E ako i to jos dozivim, onda se zaista moram zapitati: cemu ovaj cijeli poduhvat, preseljenja, pomijeranja porodice, neminovnog kidanja brojnih kontakata u domovini i narocito – sve muke koje ovdje prva generacija iseljenika dozive. Samo mi jos fale vrucina i muve! Sta sam (onda) ucinio???
Ne znam za druge, ali meni jedna pojava ovdje u Skandinaviji pada mnogo teze nego bilo sta drugo. Mozda nije drugima jednako tesko kao meni, iako smo svi u istoj situaciji, ne znam, ali znam da meni padne dobro tesko. O cemu se radi? O aljkavosti domacina. Mi svi dolazimo iz regije koja je poznata po aljkavosti. Osljarenju, muvanju, svastarenju. I svi smo isti. Kad nekog uhvatis, taj namjesti neki glupi izraz lica, gleda u pod i ceka da prodje. Zna da ne moze biti prestrogo kaznjen , jer i taj koji te je „uhvatio“ je isti. I takvo je cijelo drustvo. Niko nista tu ne krije – svi se samo trude da ne budu uhvaceni, ali otaljavanje jeste i ostaje konstanta svih aktivnosti.
E, ali ovdje! Ovdje te vec na granicnom prelazu gledaju kao nekoga ko dolazi iz zemlje poznate iskljucivo po aljkavosti i koji ulazi u zemlju, poznatu ponajvise po urednosti i radnoj disciplini. I to osjetljivo oko odmah primjeti: diskretno naglasen izraz gadjenja od strane svakog sluzbenik sa kojim moras da se suocis na putu iz svoje domovine do dubina novog drustva u kojima vlada anonimnost. A i tamo u tim svijetlim dubinama, cim zines i cim te prepoznaju, odmah im se pojavi isti izraz lica koji si primjetio kod prvog carinika. Samo sto ne kazu: „Ovdje, mi radimo ovako“. Ne znam koliko naglasenih djelova moze imati jedna kratka recenica, ali u ovoj je naglasak i na O i na M.
Zanimljivo, ali mladi ljudi nekako uklizaju u to i bez vecih trenja i roptanja pocinju da lice domacinima. Stariji, u pocetku osjecaju ponos, jer su dosli u jednu novu sjajnu, svijetlu i naprednu sredinu (slusali ste ih bezbroj puta ljeti u domovini kad vam pricaju „eh, kako je tamo!“). Ali kasnije, citav taj paket govora, pokreta tijela, mimike koji hoce stalno da naglasi Mi i Oni, pocinje da smeta. Mislim, da se samo podsjetimo: i nakon vise od 15 Godina boravka, dobijao sam (u liftu) identicno pitanje kao i poslije prvih 10 dana: „Kako vam je ovdje?“….
Pazite, to je cijela skala: svi smo isti (kao kod nas), pa sledeci stepen, mi smo aljkavi, a oni su disciplinovani (kao sto bi trebalo da bude) i na kraju najvisi stepen: oni nas peziru jer su bolji. Kao.
A onda „s(h)ok! Udjes u perionicu automobila, mahnes karticom, vrata se otvore, vrijeme pocinje da tece, uskoro ce i stici uplatnica, pa da platis, kad tamo – nema pritiska u pistolju?! Voda curi kao kad pravis rakiju, pa ti sad skini ono sto si naprskao po autu (sredstvo za razmascivanje, protiv insekata…). Izadjes napolje da vidis da nema neki papiric na kojem pise upozorenje – nista.
A na platformi…
Izadjes napolje. Ne mora isti dan. Trideset i nesto gradi vrucine. Sa vrucinom u Skandinaviju pocinju da se uvlace i mirisi! Ej, prvi put od zadnjeg ledenog doba i ovdje mozes da osjetis neki miris. Naravno, prvo – smrad. Jer je vrucina. A sa vrucinom eto ti i insekata. Stanovi krcati muva i musica. Gore sjevernije i komarci. Po novinama pise da su poceli da sade vinovu lozu i prave vino. Mislim… Sta sam uradio ako i ovdje ima muva???
E taj osjecaj. Osjecaj kumulativnih ponizavanja iz decenije u deceniju zivota ovdje, sitno ili krupno, zestoko ili usput… A onda se jasno pokaze da su i oni isti! E, ali nismo isti: njih niko nije ponizavao. Da bog da da udje jos vise muva: mi makar sa njima znamo.
Jugonostalgija 