A mora se i klima pomenuti!

Odmah da kazem, ja ne znam ko je u pravu. Mislim da su u pravu oni koji nam predvidjaju skori kraj, ako se nesto drasticno ne promijeni, ali, ne znam.

Podjimo od pretpostavke da se blizi kraj. Zaista ima dosta ubjedljivih parametara koji ukazuju na ovaj put. I rezultat… Klimatske promjene u toku godine postaju sve zesce i dramaticnije. Pozari, orkani, susa. Led se otapa, raste nivo vode u morima, nestaju manja ostrva. O otapanju zamrznutih jezera u Sibiru uz pratece oslobadjanje metana, niko nece ni da misli. Koralni greben postaje jednobojan, pojedine vrste zivotinja nestaju, krcenje suma je postalo instrument prezivljavanja velikih grupa ljudi. Jednako velike grupe ljudi zbog stalnog suzavanja resursa, stavljene su u pokret (migracije) sto dovodi do sudara kultura i drustvenih tenzija. Jer poznato je sudar kultura je dobar samo kad je jedna od tih kultura – turisti. Mada, mada: domaci sve vise i vise gube zivce, posebno u izvikanim turistickim destinacijama,  pa i ti susreti domaci-turista pocinju da lice na susrete Sirijaca i Njemaca ovih dana po Evropi. I mozda nije toliki problem sto smo napravili sva ova cuda i sto smo toliko unistitli prirodu oko sebe. Problem je sto je covjek formirao bezbroj pravaca ka visem zivotnom standardu, ali na putu, uz te pravce, neminovno je unistavanje Planete. Zemlje u razvoju tek krecu sa „teskom industrijom“, suma nestaje kako bi se posadile palme, jer su svi shvatili da bogati hoce da su peru samponima i sapunima, riba nestaje iz mora, a hrana se razvozi po svijetu tako da svuda ima sve (pisao sam davno da svaka samoposluga u Vrgorcu mora jednostavno da ima Felce Azuro). Sve je prilagodjeno covjekovom komoditetu, sto stavlja u pogon armije proizvodjaca koji unistavaju Zemlju, a konzumentima nije preskupo, jer se koriste karticama i kreditima.

Nabrajati probleme je lako: dovoljno je samo okrenuti se oko sebe. Evo u Svedskoj krenuli da gaje vinovu lozu i prave vino???!!! Teze je naravno napisati kako da se ovaj problem rijesi.

Najsmijesniji su pateticni apeli u bogatim zemljama. Ides podzemnim hodnicima a se presvuces, a sa zidova se keze razdragani radnici vozeci biciklo: poslodavac salje poruku – ostavite automobile kod kuce, vozite biciklo do posla. Rezultat? Identican onom nasem realsocijalizmu iz 60-ih Godina kada je svako dijete u skoli pisalo o razdraganim ratarima koji su obradjivali zemlju i mahali djacima na putu za skolu. Dvije decenije kasnije, propala je i poljoprivreda i skola. I zemlja. Ili. Ujutro cim se dignes, otvoris vrata od stana i nadjes dnevnu novinu. Ako neko nije danima kod kuce, jednako dugp ce mu se novine gomilati u kutiji. Niko ih nece dirati (osim ako ovaj ne zamoli komsiju). Kod nas ovaj servis ne bi radio: ljudi bi krali jedni drugima novine. Nasli bi se sigurno finiji stanari koji bi apelovali da se ne krade („Nije u redu“), ali to ne bi pomoglo. Ne bi jer iza kradje ne stoji nestasluk, vec jasna ekonomska potreba: mjesecna pretplata na dnevnu novinu, mnogima je pretezak balast na kucnom budzetu.

Sta pokazuje ovaj primjer? Pokazuje da kad imas problem, najcesce apeli nece pomoci. Treba krenuti od uzroka (u pomenutom primjeru, ali i u 99% ostalih primjera – pare). I tako se primicemo rjesenju globalnog zagrijavanja Planete, odnosno promjeni klime. Ekonomski instrument.

