Vidio sam Tita

Polako, polako, nisam jos umro. Sacuvaj me Boze, jos manje, da sam vidio Tita?! Ta nisam Pinki.

Ali, ako sve procitate, vidjecete da naslov nije bas… bez veze.

Ljudi umiru. Ponovo brza, neplanirana posjeta bivsoj nam drzavi. Za razliku od mojih, sada je bio red na gradjansku sahranu. Gradsko groblje, citav niz kapela, veliki turnover i plato prepun ljudi. A zima! A duva. Zaboravio rukavice, a valja se rukovati. Mnogo puta.

Tehnika je kao i u mojem dijelu drzave: u kapeli je izlozen lijes, zenski dio rodbine stoji (!) okolo, a mi „muski“ napolju, docekujemo ili bolje receno, ispracamo posjetioce. I mi stojimo, mada ima klupa… Cetiri sata, isto kao i kad su moji roditelji sahranjivani. Sad me mogu postaviti u bilo koji red na bilo kojem aerodromu na svijetu – ne znaju oni koliko ja dugo mogu stajati. Kako mi je u krstima, samo ja znam. I tacno u 10, kada skoro jos nikoga nije bilo, bivsi premijer drzave. Sa zenom. Protrcase. Zaboravih reci jedno iz familije je vazna i cijenjena licnost u drzavi i ako je bilo 300 ljudi, 250 je doslo zbog nje. Pa i bivsi premijer. Tristo rukovanja (zapravo mnogo vise, ali o tome kasnije). Desna saka malo boli, mada vecina pruza ruku sto bi rekao Krleza kao mrtvu ribu. Ali ima ih sto dobro stisnu, ima ih sto cijelom rukom prvo uhvate zalet od 10-12 cm unazad i onda ulete u tvoju saku. Najgora varijanta je serija ljudi sa kojima se treba rukovati, a neke sake su debele. Ne stizes da se oslobodis od te sake sa debelim prstima, a vec vidis nova se pruza prema tebi. Neko gleda u stranu, neko ravno u oci, a neko se prvo namjesti da bi te strijelio ocima. Srecom, neki promil zaboravi na nas ispred kapele i – ode.

Serija kapela i svaka zauzeta. Dolaze ljudi: muskarac grabi naprijed, ostrim vojnickim korakom. A zena pritrcava. I jedni i drugi su uzeli najbolje cipele sto imaju, pa se osjeca malo – patnje, ali neka, tako treba: cijela struktura dogadjaja je prozeta ideologijom da i mi sto smo „pretekli“ moramo malo da propatimo (da bi umrlom bilo lakse?!). Najvise pate zene u novim stiklama. I kad muskarac nadje pravu kapelu, udje unutra, obidje i kad izadje, mi muski smo na redu. Ostali iz grupe prate. E sad postoji stari lokalni obicaj da kad se poklonis svojem, obidjes i sve ostale. Ne postuje srecom svako, ali dosta njih… I zato se broj rukovanja multiplicira. Ali ovi „ekstra“ ne nanose bol desnoj saci – oni je malte ne samo kratko posude, onako mlohavu i hladnu. U susjednoj kapeli umro je neko sa snazno ukorijenjenom vjerom u Boga i Crkvu. Njemu ce uskoro doci i pop da otpjeva opijelo. Njemu ce uskoro doci i visoko kotirani opozicioni politicar (u ovom dijeli svijeta, vlast i opozicija imaju razlicite crkve), pa posto je on od obicaja (cus!) , morao sam i sa njim da se rukujem (mada se politicki ne slazem se sa njim!). Ispred tog „religioznog“ grupa zena koja place, a jedna starija posebno ocajava. Taj sto je umro bjese 47-o, pa posto nije bas u cvijetu, nekako mi njeno tugovanje bi prenaglaseno. Ali, ali da ne grijesim dusu – nije on bio mnogo stariji od mene!?

A ja, zadnji u redu, gledam okolo, sta cu. Sve vidim, analiziram. I onda sto bi rekli Svedjani „hojdpunkt“ (kulminacija): tacno u podne stize aktuelni predsjednik drzave pracen porodicom i manjom grupom ljudi (ne djeluju kao cuvari!). On u svom prilazenju nema lokalnu mustru strukture kolone (musko, pa metar, pa ostali) vec dolazi kao dio grupe. Ravnopravan. I pravac kod nas (znali smo mi da ce on doc’). Iako nisam mogao bas da bagatelisem trenutak, vec sam i sam bio koncentrisan na scenu, nisam mogao a da ne primjetim onu ucviljenu zenu: stade kao gromom pogodjena, prestane plakati i samo prati Predsjednika: „Gdje ce??? Kod kojih??? Tamo???“ A Predsjednik je takodje od obicaja: nakon nas, prosao je i ostale, tako da je gospodja mogla mirno da nastavi sa oplakivanjem. Nije mi se ucinio onako grandioznim kao sa televizije. Obicni, postariji gospodin, nekako mlohavog lica, valjda nepripremljen kao za kamere? Zena nosi neku tasno, na kojoj bi joj i sam Luj Vuton pozavidio. Ne znam zna li je svaki put pravilno otvoriti? Da smo u Americi, bio bi siguran da je to onaj kovceg sa komandama za nuklearno oruzje, samo sto je u koznom povezu, luksuzan da Rusi ne posumnjaju.

Dva je. Mali metez oko organizovanja kolone, ali momci u radnoj odjeci sa tirakama imaju punu kontrolu nad nama. Jedan od njih nesiguran na nogama, crvenoga nosa, kad je sam, stalno se nesto smjesi, on vodi cijelu organizaciju. I dodjemo do grobnice. Grobnica je kao manja tvrdjava: sprijeda impresivna, ima veliki prostr da se polozi cvijece i vijenci, a odzada je nekako … ranjiva. Iskopana velika rupa u zemlji i u zidu rupe, nova rupa koja ide u prostor ispod grobnice. Vjecno prebivaliste (ili boraviste, nikad nisam naucio razliku). I prema lokalnim obicajima, morali smo na vjetru, ispucalih ruku, posmatrati jednu manju predstavu cetvorice momaka u radnim odijelima. Onaj „glavni“ nije bio, nesiguran je na nogama…. Ovi su manevrisali (pre)teskim kovcegom, krecuci se izmedju ostalih grobnica, pazeci da i sami ne upadnu (svaki prosjecni reziser sa nasih prostora, imajuci ovu pricu kao scenario, sigurno bi natjerao nekog od njih da upadne). Dva debela konopa i ode kovceg u bocnu rupu… Onda nekom kamenom plocom to zatvorise, pa drveni klinovima ucvrstise, pa malterom, bukvalno betonirase. Nema racionalnog objasnjenja – to znamo mi doktori najbolje, ali valjda je dio neke stare tradicije? I onda zemlja. E to je vec klasicna slika vidjena bezbroj puta: 4 grobara lopatama nasipaju i onda udaraju pljosnatim dijelom lopate. Da utvrde.

Platforma grobnice prekrivena cvijecem u vrijdnosti… 2000 EUR. Vjetar, ne prestaje i za manje od 10 minuta, veci dio je raznesen, a tek kad mi odosmo? Zluradi jezici su komentarisali da radnici bezbrojnih okolnih cvecara samo cekaju da porodica ode….