Polako, polako, nisam jos umro. Sacuvaj me Boze, jos manje, da sam vidio Tita?! Ta nisam Pinki.

Ali, ako sve procitate, vidjecete da naslov nije bas… bez veze.

Ljudi umiru. Ponovo brza, neplanirana posjeta bivsoj nam drzavi. Za razliku od mojih, sada je bio red na gradjansku sahranu. Gradsko groblje, citav niz kapela, veliki turnover i plato prepun ljudi. A zima! A duva. Zaboravio rukavice, a valja se rukovati. Mnogo puta.

Tehnika je kao i u mojem dijelu drzave: u kapeli je izlozen lijes, zenski dio rodbine stoji (!) okolo, a mi „muski“ napolju, docekujemo ili bolje receno, ispracamo posjetioce. I mi stojimo, mada ima klupa… Cetiri sata, isto kao i kad su moji roditelji sahranjivani. Sad me mogu postaviti u bilo koji red na bilo kojem aerodromu na svijetu – ne znaju oni koliko ja dugo mogu stajati. Kako mi je u krstima, samo ja znam. I tacno u 10, kada skoro jos nikoga nije bilo, bivsi premijer drzave. Sa zenom. Protrcase. Zaboravih reci jedno iz familije je vazna i cijenjena licnost u drzavi i ako je bilo 300 ljudi, 250 je doslo zbog nje. Pa i bivsi premijer. Tristo rukovanja (zapravo mnogo vise, ali o tome kasnije). Desna saka malo boli, mada vecina pruza ruku sto bi rekao Krleza kao mrtvu ribu. Ali ima ih sto dobro stisnu, ima ih sto cijelom rukom prvo uhvate zalet od 10-12 cm unazad i onda ulete u tvoju saku. Najgora varijanta je serija ljudi sa kojima se treba rukovati, a neke sake su debele. Ne stizes da se oslobodis od te sake sa debelim prstima, a vec vidis nova se pruza prema tebi. Neko gleda u stranu, neko ravno u oci, a neko se prvo namjesti da bi te strijelio ocima. Srecom, neki promil zaboravi na nas ispred kapele i – ode.

Serija kapela i svaka zauzeta. Dolaze ljudi: muskarac grabi naprijed, ostrim vojnickim korakom. A zena pritrcava. I jedni i drugi su uzeli najbolje cipele sto imaju, pa se osjeca malo – patnje, ali neka, tako treba: cijela struktura dogadjaja je prozeta ideologijom da i mi sto smo „pretekli“ moramo malo da propatimo (da bi umrlom bilo lakse?!). Najvise pate zene u novim stiklama. I kad muskarac nadje pravu kapelu, udje unutra, obidje i kad izadje, mi muski smo na redu. Ostali iz grupe prate. E sad postoji stari lokalni obicaj da kad se poklonis svojem, obidjes i sve ostale. Ne postuje srecom svako, ali dosta njih… I zato se broj rukovanja multiplicira. Ali ovi „ekstra“ ne nanose bol desnoj saci – oni je malte ne samo kratko posude, onako mlohavu i hladnu. U susjednoj kapeli umro je neko sa snazno ukorijenjenom vjerom u Boga i Crkvu. Njemu ce uskoro doci i pop da otpjeva opijelo. Njemu ce uskoro doci i visoko kotirani opozicioni politicar (u ovom dijeli svijeta, vlast i opozicija imaju razlicite crkve), pa posto je on od obicaja (cus!) , morao sam i sa njim da se rukujem (mada se politicki ne slazem se sa njim!). Ispred tog „religioznog“ grupa zena koja place, a jedna starija posebno ocajava. Taj sto je umro bjese 47-o, pa posto nije bas u cvijetu, nekako mi njeno tugovanje bi prenaglaseno. Ali, ali da ne grijesim dusu – nije on bio mnogo stariji od mene!?

A ja, zadnji u redu, gledam okolo, sta cu. Sve vidim, analiziram. I onda sto bi rekli Svedjani „hojdpunkt“ (kulminacija): tacno u podne stize aktuelni predsjednik drzave pracen porodicom i manjom grupom ljudi (ne djeluju kao cuvari!). On u svom prilazenju nema lokalnu mustru strukture kolone (musko, pa metar, pa ostali) vec dolazi kao dio grupe. Ravnopravan. I pravac kod nas (znali smo mi da ce on doc’). Iako nisam mogao bas da bagatelisem trenutak, vec sam i sam bio koncentrisan na scenu, nisam mogao a da ne primjetim onu ucviljenu zenu: stade kao gromom pogodjena, prestane plakati i samo prati Predsjednika: „Gdje ce??? Kod kojih??? Tamo???“ A Predsjednik je takodje od obicaja: nakon nas, prosao je i ostale, tako da je gospodja mogla mirno da nastavi sa oplakivanjem. Nije mi se ucinio onako grandioznim kao sa televizije. Obicni, postariji gospodin, nekako mlohavog lica, valjda nepripremljen kao za kamere? Zena nosi neku tasno, na kojoj bi joj i sam Luj Vuton pozavidio. Ne znam zna li je svaki put pravilno otvoriti? Da smo u Americi, bio bi siguran da je to onaj kovceg sa komandama za nuklearno oruzje, samo sto je u koznom povezu, luksuzan da Rusi ne posumnjaju.

Dva je. Mali metez oko organizovanja kolone, ali momci u radnoj odjeci sa tirakama imaju punu kontrolu nad nama. Jedan od njih nesiguran na nogama, crvenoga nosa, kad je sam, stalno se nesto smjesi, on vodi cijelu organizaciju. I dodjemo do grobnice. Grobnica je kao manja tvrdjava: sprijeda impresivna, ima veliki prostr da se polozi cvijece i vijenci, a odzada je nekako … ranjiva. Iskopana velika rupa u zemlji i u zidu rupe, nova rupa koja ide u prostor ispod grobnice. Vjecno prebivaliste (ili boraviste, nikad nisam naucio razliku). I prema lokalnim obicajima, morali smo na vjetru, ispucalih ruku, posmatrati jednu manju predstavu cetvorice momaka u radnim odijelima. Onaj „glavni“ nije bio, nesiguran je na nogama…. Ovi su manevrisali (pre)teskim kovcegom, krecuci se izmedju ostalih grobnica, pazeci da i sami ne upadnu (svaki prosjecni reziser sa nasih prostora, imajuci ovu pricu kao scenario, sigurno bi natjerao nekog od njih da upadne). Dva debela konopa i ode kovceg u bocnu rupu… Onda nekom kamenom plocom to zatvorise, pa drveni klinovima ucvrstise, pa malterom, bukvalno betonirase. Nema racionalnog objasnjenja – to znamo mi doktori najbolje, ali valjda je dio neke stare tradicije? I onda zemlja. E to je vec klasicna slika vidjena bezbroj puta: 4 grobara lopatama nasipaju i onda udaraju pljosnatim dijelom lopate. Da utvrde.

Platforma grobnice prekrivena cvijecem u vrijdnosti… 2000 EUR. Vjetar, ne prestaje i za manje od 10 minuta, veci dio je raznesen, a tek kad mi odosmo? Zluradi jezici su komentarisali da radnici bezbrojnih okolnih cvecara samo cekaju da porodica ode….

