali (pre)teskim kovcegom, krecuci se izmedju ostalih grobnica, pazeci da i sami ne upadnu (svaki prosjecni reziser sa nasih prostora, imajuci ovu pricu kao scenario, sigurno bi natjerao nekog od njih da upadne). Dva debela konopa i ode kovceg u bocnu rupu… Onda nekom kamenom plocom to zatvorise, pa drveni klinovima ucvrstise, pa malterom, bukvalno betonirase. Nema racionalnog objasnjenja – to znamo mi doktori najbolje, ali valjda je dio neke stare tradicije? I onda zemlja. E to je vec klasicna slika vidjena bezbroj puta: 4 grobara lopatama nasipaju i onda udaraju pljosnatim dijelom lopate. Da utvrde.

Platforma grobnice prekrivena cvijecem u vrijdnosti… 2000 EUR. Vjetar, ne prestaje i za manje od 10 minuta, veci dio je raznesen, a tek kad mi odosmo? Zluradi jezici su komentarisali da radnici bezbrojnih okolnih cvecara samo cekaju da porodica ode….

Ha! Zvuci skoro nadrealno: ja, Srbin („Mrsko, tursko“), a sad i Svedjanin – pa — volim Tursku????!A, oni nam ne daju u NATO??

Ali, posto ja mislim svojom, a ne kolektivnom glavom – iako ovu poslednju razumijem – ja – volim Tursku.

Evo, jutros sam iz Stambola (ovako kazu svi i Turci i Iracani i…, a samo mi- cistunci- hocemo da zadrzimo cijelo ime: Istanbul). Sat zvoni u 0445 u hotelu Zeleni Park, duboko u Aziji. Ja, duboko, ne znaci da je u …. Japanu, ali za nas koji smo sletjeli na istanbulski „havalimani“ (zracna luka), kad nas autobus odvede 60 min daleko od „havalimani“, to je onda – duboko. Hotel lijep, cist, svijez, otvorio ga neke godine Erdogan (eno slike na recepciji). Na recepciji nekoliko mladih i jedan stariji sto nosi naocale na vr’ nosa tako da ima neki autoritet. E, ali kad u taj hotel dva autobusa iskrcaju 120 ljudi koji imaju arapske, iracke, kuvajtske, turske pasose, onda vam je lako zamisliti na recepciji – guzvu.

Nego da vam opisem scenu…

Tog ponedeljka, 6. februara, Tursku je pogodio uzasan zemljotres. Jug Turske. Istanbul? Nista. Ali u Istanbulu strahoviti nevrijeme sa snijegom, vjetrom, cudima.I 170 letova sa istanbulskog „havalimani“-ja bude otkazano. Lako je zamisliti koliko ljudi je ostalo bez svojih planova. Medju njima i ja. Nacionalna aviokompanija osjeca odgovornost za ove ljude.Planira smjestaj… Ja, iz Crne Gore odem turskom kompanijom za Istanbul tog ponedeljka iako je cijela porodica protiv. Avion se spustio iz Istanbula u Podgoricu: imam osjecaj da putnici sve nesto skakucu od srece, jer su napustili zemlju koja je trustna… A ja, odoh tamo? Kao da sam TV reporeter…, Turska. Zemlja sa snaznom vojnom tradicijom. Vojnom, spijunskom, kontra-spijunskom…. Ma, ja njima vjerujem: ako ko ima insinkt da reaguje u krizi, to je valjda zemlja sa vojnom tradicijom? A, oni cute. Nista od zabrane ulaska u zemlju. I ja krenem…. Mislim se, gledam ove Podgoricanke sto regulisu gejt, da ih pitam, je li sigurno ici u Tursku… isto je kao pitati moju pokonju babu je li dobro trenirati za Ajron Man… Idem blize…. Osoblje u avionu: pitati njih? Oni veseli, profesionalni, opusteni. Zarazni. Te i ja sjedoh na 8C. Ali, ima li ista sto ne volim, pardon- mrzim u Turskoj? Da! ‘Taksing! na pisti. To je cudo nevidjeno. Taksing vam je onaj dio od momenta kad avion dotakne pistu, pa dok vas puste da ustanete: avion baza po pisti…. E, u Istanbulu ovo cudo (‘taksing’) traje od 35 do 45 minuta??? Kukala vam majka ako imate avion u nastavku (konekcija). I dodjem u zgradu. Moj avio za Stokholm polece u 1520, a ja sam stupio na tlo zgrade u 1505. Pronese se glas da u avionu ima 11 „svedjana“ i da svi imamo isti cilj. Trk. Trcim ja, dusu hocu da ispustim. Jos troje pored mene. Onda se ispostavi da su oni zainteresovani i da trce za – Moskvu. Skreni lijevo? Ne: to je samo za turske drzavljane. Sad? Ne, to je za… Da ne duzim: ode avion (sutra sam saznao da je i taj avion bio otkazan – dzaba sam trcao). OK, prespavacu u Istanbulu. Van aerodroma, u gradu. Znaci treba izaci… Granica. Stanem ispred kamere i malo cucnem – stoji nisko. Moj pasos nesto „ne radi“. Zovu policajca (mene u stranu kao da je pas nanjusio kokain). Dodje neka jadna, mrsava policajka i krene sa: „Merhaba“. A meni srce do … Sarajeva. Valjda je i ona to vidjela i pusti me i bez da pogleda pasos….

