Opasno? Normalno? Neizbjezno?

Bilo kako bilo, Skandinavija hoce aktivno da utice i promijeni ovaj drustveni fenomen. Prije nekih godinu dana su Finci rijesili da kao eksperiment, sto znaci u ogranicenom broju, pocnu sa isplatom plata svima, radili ili ne radili. Svima i svima isto. I tako je jedna grupa povlastenih (?) dobijala mjesecima istu platu radili oni, ili bili na socijali, birou za zaposljavanje ili – sakriveni. Ne znam rezultat eksperimenta, kao sto ne znam ni da li i dalje traje ili je prekinut. S jedne strane kakav god bio rezultat, rano je da se sagledaju kasne posljedice jednog ovakvog zahvata u dubinu srustvenih odnosa, a s druge strane – nije ni bitno. Moja tema ovdje je potreba drustva da poremeti neravnotezu na ovaj ili onaj nacin. I Svedjani su preko svojih drzavnih sindikata izasli sa nekih 150 prijedloga kako da se ublaze socijalne razlike, ali to je toliko svjeze da se o rezultatima ne moze govoriti. I opet, nije ni bitno; bitna je zelja, ideja da se drustvo nivelise kako ni jedna klasa ne bi strsala.

Ma, ono, jasno je. Pogledajmo opet moju omiljenu ilustraciju, Gausovu krivu raspodjele. Gdje su najbogatiji? Na desnom kraju i blizu nule. A najsiromasniji? A gdje bi nego na ljevici! E sad Jesu li blizu nule ili nisu zavisi od drustva. U Skandinaviji je trbuh zaista najsiri,siri se prema koljenima, a krajnje siromasni Jesu krajnje lijevo i pri nuli. U Somaliji valjda i nema trbuha, vec se ravna linija (jednacina sa samo jednom nepoznatom) strmoglavljuje od visokih vrijednosti „Y-a“ ka krajnjem desnom kraju. I svi ostali negdje izmedju tako da trbuh postaje jasniji i vidljiviji. Ali, hocu reci: bez obzira da li se radi o Danskoj ili Somaliji, najbogatiji su u manjini i vlasti tezeci miru i stabilnosti moraju samo da se koncentrisu na manje bogate. Jer oni prave probleme. I onda je dalje takodje jasno: podici polako krivulju tako da bude ravna linija sa relacijom Y=4 ili 5 ili 55. I divota: svi imaju ili 4 ili 5 ili 55. Necega. A najbogatiji koji su u svakom drustvu ekstremna manjina, mogu samo da placu, jer veceg uticaja nemaju. Makar ne na matematiku. Ali u politici?

I je li srecno drustvo koje nema socijalne razlike?

Drustvo koje ima velike socijalne razlike (Amerika, npr) pa jos ako imaju slobodan pristup oruzju (Amerika, opet), pucaju jedni na druge jednom mjesecno. Mislim da bi BBC ili CNN pokazali interes, a ono na sitno, jedan na jedan, sigurno i vise puta dnevno.  Znaci Amerika nije drustvo ciju formulu raspodjele vrijednosti bi da prekopiramo i prenesemo kod nas. U Ameriku treba otici kao turista, posjetiti Boston, San Francisko i Nju Jork i pobjeci nazad ili kao student, naucnik, pokupiti znanje, nauciti jezik i opet – bjez’. Nista duze od 12 mjeseci! U Norveskoj? Kazu, ako ste rodjeni u Norveskoj ili imate njihov tamno crveni pasos, necete umrijeti siromasni. Fino. Ali vece bogatstvo bi trebali sakriti, jer ce vam biti neprijatno. Ne mozete voziti Bentli Kontinental i parkirati ga pred skolom kad krenete na roditeljski sastanak: bolje uzmite biciklo. Ali ne Kenjon od karbona, onaj sto kosta 6000 EUR, gledace vas sa gadjenjem. Najbolje je voziti bicklo DNS („Norveski bicikl“), a obuci se u Hali Hansen odjecu koja stiti od svega od kise do erupcije Etne i kosta kad ste ‘vas’ u tome 500 EUR. Tada ste sigurni. Imate kucu? Super je to. Samo vazno je da je izvana fasada od letava, a unutra, daleko od ociju po svim sobama razvuceni (ja, simbolicno, sad je sve bezicno!) Buzovi zvucnici, TV sa 1,5 m dijagonale, suva i mokra sauna, manji bazen unutrasnji, sa protustrujnim plivanjem, pa moze i samo 8 m duzine i jedna prostorija od 50-ak kvadrata za „par“ masina, krostrejner, masina za veslanje i ona sa pokretnom trakom. Jer treba se postarati da se napuni 120 Godina. Znaci izvana skromno i uniformno, a iznutra, bogato i – uniformno. Ma tesko je Norveskoj naci „rupu“ na Gausu. Pet miliona ljudi i rezerve novca koje je tesko izgovoriti. Njihov nacionalni dohodak je oko 80 hiljada dolara po „glavi“, a u drugom kvartalu ove godine je rastao za 1% mjesecno (Hrvatska 14 000 USA dolara). Ne valjaju znaci ni Amerika, a ni Norveska kao primjer.

Engleska? Ha, ha, Engleska je cudo! Oni su bukvalno kao jedna stara aristokratska familija koja ne bi da se mijesa sa plebsom pa se zene i plode medjusobno i na kraju ispadnu svi – degenerisani. Ali moram priznati, pase mi ta njihova kultura koju opisuje nasa uzrecica: zna se vodu pije, a ko vodu nosi. Pa iako je serija Dauton Ebi (Dowton Abbey) pokusala da nas ubijedi da su i tamo nastupile promjene jer se sofer ozenio cerkom, ne samo da su lagali, vec je i tim zaokretom u seriji, jednako dramaticno  opala  i gledanost serije. Neka Engleske, taman fino, na ostrvu, sad i izvan EU, kao eksperiment u epruveti: zestoko naglaseno klasno drustvo, pa cemo vidjeti kako ce se zavrsiti.

Svedska? Kaze moj agent za nekretnine iz Hrvatske, Svedska nije napredovala, nego je evoluirala. I tacno je. Razvoj svedskog drustva ne ide po liniji Y=ax, nego Y=x na kvadrat. Ali pitanje je koliko je to prirodan, spontani razvoj, a koliko dirigovan, kampanjom vodjen pritisak. Jer Svedska je visoko razvijeno tehnolosko drustvo u kojem kad ti drzava hoce nesto reci, niti ide dobosar po glavnoj i prasnjavoj ulici, niti zavijaju sirene, vec svi dobiju sms. Sledece godine ce biti tvit. Znaci nikome ne moze promaci poruka, a Svedjani vole svoju drzavu. Vole toga sto im pise. Obozavaju ga i vjeruju mu. I onda je lako: sjednes i napises sms i sledeceg dan svi se pozdravljaju u hodnicima radnog mjesta tako sto izgovaraju „zdravo“, ali uz to ide i dugi istrajni pogled ravno u oci. Jer pozdravljeni se godinama zalio da ga niko na poslu ne primjecuje i drzava je poslala sms: javi mu se i gledaj ga dugo. Ali avaj. Nema tu nista prirodno. U redu ima malo Kanta (vidi prve tekstove) i osjecaja za zajednicki visi cilj (na primjer raskrsnica gdje vazi pravilo desne ruke: svi cekaju svakoga. Satima), ali sve ostalo je, ma jao meni – gluma. Da, cista gluma. Cijelo drustvo je jedan Fejsbuk! Poznato je svima nama sto nemamo FB sta je FB. FB je platforma gdje onaj koji je bio prvi, nesto ce slagati kako mu je sjajno, a onaj jado, sto je drugi, znaci zakasnio, ima da pati. Dok se on ne sjeti pa napise: sjedim sa prijateljima, toplo nam je, muzika, pice, dobra hrana. Sjajno nam je. A sam?! Sam sa kompjuterom.

