Odmah da naglasim, bolje bi zvucalo da napisem ‘otac’, ali ipak biram ‘tatu’, bez obzira sto zvuci djecije, iz jednostavnog razloga, ja nikad nisam koristio rijec ‘otac’. Sva moja komunikacija sa covjekom koji je direktno odgovoran za moj dolazak na svijet, isla je uvijek samo kroz rijec tata. E sad kad smo ovo razjasnili, pita on mene jedva kontrolisuci bijes: „Pa dobro je li ista bilo dobro u Titovoj Jugoslaviji? Je li ista valjalo?“
Da ja nisam vec u mislima pripremio ovu temu i odgovor, morao bi se dobro zamisliti nad njegovim pitanjem. Ali posto jesam, preskocimo tu prijetecu sutnju i recimo najprije kratko, a onda nesto duze.
Jeste. Pokusao je da formira jugoslavensku naciju.
Strasno opasna igra. Ali, posto je kao svaki diktator mislio da ce mu gorjeti do zore i da ce se njegov projekat razvijati vijekovima i nesmetano, krenuo je u njega. Cak je sebi dao slobodu i komotnost da prvo uspostavi par novih (starih) nacija, pa da se onda poslije toga, svi zajedno stope u jednu novu do tada nepostojecu naciju Jugoslavena. Toliko je bio siguran u pozitivan ishod ‘enerprajza’ da je pustio i Crnogorce i Makedonce da se osjete nacijom, i da se izzive u tome. Sa muslimanima je napravio zanimljiv eksperiment (samo jedan od mnogih) i definisao ih kao naciju i ne sanjajuci kakve ce to tek posljedice da stvori danas i politicarima i istoricarima i nastavnicima u srednjim skolama. Ma i u osnovnim…., i u vrticima. I kad su se Crnogorci, Makedonci i svi ostalo naigrali sa svojim legendama, mitovima, datumima, zastavama, grbovima, himnama i vlastitim umjetnicima, krenula je druga faza: utuci sve partikularne identitete. Jer ne moze se graditi nova nacija, a da se ne „ubiju“ prethodne: o istim se ljudima radi!
I to je bio dobar projekat. Naravno, nije Tito tu bio nista posebno originalan: slicnu ideju su imali i sovjetski lideri, Enver Hodza…. Danas kad se pogleda, djeluje da je Enver bio najuspjesniji, mada je, ruku na srce i imao najlaksi zadatak: nesto katolika, a vecina siitski muslimana, dali su se lako stopiti u progresivne albanske komuniste. Ja, ali nazad kod nas. Da bi projekat uspio, morala su se obezbjediti dva uslova: vrijeme i ekonomsko blagostanje. Nazalost, tata, nazalost, sve ostalo sto su komunisti uradili, uradili su naopako. I kao najcrnja posljedica zbira gluposti, ekonomija zemlje je strmoglavo pala i krahirala. I ako se sjecate malo matematike, kako je ekonomija stagnirala, tako se u istom tempu, ali obrnutom proporcionalnoscu, topilo vrijeme. A ekonomija je kao sto poznato, brzo stagnirala, kao kamen sa litice. Nestajanje vremena nije uspio da zaustavi ni A. Markovic, dajuci nam par mjeseci snaznu kupovnu moc i osjecaj da nismo ni Hrvati ni Srbi, nego gradjani svijeta. Ali to je bio samo bljesak, iskra u tamnom mraku koji se nadvio nad Jugoslavijom. Organizovali smo i sproveli jos jedan rat, jedan od mnogih u nizu na ovom parcetu Evrope gdje su Vizantija i Vatikan odlucili da povuku medjusobnu granicu.
E, ali igrati se sa identitetom naroda, nije bezopasno. I nama se upravo to dogodilo. Projekat stvaranja nove nacije, glupavo i traljavo je uprskan, a identiteti pojedinih naroda su brutalno zaustavljeni ostavljajuci danas politickim elitama da slobodno manipulisu svojim glasacima, a ovima da lutaju od Obraza do Ognjista, od Tomislava do Blajburga od Piramida do osmanlijskih prijatelja i jos mnogo tih od-do. Narod kojem je razvoj identiteta poremecen, bez supstitucije necim novim i boljim, ponasa se kao slijepa zvijer. Tumara i rusi usput. Pogledajte spomenike NOB-a….
Ubijedjen sam da smo uspjeli nastaviti sa ekonomijom kako su to radili Emerik Blum, Pirija i Miki Savicevic, da smo uspjeli zadrzati blagostanje, da bi danas imali jako jezgro Jugoslavena oko kojeg bi se precipitirali novi i novi, bivsi Hrvati, Srbi i Makedonci, jer Jugoslavija bi bila pojam uspjesne zemlje, pa nam vise ne bi trebalo vaditi iz prasine i kaciti po zidovima ni Tvrtka, ni Aleksandra Velikog, ni Njegosa, ni Zvonimira. Koliko porodica u Svajcarskoj ima na zidu odmah iznad kuhinjskog stola „ikonu“ Viljema Tela?
Jugonostalgija 