I eto mene u gomili putnika sa Srednjeg Istoka naspram troje recepcionista. Napetost se osjeca u vazduhu: ljudi su umorni, mala djeca placu, glad, neizvejsnost. Ali, nema agresije. Nema svadje- samo dva puta su dvojica izrazili svoje nezadovoljstvo. Malo, po malo svi smo dobili svoje sobe: velike, ciste, mirsljave. A ja, plus i tzv. ‘dental kit’, da operem zube.

Doveo nas je satl, dzabe, platila kompanija ali hoce li doci sutra kad medju nama 120 ima 120 razlicitih vremena polaska. Ja uzmem taksi. Sto je sigurno, sigurno. Taksista, hukce, trlja ispucale, suve ruke i krenemo njegovim Pasatom ka istanbulskom Havalimani. Gledam u retrovizor, a lire ne da rastu – lete. Slabo vidim, pa racunam… 150-200-250 EUR. Tek nakon nekih 20 minuta vidim tacku i shvatim: deset puta manje, znaci – 20 EUR. Prolazimo azijski dio, pa novi most, a sa lijeve strane se vidi onaj most, cuveni most preko Bosfora (presao sam ga zadnji put septembra1995…). Uskoro sa desne strane stadion Galatasaraja….

Volim Tursku. Volim Turke. Zasto? Zato sto su isti kao i mi. Emocije izrazavaju dernjavom, mahanjem ruku, trzanjem glave i izrazom lica. Ali, vidi se da su i napravili krupan iskorak ka Evropi, ka evropskom shvatanju radnog morala. Recepcioner, sofer, taksista, barmen, cijela avio-kompanija, svi su … Ne mogu i necu da kazem profesionalni, jer to odmah sugerise na Zapad, na covjeka koji radi efikasno svoj posao, ali sa vama nema nikakav kontakt; sta vise, izmedju vas je zid. Turcin radi svoj posao sa odlicnim rezultatom, ali je stalno sa vama, prisan i topao. Ja to ne mogu zvati profesionalizmom – ja to zovem ljudskoscu. Jeste, jezik, komunikacija je problem, ali, vidite: citab, hava, hanuma, tuz (so, zato: Tuzla!), semit, merhaba, selam, kafa, dezva, kajmak, cesma… i njihova toplina- dovoljno za pocetak.

Shvatite ovo kao studiju sa odredjenim ogranicenjima. Mana studije je sto glavni istrazivac (strucno, PI, a ovdje – ja), nije radio u svim mogucim geografskim (kulturoloskim) sredinama, pa studija nema ambiciju da objasni doktore svih meridijana. Neka drugi pisu, ali mislim da ce se vidjeti da ima puno slicnosti.

