Ali fenomen je isti!
Uzmite mene i Mesica. Imate sigurno odmah predstavu o skali, razmeri?
Davne 1980. godine na poslednjoj godini studija, generacija koja izlazi sa studija, dobija fakultetski disko klub, poznati i popularni Kuk, na koriscenje. Od prihoda se finansira ekskurzija. Nije to bilo malo! U maju sledece godine pun avion samo apsolvenata Medicine, pravac Spanija, Kosta del Sol, sedmicu dana. Ljoret de Mar, posjete Barseloni, koridi, pun pansion, flamengo…
I mene izabralo u Odbor koji nadzire rad kluba: menadzment, sto bi se reklo. A evo, bas sad dok naviru sjecanja i na klub i na Spaniju, pitam se ko je radio sa parama? Stvarno se ne sjecam, a volio bi znati ko je radio ”sa kasom”? A sjecam se teskog mirisa kad se udje u prazan klub prije otvaranja ili poslije zatvaranja, pa guranja gajbi po betonu do sanka, pa jedne posjete ”bratskog” fakulteta iz Beograda… Dozvolite mi da pustim sjecanjima na volju. Tih su dana Idoli pustili plocu sa Maljciki. Mene je kao ranog kriticara komunizma, pjesma osvojila i te veceri, sitnih sati uz obilje piva, dok su se Maljcici beskonacno ponavljali, igrali su Beogradjani i ”Sarajlije” zajedno u ’vozu’, a ja sam se ljubio sa svim gostima cestitajuci na pjesmi. Morali bi razumjeti da su samo rijetki (ja) te godine razumjeli da je vrijeme da se razidjemo i od komunizma i od Titoizma i da u Beogradu, makar u „krugu dvojke“ postoji intelektualna snaga da porodi ovakvu pjesmu. Ja sam to cijenio. Jedanaest godina kasnije ce se iz iste sredine pojaviti i „Slusaj vamo“ (Ako ne mogu da letim, ja necu ni da puzim, jer kada puzima, ja ne mogu da…), Rim-tu-ti-tuki. Ah, odoh daleko.
E, ali pojavise se u neka doba kriticki glasovi iz generacije i dobili smo obavjest da moramo da polozimo racune. Kako ide posao? Gdje su pare? Ja sam tada ostalim clanovima menadzmenta rekao, „zaspite ih brojevima, sto vise brojeva da im se zamanta u glavi“. Na skupu, sjecam se, stajao sam dolje kod katedre, a negdje gore, sa vrha amfiteatra, stiglo je to pitanje. Dalje mi je sve crno. Ne sjecam se. Potisnuo, valjda.
Svi pamtite Mesica. Pola sirov, pola ugladjen, pola partizan, pola salonski tip. Ali, ostao je utisak – nema dlake na jeziku. Ako nista, ono zbog toga simpatican sirem krugu publike.
A znate li vi da je odigrao jednu od glavnih uloga (sa Racanom- jos jedan partizan!, Lilicem, Josipovicem, Kosor…) u pljacki INE?
INA je prodata Madjarima za 10-ti dio svoje vrijednosti. Jer ne radi se samo o INI u Hrvatskoj! INA je dobila koncesije za 4 busotine u Siriji i npr, za razliku od Madjara koji su takodje tu busili, sva 4 nalazista su bila izuzetno bogata naftom. Sve je to dobio novi vlasnik! I ko bi danas mogao da povjeruje da ce Mesic uzeo ogromne novce?
O kojem je ovdje fenomenu rijec? Fenomenu zajednickom i meni i Mesicu, mada je jasna razlika i u redu velicine, a i u vrsti nadoknade…
Radi se o snaznom osjecaju da vas drustvo podcjenjuje. Vi obavljate neku funkciju, a drustvo vas nagradjuje daleko manje od onoga sto vi sami sebi zamislite. I taj osjecaj je toliko jak, da covjek cak moze i da oprosti (tesko!) kradju, jer to nije kradja nego pravicna nadoknada. Covjek moze da razumije da „povrijedjeni“ nije zapravo ni krenuo da se obogati, vec da samo namiri sebi ono sto mu pripada. A to da mu nesto ekstra pripada, vjerujem (dozivio sam) da je strasno jako. Skoro pa bi se moglo porediti sa ubistvom iz strasti, sto se – poznato je – mnogo lakse kaznjava, nego hladokrvno, planirano ubistvo.
Ja sam u ovoj prici osjetio prezir prema grupi koja se usudila da dovede u pitanje castnost moga rada. Moja nadokanada za tu neravnotezu izmedju ocekivanog i dobijenog je bila iskazana agresija prema toj grupi. Mrznja i nadmoc. A to je zapravo kao i pare: isti osjecaj, zar ne?
Jugonostalgija 