Ha! Zvuci skoro nadrealno: ja, Srbin („Mrsko, tursko“), a sad i Svedjanin – pa — volim Tursku????!A, oni nam ne daju u NATO??

Ali, posto ja mislim svojom, a ne kolektivnom glavom – iako ovu poslednju razumijem – ja – volim Tursku.

Evo, jutros sam iz Stambola (ovako kazu svi i Turci i Iracani i…, a samo mi- cistunci- hocemo da zadrzimo cijelo ime: Istanbul). Sat zvoni u 0445 u hotelu Zeleni Park, duboko u Aziji. Ja, duboko, ne znaci da je u …. Japanu, ali za nas koji smo sletjeli na istanbulski „havalimani“ (zracna luka), kad nas autobus odvede 60 min daleko od „havalimani“, to je onda – duboko. Hotel lijep, cist, svijez, otvorio ga neke godine Erdogan (eno slike na recepciji). Na recepciji nekoliko mladih i jedan stariji sto nosi naocale na vr’ nosa tako da ima neki autoritet. E, ali kad u taj hotel dva autobusa iskrcaju 120 ljudi koji imaju arapske, iracke, kuvajtske, turske pasose, onda vam je lako zamisliti na recepciji – guzvu.

Nego da vam opisem scenu…

Tog ponedeljka, 6. februara, Tursku je pogodio uzasan zemljotres. Jug Turske. Istanbul? Nista. Ali u Istanbulu strahoviti nevrijeme sa snijegom, vjetrom, cudima.I 170 letova sa istanbulskog „havalimani“-ja bude otkazano. Lako je zamisliti koliko ljudi je ostalo bez svojih planova. Medju njima i ja. Nacionalna aviokompanija osjeca odgovornost za ove ljude.Planira smjestaj… Ja, iz Crne Gore odem turskom kompanijom za Istanbul tog ponedeljka iako je cijela porodica protiv. Avion se spustio iz Istanbula u Podgoricu: imam osjecaj da putnici sve nesto skakucu od srece, jer su napustili zemlju koja je trustna… A ja, odoh tamo? Kao da sam TV reporeter…, Turska. Zemlja sa snaznom vojnom tradicijom. Vojnom, spijunskom, kontra-spijunskom…. Ma, ja njima vjerujem: ako ko ima insinkt da reaguje u krizi, to je valjda zemlja sa vojnom tradicijom? A, oni cute. Nista od zabrane ulaska u zemlju. I ja krenem…. Mislim se, gledam ove Podgoricanke sto regulisu gejt, da ih pitam, je li sigurno ici u Tursku… isto je kao pitati moju pokonju babu je li dobro trenirati za Ajron Man… Idem blize…. Osoblje u avionu: pitati njih? Oni veseli, profesionalni, opusteni. Zarazni. Te i ja sjedoh na 8C. Ali, ima li ista sto ne volim, pardon- mrzim u Turskoj? Da! ‘Taksing! na pisti. To je cudo nevidjeno. Taksing vam je onaj dio od momenta kad avion dotakne pistu, pa dok vas puste da ustanete: avion baza po pisti…. E, u Istanbulu ovo cudo (‘taksing’) traje od 35 do 45 minuta??? Kukala vam majka ako imate avion u nastavku (konekcija). I dodjem u zgradu. Moj avio za Stokholm polece u 1520, a ja sam stupio na tlo zgrade u 1505. Pronese se glas da u avionu ima 11 „svedjana“ i da svi imamo isti cilj. Trk. Trcim ja, dusu hocu da ispustim. Jos troje pored mene. Onda se ispostavi da su oni zainteresovani i da trce za – Moskvu. Skreni lijevo? Ne: to je samo za turske drzavljane. Sad? Ne, to je za… Da ne duzim: ode avion (sutra sam saznao da je i taj avion bio otkazan – dzaba sam trcao). OK, prespavacu u Istanbulu. Van aerodroma, u gradu. Znaci treba izaci… Granica. Stanem ispred kamere i malo cucnem – stoji nisko. Moj pasos nesto „ne radi“. Zovu policajca (mene u stranu kao da je pas nanjusio kokain). Dodje neka jadna, mrsava policajka i krene sa: „Merhaba“. A meni srce do … Sarajeva. Valjda je i ona to vidjela i pusti me i bez da pogleda pasos….

I eto mene u gomili putnika sa Srednjeg Istoka naspram troje recepcionista. Napetost se osjeca u vazduhu: ljudi su umorni, mala djeca placu, glad, neizvejsnost. Ali, nema agresije. Nema svadje- samo dva puta su dvojica izrazili svoje nezadovoljstvo. Malo, po malo svi smo dobili svoje sobe: velike, ciste, mirsljave. A ja, plus i tzv. ‘dental kit’, da operem zube.

Doveo nas je satl, dzabe, platila kompanija ali hoce li doci sutra kad medju nama 120 ima 120 razlicitih vremena polaska. Ja uzmem taksi. Sto je sigurno, sigurno. Taksista, hukce, trlja ispucale, suve ruke i krenemo njegovim Pasatom ka istanbulskom Havalimani. Gledam u retrovizor, a lire ne da rastu – lete. Slabo vidim, pa racunam… 150-200-250 EUR. Tek nakon nekih 20 minuta vidim tacku i shvatim: deset puta manje, znaci – 20 EUR. Prolazimo azijski dio, pa novi most, a sa lijeve strane se vidi onaj most, cuveni most preko Bosfora (presao sam ga zadnji put septembra1995…). Uskoro sa desne strane stadion Galatasaraja….

Volim Tursku. Volim Turke. Zasto? Zato sto su isti kao i mi. Emocije izrazavaju dernjavom, mahanjem ruku, trzanjem glave i izrazom lica. Ali, vidi se da su i napravili krupan iskorak ka Evropi, ka evropskom shvatanju radnog morala. Recepcioner, sofer, taksista, barmen, cijela avio-kompanija, svi su … Ne mogu i necu da kazem profesionalni, jer to odmah sugerise na Zapad, na covjeka koji radi efikasno svoj posao, ali sa vama nema nikakav kontakt; sta vise, izmedju vas je zid. Turcin radi svoj posao sa odlicnim rezultatom, ali je stalno sa vama, prisan i topao. Ja to ne mogu zvati profesionalizmom – ja to zovem ljudskoscu. Jeste, jezik, komunikacija je problem, ali, vidite: citab, hava, hanuma, tuz (so, zato: Tuzla!), semit, merhaba, selam, kafa, dezva, kajmak, cesma… i njihova toplina- dovoljno za pocetak.

Shvatite ovo kao studiju sa odredjenim ogranicenjima. Mana studije je sto glavni istrazivac (strucno, PI, a ovdje – ja), nije radio u svim mogucim geografskim (kulturoloskim) sredinama, pa studija nema ambiciju da objasni doktore svih meridijana. Neka drugi pisu, ali mislim da ce se vidjeti da ima puno slicnosti.

Dalje, namjera mi je da generalizujem, a vi se naoruzajte statistikom da ne bude bas samo crno-bijelo.

