I…., nista. Kraj. Pregled je pokazao da poslednja terapija nije dala nikakav rezultat.
Valja sad ici na onaj razgovor koji onkolozi vode s vremena na vrijeme i koji im sigurno skracuje zivot, makar za 15 minuta po razgovoru. E, ali ja imam protuotrov! C vitamin. Niko nije otporan na placebo efekat, pa ni ja i zato vam toplo savjetujem: koristite ga, jednako je dobar kao i najmocniji, najskuplji lijekovi. Negdje sam procitao (i pored ove neodredjene odrednice ‘negdje’, mozete biti sigurni da se radi o publikaciji koja stoji cvrsto, koja vodi racuna sta i o cemu pise, iza koje stoji ona prava, dosljedna protestantska, mazohisticka kontrola – dakle, prvi uslov za placebo je ispunjen: informacija stize od autoriteta) da 1 ili 2 grama C vitamina dnevno snizava lose efekte koje dobijamo od stresa. I ja vjerujem u to. Dok gutam otopljeni vitamin, tacno osjecam kako se krvni sudovi ciste od najnovijih mrvica nanesene prljavstine i masnoce. I opet ona nasa reklama: i to nije sve! C vitamin ima jos jedno, indirektno blagotvorno dejstvo na tijelo kao cjelinu. Poslije tablete vas mrvu boli zeludac i apetit je nekih pola dana odnesen kao rukom! Da, da, odnesen. Najveca vjestina modernog covjeka je da jede samo onoliko koliko mora da prezivi. I ovdje, eto C vitamin pomaze.
I zato, pred razgovor, jedan gram.
Imam ja iskustva sa ovakvim razgovorima, ali svejedno, moram da isplaniram svaki dio, a posebno – pocetak. Ulazak u sobu. Znam da bolesnik sve cita: moj nacin ulaska u sobu, izgled lica, usmjerenost pogleda…. . A opet ulazak mora da najavi, bice lakse prvim rijecima….
Biram da od samog starta, gledam bolesniku ravno u oci, ozbiljnog lica kako bi imao vremena da za tih 6 sekundi razumije sve. On je u tom trenutku, znaci u sedmoj sekundi vec ‘podesen’ na najgore i zna da ako je pogrijesio u procjeni, to ce biti za njega samo bonus.
Nazalost vec od samog pocetka su moji bolesnici hendikepirani. Zbog mojeg strabizmna, ja gubim tu finu pocetnu prednost u vodjenju razgovora: bolesnik zapravo ne zna gdje ja gledam!
Ok, onda je svejedno, gledacu u pod. I to je poruka….
„H., nemam dobre vijesti“. Ovo sam odlucio da mi bude prva recenica. Kad sjedim vrlo blizu njega, strabizam nestane, komunikacija je uspostavljena, a ova recenica je dobra za probijanje leda. Vec iza imena dolazi „nemam“, sto rezultira da ja jos nisam ni izgovorio cijelu recenicu, on je sve shvatio. E sad slijedi jedan duzi monolog kojim se njegovo propadanje u tamni bezdan usporava. Pa umjesto da propadne kao padobranac – bez padobrana, on lebdi, nanize, kao suvi list na povjetarcu. Sad ja citam iz njegovog pogleda i usmjeravam sadrzaj monologa: malo vise lijevo, ili desno, malo pauze, sledeca recenica brzo, brzo…
U momentu kad on okrene pogled prema stropu, vrijeme je za pauzu, tisina. Trenutak koji je individualan, mada poznavanjem bolesnika od ranije, moze da se predvidi i pripremi. U ovom trenutku su sve reakcije moguce. Ipak, znam, „biciklista“ ce i sad pokusati da mene sacuva od histerije, ili nagle, nekontrolisane reakcije.
Sreca, pa u Skandinaviji je dozvoljeno, cak pozeljno malo cutati…
Sad je vrijeme da ja nastupim sa pozitivnim sadrzajem. Malo, ali ipak. Samo pozitivne poruke.
I tako mic po mic kazes sve sto si planirao. Onda ide pitanje „ima li nesto sto bi ti htio da pitas?“, ali odmah presjeceno sa vlastitim „odgovorom“: „Znam da sada nije lako naci neko konkretno pitanje…“. Na kraju razgovora sa nekoliko umetnutih tisina, dolazi najtezi momenat: tvoj poslednji korak u hodniku, dok se drzis za rukohvat vrata. Nakon sledeceg koraka ti si napolju, nazad u svoj zivot koji okreni, prevrni ipak ima finih trenutaka, pa ti drago sto mu se vracas, a on ostaje u sobi, sa svojim mislima, bez mogucnosti odgovora.
Naravno, naravno. Ovi razgovori se obavljaju uz prisustvo najblize rodbine tako da i tu mi dobijemo olaksavajucu okolnost: napustis sobu, ali on ne ostane potpuno sam. Cijeli sistem je prilagodjen samo za zdrave! Kad izvijestis kolege i ostale iz tima o razgovoru, svima kao da padne kamen sa srca. Znaci bas kad bolesnik udje u svoj najgori trenutak u zivotu, nama svane???!!!
Jugonostalgija 