Solidarnost

Sve je teze zivjeti u ovakvom svijetu. U svijetu koji pokazuje sve jace i jace tendence da je solidarnost na umoru.

Rusija je cijeli svijet, svojom istorijskom megagluposcu gurnula u krizu. Vidi se jasno u svakoj zemlji koja je do prije godinu i po dana uzivala visi nivo blagostanja: pad je zestok. U Crnoj Gori se ne mogu nacuditi da se u Svedskoj osjeca kriza. Zapravo, samo iz ljubaznosti, postavljaju pitanje („ma je li to moguce?“), a zapravo se u sebi kikocu i rugaju. Ne razumiju deltu. Ne razumiju da je teze prihvatiti i zivjeti hladnocu u Svedskoj nego u Crnoj Gori. U Svedskoj su svi navikli da ujutro obuku odjecu koja je vec na sobnoj temperaturi, a ne da farmerke budu kao solunari gdje samo ledenice fale (kao sto je u Crnoj Gori). Ne moram nabrajati- jasno je da je mala razlika izmedju jada faktora 100 pa onda faktor 120 nego kad imas jade sa faktorom 10, a onda 60. O delti se radi. Ali jedno nam je zajednicko: kako reaguju ljudi? Ko god ima neku vlasti da podigne cijenu svog proizvoda, a posebno proizvoda koji se mora kupovati, uradio je to sa znacajnom marginom: pretjerao. Drzava, privatnici, svi koji nam nesto prodaju, krecu sa idejom da – zarade?! Ne da prezive, vec da zarade. Cijene goriva, grijanja, hrane, znaci stvari bez kojih se ne moze, otisle su u nebo. Cijene svega ostalog, takodje su zestoko povecane, racunajuci na jos uvijek prisutnu populaciju ljudi koji mogu da kupe. Pa dok traje. Ne nose dzaba oko ruke, noge ili vrata lanac sa porukom: Carpe diem .

Politicari iz opozicije (rijec je o demokratijama, a ne o nasim politicarima koji su se organizirali u vlast i opoziciju na cistom principu sile i snage, a ne uigranim demokratskim procesom). Ne prodje ni 3 sedmice nakon sto su izgubili izbore, oni vec kritikuju vlast?! Potpuno je neukusna ta njhova neskrivena zelja da se sto prije vrate na vlast, neskriveno nestrpljenje i neskrivena ogorcenost zbog gubitka izbora. Ponasaju se tacno kao razmazeno dijete koje nije dobilo nesto sto zeli i zajapurenog lica nas ubjedjuje da je sve u redu, a – samo sto ne zaplace.

Klima, sume, resursi… sve se to rabi kao da smo poslednja generacija na ovoj namucenoj Planeti, pa kao velimo, daj da se zivi dok mozemo. I ovdje vidimo politicare, ovaj put one na vlasti, koji arce sa Planetom, jer ne zele donositi odluke koje ce udariti na zivotni kvalitet glasaca, danas. O sutra, ne zele da misle, jer mandat ne traje toliko.

Na poslu? Ovi sto su vec zaposleni. Vama treba nesto jako vazno: koga pitati da uskoci? Nikoga, ili sve manje njih. Dolaze na posao samo kad moraju, ne dolaze svaki put kad mogu. Novi sto traze posao? Traze uslove o kojima mi nismo ni sanjali. Nismo ni znali da postoje. Posao se mijenja samo ako se negdje pokaze plata uvecana za par procenata.

Sve ovo gore su primjeri koji nam pokazuju samo jednu stvar: ja! Osim mene nista drugo ne postoji. Ja sam najvazniji. Ja moram prvi uci, ja moram sjesti, ja moram sjesti na najbolje mjesto, ja moram dobiti najvise, ja moram imati najvise. U ovoj psihologiji danasnjeg covjeka, ne postoji prostor za onog drugog. Cak i vlastita djeca pocinju da gube poziciju toga ja u nasim zivotima. Jeste ima srecom jos uvijek kultura kao sto su nase na Balkanu gdje nam je dijete vise ja od nas samih, ali i to je samo pitanje vremena, ako sudimo po Zapadu, na koji se ugledamo i koji hocemo da kopiramo. Gledam majku i cerku od 10 godina. Majka ide naprijed, 1 i po metar ispred cerke. Ova nosi nesto u ruci, a pantalone koje imaju losu lastiku, malo padaju. Pa se muci dijete cas mijenjajuci ruku kojom nosi, cak ruku kojom poteze gace uvis. Mislite li da joj majka pomaze? Niti primjecuje. I ta relacija ovdje na Zapadu ide dalje: dijete napuni 16 i – ode. Gdje ce? Niko ne zna. Kako ce? Ni to. Ali, ‘oce. Nagon je jak. Ne bi me iznenadilo da neka nauka pokaze da hoce da ode, jer zapravo nema nista sto ga drzi. I onda se dijete ili snadje ili ne znadje. Ako se ne snadje, pa jos, onako zestoko bubne o ledinu, nije rijetko da o tome saznamo u vijestima?! Zali se roditelj medijima, kako je drzava iznevjerila njihovu djecu, njihove zjenice, njihovih ociju (smijesno jos dok se pise). Jer dijete se drogira, zivi na ulici, izbacilo ga sa posla…. drzava je kriva. Ima ih i sto uspiju. E ti onda kad im je roditelj na smrt bolestan, okrenu telefon da pitaju, kako je…

Meni je tesko zivjeti u svijetu koji mrzi solidarnost, jer ljudima ona oduzima sve ono najvaznije: skupljanje, sticanje, komoditet. Meni je odgovarao zivot u Jugoslaviji i to ona dimenzija gdje sam ja uradio ovo ili ono tebi, a ti meni nesto drugo. Problem sa Jugoslavijom (glavni razlog zbog kojeg sam je napustio) je sto nikakav drugi sistem nije postojao, sistem napravljen od drzave. To je idealno drustvo! Drzava obezbjedi sisteme koji funkcionisu (pa nema na salteru, donesite original i dvije kopije ovjerene u…, nego su uredi povezani kompjuterima), a mi ljudi pomazemo jedni drugim svojim specijalnostima ili razmjenjujemo vlastita slobodna vremena, pare, stvari. Moze se reci da zivot lici na posao: do prije nekoliko godina je bilo ljudi koji bi utrcali da te zamijene vec poslije samo jedne rijeci, jednog signala (danas ne pomaze ni zestoka motivacija sve sa salama i vicevima kako bi se „osteceni“ jos i nasmijao, da mu lakse padne). Isto bi radio i ti. Bezbroj puta sam dozivio da krenem sa nekom „tuznom“ pricom kako moram ovo ili ono, a kolega me prekine i kaze, idi, ja cu ostati. Danas vise nema takvih kolega. I kad se ponude, urade to teatralno i glasno kako bi se naplatili nekim poencicem iz grupe, jer su boze moj solidarni. I kad gledam nove koji dolaze, vidim da ce ovaj problem biti sve veci. I zato iz posla – penzija sa radoscu, a iz zivota…. ? Ja, ja, ne mora bas smrt odmah, ali – izolacija. Pogledajte Dezulovica. Kuca iznad Omisa, pogled „umore“, ribanje, riba, rakija, vino i kompjuter za pisati. Ako neko od najmijih mu hoce da dodje, dobro je dosao. On drugima ne ide (pretpostavljam).