Citam neki dan pise doktorica iz Crne Gore: „Neznam jeli …“. U ovoj malo recenici, osjetljivo oko (ma, ne mora ni biti previse osjetljivo!) odmah vidi dvije teske gramaticke greske. Toliko teske da bi recimo Borivoje Borozan vec u prvom razredu mostarske gimnazije zaustavio njene snove da jednog dana bude doktor…. Onda! A danas?
Eee (sto bi rekao srpski predsjednik), danas su druga vremena.
Danas vidimo u svim zemljama Regije jednu savrseno harmonicnu atmosferu izmedju elite i raje: elita uzima pare, a raja ne mora vise da postuje pravila. I to je to dvoje iz naslova, mada znam, fraza se cesce koristi za dvoje koji se gledaju preko nisana… . Jer nema rata bez saglasnosti elite i raje. Obje strane moraju nesto dobiti. Uzmimo samo poslednje „nemile dogadjaje“ u Hrvatskoj. Kazu „analiticari“ inicijativa stize sa vrha. Jeste, jasno je to. I lako razumljivo: u svim, ili vecini novih zemalja Regije, politicarima je jos uvijek (skoro 30 Godina poslije rata!?) omiljena ona ista karta koju su zaigrali u predvecerje rata. Ne mora vise biti tako zestoka da nas odmah gurne u oruzani sukob, ali dovoljno jaka da odrzi tenzije i skrene paznju sa vaznijih problema. Pa ipak, neko mora uzeti tu kartu sto je bacena na sto. Ko ce ako ne raja. Ovaj put je to grupa dalmatinskih momaka koji mlate po planinama Zagore. A zasto mlate? Mislim i mlate, tj. biju i mlate, tj. mlatinjaju po planinama. I zasto Dalmatinci?
Odgovor na prvo pitanje je zato sto nemaju sta drugo, redovno da rade svakog radnog dana oko 7 sati ujutro. Drugim rijecima – nemaju posao. Nemaju se od cega umoriti. Nemaju o cemu brinuti, niti sta planirati. Recimo neki projekat, biznis aferu, karijeru, publikaciju, mozda? Ko bi im to trebao organizovati? Pa politicka elita. I tako dolazimo do ishodisne tacke: elita zna da je to za njih pretezak posao. Cuj dati posao mladim ljudima?! Ko bi sad to??? I zato je mnogo jednostavnije tu i tamo malo poslusati Tompsona, lanuti nesto sto podsjeca na Alojzija, jednom rijecju, podsjetiti puk da je srz svih problema manjina. U Crkvi politicka elita ima sjajnog partnera, a mediji se nece pretrgnuti da istrazivackim novinarstvom osvijetle pozadinu politickog incidenta.
A zasto Dalmatinci? Eee, pa to treba pitati J. Cvijica. Da, zasto ne Slavonci? Zasto su najzesce partiznaske brigade bile crnogorske, hercegovacke i dalmatinske? Je li bila neka Prva slavonska brigada? Ili Druga sumadijska? Naravno, naravno. Agresivni tipovi sa Dinare kojima je sve tijesno bili to Njemci, Turci ili Srbi. Hajduci, uskoci. Nema veze. Samo im dajte motiv. Cilj. E sad sto je to 1945. bilo slavljeno i glorifikovano, a danas zabrinjavajuce, nije nas problem. Niti predmet ovog eseja. Ocito je da se radi o fokusu i uglu gledanja. Ali da ti Dinaroidi kao dobermani skacu na sve i svasta, to smo valjda vidjeli dovoljno puta. Pitajte Dubrovcane, ako meni ne vjerujete. Uz malo volje moze lako da se pogleda i Italija: jug i sjever. Sjever je uvijek imao sve, pa sad ima i Firencu i Ferari. A jug? Kamenje i maslinu. I mafiju.
Kako sprijeciti ovu simbiozu lijenih, nekompetentnih politicara i agresivne raje? Samo na jedan nacin: umetanjem slobodnih medija izmedju njih. Jer oba clana ovog dvojca se ponasaju ljudski, prirodno. Prvi prate liniju manjeg otpora, a drugi svoju tlom izgradjenu psihologiju. To je tesko promijeniti. I tu ne pomaze ubjedjivanje – samo kontrola. Vec smo na ovim stranicama davno, konstatovali da civilizovanu drzavu od primitivne razlikuje samo – novinar. Civilizovane drzave su zahvaljujuci srecnim istorijskim okolnostima (otimanje tudjih para) otvorile put pojavi i razvoju slobodnog zurnalizma. Nesrecne zemlje su ga zatvorile i ugasile. Mi u Jugoslaviji nismo nikada ni razumjeli, ni vidjeti ovu delikatnu civilizacijsku pojavu. Bilo je pokusaja. G. Milic je dugo boravio u SAD, pa se „zarazio“ sto smo vidjeli nedavno na Jutelu, a i sada u nasoj varijanti Aldzazire, ali to je bilo i nedovoljno i kasno. Rat ili neka druga nesreca je morala da se dogodi.
Jugonostalgija 