Pitajte Svedjanina kako ti je (dok ga gledate u oci dobrih 12 sekundi). Moja najnovija studija (posto zivim u S, i ja patim od stupidnih studija) je potvrdila da ce vam 99% reci: „Sjano“. Okej… A statistika? Statistika kaze da se dnevno ubija 5 ljudi (mladji od 35 Godina i vise). Neko je vala’ i njih juce pitao kako vam je. Mozda ih nije gledao u oci? Ili dorucak. Pogledajte. Svi jedu musli, pahuljice, pola banane i nekakav prepeceni hljeb koji je trecina od naseg dvopeka. Bravo. Svjesni, pa vode racuna. Hoce da pokazu. A na kaucu samo dvoje moze sjesti iako je trosjed?? Svaka ima po 100 do 150 kg. Kuci samo pasta, makaroni, cufte i krofne. E, a na poslu, da se vidi – musli.

Ja, i poslala drzava sms: smanjujmo klasne razlike. Slijedeci FB logiku, sad bi moj kolega sa posla trebao da mi da par stotina kruna, da svi vide, ali ja necu uzeti! Sto da ga sutra nadju objesenog??!

 

Ko stize brze do gradjanina?

Ovih dana se moze procitati vise tekstova u kojima analiticari na objektivnim medijima, kritikuju hrvatske politicare u vezi sa obljetnicom Hercegbosne. A posto politicari bilo hrvatski ili bosanski (Hrvati) govore pohvalno o „tvorevini“, kritike su naravno iskljucivo negativne.

Teska je pozicija analiticara. Naravno, naseg analiticara; neko ko pise iz Amerike za Njujork tajms, nema nikakvih problema da ako se samo malo udubi, da objektivnu, produbljeno analizu. A nas analiticar mora da vodi racuna da pise politicki korektno i time  od kvaliteta njegove analize odmah otpadne najmanje pola.

Pisati politicki korektno znaci osuti drvlje i kamenje po politicarima. Grubo, cinicno, sarkasticno, duhovito – zavisi od talenta i stila, ali u svakom slucaju negativno. A sta fali? Pa naravno: istina! Fali opis stanja medju ljudima kojima se ti politicari obracaju. Ni manje, ni vise. I zato ih ja uopste ne razumijem. Sta vise, ja ih zalim. Oni pisu za finije medije, imaju obrazovanje, pisu gramaticki ispravno… Pa ipak, svjesno preskacu najvazniju dimenziju problema kako bi ostali na liniji redakcijske uredjivacke politike. I kakav je problem osvijetliti stvar i sa te druge strane? Opisati kako narod „dise“. Sta oni zele i sta vole da cuju. Jer oni se pisuci za objektivne, uravnotezene (sic!) medije zapravo obracaju 2% populacije, a politicar koji ima na raspolaganju mnogo jace i dalekoseznije medije, svima ostalima. Zaista, ne bi bila nikakva steta (samo bi im se ispunio san da napisu kvalitetan tekst) da pomenu raspolozenje medju ljudima.

A svi mi koji smo imali prilike, znamo kako misle ljudi u Posusju, Citluku, Sirokom, Prologu… Ako pogledate mapu, vidite da je sa bosanske strane ostao Prolog, a sa hrvatske Veliki Prolog. Imotski tamo, Posusje vamo. Duvno? Ja, Duvno je ostalo u Bosni. E, ali oni su brze, bolje promijenili ime, ne bi li nekako skrenuli paznju novim geometrima da se granica samo malo pomjeri ka istoku, pa da se opustimo. Mislim, ja zaista suosjecam sa ovim ljudima! Iskreno. Administrativna granica koja je presjekla jedan narod i strpala ga u dvije drzave sa dramaticno razlicitim perspektivama i mogucnostima razvoja. Skoro kao Koreja! Dobro, znam da svi u Duvnu (Tomislavgrad) imaju hrvatsku putovnicu, ali to nije isto. EU gleda i dalje na razliciti nacin na Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu, gleda i uplacuje. I ja stvarno ne razumijem: sta ocekuje analiticar? Da ce sa nekoliko kritickih tekstova, kritickih prema politicarima, uspjeti da otvori oci ljudima u Citluku i Posusju, da im objasni da je Bosna i Hercegovina njihova drzava, da je Sarajevo njihov glavni grad i da moraju da svim srcem uloze sebe i svoju pamet za opce dobro drzave??? Oni vjeruju da mogu svojim medijem kojeg cita 2% intelektualaca, okrenuti tok dogadjaja i da mogu konkurisati politicaru koji govori ono sto je ljudima u srcu i mislima?? To je smijesan pokusaj koji samo moze da kompromituje novinara i prikaze njegovu analiticku moc manjkavom. Zamislite opet nekog pocetnika iz Njujorka koji pise za istoimenu novinu i koji je proveo samo tijedan u Posusju. Njemu se takav propust ne moze dogoditi. Interesantno: domaci analiticar, pise manjkavu analizu. Strani pise kompletnu. Domaci politicar govori ono sto nalazi put do srca biraca. Strani politicar, kao i domaci analiticar, grijesi.

I nemojte makar vi pasti u zamku da komentarise prema politickoj korektnosti. Politicki korektno (sto ovdje znaci braniti integritet BiH) treba da nastupe samo oni koji imaju ambiciju da se bave politikom. Oni moraju sastaviti politicki program, povezati ga sa realnim svijetom, definisati faze i – krenuti. Svi mi ostali koji gledamo i mislimo, moramo poci od raspolozenja ljudi. A kad se tako krene, vidi se jasno da u tom dijelu Balkana, nikada Bosna nece zazivjeti kao drzava (da li je situacija slicna/identicna oko Bijeljine, ne znam, ali sumnjam: tesko moze Srbija biti realni, ekonomski mamac ljudima iz Bijeljine kao sto Imotski moze Duvnjacima; Srbija je atraktivna bosanskim Srbima samo kroz inat i ostale metapoliticke fenomene, zapravo psiholoske, politikoloske, ali nikako ekonomske!). A to, ako se slazemo, znaci da i analiticari i strani politicari samo odlazu pravi ekonomski oporavak i blagostanje regije. Prvi iz pragmaticne potrebe da ostanu u redakciji, a drugi iz pragmaticne potrebe da ne talasaju. A pogledajte samo citav niz prednosti koje ima strani politicar koji slijedi liniju analize naseg analiticara: mandat mu prolazi mirno i bez stresa. Drzeci se politicke korektnosti, otvara mu se put za napredovanje. Regija se drzi u uslovima stagnacije i mladi ljudi je napustaju donoseci radnu snagu i pamet u drzavu iz koje dolazi strani politicar. Boze, koja vin-vin (win-win) kombinacija!!!

Odmah da naglasim, bolje bi zvucalo da napisem ‘otac’, ali ipak biram ‘tatu’, bez obzira sto zvuci djecije, iz jednostavnog razloga, ja nikad nisam koristio rijec ‘otac’. Sva moja komunikacija sa covjekom koji je direktno odgovoran za moj dolazak na svijet, isla je uvijek samo kroz rijec tata. E sad kad smo ovo razjasnili, pita on mene jedva kontrolisuci bijes: „Pa dobro je li ista bilo dobro u Titovoj Jugoslaviji? Je li ista valjalo?“

Da ja nisam vec u mislima pripremio ovu temu i odgovor, morao bi se dobro zamisliti nad njegovim pitanjem. Ali posto jesam, preskocimo tu prijetecu sutnju i recimo najprije kratko, a onda nesto duze.

Jeste. Pokusao je da formira jugoslavensku naciju.