Dalje, namjera mi je da generalizujem, a vi se naoruzajte statistikom da ne bude bas samo crno-bijelo.

E pa postoje samo dva tipa doktora.(Odmah razumijete da cete se morati posluziti statistikom, ako ne volite ovakva generalizovanja).

Jedna, mnogo veca grupa su doktori-glumci, a druga su doktori-cudaci. Normalnih- nema. Mada ce mnogi, prevareni glumom, vecinu zvati normalnim, a ovu manjinu – cudnim.

Nagledao sam ih se 40 godina. Gledam kako idu, kako se oblace, kakav im je izraz lica, sta pricaju i kakve „proizvode“ proizvode kao doktori. U cemu se sastoji gluma? U najprije losem, a onda sve bolje i boljem (gluma kroz cijelu karijeru) prikrivanju neznanja i stvaranju utiska opustenosti, kontrole nad situacijom. U razgovoru sa kolegama, jos vise u razgovoru sa nizim u hijerarhiji od njih, izraz jedva vidljive, ali vidljive dosade zbog vulrgarnosti teme. Toliko je to prosto da ih zapravo mrzi da otvaraju usta… A kad kolega koji treba da uradi nesto sa bolesnikom pita, odgovor je sve samo ne – odgovor. U vecini nasih jezika ima izraz: vrdanje. Moze biti, a ne mora, moda jeste, mozda nije, vidjecemo, nisam siguran, probaj… . Nisam vidio bolesnika je takodje pokusaj vrdanja. Ovi odgovori su kompletirani rozom bojom doktorovog lica, jer sad je nastupio onaj pravi, iskonski strah i vise nema ni energie, a ni koncentracije na namjestanje izraza lica, tj. glumu. Ta montiranja lica pred susret sa strukom su toliko vidljiva da ih je primjetio i pjesnik npr. Jadranko Crnko („Moj osmjeh i ja“). Sta je njihov problem? Neznanje. Veliko, nepregledno neznanje koje oni pokusavaju da sakriju. Jer, oni su doktori! U svakom drustvu privilegovana gruopa bilo kao kod nas ugledom ili kao ovdje, platom, pa onda ne mozes bas da govoris okolo kako pojma nemas?! E, ali za razliku od lica na kojem se sve vidi, ostatak tijela kroz svoj govor pokazuje visoki stepen samouvjerenosti i to je tesko razotkriti. Ljude se glumeci iz godine u godinu naviknu na ideju (gluma prolazi dobro) i onda tijelu nauci kroz memoriju muskulature pokrete koji postanu „prirodni“. Ulazak u prostoriju, izlazak sa telefon u ruci (??! gdje ces? E, vazan razgovor!), pazljivi posmatrac dobije muzninu, onu sartrovsku.

Druga grupa, manjina, njih je lako prepoznati. Natmureni, u sorcu zimi, ili u lateksu, a hod po hodnicima cujan kao kad su fudbaleri Lokomotive sa Strelcevine kretali na trening (tada, prije 50 godina, kopacke, sada ovdje cipele za biciklo). Oni malo govore. Nerado. Grubi su u komunikaciji, arogantni, vole da ponize. Medicinsko znanje, ili makar znanje onoga sto treba da znaju? Veliko. To znanje ih ispunjava i cini sigurnim. Sigurnost vodi kasnije ka samopouzdanju, onom pravom, a ne odglumljenom. Iz tog samopuzdanja slijedi – potvrdjenost. A sa potvrdjenosti, prestaje potreba za glumom. Jer glumci traze potvrdu, a ovi je vec imaju. A kad prestane potreba za glumom, onda je sto kazu, samo nebo granica koliko daleko u svojoj nastranosi ovi mogu da idu. Oblacenje prvo dobije po nogama. Izraz lica takodje. Izgled generalno, takodje. Rascupan, obucen za planinsku kucicu i cijepanje drva, pogleda u zemlju, sa knjigom cudnog naziva pod rukom.