E pa postoje samo dva tipa doktora.(Odmah razumijete da cete se morati posluziti statistikom, ako ne volite ovakva generalizovanja).

Jedna, mnogo veca grupa su doktori-glumci, a druga su doktori-cudaci. Normalnih- nema. Mada ce mnogi, prevareni glumom, vecinu zvati normalnim, a ovu manjinu – cudnim.

Nagledao sam ih se 40 godina. Gledam kako idu, kako se oblace, kakav im je izraz lica, sta pricaju i kakve „proizvode“ proizvode kao doktori. U cemu se sastoji gluma? U najprije losem, a onda sve bolje i boljem (gluma kroz cijelu karijeru) prikrivanju neznanja i stvaranju utiska opustenosti, kontrole nad situacijom. U razgovoru sa kolegama, jos vise u razgovoru sa nizim u hijerarhiji od njih, izraz jedva vidljive, ali vidljive dosade zbog vulrgarnosti teme. Toliko je to prosto da ih zapravo mrzi da otvaraju usta… A kad kolega koji treba da uradi nesto sa bolesnikom pita, odgovor je sve samo ne – odgovor. U vecini nasih jezika ima izraz: vrdanje. Moze biti, a ne mora, moda jeste, mozda nije, vidjecemo, nisam siguran, probaj… . Nisam vidio bolesnika je takodje pokusaj vrdanja. Ovi odgovori su kompletirani rozom bojom doktorovog lica, jer sad je nastupio onaj pravi, iskonski strah i vise nema ni energie, a ni koncentracije na namjestanje izraza lica, tj. glumu. Ta montiranja lica pred susret sa strukom su toliko vidljiva da ih je primjetio i pjesnik npr. Jadranko Crnko („Moj osmjeh i ja“). Sta je njihov problem? Neznanje. Veliko, nepregledno neznanje koje oni pokusavaju da sakriju. Jer, oni su doktori! U svakom drustvu privilegovana gruopa bilo kao kod nas ugledom ili kao ovdje, platom, pa onda ne mozes bas da govoris okolo kako pojma nemas?! E, ali za razliku od lica na kojem se sve vidi, ostatak tijela kroz svoj govor pokazuje visoki stepen samouvjerenosti i to je tesko razotkriti. Ljude se glumeci iz godine u godinu naviknu na ideju (gluma prolazi dobro) i onda tijelu nauci kroz memoriju muskulature pokrete koji postanu „prirodni“. Ulazak u prostoriju, izlazak sa telefon u ruci (??! gdje ces? E, vazan razgovor!), pazljivi posmatrac dobije muzninu, onu sartrovsku.

Druga grupa, manjina, njih je lako prepoznati. Natmureni, u sorcu zimi, ili u lateksu, a hod po hodnicima cujan kao kad su fudbaleri Lokomotive sa Strelcevine kretali na trening (tada, prije 50 godina, kopacke, sada ovdje cipele za biciklo). Oni malo govore. Nerado. Grubi su u komunikaciji, arogantni, vole da ponize. Medicinsko znanje, ili makar znanje onoga sto treba da znaju? Veliko. To znanje ih ispunjava i cini sigurnim. Sigurnost vodi kasnije ka samopouzdanju, onom pravom, a ne odglumljenom. Iz tog samopuzdanja slijedi – potvrdjenost. A sa potvrdjenosti, prestaje potreba za glumom. Jer glumci traze potvrdu, a ovi je vec imaju. A kad prestane potreba za glumom, onda je sto kazu, samo nebo granica koliko daleko u svojoj nastranosi ovi mogu da idu. Oblacenje prvo dobije po nogama. Izraz lica takodje. Izgled generalno, takodje. Rascupan, obucen za planinsku kucicu i cijepanje drva, pogleda u zemlju, sa knjigom cudnog naziva pod rukom.

Zanimljiva je ova prica o potvrdjenima“. Imate tako ljude koji su vec 3. genercija u… Parizu. Jednocifreni Arondisman. Pa zar ce oni voditi racuna sta da obuku svako jutro? Dajte molim vas! Pa zasto se mi uopste oblacimu pred izlazak napolje? Ok, da se ne smrznemo ili bas da ne setamo okolo goli. A sve ostalo je u funkciji privlacenja pogleda, eventualno pozitivnog utiska koji stvorimo i konacno – potvrdjenosti. Boze koliko je to izgleda vazno? Ali ako si doktor sa znanjem ili Parizanih trece generacije, ti si vec potvrdjen. Nema potrebe trositi energiju na oblacenje. Znate oni ljude sto imaju “ bezbroj“ pari istih carapa, istih cipela, istih odijela….

Nego kuku svima nama ako naletimo na one sto glume, a potrebna nam je pomoc. Srecom, tada to kao bolesnici, ne primjecujemo. Da bi vidio ljude, moras biti zdrav…

Znam, ja kako se zove ovaj blog. Ali, ne mogu da se nacudim da ni Svedska ne stoji cvrsto ukotvljena u svom identitetu, vec je svjetski vjetrovi nose lijevo-desno kao brod kojem se otkace vezovi i sidro.

Kad kazem „ni Svedska“, mislim na Srbiju, jer je za Srbiju lako razumjeti da ona vise nema nikakvih kontakata sa cvrstom podlogom.

Za ocuvanje nacionalnog identiteta, najvazniji je kontinuitet. Nekako ga sklopis, izgradis od svega i svacega – nema veze, kada su se gradili nacionalni identiteti nisu postojali neki objektivni kriteriji – i onda ga cuvas, njegujes, doradjujes, definises. Kao veliki impozantni most koji je napravljen od zardjalog celika, pa ga onda naknadno, pocnes brusiti, smirglati i farbati. Kad zasija novim sjajem, treba ga samo odrzavati. Kontinuitet.

E to Srbija nikada nije imala. Nego zasto pisem samo o Srbiji? Da, to je zanimljivo pitanje. Ponudicu odgovor, mada se vecina Srba nece sloziti…. Srbiju izdvajam kao zemlju ciji nacionalni identitet i njegovu stabilnost mozemo da analiziramo, dok isti fenomen kod Hrvata, Crne Gore, Makedonije ili Bosne – ne mozemo, jer su imali Srbe (ili i dalje imaju). Razumijem da je ovom mozda malo grubo, ali zamislite Crnu Goru bez gradjana koji se smatraju Srbima. Isto je i sa Bosnom. A onda pogledajte Hrvatsku nakon Oluje. Sta se da primjetiti? Pa posto Jugoslavija nije imala dovoljno vremena da „sklopi i izgradi od svega i svacega“ svoj identitet, ostaje da se pogleda sta se desavalo sa njenim sastavnim dijelovima. I vidimo da je u vecini tih novih drzavica bas srpska populacija pravla probleme tamo gdje su zapoceti ili obnovljeni proces sticanja identiteta. U Srbiji nije bilo takvih problema i zato se za tu drzavicu, poslednjih 30 godina borbe za nacionalnim identitetom smatra – promasajem. U ostalim zemljama, nevoljom i otezanim okolnostima, a u Srbiji – neuspjeh. Sto se tice Hrvatske, oni su poslije ’95. ubacili u 5. brzinu ali se i putnici i posmatraci cesto osjecaju cudno i nelagodno u krivinama zbog nevjeste kontrole vozila….