Strasno opasna igra. Ali, posto je kao svaki diktator mislio da ce mu gorjeti do zore i da ce se njegov projekat razvijati vijekovima i nesmetano, krenuo je u njega. Cak je sebi dao slobodu i komotnost da prvo uspostavi par novih (starih) nacija, pa da se onda poslije toga, svi zajedno stope u jednu novu do tada nepostojecu naciju Jugoslavena. Toliko je bio siguran u pozitivan ishod ‘enerprajza’ da je pustio i Crnogorce i Makedonce da se osjete nacijom, i da se izzive u tome. Sa muslimanima je napravio zanimljiv eksperiment (samo jedan od mnogih) i definisao ih kao naciju i ne sanjajuci kakve ce to tek posljedice da stvori danas i politicarima i istoricarima i nastavnicima u srednjim skolama. Ma i u osnovnim…., i u vrticima. I kad su se Crnogorci, Makedonci i svi ostalo naigrali sa svojim legendama, mitovima, datumima, zastavama, grbovima, himnama i vlastitim umjetnicima, krenula je druga faza: utuci sve partikularne identitete. Jer ne moze se graditi nova nacija, a da se ne „ubiju“ prethodne: o istim se ljudima radi!

I to je bio dobar projekat. Naravno, nije Tito tu bio nista posebno originalan: slicnu ideju su imali i sovjetski lideri, Enver Hodza…. Danas kad se pogleda, djeluje da je Enver bio najuspjesniji, mada je, ruku na srce i imao najlaksi zadatak: nesto katolika, a vecina siitski muslimana, dali su se lako stopiti u progresivne albanske komuniste. Ja, ali nazad kod nas. Da bi projekat uspio, morala su se obezbjediti dva uslova: vrijeme i ekonomsko blagostanje. Nazalost, tata, nazalost, sve ostalo sto su komunisti uradili, uradili su naopako. I kao najcrnja posljedica zbira gluposti, ekonomija zemlje je strmoglavo pala i krahirala. I ako se sjecate malo matematike, kako je ekonomija stagnirala, tako se u istom tempu, ali obrnutom proporcionalnoscu, topilo vrijeme. A ekonomija je kao sto poznato, brzo stagnirala, kao kamen sa litice. Nestajanje vremena nije uspio da zaustavi ni A. Markovic, dajuci nam par mjeseci snaznu kupovnu moc i osjecaj da nismo ni Hrvati ni Srbi, nego gradjani svijeta. Ali to je bio samo bljesak, iskra u tamnom mraku koji se nadvio nad Jugoslavijom. Organizovali smo i sproveli jos jedan rat, jedan od mnogih u nizu na ovom parcetu Evrope gdje su Vizantija i Vatikan odlucili da povuku medjusobnu granicu.

E, ali igrati se sa identitetom naroda, nije bezopasno. I nama se upravo to dogodilo. Projekat stvaranja nove nacije, glupavo i traljavo je uprskan, a identiteti pojedinih naroda su brutalno zaustavljeni ostavljajuci danas politickim elitama da slobodno manipulisu svojim glasacima, a ovima da lutaju od Obraza do Ognjista, od Tomislava do Blajburga od Piramida do osmanlijskih prijatelja i jos mnogo tih od-do. Narod kojem je razvoj identiteta poremecen, bez supstitucije necim novim i boljim, ponasa se kao slijepa zvijer. Tumara i rusi usput. Pogledajte spomenike NOB-a….

Ubijedjen sam da smo uspjeli nastaviti sa ekonomijom kako su to radili Emerik Blum, Pirija i Miki Savicevic, da smo uspjeli zadrzati blagostanje, da bi danas imali jako jezgro Jugoslavena oko kojeg bi se precipitirali novi i novi, bivsi Hrvati, Srbi i Makedonci, jer Jugoslavija bi bila pojam uspjesne zemlje, pa nam vise ne bi trebalo vaditi iz prasine i kaciti po zidovima ni Tvrtka, ni Aleksandra Velikog, ni Njegosa, ni Zvonimira. Koliko porodica u Svajcarskoj ima na zidu odmah iznad kuhinjskog stola „ikonu“ Viljema Tela?

 

 

 

Citam neki dan pise doktorica iz Crne Gore: „Neznam jeli …“. U ovoj malo recenici, osjetljivo oko (ma, ne mora ni biti previse osjetljivo!) odmah vidi dvije teske gramaticke greske. Toliko teske da bi recimo Borivoje Borozan vec u prvom razredu mostarske gimnazije zaustavio njene snove da jednog dana bude doktor…. Onda! A danas?

Eee (sto bi rekao srpski predsjednik), danas su druga vremena.

Danas vidimo u svim zemljama Regije jednu savrseno harmonicnu atmosferu izmedju elite i raje: elita uzima pare, a raja ne mora vise da postuje pravila. I to je to dvoje iz naslova, mada znam, fraza se cesce koristi za dvoje koji se gledaju preko nisana… . Jer nema rata bez saglasnosti elite i raje. Obje strane moraju nesto dobiti. Uzmimo samo poslednje „nemile dogadjaje“ u Hrvatskoj. Kazu „analiticari“ inicijativa stize sa vrha. Jeste, jasno je to. I lako razumljivo: u svim, ili vecini novih zemalja Regije, politicarima je jos uvijek (skoro 30 Godina poslije rata!?) omiljena ona ista karta koju su zaigrali u predvecerje rata. Ne mora vise biti tako zestoka da nas odmah gurne u oruzani sukob, ali dovoljno jaka da odrzi tenzije i skrene paznju sa vaznijih problema. Pa ipak, neko mora uzeti tu kartu sto je bacena na sto. Ko ce ako ne raja. Ovaj put je to grupa dalmatinskih momaka koji mlate po planinama Zagore. A zasto mlate? Mislim i mlate, tj. biju i mlate, tj. mlatinjaju po planinama. I zasto Dalmatinci?

Odgovor na prvo pitanje je zato sto nemaju sta drugo, redovno da rade svakog radnog dana oko 7 sati ujutro. Drugim rijecima – nemaju posao. Nemaju se od cega umoriti. Nemaju o cemu brinuti, niti sta planirati. Recimo neki projekat, biznis aferu, karijeru, publikaciju, mozda? Ko bi im to trebao organizovati? Pa politicka elita. I tako dolazimo do ishodisne tacke: elita zna da je to za njih pretezak posao. Cuj dati posao mladim ljudima?! Ko bi sad to??? I zato je mnogo jednostavnije tu i tamo malo poslusati Tompsona, lanuti nesto sto podsjeca na Alojzija, jednom rijecju, podsjetiti puk da je srz svih problema manjina. U Crkvi politicka elita ima sjajnog partnera, a mediji se nece pretrgnuti da istrazivackim novinarstvom osvijetle pozadinu politickog incidenta.

A zasto Dalmatinci? Eee, pa to treba pitati J. Cvijica. Da, zasto ne Slavonci? Zasto su najzesce partiznaske brigade bile crnogorske, hercegovacke i dalmatinske? Je li bila neka Prva slavonska brigada? Ili Druga sumadijska? Naravno, naravno. Agresivni tipovi sa Dinare kojima je sve tijesno bili to Njemci, Turci  ili Srbi. Hajduci, uskoci. Nema veze. Samo im dajte motiv. Cilj. E sad sto je to 1945. bilo slavljeno i glorifikovano, a danas zabrinjavajuce, nije nas problem. Niti predmet ovog eseja. Ocito je da se radi o fokusu i uglu gledanja. Ali da ti Dinaroidi kao dobermani skacu na sve i svasta, to smo valjda vidjeli dovoljno puta. Pitajte Dubrovcane, ako meni ne vjerujete.  Uz malo volje moze lako da se pogleda i Italija: jug i sjever. Sjever je uvijek imao sve, pa sad ima i Firencu i Ferari. A jug? Kamenje i maslinu. I mafiju.