Zanimljiva je ova prica o potvrdjenima“. Imate tako ljude koji su vec 3. genercija u… Parizu. Jednocifreni Arondisman. Pa zar ce oni voditi racuna sta da obuku svako jutro? Dajte molim vas! Pa zasto se mi uopste oblacimu pred izlazak napolje? Ok, da se ne smrznemo ili bas da ne setamo okolo goli. A sve ostalo je u funkciji privlacenja pogleda, eventualno pozitivnog utiska koji stvorimo i konacno – potvrdjenosti. Boze koliko je to izgleda vazno? Ali ako si doktor sa znanjem ili Parizanih trece generacije, ti si vec potvrdjen. Nema potrebe trositi energiju na oblacenje. Znate oni ljude sto imaju “ bezbroj“ pari istih carapa, istih cipela, istih odijela….

Nego kuku svima nama ako naletimo na one sto glume, a potrebna nam je pomoc. Srecom, tada to kao bolesnici, ne primjecujemo. Da bi vidio ljude, moras biti zdrav…

Znam, ja kako se zove ovaj blog. Ali, ne mogu da se nacudim da ni Svedska ne stoji cvrsto ukotvljena u svom identitetu, vec je svjetski vjetrovi nose lijevo-desno kao brod kojem se otkace vezovi i sidro.

Kad kazem „ni Svedska“, mislim na Srbiju, jer je za Srbiju lako razumjeti da ona vise nema nikakvih kontakata sa cvrstom podlogom.

Za ocuvanje nacionalnog identiteta, najvazniji je kontinuitet. Nekako ga sklopis, izgradis od svega i svacega – nema veze, kada su se gradili nacionalni identiteti nisu postojali neki objektivni kriteriji – i onda ga cuvas, njegujes, doradjujes, definises. Kao veliki impozantni most koji je napravljen od zardjalog celika, pa ga onda naknadno, pocnes brusiti, smirglati i farbati. Kad zasija novim sjajem, treba ga samo odrzavati. Kontinuitet.

E to Srbija nikada nije imala. Nego zasto pisem samo o Srbiji? Da, to je zanimljivo pitanje. Ponudicu odgovor, mada se vecina Srba nece sloziti…. Srbiju izdvajam kao zemlju ciji nacionalni identitet i njegovu stabilnost mozemo da analiziramo, dok isti fenomen kod Hrvata, Crne Gore, Makedonije ili Bosne – ne mozemo, jer su imali Srbe (ili i dalje imaju). Razumijem da je ovom mozda malo grubo, ali zamislite Crnu Goru bez gradjana koji se smatraju Srbima. Isto je i sa Bosnom. A onda pogledajte Hrvatsku nakon Oluje. Sta se da primjetiti? Pa posto Jugoslavija nije imala dovoljno vremena da „sklopi i izgradi od svega i svacega“ svoj identitet, ostaje da se pogleda sta se desavalo sa njenim sastavnim dijelovima. I vidimo da je u vecini tih novih drzavica bas srpska populacija pravla probleme tamo gdje su zapoceti ili obnovljeni proces sticanja identiteta. U Srbiji nije bilo takvih problema i zato se za tu drzavicu, poslednjih 30 godina borbe za nacionalnim identitetom smatra – promasajem. U ostalim zemljama, nevoljom i otezanim okolnostima, a u Srbiji – neuspjeh. Sto se tice Hrvatske, oni su poslije ’95. ubacili u 5. brzinu ali se i putnici i posmatraci cesto osjecaju cudno i nelagodno u krivinama zbog nevjeste kontrole vozila….