I dok Srbija sasvim opravdano i objasnjivo luta prostorom kao neki sablasni brod u mraku i bez vlastitog osvjetljenja, dotle je mnogo teze objasniti sta se dogodilo Svedskoj? Nacionalni identitet se pravi od kulture, tradicije, jezika, obicaja, istorije… Nacionalni identitet kad se stvori, bude prepoznat i od komsija i od udaljenih nacija. Kad se kaze Svedska, slika koju svi imamo, slika mirne drzave, stabilne, ciste, malo hladne zemlje, zemlje ljudi koji su disciplinovani, radni, posteni, tihi – ta slika se javi u glavi svih koji nesto misle. Neko bi otisao i dalje i zamislio svedskog vojnika bas kao sto zamisljamo mladjeg muskarca, Srbina koji se u 5 ujutro vraca iz kafane: rascupan, zasukanih rukava, naocale za sunce da se nevide kolutovi, brada od dva-tri dana. E, svedski vojnik je uz to – na biciklu. Eto takva je to (bila) drzava: mirnih, bezopasnih gradjana koji gledaju svoja posla i nikada nikome nece nanijeti zlo.

E, bila. Nema vise neutralne Svedske.

Svedska zavrla pa hoce u NATO. Boze mili koje gluposti! Prvo, nenadoknadiva steta za imidz (moderni izraz za nacionalni identitet). Drugo, strahovita rupa u budzetu (jer od stabilnog napredovanja u blagostanju, cime se najbolje cuvao nacionalni identitet sa gorepomenutim osobinama, sad se rizikuje velika ekonomska kriza sto je ona ista (h)rdja od koje smo poceli gradnju mosta. Nastavili se produbljivati kriza, rodja ce pojesi lance koji drze most, ovaj ce poceti lutati, dok i sam ne nestane. Ono sto je srpska pravoslavna Crkva za Srbe, znaci jedna pijavica koja sise krv naroda svaki put kada nastupi kriza, to je vojska za Svedsku: oni ce sada uzeti lavovski dio budzeta, a to ce otvoriti rupetine u finansiranju skola, bolnica, medija, zivotnog standarda. A zasto?? Nizasto! Ili poledajte jos dalje nove, jasne znakove lutanja. Cudan, lazan i izvestacen odnos sa Turskom, a uskoro ce i sa cijelim muslimanskim svijetom. Politicari ce govoriti jedno, raditi drugo, slace nerazumljive i dvostruke signale, a ljudi ce osjecati i saputati nesto sasvim drugo (sjetimo se Jugoslavije 50-tih, 60-ih godina). Neki stari rudimenti zelje da se sacuva tekovina slobode govora, dovode onog imbecila Paludana da pali svete knjige, cime Svedska salje nove nejasne signale svijetu o svom identitetu i na kraju oni gore pomenuti (sto misle), kad im se pomene Svedska vise nece znati sta da misle. Pustiti Paludana 70-ih godina, uklapa se u imidz neutralne zemlje; dovesti ga ovih dana, salje cudne signale, jer to vise nije ista zemlja. Identite stvaran od 14. vijeka, unisten za dvije godine???!!

Sve je teze zivjeti u ovakvom svijetu. U svijetu koji pokazuje sve jace i jace tendence da je solidarnost na umoru.

Rusija je cijeli svijet, svojom istorijskom megagluposcu gurnula u krizu. Vidi se jasno u svakoj zemlji koja je do prije godinu i po dana uzivala visi nivo blagostanja: pad je zestok. U Crnoj Gori se ne mogu nacuditi da se u Svedskoj osjeca kriza. Zapravo, samo iz ljubaznosti, postavljaju pitanje („ma je li to moguce?“), a zapravo se u sebi kikocu i rugaju. Ne razumiju deltu. Ne razumiju da je teze prihvatiti i zivjeti hladnocu u Svedskoj nego u Crnoj Gori. U Svedskoj su svi navikli da ujutro obuku odjecu koja je vec na sobnoj temperaturi, a ne da farmerke budu kao solunari gdje samo ledenice fale (kao sto je u Crnoj Gori). Ne moram nabrajati- jasno je da je mala razlika izmedju jada faktora 100 pa onda faktor 120 nego kad imas jade sa faktorom 10, a onda 60. O delti se radi. Ali jedno nam je zajednicko: kako reaguju ljudi? Ko god ima neku vlasti da podigne cijenu svog proizvoda, a posebno proizvoda koji se mora kupovati, uradio je to sa znacajnom marginom: pretjerao. Drzava, privatnici, svi koji nam nesto prodaju, krecu sa idejom da – zarade?! Ne da prezive, vec da zarade. Cijene goriva, grijanja, hrane, znaci stvari bez kojih se ne moze, otisle su u nebo. Cijene svega ostalog, takodje su zestoko povecane, racunajuci na jos uvijek prisutnu populaciju ljudi koji mogu da kupe. Pa dok traje. Ne nose dzaba oko ruke, noge ili vrata lanac sa porukom: Carpe diem .

Politicari iz opozicije (rijec je o demokratijama, a ne o nasim politicarima koji su se organizirali u vlast i opoziciju na cistom principu sile i snage, a ne uigranim demokratskim procesom). Ne prodje ni 3 sedmice nakon sto su izgubili izbore, oni vec kritikuju vlast?! Potpuno je neukusna ta njhova neskrivena zelja da se sto prije vrate na vlast, neskriveno nestrpljenje i neskrivena ogorcenost zbog gubitka izbora. Ponasaju se tacno kao razmazeno dijete koje nije dobilo nesto sto zeli i zajapurenog lica nas ubjedjuje da je sve u redu, a – samo sto ne zaplace.

Klima, sume, resursi… sve se to rabi kao da smo poslednja generacija na ovoj namucenoj Planeti, pa kao velimo, daj da se zivi dok mozemo. I ovdje vidimo politicare, ovaj put one na vlasti, koji arce sa Planetom, jer ne zele donositi odluke koje ce udariti na zivotni kvalitet glasaca, danas. O sutra, ne zele da misle, jer mandat ne traje toliko.

Na poslu? Ovi sto su vec zaposleni. Vama treba nesto jako vazno: koga pitati da uskoci? Nikoga, ili sve manje njih. Dolaze na posao samo kad moraju, ne dolaze svaki put kad mogu. Novi sto traze posao? Traze uslove o kojima mi nismo ni sanjali. Nismo ni znali da postoje. Posao se mijenja samo ako se negdje pokaze plata uvecana za par procenata.