Kako sprijeciti ovu simbiozu lijenih, nekompetentnih politicara i agresivne raje? Samo na jedan nacin: umetanjem slobodnih medija izmedju njih. Jer oba clana ovog dvojca se ponasaju ljudski, prirodno. Prvi prate liniju manjeg otpora, a drugi svoju tlom izgradjenu psihologiju. To je tesko promijeniti. I tu ne pomaze ubjedjivanje – samo kontrola. Vec smo na ovim stranicama davno, konstatovali da civilizovanu drzavu od primitivne razlikuje samo – novinar. Civilizovane drzave su zahvaljujuci srecnim istorijskim okolnostima (otimanje tudjih para) otvorile put pojavi i razvoju slobodnog zurnalizma. Nesrecne zemlje su ga zatvorile i ugasile. Mi u Jugoslaviji nismo nikada ni razumjeli, ni vidjeti ovu delikatnu civilizacijsku pojavu. Bilo je pokusaja. G. Milic je dugo boravio u SAD, pa se „zarazio“ sto smo vidjeli nedavno na Jutelu, a i sada u nasoj varijanti Aldzazire, ali to je bilo i nedovoljno i kasno. Rat ili neka druga nesreca je morala da se dogodi.

Aha! Sta je (sad) to? Jeste li se brzo preispitali i shvatili da – ne znate? Pa ste morali na Gugl da vidite. Okam je engleski monah (franjevac) koji je zivio u 13. i 14. vijeku. A zasto se pravilo opisuje sa brijacem (britvica, razor), ne znam niti me je interesovalo : vaznije mi je bilo da usvojim sadrzaj pojave koja nosi ovaj eponim. Usput, on je bio Viljem, a ne Okam; dosao je  iz Okama. Kao sto je neko sa Domanovica. Mada se o’tamo ne dolazi, tamo se samo – ode.

A pojam kaze, kratko i jednostavno: ljudi, ne komplikujte tako vam boga. Ok, ovo zadnje sam ja dodao da bi se slozilo sa franjevackim svestenikom. Ja inace jako cijenim franjevce. Impresionirala me je prica o njihovom redu, njihov osnivac, selo Asizi, njegova crkva, grob i posebno cinjenica da su donijeli pismo, skolu, intelektualnost u Bosnu…. Na neki nacin  Stara mostarska gimnazija, preko profesora latinskog Boze Pavkovica, nastavlja tradiciju djela franjevaca koje je pocelo na Celikovom stadionu 1204. godine (ja, ja, ja, pocelo je u danasnjoj Zenici, na Bilinom polju, ali nasa generacija zna sta je Celik). Uh, asocijacijama nikad kraja, covjek lako zaboravi sta je poceo i sta je htio reci…

Znaci Viljam (iz/od Okama) je zagovarao da intelektualna radnja koja vodi ka nekom cilju ili rjesenju, mora da se ogoli od suvisnih i nepotrebnih stramputica i rasipanju energije. Znaci uz minimum intelektualne energije, doci do maksimalnog cilja.

Da, ali to naravno ne moze svako! Ja sam siguran da to najbolje polazi od ruke ljudima koji mogu da vide cjelinu, i u cjelini samo najglavnije detalje. Svi ostali ce se brzo zagubiti i zalutati nepotrebno se razbacujuci sa energijom.

Iako je to nizi nivo intelektualnog procesa, hajmo se mi ipak posluziti primjerom. Poslije vise niko ne moze reci da nije razumio.

Obicaj je (jos uvijek, ali se nadam  ne tako dugo!) da predstavnik farmaceutske industrije dodje u posjetu bolnici i predstavi neki svoj novi progres, nastojeci naravno da nam proda proizvod. Dodju sa finijom hranom i dok mi zvacemo, oni – pricaju.

E sad. Moji doktori koji su kilometrima daleko od bilo kojeg franjevca, a posebno od Viljema iz Okama, vole da „bus(h)e“ reprezentanta i dokazuju kako je studija dizajnirana samo da bi pokazala dobar rezultat. Najcesce upiru prst u nesto sto vidi i svako dijete, a to je da se obicno novi lijek takmici u studiji sa neki jadom, nekim lijekom koji je vec na putu za smetliste istorije i, ho’pla: sjajan rezultat u mecu. Mene zivi sram pojede. Samo u pod gledam. Doktori zvacu, mljackaju, slasno gutaju i preko punih usta pitaju: „A kako…?“.

A pazite sta znaci sagledati cjelinu i fokusirati na glavne elemente. Studija koju pokazuju, demonstriraju, hvale,  obicno (tako je u mojoj nauci, nisu to hipertonicari!) ima sve zajedno 300 pacijenata. A to je broj od kojeg se statisticarima povraca. Svaki statisticar zna da nema zakljucka koji moze da izdrzi statisticku snagu („power“) bez najmanje 1400 pacijenata (ili predmeta promatranja). A da ne govorim o silnim statistickim vratolomijama sa pojedinom elementima ili faktorima, sve kako bi nekako postigli ono „malo p“. Znaci vec ovo hendikepira svaku ozbiljniju diskusiju ili „detalje“. Drugo, studija je prije nego sto smo je mi dobili bukvalno na tanjiru sa hranom, bila prezentirana na kongresu gdje je elita iz moje branse imala mogucnost da komentarise i kritikuje. Dalje, studija je objavljena u casopisu u koji radovi iz Skandinavije ulaze frekfencijom od jedan u 5 godina (toliko je tvrd casopis sa jos  tvrdjom kontrolom), sto znaci da je svaka i najmanja nejasnoca vec blokirana. A oni bi da pitaju….?!

A sta zapravo provocira moje doktore? To sto je lijek definitivno efikasan, ali – avaj! – skup. Uzasno skup i sad slijede mjeseci frustracije jer moras da razgovaras sa bolesnikom kojem bi taj lijek sjajno dosao, mozda je cak i pacijent sam svjestan njega (ljudi citaju), a ne mozes ga propisati. A skup jeste. Skup je izmedju ostalog i zbog hrane koju smo pojeli, ali ipak, najvise, jer u Americi ima makar 100 miliona koji mogu platiti. Pedeset miliona, ne mogu, ali ti sto mogu, diktiraju cijenu ostatku svijeta. I tu sad mali skandinavski doktor, preko zalogaja kuvane haringe, bi da muci predstavnika mocne, premocne farmaceutske kuce. A predstavnik je obicno umorna i izraubovana medicinska sestra koja cak i ne zna o cemu govori. Joj, ne znam vise gdje da gledam. A Viljem se okrece u grobu kao propeler….

 

 

 

 

Gdje si sad moj Nikola (moze ovako, od milje, nasi smo)?

Za one koji ne znaju Njemca Nikolaja Hartmana (rodjen u Letoniji, Riga, znaci – nas), mislim da je on poslednji veliki filozof poslije kojega (umro 1950.) vise niko novi nije dosao. Jeste onaj Amerikanac, japanskog porijekla Fukojama, se kao nesto gurao medju filozofe, ali on – ako mene pitate nije nista vise uradio od prosjecnog dobro obrazovanog intelektualca koji kaze tu i tamo nesto duboko i pametno. Ali Hartman! Hartman je bio poslednji klasicni filozof tako da kazem. Sirokog, nesagledivo sirokog dijapazona interesa, pisac mnogih debelih knjiga, filozof koji je do detalja poznavao i anticku i kasniju (Hajdeger, na primjer) filozofsku misao, pisao o njoj, kritikovao je, dopunjavao. Koliko sam ja mogao da razumijem, omiljeni domen njegovog izucavanja su bili moral i etika, ili je to mozda zato sto sam ja citao samo te knjige (trilogija o moralnim fenomenima, vrijednostima i slobodama)?

Zasto ja njega sada prizivam?

Evo kratkog i jednostavnog odgovora: zato sto je cijela planeta, bukvalno Zemlja, postala taocem dvojice (ili trojice?) idiota??!! Kako to???