I dok Srbija sasvim opravdano i objasnjivo luta prostorom kao neki sablasni brod u mraku i bez vlastitog osvjetljenja, dotle je mnogo teze objasniti sta se dogodilo Svedskoj? Nacionalni identitet se pravi od kulture, tradicije, jezika, obicaja, istorije… Nacionalni identitet kad se stvori, bude prepoznat i od komsija i od udaljenih nacija. Kad se kaze Svedska, slika koju svi imamo, slika mirne drzave, stabilne, ciste, malo hladne zemlje, zemlje ljudi koji su disciplinovani, radni, posteni, tihi – ta slika se javi u glavi svih koji nesto misle. Neko bi otisao i dalje i zamislio svedskog vojnika bas kao sto zamisljamo mladjeg muskarca, Srbina koji se u 5 ujutro vraca iz kafane: rascupan, zasukanih rukava, naocale za sunce da se nevide kolutovi, brada od dva-tri dana. E, svedski vojnik je uz to – na biciklu. Eto takva je to (bila) drzava: mirnih, bezopasnih gradjana koji gledaju svoja posla i nikada nikome nece nanijeti zlo.

E, bila. Nema vise neutralne Svedske.

Svedska zavrla pa hoce u NATO. Boze mili koje gluposti! Prvo, nenadoknadiva steta za imidz (moderni izraz za nacionalni identitet). Drugo, strahovita rupa u budzetu (jer od stabilnog napredovanja u blagostanju, cime se najbolje cuvao nacionalni identitet sa gorepomenutim osobinama, sad se rizikuje velika ekonomska kriza sto je ona ista (h)rdja od koje smo poceli gradnju mosta. Nastavili se produbljivati kriza, rodja ce pojesi lance koji drze most, ovaj ce poceti lutati, dok i sam ne nestane. Ono sto je srpska pravoslavna Crkva za Srbe, znaci jedna pijavica koja sise krv naroda svaki put kada nastupi kriza, to je vojska za Svedsku: oni ce sada uzeti lavovski dio budzeta, a to ce otvoriti rupetine u finansiranju skola, bolnica, medija, zivotnog standarda. A zasto?? Nizasto! Ili poledajte jos dalje nove, jasne znakove lutanja. Cudan, lazan i izvestacen odnos sa Turskom, a uskoro ce i sa cijelim muslimanskim svijetom. Politicari ce govoriti jedno, raditi drugo, slace nerazumljive i dvostruke signale, a ljudi ce osjecati i saputati nesto sasvim drugo (sjetimo se Jugoslavije 50-tih, 60-ih godina). Neki stari rudimenti zelje da se sacuva tekovina slobode govora, dovode onog imbecila Paludana da pali svete knjige, cime Svedska salje nove nejasne signale svijetu o svom identitetu i na kraju oni gore pomenuti (sto misle), kad im se pomene Svedska vise nece znati sta da misle. Pustiti Paludana 70-ih godina, uklapa se u imidz neutralne zemlje; dovesti ga ovih dana, salje cudne signale, jer to vise nije ista zemlja. Identite stvaran od 14. vijeka, unisten za dvije godine???!!

Sve je teze zivjeti u ovakvom svijetu. U svijetu koji pokazuje sve jace i jace tendence da je solidarnost na umoru.

Rusija je cijeli svijet, svojom istorijskom megagluposcu gurnula u krizu. Vidi se jasno u svakoj zemlji koja je do prije godinu i po dana uzivala visi nivo blagostanja: pad je zestok. U Crnoj Gori se ne mogu nacuditi da se u Svedskoj osjeca kriza. Zapravo, samo iz ljubaznosti, postavljaju pitanje („ma je li to moguce?“), a zapravo se u sebi kikocu i rugaju. Ne razumiju deltu. Ne razumiju da je teze prihvatiti i zivjeti hladnocu u Svedskoj nego u Crnoj Gori. U Svedskoj su svi navikli da ujutro obuku odjecu koja je vec na sobnoj temperaturi, a ne da farmerke budu kao solunari gdje samo ledenice fale (kao sto je u Crnoj Gori). Ne moram nabrajati- jasno je da je mala razlika izmedju jada faktora 100 pa onda faktor 120 nego kad imas jade sa faktorom 10, a onda 60. O delti se radi. Ali jedno nam je zajednicko: kako reaguju ljudi? Ko god ima neku vlasti da podigne cijenu svog proizvoda, a posebno proizvoda koji se mora kupovati, uradio je to sa znacajnom marginom: pretjerao. Drzava, privatnici, svi koji nam nesto prodaju, krecu sa idejom da – zarade?! Ne da prezive, vec da zarade. Cijene goriva, grijanja, hrane, znaci stvari bez kojih se ne moze, otisle su u nebo. Cijene svega ostalog, takodje su zestoko povecane, racunajuci na jos uvijek prisutnu populaciju ljudi koji mogu da kupe. Pa dok traje. Ne nose dzaba oko ruke, noge ili vrata lanac sa porukom: Carpe diem .