Sve ovo gore su primjeri koji nam pokazuju samo jednu stvar: ja! Osim mene nista drugo ne postoji. Ja sam najvazniji. Ja moram prvi uci, ja moram sjesti, ja moram sjesti na najbolje mjesto, ja moram dobiti najvise, ja moram imati najvise. U ovoj psihologiji danasnjeg covjeka, ne postoji prostor za onog drugog. Cak i vlastita djeca pocinju da gube poziciju toga ja u nasim zivotima. Jeste ima srecom jos uvijek kultura kao sto su nase na Balkanu gdje nam je dijete vise ja od nas samih, ali i to je samo pitanje vremena, ako sudimo po Zapadu, na koji se ugledamo i koji hocemo da kopiramo. Gledam majku i cerku od 10 godina. Majka ide naprijed, 1 i po metar ispred cerke. Ova nosi nesto u ruci, a pantalone koje imaju losu lastiku, malo padaju. Pa se muci dijete cas mijenjajuci ruku kojom nosi, cak ruku kojom poteze gace uvis. Mislite li da joj majka pomaze? Niti primjecuje. I ta relacija ovdje na Zapadu ide dalje: dijete napuni 16 i – ode. Gdje ce? Niko ne zna. Kako ce? Ni to. Ali, ‘oce. Nagon je jak. Ne bi me iznenadilo da neka nauka pokaze da hoce da ode, jer zapravo nema nista sto ga drzi. I onda se dijete ili snadje ili ne znadje. Ako se ne snadje, pa jos, onako zestoko bubne o ledinu, nije rijetko da o tome saznamo u vijestima?! Zali se roditelj medijima, kako je drzava iznevjerila njihovu djecu, njihove zjenice, njihovih ociju (smijesno jos dok se pise). Jer dijete se drogira, zivi na ulici, izbacilo ga sa posla…. drzava je kriva. Ima ih i sto uspiju. E ti onda kad im je roditelj na smrt bolestan, okrenu telefon da pitaju, kako je…

Meni je tesko zivjeti u svijetu koji mrzi solidarnost, jer ljudima ona oduzima sve ono najvaznije: skupljanje, sticanje, komoditet. Meni je odgovarao zivot u Jugoslaviji i to ona dimenzija gdje sam ja uradio ovo ili ono tebi, a ti meni nesto drugo. Problem sa Jugoslavijom (glavni razlog zbog kojeg sam je napustio) je sto nikakav drugi sistem nije postojao, sistem napravljen od drzave. To je idealno drustvo! Drzava obezbjedi sisteme koji funkcionisu (pa nema na salteru, donesite original i dvije kopije ovjerene u…, nego su uredi povezani kompjuterima), a mi ljudi pomazemo jedni drugim svojim specijalnostima ili razmjenjujemo vlastita slobodna vremena, pare, stvari. Moze se reci da zivot lici na posao: do prije nekoliko godina je bilo ljudi koji bi utrcali da te zamijene vec poslije samo jedne rijeci, jednog signala (danas ne pomaze ni zestoka motivacija sve sa salama i vicevima kako bi se „osteceni“ jos i nasmijao, da mu lakse padne). Isto bi radio i ti. Bezbroj puta sam dozivio da krenem sa nekom „tuznom“ pricom kako moram ovo ili ono, a kolega me prekine i kaze, idi, ja cu ostati. Danas vise nema takvih kolega. I kad se ponude, urade to teatralno i glasno kako bi se naplatili nekim poencicem iz grupe, jer su boze moj solidarni. I kad gledam nove koji dolaze, vidim da ce ovaj problem biti sve veci. I zato iz posla – penzija sa radoscu, a iz zivota…. ? Ja, ja, ne mora bas smrt odmah, ali – izolacija. Pogledajte Dezulovica. Kuca iznad Omisa, pogled „umore“, ribanje, riba, rakija, vino i kompjuter za pisati. Ako neko od najmijih mu hoce da dodje, dobro je dosao. On drugima ne ide (pretpostavljam).

…demokratija

Joj sto volim ovakve teme! Sve sto kazes, onako od srca, jeste tacno, ali je- bojim se – politicki potpuno nekorektno i samim tim si sebe izlozio vulgarnoj kritici i onih najsitnijih, malih, sivih, nevidljivih, procelavih miseva.

Sta je tema/pitanje? Ima li elite u demokratiji?

Ima, naravno. To svi razumiju. Ali ima li elita pravo da za sebe uzme malo vise…?

Ali, hajmo prvo probati da definisemo elitu u onom slislu koji mene kopka.

Jer! Nije rijec o ljudima koji zahvaljujuci trenutnom sistemu vrijednosti i raspodjeli ove, mogu da naprave veliki novac, pa onda i uzmu lavovski dio. Dakle, nije rijec o Djokovicu, Ronaldu niti internet-influenserima. Oni, znamo prema danasnjem rasporedu stvari, mogu da obrnu velike pare (mada, kad svi trezveno razmislimo, nemamo bas neko dobro objasnjenje zasto???), pa kad ih obrnu, onda se naslone i uzmu lavovski dio. I onda imate te ljude sa vilama koje imaju garazu za 30 automobila, a svaki „komad“ je vrijedan kao polovina ukupnih primanja visokoobrazovanog radnika na zapadu. Primanja kroz njegovu cijelu karijeru. Ne, ne. Nije rijec o Djokovicu, koji kad otvori usta, svi mi koji ga volimo, gledamo u zemlju od stida. Mislim da se slicno osjecaju i Portugalci kad citaju izjave CR7. E, ali prema danasnjem sistemu vrijednovanja, ova dvojica su elita.

E, nije rijec o toj eliti.

Rijec je o ljudima koji su rodjenjem (znaci dobrostojeci, intelektualni roditelji) dobili odlicnu startnu poziciju, zavrsili sa uspjehom (roditelji stegli, pa ne pustaju!) elitne skole i onda se zaposlili na poslovima koji donose 1-2% od Djokovicevih primanja. Vec vidite muku: u trenutnoj civilizaciji, kada se sve mjeri kupovnom moci, gube se kriteriji….

Bilo kako bilo, lako je zamisliti jednog takvog clana elite: obrazovan, elokventan, sarmantan, pun samopouzdanja (ali, nema vilu sa garazom za 30 auta, gdje je svaki komad vrijedan…). Probija se lako, jer moze svojom elokvencijom da otvori sva vrata. Ali, opet, nema najnoviji Bentli Kontinental, kao recimo svi, redom igradi Mancerster Junajteda (njima je to skoro kao radna odjeca!). Ne kazem ja da ON pati zbog ovog saznanja, mozda se u krugu prijatelja i sali sa Runijem i njegovim usima koji jedva da stanu u Kontinental? Ali, dzaba! Vijesti kao npr. Modric dosao na trening sa Audijem SR8 – djeluju podsvjesno…. I onda nas Predstavnik (ove teme) pocne aktivno da sebi krci put i prostor i siri zivotni prostor. Mislio ili ne, djelovalo svjesno ili podsvjesno, ali on pocinje da vidi sebe kao zrtvu: nema „garazu za 30….“, a bolje artikulise svoje misli nego Ronaldo. Sta vise u svom poslu ima uspjeh. Svi su zadovoljni njegovim ucinkom, vidi se rezultat…. Ali, avaj…. To su poslovi koji ne proizvode 300 miliona EUR dobiti. Ne, ne proizvode, ali ON, kad mu padne mrak na oci, ne vidi vise jasno tu razliku, vec vidi sve jasnije i jasnije sebe kao – Mesija. Ok, lokalno, ali – Mesi. Da ne duzim, ON sam sebe shvata kao elitu.