Gdje je sada intelektualna moc, misao, jednog ili vise pojedinaca da nam objasni kako smo dosli u ovu situaciju? I, po mogucnosti, kako da se izvucemo iz ovoga?? Napisao sam dvojice ili trojice, zato sto se trenutno treci, Putin, drzi mudro po strani i ceka neki svoj novi trenutak. Donedavno je pravio haos po Evropi odrzavajuci rat u Siriji u zivotu, ali sad je malo zatisje, iako on i dalje zdusno pomaze sirijskog diktatora u borbama po Siriji.  Ali Tramp i predsjednik Brazila! Dokle smo mi dosli! I ranije je bilo politicara koji bi povukli ili najavili povlacenje nekog poteza, pa bi se nasli posmatraci koji bi se cudili, mrstili ili, cak, uplasili od toga. Ali nikada nije bilo ove kombinacije: moc i bezobrazluk. Uzmite Dodika. Ili Dacica. E to su nasi vlastiti egzemplari istog modela: primitivno, arogantno, bezobrazno i nadasve – opasno. Ali dok Dodik muci par stotina hiljada ljudi, Tramp i Brazilijanac ugrozavaju 6 milijardi. Kako stigosmo dovde? Sedamstotina godina prije Isusa, Atinjani su prakticirali demokratiju. Znaci skoro prije 3000 Godina?! Poslije su slijedili bezbrojni ratovi, sukobi i konflikti iz kojih bi uvijek izlazili malo ili mrvu pametniji. Pa bi se potrudili da izgradimo preventivne instrumente koji bi automatski povukli rucnu kocnicu kad neko krene istim putem koji je u proslosti vodio u katastrofu. Izgradili smo diplomatiju, medjunarodne institucije za kontrolu, nadzor i sankcionisanje, oslobodili smo medije kako bi nas oni obavjestavali sta se sprema, doradjivana je i korigovana demokratija kako bi izdrzala izazove. Napravljen je i internet, pa su sad sve informacije dostupne ljudima (nije vise Pravda na 4 stranice!). I opet nam ovi fini, slozeni mehanizmi nisu nista pomogli da sprijecimo dolazak i ucvrscivanje na vlasti ove trojice. Jos gore: ima sasvim dovoljno ljudi koji su ovo odmah vidjeli i razumjeli, ali i dalje izostaju instrumenti kojim se ovi defekti mogu sprijeciti.  Kakva je vajda od toga sto se u sred Amerike, prije 3 godine,  u sred americkog strucnog kongresa, svi ucesnici rugaju svom poslednjem predsjedniku, kad on mirno i bez straha ide sad vec ka svom drugom mandatu? Gdje je puklo? Sta je nukleus ove nesrece?

Internet.

Ubijedjen sam da je internet uzrok svih uzroka ove prijetece katastrofe. Mozda djeluje paradoksalno, imajuci na vidu da je internet pomogao ljudima da i pored Pravde na 4 stranice, vide i procitaju nesto drugo? Naprotiv! Internet je ubio u covjeku moc misljenja. I ako je tako, onda zaista boljeg i sireg argumentovanja i ne treba. A jeste tako. Internet nam je svima stvorio iluziju da smo informisani, da smo u toku i da nam knjiga vise ne treba. Internetom stizu informacije svih mogucih vrijednosti, od ove da gore prasume Amazonije do one da Mesi ima trogodisnjeg sina. Mi imamo nekoliko problema. Prvi je da ne stignemo da selektujemo informacije prema vaznosti. Drugi je da nemamo sanse da im provjerimo vjerodostojnost. I najvazniji, nemamo vremena da se nad njima zamislimo. I tu onda stvaramo najmanje dvije pogubne situacije. Prva je da mi zapravo pojma nemamo sta se dogadja, a druga je da mi polako unistavamo vlastiti instrument misljenja (poznatiji kao mozak, ako se neko toga jos sjeca?) i pretvaramo se u intelektualne zombije sa kojima se moze postupati kako je koga volja. Nazalost, ocito je ova pojava globalna i doseze svakog pojedinacnog covjeka! Niko se od nje ne moze spasiti i to je to sto koci da nam se jednog dana „dogodi“ novi Nikolaj Hartman. Nema ga. Ima ih sigurno dosta, tu su sva ova djeca 3 do 12 Godina starosti, ali proces transformacije njihovih mozgova od mocnog organa ka punomasnom kajmaku je intenzivan i nezaustavljiv. A „pametni“ pedagozi guraju tablete i mobilne u ruke sve mladjim i mladjim, ostavljajuci ih da se dave u moru (zabokrecini) aplikacija („app“), unistavajuci kod djece razvoj jedne od najvazniji mozdanih fukcija – selekcije. A primjetili ste da unutrasnja logika app-a vodi ka novim ostecenjima mozga: od korisne alatke kojom mozete da kupite voznu kartu ne izlazeci iz kuce, dobijate jednog monstruma koji vas zasipa reklamama, novim i novim informacijama (meteoroloski podaci, rezervacija hotela…) i vi ste u klopci.

Fina su to i romanticna vremena bila kada je neki nas predratni politicar zavapio: „Zaustavite Rojter!“. Vijeme je da neko vikne, ugasite internet. Na godinu dana.

E ako i to jos dozivim, onda se zaista moram zapitati: cemu ovaj cijeli poduhvat, preseljenja, pomijeranja porodice, neminovnog kidanja brojnih kontakata u domovini i narocito – sve muke koje ovdje prva generacija iseljenika dozive. Samo mi jos fale vrucina i muve! Sta sam (onda) ucinio???

Ne znam za druge, ali meni jedna pojava ovdje u Skandinaviji pada mnogo teze nego bilo sta drugo. Mozda nije drugima jednako tesko kao meni, iako smo svi u istoj situaciji, ne znam, ali znam da meni padne dobro tesko. O cemu se radi? O aljkavosti domacina. Mi svi dolazimo iz regije koja je poznata po aljkavosti. Osljarenju, muvanju, svastarenju. I svi smo isti. Kad nekog uhvatis, taj namjesti neki glupi izraz lica, gleda u pod i ceka da prodje. Zna da ne moze biti prestrogo kaznjen , jer i taj koji te je „uhvatio“ je isti. I takvo je cijelo drustvo. Niko nista tu ne krije – svi se samo trude da ne budu uhvaceni, ali otaljavanje jeste i ostaje konstanta svih aktivnosti.

E, ali ovdje! Ovdje te vec na granicnom prelazu gledaju kao nekoga ko dolazi iz zemlje poznate iskljucivo po aljkavosti i koji ulazi u zemlju, poznatu ponajvise po urednosti i radnoj disciplini. I to osjetljivo oko odmah primjeti: diskretno naglasen izraz gadjenja od strane svakog sluzbenik sa kojim moras da se suocis na putu iz svoje domovine do dubina novog drustva u kojima vlada anonimnost. A i tamo u tim svijetlim dubinama, cim zines i cim te prepoznaju, odmah im se pojavi isti izraz lica koji si primjetio kod prvog carinika. Samo sto ne kazu: „Ovdje, mi radimo ovako“. Ne znam koliko naglasenih djelova moze imati jedna kratka recenica, ali u ovoj je naglasak i na O i na M.

Zanimljivo, ali mladi ljudi nekako uklizaju u to i bez vecih trenja i roptanja pocinju da lice domacinima. Stariji, u pocetku osjecaju ponos, jer su dosli u jednu novu sjajnu, svijetlu i naprednu sredinu (slusali ste ih bezbroj puta ljeti u domovini kad vam pricaju „eh, kako je tamo!“). Ali kasnije, citav taj paket govora, pokreta tijela, mimike koji hoce stalno da naglasi Mi i Oni, pocinje da smeta. Mislim, da se samo podsjetimo: i nakon vise od 15 Godina boravka, dobijao sam (u liftu) identicno pitanje kao i poslije prvih 10 dana: „Kako vam je ovdje?“….

Pazite, to je cijela skala: svi smo isti (kao kod nas), pa sledeci stepen, mi smo aljkavi, a oni su disciplinovani (kao sto bi trebalo da bude) i na kraju najvisi stepen: oni nas peziru jer su bolji. Kao.