Politicari iz opozicije (rijec je o demokratijama, a ne o nasim politicarima koji su se organizirali u vlast i opoziciju na cistom principu sile i snage, a ne uigranim demokratskim procesom). Ne prodje ni 3 sedmice nakon sto su izgubili izbore, oni vec kritikuju vlast?! Potpuno je neukusna ta njhova neskrivena zelja da se sto prije vrate na vlast, neskriveno nestrpljenje i neskrivena ogorcenost zbog gubitka izbora. Ponasaju se tacno kao razmazeno dijete koje nije dobilo nesto sto zeli i zajapurenog lica nas ubjedjuje da je sve u redu, a – samo sto ne zaplace.

Klima, sume, resursi… sve se to rabi kao da smo poslednja generacija na ovoj namucenoj Planeti, pa kao velimo, daj da se zivi dok mozemo. I ovdje vidimo politicare, ovaj put one na vlasti, koji arce sa Planetom, jer ne zele donositi odluke koje ce udariti na zivotni kvalitet glasaca, danas. O sutra, ne zele da misle, jer mandat ne traje toliko.

Na poslu? Ovi sto su vec zaposleni. Vama treba nesto jako vazno: koga pitati da uskoci? Nikoga, ili sve manje njih. Dolaze na posao samo kad moraju, ne dolaze svaki put kad mogu. Novi sto traze posao? Traze uslove o kojima mi nismo ni sanjali. Nismo ni znali da postoje. Posao se mijenja samo ako se negdje pokaze plata uvecana za par procenata.

Sve ovo gore su primjeri koji nam pokazuju samo jednu stvar: ja! Osim mene nista drugo ne postoji. Ja sam najvazniji. Ja moram prvi uci, ja moram sjesti, ja moram sjesti na najbolje mjesto, ja moram dobiti najvise, ja moram imati najvise. U ovoj psihologiji danasnjeg covjeka, ne postoji prostor za onog drugog. Cak i vlastita djeca pocinju da gube poziciju toga ja u nasim zivotima. Jeste ima srecom jos uvijek kultura kao sto su nase na Balkanu gdje nam je dijete vise ja od nas samih, ali i to je samo pitanje vremena, ako sudimo po Zapadu, na koji se ugledamo i koji hocemo da kopiramo. Gledam majku i cerku od 10 godina. Majka ide naprijed, 1 i po metar ispred cerke. Ova nosi nesto u ruci, a pantalone koje imaju losu lastiku, malo padaju. Pa se muci dijete cas mijenjajuci ruku kojom nosi, cak ruku kojom poteze gace uvis. Mislite li da joj majka pomaze? Niti primjecuje. I ta relacija ovdje na Zapadu ide dalje: dijete napuni 16 i – ode. Gdje ce? Niko ne zna. Kako ce? Ni to. Ali, ‘oce. Nagon je jak. Ne bi me iznenadilo da neka nauka pokaze da hoce da ode, jer zapravo nema nista sto ga drzi. I onda se dijete ili snadje ili ne znadje. Ako se ne snadje, pa jos, onako zestoko bubne o ledinu, nije rijetko da o tome saznamo u vijestima?! Zali se roditelj medijima, kako je drzava iznevjerila njihovu djecu, njihove zjenice, njihovih ociju (smijesno jos dok se pise). Jer dijete se drogira, zivi na ulici, izbacilo ga sa posla…. drzava je kriva. Ima ih i sto uspiju. E ti onda kad im je roditelj na smrt bolestan, okrenu telefon da pitaju, kako je…