I onda naidje na pravilo. Okvir. Granicu. I – tjesno mu. Iz pozicije elite, lako dodje do pozicije, da tu za njega, nikakva granica ne bi trebala postojati. I – prekrsi je. Izadje iz okvira koji vazi za „obicnog covjeka“.

I? U Srbiji, nista. Niko ne vidi, niko ne smije, niko nece. Na Zapadu? Jedva docekaju! Aaaa, majcin sine: hoces da budes drugaciji od nas (kasirka, automehanicar, cistac, bolnicar, bibliotekar….)? E, neces. Neces???? Ko kaze?? Pa, drzava. Drzave na Zapadu su sklopile pakt sa – SVIMA (mediokriteti): svi smo isti, odstupanja ima da se kaznjavaju. I to rigorozno, zbog primjera. I zato, ovdje na Zapadu, pojedinac koji misli da je elita, a izadje iz okvira, dobije po njusci, da mu se smuci. Ma, toliko da – napusti drzavu i ode u Monako (porez) ili SAD (sve ostalo).

Bio je u Svedskoj primjer. Sef (hrvatski) udruge privatnika. Odlicna pozicija, dobro placena, ali nema garazu za 30…. Razboli se nesto. I izvadi iz svog novcanika i ode u privatnu bolnicu i zavrsi posao. Ali: preskocio je desetine radnika koji cekaju istu intervenciju, samo zato sto je imao pare. U veceri kada je napustao poziciju, pomenuo je porez koji mu je drzava uzimala i od kojeg se lijecilo stotine ljudi (jer njemu su uzimali veliki porez), ali ko te pita….

Ma, smije li ova prava, intelektualna elita (ne oni sto su vjesti sa nogama) da za sebe uzme (ne, trazi – nece joj dati) vise? Ili mora da to uradi pa da se to zove – kradja? Je li u demokratiji strucnjak koji svojim potezima otvori posao za 300 porodica, slobodan da uzme i 300 puta vise… auta, brodova, kuca? Kako je danas – nije. Naprotiv. A znate u cemu je problem? Demokratija? Odakle nam to? Iz Grcke. A kako je tamo bilo kad su izmislili demokratiju? Pa, robovlasnicko drustvo: elita koja je imala demokratiju i ostali koji su imali – nista. A mi prekopirali, ne pazeci na proporcije….

Mislim, da – nema.

Ako grubo podijelimo zadnjih 40 godina na prvu polovinu do 2003. i drugu, poslije te godine (2003. je sasvim lezerno izabrana, cisto da bude neke matematike, jer ja bih radije granicu povuka kroz 1995., ali onda nema matematike…), tu prvu polovinu nase katastrofe karakterise sila prirodnog zakona, stihija i inercije. Druga polovina je cista kalkulacija i odlicno organizovan posao.

Rat je izbio zahvaljujuci sadejstvu triju faktora: nedostatak demokratske drzave, ekonomska katastrofa i krvavo naslijdje iz proslosti. Kada se ova zapaljiva smjesa aktivira, krecu prirodni zakoni i stihija. Rijetko ko je u stanju da planira svoju aktivnosti. Mozda Jezda, Dafina (citaj rukovodioci Narodne banke) ili Beko. Glavni pokretaci strateskih poteza, djelovali su iz stanja pomracene svijesti, mesijanskih ideja ili cisto – psihopatije. Ali – bez plana.

Ova sada polovina je mnogo opasnija, jer su se ovi sto imaju poluge u svojim rukama, stabilizovali, izasli iz ludila i okrenuli planiranju. Ja cak mogu i da razumijem prvu polovinu, jer je u pitanju ludilo, suzena svijest, a to su situacije koje mi doktori razumijemo. Problem je sto nemamo vlast, pa da aktere na vrijeme posaljemo u Domanovice, Lazu, Jankomir ili Dobrotu. Danasnji rukovodioci su se po zakonima opstanka na vlasti u primitivnim drzavama, okruzili armijom mediokriteta, do klasicnih idiota (min. Drobnjakovic u srpskoj vladi n.pr). To su ekipe koje ne znaju, ne mogu, nisu sposobne – objektivno – da naprave vrijednost. Zemlje zivotare, ekonomski ili propadaju ili zaostaju za svojim okruzenjem (Hrvatska), a to su (valjda?) scenariji kada bi se narodi trebali pobuniti. Kako ce se oni pobuniti, pitanje je lokalne kultue, miljoa i tradicije, pa bi se od Jasenica do Demir Kapije mogli vidjeti razni oblici, od strajka, mirnih prosvjeda, pa do lomljenja i ulicnih tuca. Ali, nema nista od toga?! Ili ima, ali to su vise salonski nemiri, nekad cak i rzirani, ali u svakom slucaju bezopasni: vlasti im se otvoreno rugaju.

Kako su nas uspjeli ukrotiti?

Pa, lako. Prvo ne smijemo zanemariti nas mentalitet. Iako se ovisnost o jakom covjeku i aroganciji, smanjuje kako se ide sa zapada na istok, ipak niko od nas iz Regiona nije – Danac. Ko misli da su makar Hrvati otisli dalje (od ovisnosti od arogancije), neka potraze neki od Plenkovicevih konferencija za stampu, kad ovaj dobije manje udobno pitanje). Dakle, prvo sto su nasi rukovodioci shvatili jeste da smo narodi sa mentalitetom suznja. Drugo, osvojili su (oteli!) glavne medije i trece, drze se dosljedno narativa unutrasnjeg neprijatelja (Srbi, svuda, Albanci…). I sad je lako! A. Vucic je dobar primjer te vjestine skretanja misli sa plate i penzije na srpski narod u K. Mitrovici. Bosna i Hercegovina? Mozete uzeti bilo koju kombinaciju- ima ih mnogo i sve su dobitne. Crna Gora? Dva dana nemira sa srpskom manjinom (recimo neko Badnje vece na Cetinju ili u Niksicu) i onda mozes prodati 20 km obale oko Canja. Niko nece primjetiti. Parlamenti drzavica Regiona su sjajno rezirane komedije sa tragovima farse i nasi ljudi mogu da nakon konstatacije : „E, kako mu je rekao“, preskoce veceru.

Ovo je tako jednostavno rezirati da cak i vecinski ucesnici, mediokriteti po IQ skali, mogu da shou odrzavaju u zivotu jos najmanje 30 godina. Potrosice se poslednji resurs drzava, ekonomija ce biti u slobodnom padu, ali ljudi, tzv. gradjani, po definiciji napreduju u svojoj psihologiji suznja i time se glavna pretpostavka ostanka na vlasti ovih zlikovaca, odrzava do beskonacnosti.

Ima li rjesenja?

Nema. Narod pokunjen, a elita korumprirana. Sistema i drzave nema, jedan covjek uz nesto vlasti drzi u sahu 3000 porodica. Oni se odrzavaju malim prevarama, sitnom korupcijom i ideja drzave postaje sve vise i vise nedostizna. Prodiru Rusi i Kinezi i donose svjezu krvi azijskog svatanja drustva, sto drzavu cini dodatno ranjivom i nevidljivom.