A onda „s(h)ok! Udjes u perionicu automobila, mahnes karticom, vrata se otvore, vrijeme pocinje da tece, uskoro ce i stici uplatnica, pa  da platis, kad tamo – nema pritiska u pistolju?! Voda curi kao kad pravis rakiju, pa ti sad skini ono sto si naprskao po autu (sredstvo za razmascivanje, protiv insekata…). Izadjes napolje da vidis da nema neki papiric na kojem pise upozorenje – nista.

A na platformi…

Izadjes napolje. Ne mora isti dan. Trideset i nesto gradi vrucine. Sa vrucinom u Skandinaviju pocinju da se uvlace i mirisi! Ej, prvi put od zadnjeg ledenog doba i ovdje mozes da osjetis neki miris. Naravno, prvo – smrad. Jer je vrucina. A sa vrucinom eto ti i insekata. Stanovi krcati muva i musica. Gore sjevernije i komarci. Po novinama pise da su poceli da sade vinovu lozu i prave vino. Mislim… Sta sam uradio ako i ovdje ima muva???

E taj osjecaj. Osjecaj kumulativnih ponizavanja iz decenije u deceniju zivota ovdje, sitno ili krupno, zestoko ili usput… A onda se jasno pokaze da su i oni isti! E, ali nismo isti: njih niko nije ponizavao. Da bog da da udje jos vise muva: mi makar sa njima znamo.

Zivis zivot. Naidje tvrdo. Boris se. Pocinjes da mastas o mekom. Dohvatis se mekog i vidis da i tu ima tvrdih djelova. Pocinje odmah da ti nedostaje tvrdo. Ono prvo, tvrdo, gdje si ‘zaplakao’ za mekim.

Ne razumijete? Razumijem. Ne bih ni ja. Mrzim ‘teske’ definicije, koje citaoca samo ostavljaju u podredjenom polozaju, polozaju nekoga ko mora da se divi, boji, strijepi od onoga ko je napisao definiciju. Ja najvise volim primjer, iako to podsjeca na 1. razred osnovne skole…. Znate ono: uciteljica kaze: „Sta je ljubav“, a djak pocne sa :“ Ljubav je kad…“. „Objasni“ primjerom, a ne definicijom. Ali nema veze, ja se ne bojim da me se poredi sa osnovnom skolom. Hocete li primjer iz te vise, daleke, napredne sfere, koju ako ne razumijete, morate se intimno stiditi?

Kaze covjek, „epistemoloski“ i osta’ – ziv?! Epistemoloski, znaci pridjev. Pridjev je kao sto je poznato, cak i u nizim razredima osnovne skole, rijec koja opisuje imenicu. Znaci  vi koristite pridjev da bi bolje razumjeli/vidjeli/opisali imenicu. Ha, ha, ha. Ali sta cemo ako niko ne razumije pridjev??? Sta cemo tek onda sa imenicom?

Jer, ipak je razlika izmedju crveni i epistemoloski! Kad kazete za neku imenicu da je crvena, boze – pa jasno je: nije plava. Razumijete, valjda? Plavo je suprotni pol od crvenog. Ne, nije – zeleno. Zeleno je cak komplementarno crvenom. Komunisti i „zeleni“ idu zajedno u politicku borbu, jer i jedni i drugi mogu da sebi dozvole blef, mlacenje prazne slame, ili narodnim jezikom – pricanje gluposti. E, ali plavi! Oni moraju ili bolje receno zele/bore se za   … da ponude alternativno rjesnje. Ok, da ne idemo predaleko, ako za nesto kazete da je crveno, vi ste u isto vrijeme rekli da NIJE plavo (za zeleno niko nista ne misli, jer nije jasno).  U redu. Jasno je. Ali sta ste rekli ako neku imenicu „objasnite“ sa „epistemolosko“??? Ma, daj te, da se ne lazemo: NISTA! Niste rekli nista. I to je moj problem. Moja briga: Vi citate, pokusavate da se obrazujete, da razumijete, a oni vas – lazu?!

Jeste li stigli u medjuvremenu guglati epistemologiju? I? Ono sto najcesce naletite (na) je slicica: krajnje lijevo je Istina (s velikim „I“), u sredini nauka, a krajnje desno, vjerovanje. Znaci epistemologija je …(sta?) djelatnost (?) koja pokusava da pomiri/objasni/poveze istinu sa shvatanjem. Da li da vam ja sad objasnjavam „shvatanje“ ili cete vi sami? Ne, moj je cilj da nista ne ostane nedoreceno! Kad kazem „shvatanje“ mislim na ‘opinion’, uvrijezeno misljenje o necemu. Ok, ok, hajmo opet na primjer….

Rat u Jugoslaviji 1990…. Uvrijezeno je misljenje da je rat nastao- vodjen-komplikovan- doveden do uzasa, srpskom agresijom i njihovom idejom o Velikoj Srbiji. A istina? E, epistemologija ce (kao) objasniti. Epistemologija ce objasniti kako da saznanje postane istina.  Razumijete? Epistemologija je uzasno velika i maglovita „nauka“. Mocna, ali nejasno definisana. E sad vi recite meni kako razumjeti imenicu koju „objasnjava“ pridjev, epistemoloski???? Ej, imenica je kao nejasna. A vi cete je objasniti ili predstaviti jos nejasnijim pridjevom??! Uh…

Nego sta smo mi ono htjeli na samom pocetku reci?

Nista. Htio sam objasniti (a znam da sam uspio!) da nema boljeg nacina da se nesto objasni/priblizi nego primjer. Makar to licilo na osnovnu skolu.

Znaci ja radim. Radim u drustvu koje je uspjelo ubijediti sve ostale da je nepogrijesivo. Znate ono Skandinavija, protestanti, cisto, bijelo, nevino…. Ma nema: kad neki Skandinavac iz 4. generacije kaze „crveno“, to samo moze biti crveno. I oni su sami sebe (a i nas) ubijedili da je to tako. Kad mi kazemo „crveno“ moze bilo ko (iz publike) da povice: „Uaaaa!“, mi cemo samo pogledati u pod, napraviti neku stupidnu facu i – cekati da sve zajedno prodje. Zasto? Pa zato sto smo do tada, vise puta lagali, pa nam je nekad prolazilo, nekad nije, ali to nam je postao dio zivota: kazes sto ti odgovara. Provale te? Ti se malo pokunjis i idemo dalje. Da, idemo dalje, jer ti koji te provale su isti kao i ti: i oni ce vec sutra pokusati da slazu. I to se zove DRUSTVO. Svi isti: mufljuz do mufljuza. I nema veze: znam da je do mene mufljuz, pa ni moj ‘mufljuzluk’ nije tako bolan.

E, ali u Skandinaviji su svi cisti. Puritanci. Protestanti. Kant. Visi cilj. Zajednicko dobro. Laz? Iskljucena. Crveno? Moze biti samo – crveno.

Znaci radis u jednom takvom drustvu. Protestanata, puritanaca. Vlasnika istine. Ovaj okvir, iako je lazan i cesto provaljen kao lazan, djeluje na tebe kao teret od vise tona, na tvoju balkansku mufljusku kicmu (videte kako fino razumijete pridjev „mufljuski“ koji opisuje imenicu „kicma“). Vasa kicma bi da se povija lijevo-desno i to joj je najprirodnije stanje, i zato je mufljuska, ali protestanti ne daju. Lazu, ali moze im biti. I vama to bude TVRDO (konacno, evo nas na pocetku!). Vi to dozivite kao tvrdo. Jedino sto tada prija jeste baciti se mislima u jednu drugu sredinu koja nema bas tu (tvrdu) dimenziju, pa je vi – pogresno – dozivljavate kao mekom. Rjesnje problema? Ne, jer se radi se samo o konkretnoj dimenziji, ne citavom spektru koji je tipican za jedno drustvo.