Meni je tesko zivjeti u svijetu koji mrzi solidarnost, jer ljudima ona oduzima sve ono najvaznije: skupljanje, sticanje, komoditet. Meni je odgovarao zivot u Jugoslaviji i to ona dimenzija gdje sam ja uradio ovo ili ono tebi, a ti meni nesto drugo. Problem sa Jugoslavijom (glavni razlog zbog kojeg sam je napustio) je sto nikakav drugi sistem nije postojao, sistem napravljen od drzave. To je idealno drustvo! Drzava obezbjedi sisteme koji funkcionisu (pa nema na salteru, donesite original i dvije kopije ovjerene u…, nego su uredi povezani kompjuterima), a mi ljudi pomazemo jedni drugim svojim specijalnostima ili razmjenjujemo vlastita slobodna vremena, pare, stvari. Moze se reci da zivot lici na posao: do prije nekoliko godina je bilo ljudi koji bi utrcali da te zamijene vec poslije samo jedne rijeci, jednog signala (danas ne pomaze ni zestoka motivacija sve sa salama i vicevima kako bi se „osteceni“ jos i nasmijao, da mu lakse padne). Isto bi radio i ti. Bezbroj puta sam dozivio da krenem sa nekom „tuznom“ pricom kako moram ovo ili ono, a kolega me prekine i kaze, idi, ja cu ostati. Danas vise nema takvih kolega. I kad se ponude, urade to teatralno i glasno kako bi se naplatili nekim poencicem iz grupe, jer su boze moj solidarni. I kad gledam nove koji dolaze, vidim da ce ovaj problem biti sve veci. I zato iz posla – penzija sa radoscu, a iz zivota…. ? Ja, ja, ne mora bas smrt odmah, ali – izolacija. Pogledajte Dezulovica. Kuca iznad Omisa, pogled „umore“, ribanje, riba, rakija, vino i kompjuter za pisati. Ako neko od najmijih mu hoce da dodje, dobro je dosao. On drugima ne ide (pretpostavljam).

…demokratija

Joj sto volim ovakve teme! Sve sto kazes, onako od srca, jeste tacno, ali je- bojim se – politicki potpuno nekorektno i samim tim si sebe izlozio vulgarnoj kritici i onih najsitnijih, malih, sivih, nevidljivih, procelavih miseva.

Sta je tema/pitanje? Ima li elite u demokratiji?

Ima, naravno. To svi razumiju. Ali ima li elita pravo da za sebe uzme malo vise…?

Ali, hajmo prvo probati da definisemo elitu u onom slislu koji mene kopka.

Jer! Nije rijec o ljudima koji zahvaljujuci trenutnom sistemu vrijednosti i raspodjeli ove, mogu da naprave veliki novac, pa onda i uzmu lavovski dio. Dakle, nije rijec o Djokovicu, Ronaldu niti internet-influenserima. Oni, znamo prema danasnjem rasporedu stvari, mogu da obrnu velike pare (mada, kad svi trezveno razmislimo, nemamo bas neko dobro objasnjenje zasto???), pa kad ih obrnu, onda se naslone i uzmu lavovski dio. I onda imate te ljude sa vilama koje imaju garazu za 30 automobila, a svaki „komad“ je vrijedan kao polovina ukupnih primanja visokoobrazovanog radnika na zapadu. Primanja kroz njegovu cijelu karijeru. Ne, ne. Nije rijec o Djokovicu, koji kad otvori usta, svi mi koji ga volimo, gledamo u zemlju od stida. Mislim da se slicno osjecaju i Portugalci kad citaju izjave CR7. E, ali prema danasnjem sistemu vrijednovanja, ova dvojica su elita.

E, nije rijec o toj eliti.

Rijec je o ljudima koji su rodjenjem (znaci dobrostojeci, intelektualni roditelji) dobili odlicnu startnu poziciju, zavrsili sa uspjehom (roditelji stegli, pa ne pustaju!) elitne skole i onda se zaposlili na poslovima koji donose 1-2% od Djokovicevih primanja. Vec vidite muku: u trenutnoj civilizaciji, kada se sve mjeri kupovnom moci, gube se kriteriji….