Volio bih da se varam….

U Crnoj Gori je mnogo lakse biti mrtav nego ziv. Ako si ziv (filozofsko pitanje, koje ne brine 90% gradjana, pa se sa strane gledano, cini da svi zive), tezak ti je svaki minut zivota, a kad umres- ima ko ce da brine!

Ziv(?). Zdrav? Pada kisa. Voda svuda okolo. Dva koraka, noge su mokre. Mrak. Ne radi rasvjeta, trotoari su sve samo ne ravni; svaki korak je rizik za saplitanjem ili – ne daj boze- pad. Auta su po trotoarima, jer na cestama idu dalje samo najagresivniji. Preticanje (”iz nepoznatih razloga presao na suprotnu stranu”) je prava mala cirkuska vjestina. Vjetar duva. Podize papir i kese. Kontejneri su prepuni, iz njih zaudara, a cuvaju ih psi sa tri noge…

Bolestan? E sad se jos bolje vidi kakvo je blazenstvo biti mrtav. O izabranom doktoru, vidi ranije tekstove. Lijek? Nema lijeka. Nema bez recepta, a recepta nema, jer nema doktora. Ima apoteka. A ona ne da lijek bez recepta… Nema veze: proliv? Odes u apoteku i prodaju ti lijek od francuske smokve. Zatvor? Dobices za nekoliko eura, lijek od italijanske sljive. Kasalj? Turski nar. Bolovi? Ruski melem. I ovo sad vec svi znaju: pozalis se komsiji da nisi bio sedmicama ’na stranu’ – uzmi talijansku sljivu, samouvjereno ce komsija. A tvoj izabrani doktor, pojma nema kroz sta ti prolazis (ili si zapeo vise sedmica). Primljen si u bolnicu. Uh! U prijemnoj ambulanti te odmah pitaju, sto si dosao (sic!) – a tebe donio komsiluk, jer u Hitnoj je samo vozac. Pusi. ”Sto si dosao? Nije ovo staracki dom??!” U redu, pomislis, znaci sad ce da rade oko mene. Nece: biti primljen u bolnicu znaci da lezis, lezis, lezis i onda te otpuste. Opet komsiluk mora da se skupi da te odnesu. Dali su ti lijek kojeg bolnica nema? Tj. dobio si ga ako si ga kupio. Moze da se refundira. Treba samo da skupus 10 raznih papira i predas u ’socijalno’. Jedan od 10 papira je potvrda bolnicke apoteke da nema taj lijek iako je jedan od 10 papira izjava doktora da ti je dao lijek kojeg nema, pa si ti morao…

I umres. Joooj rahata! Javis Lazarevom kuku i – sjednes iscrpljen. L. kuk dodje kod tebe po robu (odjeca za ukop), ode u bolnicu okupa te, obuce, smjesti u hladnjacu, rastrci se po selu sa osmrtnicama, vozi te, nosi te, kovceg, kapela, otvore grob, presloze, spuste te, zatvore. Ti dan poslije dodjes sa gotovinom od nekih 1500 eura jer nemaju ’ono’ za karticu. Dobijes racun (tu je i selotejp za osmrtnice) i sa njim treba refundirati u nekoj memljivoj kancelariji u penzionom kod jednako memljivog sluzbenika. Mrtvi je spasen, a ti – posto si filozofski jos ziv, donesi smrtovnicu iz MUP-a, kopiju licne karte, izvod iz…. . Polako! Moras prvo umrijeti da bi se opustio i odmorio.

Sve ono sto ste procitali u tekstu slicnog naslova, moze lako da se shvati. Takva je klasicna fizika: opipljiva, vidljiva, pociva na mehanicistickim objasnjenjima. Mada sam ja kao ucenik mostarske Gimnazije na casovima Mense Durakovica imao problem vec na kosoj ravni… Fizika vam je kao bijeli kupus: kao dijete ga mrzite, a u mojim godinama – obozavate.

Nekome je palo na pamet da uzme paru kalcijumskih atoma i pogodi je laserskim snopom odredjene frekfencije. Mozete misliti?! Oni Jevreji sto su danima sjedili u citaonici aleksandrijske Biblioteke i pisali Stari zavjet bi rekli: hoce da se igra Boga. Udarac lasera uznemiri elektrone i kad se oni vrate u svoje stanje mirovanja, oslobodi se svjetlost I bude dakle svjetlo, mada fluorescentno. Svjetlo? Da, od svakog pogodjenog atoma, oslobode se dva fotona. Ali fotoni cudni, pa odlete svaki na svoju medjusobno suprostavljeno stranu. Kazu, moze da se mjeri, ali jedan drugi fenomen je ovdje bitan: u ponasanju ovih fotona na polarizacionom filteru postoji pravilo, ili koleracija. To znaci da se posmatranjem ponasanja jednog jasno i matematicki ubjedljivo, moze predvidjeti ponasanje drugog. Izmedju njih postoji dogovor (upletenost) i disciplina.

Sta „kvari“ ljepotu ovog fenomena? Kad vidite zalazak Sunca na rivi u Zadru, divite se fenomenu, jer je lijep, ali i jasan. Opipljiv, tu je pred vasim ocima, nema nikakvih zamisljanja, matematickih formula. E ovaj ovdje jednako lijep i fascinantan, mora da se zamisli i to kroz statistiku?! Nazalost nece drugi foton para uvijek i dosljedno raditi ono sto proizilazi iz ponasanja prvog. Postoji vjerovatnoca. Jasna, sigurna, konstantna, vise puta u eksperimentu potvrdjena, ali ipak – vjerovatnoca. Zato ne mozemo reci direktna uzrocna veza, vec korelacija. E sad, ima i nas razlicitih! Ima ljudi koji posjeduju inteligenciju koja im omogucava da osjete statisticka kretanja bas kao sto ja osjecam sta je 10 grama, a sta 200. Ja nisam medju njima i ja moram uvijek zastati nekih 10-ak minuta duze da dozivim to sto se hoce reci. Evo probajte, pa da gasim….

Vi i vas prijatelj ste dva fotona. Morate napustiti sobu na dvoje nasuprot postavljenih vrata. Tek kad izadjete dobicete jedno od tri moguca pitanja, a vi mozete dati samo dva razlicita odgovora. Nije kviz – mozete dati bilo koji odgovor, nema pogresnih odgovora. E sad ima ovdje neka statistika koja govori o 8 raznih mogucnosti. Jer sta se hoce pokazati ili odbaciti? To da se vas dvoje mozete prije napustanja sobe dogovoriti koje odgovore da date u svakoj pojedinacnoj situaciji, pa da se pokaze da ima izmedju vas neka veza (osim prijateljske). Jos moram napisati da pitanja nisu „isisana iz prsta“ vec, konkretno: 30?, 60? ili 90? I sad bi vec za statiskickim mozgom obdarene, trebala slika da se razbistri. Meni je i dalje tama…

Uglavnom, ako se pitanja na vratima razlikuju za 30 (30? i 60? ili 60? i 90?) vi i vas jaran imate sansu da u 3 od 4 pokusaja date isti odgovor. Razlika od 60 (30? i 90?), samo jednom od 4 pokusaja. Ja, malo se bistri i meni: pitanja sa 30-razlikom dolaze cesce…

Uglavnom, matematika kaze da vi i vas jaran nemate sansu da postignete korelaciju koju fotoni u svakom eksperimentu- pokusaju uspjevaju. Nema slucaja (slucajnost), ali ima „ono nesto“ sto je Ajnstajn nazvao „tajni faktori“ (malo je ovo tesko prevesti: Ajnstajn je koristio izraz „spooky“, a mi to kazemo „duh“ misleci na duhove koji nas plase- vidite dilemu), a zapravo je sustina upletenosti: fotoni se ponasaju kao blizanci sa predodredjenim ponasanjem koje je u jasnoj korelaciji.