I tu je greska. Naravno. Vama iz jasnih, ljudskih, prirodnih potreba u tom trenutku treba slika neceg drugog sto nema bas tu pojavu koja vas je slomila, pa ne stizete primjetiti da ta nova sredina (drustvo) ima zapravo strasno puno, nekih drugih neprijatnih fenomena koje cete brzo dozivjeti kao tvrde i to toliko tvrde da cete pozeljeti da se sto prije vratite medju one originalno tvrde.

A mogao sam samo ovo reci: jedva cekate odlazak u Jugoslaviju, jer ne mozete vise izdrzati kad baba koja ide ispred vas trotoarom, gleda ispod oka, minimalno okrecuci glavu unazad, da vidi hocete li je napasti, jer je shvatila da niste „njen“. Boji se. Uh, konacno Jugoslavija. Kad tamo, svi puse. Vas to gusi. Hocete nazad….

I gdje je bolje? Sta je istina? Gdje je sada epistemologija da mi pomogne da razumijem sta je istina? Pa ako uspije, nemam nista protiv da cijeli proces nazovem epistemoloski. Nije bitno – sto bi rekla djeca iz mostarske Splitske ulice, ko razumije, shvati ce.

 

 

 

 

 

I…., nista. Kraj. Pregled je pokazao da poslednja terapija nije dala nikakav rezultat.

Valja sad ici na onaj razgovor koji onkolozi vode s vremena na vrijeme i koji im sigurno skracuje zivot, makar za 15 minuta po razgovoru. E, ali ja imam protuotrov! C vitamin. Niko nije otporan na placebo efekat, pa ni ja i zato vam toplo savjetujem: koristite ga, jednako je dobar kao i najmocniji, najskuplji lijekovi. Negdje sam procitao (i pored ove neodredjene odrednice ‘negdje’, mozete biti sigurni da se radi o publikaciji koja stoji cvrsto, koja vodi racuna sta i o cemu pise, iza koje stoji ona prava, dosljedna protestantska, mazohisticka kontrola – dakle, prvi uslov za placebo je ispunjen: informacija stize od autoriteta) da 1 ili 2 grama C vitamina dnevno snizava lose efekte koje dobijamo od stresa. I ja vjerujem u to. Dok gutam otopljeni vitamin, tacno osjecam kako se krvni sudovi ciste od najnovijih mrvica nanesene prljavstine i masnoce. I opet ona nasa reklama: i to nije sve! C vitamin ima jos jedno, indirektno blagotvorno dejstvo na tijelo kao cjelinu. Poslije tablete vas mrvu boli zeludac i apetit je nekih pola dana odnesen kao rukom! Da, da, odnesen. Najveca vjestina modernog covjeka je da jede samo onoliko koliko mora da prezivi. I ovdje, eto C vitamin pomaze.

I zato, pred razgovor, jedan gram.

Imam ja iskustva sa ovakvim razgovorima, ali svejedno, moram da isplaniram svaki dio, a posebno – pocetak. Ulazak u sobu. Znam da bolesnik sve cita: moj nacin ulaska u sobu, izgled lica, usmjerenost pogleda…. . A opet ulazak mora da najavi, bice lakse prvim rijecima….

Biram da od samog starta, gledam bolesniku ravno u oci, ozbiljnog lica kako bi imao vremena da za tih 6 sekundi razumije sve. On je u tom trenutku, znaci u sedmoj sekundi  vec ‘podesen’ na najgore i zna da ako je pogrijesio u procjeni, to ce biti za njega samo bonus.

Nazalost vec od samog pocetka su moji bolesnici hendikepirani. Zbog mojeg strabizmna, ja gubim tu finu pocetnu prednost u vodjenju razgovora: bolesnik zapravo ne zna gdje ja gledam!

Ok, onda je svejedno, gledacu u pod. I to je poruka….

„H., nemam dobre vijesti“. Ovo sam odlucio da mi bude prva recenica. Kad sjedim vrlo blizu njega, strabizam nestane, komunikacija je uspostavljena, a ova recenica je dobra za probijanje leda. Vec iza imena dolazi „nemam“, sto rezultira da ja jos nisam ni izgovorio cijelu recenicu, on je sve shvatio. E sad slijedi jedan duzi monolog kojim se njegovo propadanje u tamni bezdan usporava. Pa umjesto da propadne kao padobranac – bez padobrana, on lebdi, nanize, kao suvi list na povjetarcu. Sad ja citam iz njegovog pogleda i usmjeravam sadrzaj monologa:  malo vise lijevo, ili desno, malo pauze, sledeca recenica brzo, brzo…

U momentu kad on okrene pogled prema stropu, vrijeme je za pauzu, tisina. Trenutak koji je individualan, mada poznavanjem bolesnika od ranije, moze da se predvidi i pripremi. U ovom trenutku su sve reakcije moguce. Ipak, znam, „biciklista“ ce i sad pokusati da mene sacuva od histerije, ili nagle, nekontrolisane reakcije.

Sreca, pa u Skandinaviji je dozvoljeno, cak pozeljno malo cutati…

Sad je vrijeme da ja nastupim sa pozitivnim sadrzajem. Malo, ali ipak. Samo pozitivne poruke.

I tako mic po mic kazes sve sto si planirao. Onda ide pitanje „ima li nesto sto bi ti htio da pitas?“, ali odmah presjeceno sa vlastitim „odgovorom“: „Znam da sada nije lako naci neko konkretno pitanje…“. Na kraju razgovora sa nekoliko umetnutih tisina, dolazi najtezi momenat: tvoj poslednji korak u hodniku, dok se drzis za rukohvat vrata. Nakon sledeceg koraka ti si napolju, nazad u svoj zivot koji okreni, prevrni ipak ima finih trenutaka, pa ti drago sto mu se vracas, a on ostaje u sobi, sa svojim mislima, bez mogucnosti odgovora.

Naravno, naravno. Ovi razgovori se obavljaju uz prisustvo najblize rodbine tako da i tu mi dobijemo olaksavajucu okolnost: napustis sobu, ali on ne ostane potpuno sam. Cijeli sistem je prilagodjen samo za zdrave! Kad izvijestis kolege i ostale iz tima o razgovoru, svima kao da padne kamen sa srca. Znaci bas kad bolesnik udje u svoj najgori trenutak u zivotu, nama svane???!!!

 

Samo neke uvodne napomene!

Nece ovo biti nikakav produbljeni prikaz 4 knjige koje su ostavile utisak na mene. Ne, moja potreba je da ih pomenem, iznesem na svjetlo dana, za trenutak odvojim od zaborava, a vi… ako hocete… To je vec vasa stvar.  Jedan znaci, da ce biti i dva: knjige koje su me nedavno „udarile“. A i ovo sa udaranjem je sigurno jasno: covjek procita knjigu i osjeti istog trenutka (ili mozda tek kasnije?) da je izbacen iz ravnoteze, da je sadrzaj poremetio njegov do tada vazeci nacin misljenja i gledanja na svijet oko sebe. A „jedinica“ govori o periodu kada sam bio gimnazijalac i kada sam procitao prve „prave“ knjige ili mozda je bolje reci, knjige koje sam procitao u pravo vrijeme, jer sam tada bio najosjetljiviji i najpodlozniji njihovom efektu. Cak mi se cini da se sve desilo samo jedne, iste godine, ali to je vec dio procesa starenja, kad se vremenska linija, posebno njen pocetak, sve slabije i slabije vidi, a pojedini dijelovi potpuno nestanu. U drugom dijelu o knjigama koje su me „udarile“ nedavno, mada u jednom dugom zivotu, sve je relativno kad govorimo o vremenu.