Bilo kako bilo, lako je zamisliti jednog takvog clana elite: obrazovan, elokventan, sarmantan, pun samopouzdanja (ali, nema vilu sa garazom za 30 auta, gdje je svaki komad vrijedan…). Probija se lako, jer moze svojom elokvencijom da otvori sva vrata. Ali, opet, nema najnoviji Bentli Kontinental, kao recimo svi, redom igradi Mancerster Junajteda (njima je to skoro kao radna odjeca!). Ne kazem ja da ON pati zbog ovog saznanja, mozda se u krugu prijatelja i sali sa Runijem i njegovim usima koji jedva da stanu u Kontinental? Ali, dzaba! Vijesti kao npr. Modric dosao na trening sa Audijem SR8 – djeluju podsvjesno…. I onda nas Predstavnik (ove teme) pocne aktivno da sebi krci put i prostor i siri zivotni prostor. Mislio ili ne, djelovalo svjesno ili podsvjesno, ali on pocinje da vidi sebe kao zrtvu: nema „garazu za 30….“, a bolje artikulise svoje misli nego Ronaldo. Sta vise u svom poslu ima uspjeh. Svi su zadovoljni njegovim ucinkom, vidi se rezultat…. Ali, avaj…. To su poslovi koji ne proizvode 300 miliona EUR dobiti. Ne, ne proizvode, ali ON, kad mu padne mrak na oci, ne vidi vise jasno tu razliku, vec vidi sve jasnije i jasnije sebe kao – Mesija. Ok, lokalno, ali – Mesi. Da ne duzim, ON sam sebe shvata kao elitu.

I onda naidje na pravilo. Okvir. Granicu. I – tjesno mu. Iz pozicije elite, lako dodje do pozicije, da tu za njega, nikakva granica ne bi trebala postojati. I – prekrsi je. Izadje iz okvira koji vazi za „obicnog covjeka“.

I? U Srbiji, nista. Niko ne vidi, niko ne smije, niko nece. Na Zapadu? Jedva docekaju! Aaaa, majcin sine: hoces da budes drugaciji od nas (kasirka, automehanicar, cistac, bolnicar, bibliotekar….)? E, neces. Neces???? Ko kaze?? Pa, drzava. Drzave na Zapadu su sklopile pakt sa – SVIMA (mediokriteti): svi smo isti, odstupanja ima da se kaznjavaju. I to rigorozno, zbog primjera. I zato, ovdje na Zapadu, pojedinac koji misli da je elita, a izadje iz okvira, dobije po njusci, da mu se smuci. Ma, toliko da – napusti drzavu i ode u Monako (porez) ili SAD (sve ostalo).

Bio je u Svedskoj primjer. Sef (hrvatski) udruge privatnika. Odlicna pozicija, dobro placena, ali nema garazu za 30…. Razboli se nesto. I izvadi iz svog novcanika i ode u privatnu bolnicu i zavrsi posao. Ali: preskocio je desetine radnika koji cekaju istu intervenciju, samo zato sto je imao pare. U veceri kada je napustao poziciju, pomenuo je porez koji mu je drzava uzimala i od kojeg se lijecilo stotine ljudi (jer njemu su uzimali veliki porez), ali ko te pita….

Ma, smije li ova prava, intelektualna elita (ne oni sto su vjesti sa nogama) da za sebe uzme (ne, trazi – nece joj dati) vise? Ili mora da to uradi pa da se to zove – kradja? Je li u demokratiji strucnjak koji svojim potezima otvori posao za 300 porodica, slobodan da uzme i 300 puta vise… auta, brodova, kuca? Kako je danas – nije. Naprotiv. A znate u cemu je problem? Demokratija? Odakle nam to? Iz Grcke. A kako je tamo bilo kad su izmislili demokratiju? Pa, robovlasnicko drustvo: elita koja je imala demokratiju i ostali koji su imali – nista. A mi prekopirali, ne pazeci na proporcije….