Tako kad osvjetlite nesto ili dok piljite u ekran, sjetite se da se fotoni zezaju sa vama i rugaju se vasem neznanju.

Obozavam fiziku! Ali i – filozofiju. I sta je onda najbolje? Pa citati fiziku, onad dio koji jos uvijek trazi neka fundamentalna objasnjenja i eto vas u sred filozfije. Ha, ha, ha, cuj „onaj dio“?! Koji dio?? Cijeloj fizici se trese temelj i pitanje je samo da li cu docekati da vidim ta rjesenja koja ce konacno otkriti tajne ovog naseg cudesnog univerzuma…

„I bi svjetlost!“, pise na pocetku Starog zavjeta. Ali mnogo se promijenilo od vremena kada su Jevreji pisali Zavjet! Prepisujuci, citirajuci sve i svasta do cega su dolazili (aleksandrijska Biblioteka!) od Demostena do Hamurabija, pravili su vlastitu selekciju. Steta sto su prepisivali od antickih mislilaca sa izrazitom skepsom (nisu razumjeli?), pa je to njihovo djelo zaprijetilo da se isina nikada ne sazna. Ali – da opisem nekih 500 godina jednom recenicom – zahvaljujuci Arapima (i nekim drugim Jevrejima), stize anticka misao do srca Evrope (Firenca) i bi sacuvana kako bi je 1905. Ajnstajn nadogradio odlucujucim objasnjenjem. Ispade spanska kraljica Izabela (Kolumbo, Inkvizicija…) najodgovonija za ovo novu progresivno usmjeravanje razvoja naseg znanja! Hvala Izabela.

O cemu se radi? O – svjetlosti. Kad je Biblija rekla to cuveno „i bi svjetlost“, oni su mislili na „prvi“ zrak svjetla koji je pao na Zemlju. Pa ono, istina je: jednom je morao doci taj prvi zrak, ali ne slazemo se oko datuma… Uglavnom da bi to sto danas uzimamo zdravo za gotovo i zovemo svjetloscu, doslo do naseg oka (uh, kakva nauka tek tu pocinje sa nama kao posmatracima!), morala je Zemlja da se okruzi magnetnim poljem (neka jednako odusevljeni fizikom primjete: novi izazov- sta je polje?). Do Ajnstajna se smatralo da je svjetlost talas (sta je talas?) elektrican, pa kad se sudari sa magnetnim poljem, postane elektromagnetski. Ali korak nazad u bazicnu, klasicnu fiziku…

Jeste li imali nekada polarizovane naocale? One u svom staklu imaju neke kristale koji se nadju na putu kretanja svjetla i lome ga (put) tako da nama Sunce bas ne bljesti kad gledamo ljeti okolo. To lomljenje zovemo polarizacija. Znaci ide zrak svjetla i udari u polarizacioni filter. Prelomi se i ide dalje. Kakav? Eee, umanjen za polovinu i sa vrlo karakteristicnim pravcem. Taj novi pravac se najbolje moze analizirati ako se redukovanom snopu postavi na put, novi polarizacioni filter. I sad, da ne duzim, krajnji efekat zavisi od medjusobnih uglova dva filtera. Pod 90 stepeni, nestace i ona druga polovina prvobitnog zraka (poslije prolaska kroz prvi filter), na nuli, procice sve i sve ostalo izmedju.

Ok, sad da izvucemo malo „naucniji“ zakljucak: svjetlo je elektromagnetni talas koji se krece ili svjetlost je krecuci (oprosticete, zelim reci – ono sto se krece) poremecaj, uznemirenje elektromagnetnog polja. Znaci imate elektromagnetno polje i nesto sto tuda prolazi i uznemirava harmoniju i mir polja. Ko je gledao „bezbroj“ filmova vidio je u filmovima naucne fantastike da neki predmet postane nevidljiv i da se krece kroz recimo polje zita ili sitni pijesak i onda ostavlja iza sebe trag.

Idemo dalje. Klasicna fizika je shvatila da polje stalno oscilira u svim pravcima, ali uvijek pod pravim uglom u odnosu na kretanje svjetla. Te oscilacije mogu biti kruzne, elipticne ili u istom pravcu kao i svjetlost, ali i naprijed-nazad, naizmjenicno, znaci u suprotnim smjerovima. Da bi mogli razmisljati dalje, a da nas ne uhvati panika, bijes i da ne bazimo sve zajedno sto dalje od sebe, ostanimo samo kod ovih oscilacija koje prate pravac (ravna polarizovana svjetlost). Zasto? Pa zato sto je u tom sistemu lakse predstaviti si pravce, uglove, smjer, kratko – vektor. Vektor je u fizici nasao svoje mjesto jer nas informise ne samo o pravcu, vec i o sadrzaju, energiji. I sad tu treba znati malo matematike, podsjetiti se Bojane Mavar i kosinusa (cos). Tamo-‘vamo i eto i pravca kretanja svjetla (pod odlucujucim uticajem filtera i njihovih medjusobnih odnosa) i energije u njoj (nije strasna ta matematika: energija je drugi korijen iz cos α, gdje je alfa ugao vektora).

1905.

Ajnstajn se pobunio protiv shvatanja da se svjetlost siri kao talas. Eksperimentirao je sa raznim metalima na koje pada svjetlost i primjetio je da u nekim situacijama, talas (ah, zrak) svjetla udarom u metal, oslobodi iz njegovog atoma elektron i tako proizvede kretanje struje: fotoleektricni efekat. Nije bio lijen, pa je mjerio i energiju oslobodjenih elektrona i zapanjio se konstatujci da se ne oslobadja ravnomjerna energija, kako bi se moglo ocekivati od udara talasa – ne, oslobadjaju se tu i tamo „paketi“ energije koje je on nazvao kvanta energije ili fotoni. Dalje je primjetio dvije fundamentalne stvari u vezi sa fotonima. Prva je da oni kada padnu (udare) u instrument ostave mjerljivi trag i drugi je da kada prolaze kroz polarizacijski filter oni prate sve one gore pomenute zakone „optike“ sa lomljenjem i promjenama pravca, ali svaki foton zadrzava svoju energiju. Sto ce reci da ako filter uzme dio zraka (uglovi), a energija se ne mijenja, to znaci da dio fotona prodje sa svojom originalnom energijom, a dio bude progutan, tj. ostane na filteru. Nobelova nagrada (ne za teoriju relativiteta, vec za fotone).