Mislim da se radilo o 1974? Stara gimnazija u Mostaru. U prvom razredu smo imali pravo zadovoljstvo biti djaci Borivoja Borozana. On nam je predavao srpskohrvatski jezik, kako se predmet iz politicke korektnosti, posebno u Bosni i Herecegovini, tada zvao. Sa njim smo pretresli jednu fantasticnu knjigu, tirkiznih korica, sa naslovom u tamnoplavom kvadratu. Tu je pisalo Teorija knjizevnosti sa teorijom pismenosti od profesora Dragise Zivkovica. Ne, nije ovo jedna od „tih“ knjiga, ali ko je imao srece da prodje ovu knjigu uz lagnu prijetnju Borazana da nece proci razred, naucio je divne stvari. Meni su najvise ostale u sjecanju stilske figure….  Ali, kao sto rekoh, ova knjiga nije jedna od…

Sledece skolske godine, nesta Borozan? Nikad se nije saznalo zasto. Na njegovo mjesto je dosla Jelena Kovac, mlada pametna, ambiciozna nastavnica (onog istog jezika). Sa njom smo se sreli sa prve dvije knjige sa spiska….

Braca Karamazovi, od Dostojevskog. Zapisi iz Mrtvog doma, takodje Dostojevski.

Ali prvo! Ljeto prije drugog razreda Gimnazije (Stara gimnazija, da se ne zaboravi!) sjedim na klupi pod akazom (bagrem?) u Bijeloj. Klupa na vrhu plaze, sto znaci 4 m od mora. Sad sam vec gimnazijalac, nesto imuniji na tvrde, konzervativne stavove moje rodbine kod kojih ljetujem, sto znaci slobodan da izadjem iz avlije cak i u vrijeme kada „svi normalni ljudi spavaju“. Da objasnim. Ne, ne radi se o veceri ili noci. Radi se o podnevu. Izmedju 12 i dva popodne. Do prije samo 4-5 godina, Bijela (koja je danas jedna od turistickih supersila na crnogorskom primorju – mislim, kad bi se sprdali!) je u to doba dana, posebno ljeti po rozopeku, bila prazna kao Damaskus nakon sirena vazdusnog napada. Ne samo tu na par metara od mora, zapljuskivanje mora i njegovo ritmicno pristupanje pijesku plaze, mogli ste cuti i iz kuce! Plaze su bile prazne, djeca su morala biti tiha, a staiji su spavli. Mozda se neko sjeca? Rucak u podne, pa – prilegnes. E ne daj boze da se neko dijete cuje i da vristi od zadovoljstva u moru. No, vremena su se promijenila. Bas kao i Daunton Ebi (Downton Abbey) i u Bijelu je stigla sloboda (??). Ili makar promjena ideologije? Prvo smo mi mladji dobili pravo da mozemo napustiti domove cak i u vrijeme kolektivnog spavanja, a onda su stigli turisti i nista vise nije bilo kao prije. U medjuvremenu je nasu pontu, plazu i klupu, i akaz, oteo  brat jakog covjeka drzave i tu izgradio bunker opasan zidovima. Ti su zidovi zgodno stitili pristaniste od nepotrebnih znatizeljnih pogleda iz vrijeme kada je drzava bila izlozena sankcijama, pa su brzi gliseri donosili nesto Marlboroa iz Italije…. Zaboravimo to odmah i vratimo se u romanticne 70-e godine kada su turisti isli samo u Gradac ili Crikvenicu, a Bijela je bila brodogradiliste i – tacka. I tako sjedim ja na klupi, krijestavci oslobadjaju karakteristican zvuk mada se moze reci i da vlada tisina. More sa maestralom, valovito, kristalno cisto (sad se moze vidjeti samo na sjevernim stranama hrvatskih otoka) i – prazno?! Nigdje nikoga. Avgust mjesec. Do mene na klupi moj rodjak, nekoliko godina stariji, Ne znam sta je on tada studirao, nije ni bitno: sve njegove misli su bile uvijek uperene samo ka bogu i vjeri. U ruci je drzao knjigu, zapravo skriptu (korice nesto deblje od papira, a na papiru slova pisace masine Biser). Knjiga se zvala Apologetika knjiga 1, Naucno opravdanje religije od protojereja Lazara Milina. Ta je knjiga (skripta) pomagala studentima Bogoslovije, ucila ih da razumiju zasto je religija jedna objektivna i argumentovana djelatnost. Djelatnost, je valjda prava rijec? Tesko da se moze  reci nauka? I tako je on zapravo meni to popodne dao prve lekcije iz kreacionizma. Svijet je nastao kreacijom Boga. Slijedili su jedan za drugim argumenti: kako j moguce da oko muve ima tako slozenu strukturu? Evolucija? Slucaj? Kako je to moguce? To je jednako vjerovatno kao kad bi dali dvogodisnjem djetetu dovoljno slova i onda ih ono slozi u tekst Biblije. Nisam ja poslije tog razgovora napustio skolu i otisao u manastir, ali cinjenica je da i razgovor i dijelove knjige pamtim i dan danas.

I tako poremecen dodjem do Jelene Kovac i Dostojevskog! E sad, kako bi ja mogao znati u drugom razredu gimnazije da je na istoku u Rusiji Dostojevski bio isto ono sto je na Zapadu bio Kant?  I da su se obojica uznemirili zbog talasa prosvetiteljstva. I da su obojica reagovala, mada, svaki na svoj nacin: jedan kao knjizevnik, a drugi kao filozof? Nikako! Uh,Dostojevski je, kazu bio izveden na strijeljanje, koje je srecom zaustavljeno. Kad se vratio, postao je religiozan. Kazu. Njegova je izreka da je bez Boga, sve moguce i sve dozvoljeno i da bi zato trebalo Boga izmisliti (zapravo zbog prosvjetitelja, vratiti) cak i ako ne postoji. Svoje dileme je umjetnicki izlozio kroz Velikog inkvizitora i njegov dijalog sa skeptikom Ivanom Karamazovim (Mitja je sigurno bio negdje p’jan ili je nekoga bio, a Aljosa je bogobojazljivo cutao i brinuo…). Ove sam diskusije i dileme upijao lezeci na tepisonu porodicnog stana u Splitskoj ulici br. 2 („iznad mesnice“) slusajuci Led Cepelin i Kasmir. I sada kad slusam Kasmir, ja „cujem“ i vidim Bracu Karamazove…. Zapisi su me uveli u onu (ovdje ranije pomenutu kravu) koja je pasla, pasla, dok je nisu poveli na stratiste. I ona je dala Fjodoru povod da ucvrsi svoju vjeru u Boga, nalazeci da je  zapravo jedina razlika izmedju krave i covjeka: razumijevanje smisla zivota. Covjek kao razumije, a krava ne.  A smisao bi trebao biti Bog.

Nesto sam tada, te 1974. napisao o Dostojevskom i njegovoj religiji, ali je profesorica Kovac smatrala da je izuzetno, pa me je vodila iz razreda u razred da citam i da diskutujemo. Taj je dogadjaj sigurno imao minornu i filozosku i umjetnicku vrijednost, ali je napravio snazan udar i pomak u procesu mojeg formiranja i gradjenja identiteta i samopouzdanja. A to se ne zaboravlja kad imas 17 Godina.

Vrijeme leti. Za cas 1983. Igalo. Banja. Dosada. Koleginica (L. K), starija od mene, a sa nekim starim beogradskim kardiologom (P. M), dva puta starijim od nje… Oboje aristokratskih manira, pokreta i izraza. Od nje dobijem na pozajmicu knjigu Jerusaleme, Jerusaleme od Dzejmsa Karola. Ostanem vjecno i snazno vezan za Jevreje i njihovu istoriju iako to tada nisam znao. Ta me je knjiga iz podsvijesti vodila kasnije u zivotu prema Singeru, E. Kisonu, i „ostalim“ Jevrejima, ali onda sve vise ili gotovo iskljucivo kroz publicistiku, mada ce sledeci esej (dio 2) poceti sa beletristikom, cija tema opet ima isto ishodiste: Jerusalem 35 Godina nakon Isusovog rodjenja…..