Mora se naci instrument koji je univerzalan i koji ce zasjeci u problem i duboko u vodoravno (u sirinu). Ne smije se pribjeci parcijalnom rjesenju koje bi samo izazvalo buru, ljuljanje cijelog sistema i nove komplikacije. Ne moze se recimo podici cijena hrane, pa sad vidi sta ce biti. Ne. Univerzalan instrument, jednostavan i lak za realizovanje! Naravno, naravno, svaki, pa i ovaj instrument doveo bi do ekonomskog potresa, ali ujednacenog, skoro pa harmonicnog na cijeloj Planeti.

Ukinuti prvo kreditne kartice, pa dva mjeseca kasnije i – kredite. Nema vise ni plasticnog, ni virtuelnog novca. Ko sto ima gotovine  u dzepovima, to mu je. Kriticari ce se nasmijati podjecajuci me da niko u Gabonu ili Brazilu nema kreditnu karticu. Da, ali mi odavde iz bogatijeg dijela svijeta, oduzimanjem kredita, svescemo svoju potrosnju na 20% od danasnje. Na taj nacin ce se smanjiti potreba za rijetkim mineralima iz Afrike koji se nemilosrdno ugradjuju u mobilne telefone, smanjice se izlov ribe, smanjice se plantaze palminovog ulja, jer i mi cemo se vratiti na staru dobru shemu kupanja subotom, sapunom koji ce nam zene praviti od svinjske masti. Znaci nasa dramaticno redukovana kupovna moc, smanjice pritisak i traznju za sirovinama koje bi ovim tempom nestale za 100 Godina, , sto bi dovelo do oslobadjanja sumskih pojaseva od krcenja i unistavanja. I onda kao u jednom od prethodnih tekstova: prvi mjesec je najtezi; nakon njega, svi se naviknemo na nove uslove. Ponovo cekamo postara, jer nam je pretplata za mobilni skupa i hranu kupujemo u prodavnicama na kojima se jos vidi stari naziv, Konzum, dok vlasnik ne skine i stavi Spar: vise je politicki korektno.

 

Iliti, Crnogorci.

Evo je opet aktuelizirano pitanje odnosa Srbije i Crne Gore. Sa svih strana padaju teske rijeci. A u podgorickim kaficima, ljudi sjede, okrecu paklicu Ma(r)lboroa oko jednog ugla i razgovaraju na mobilnom: za stolom sjedi trojica i sva trojica pricaju sa nekom drugom trojicom, mobilnim. Necu pogrijesiti ako napisem ‘trojica’ (umjesto ‘troje’), jer su to uvijek tri momka, bez djevojaka. Slicno su i Mostarci sjedili na Rondou, prije 30 Godina, dok su nebo parali Migovi JNA: Mostarci se zezali, a JNA generali planirali provokacije koje ce prerasti u sukobe, zlocine, podjelu, iseljavanje. Ipak, razlika izmedju podgorickog kafica i Rondoa je u tome sto se ovom prvom nista nece dogoditi, ne u dogledno vrijeme.

Sta je to novo Srbija nasla da se malo „ugradi“ u crnogorsku unutrasnju politiku? Ja, citali ste sigurno: pitanje crkvene imovine. No kako koncept ovog bloga nije dnevna politika, necemo se mi previse zadrzavati na ovom najnovijem sukobu crnogorskih i ostalih Srba i crnogorskih Crnogoraca. Recimo samo da Crna Gora (drzava) ima pravo, jer je pravoslavna crkva u Regionu dobijena od vrhovnih pravoslavnih vlasti pod imenom Jugoslavije, a ne Srbije, pa kad se Jugoslavija raspala, raspalo se i „to“. I sad svi osjecaju potrebu da definisu svoju drzavu u svim aspektima, ukljucujuci i drzavnu religiju. Ovo je formalni aspekt cijele afere. No Srbija ima kao i uvijek, nesto drugaciji pogled na svijet.

Sustinsko je pitanje sta je bilo „tamo“ gdje je sada Cetinje, u vrijeme kada je zemljom hodio Sava Nemanjic? I ne da nema dobrog odgovora na ovo pitanje, nego i svaka racionalna i mirna diskusija, nestaje. Pocinje svadja. Ako se drzite srpskih medija, dobicete jednu sliku, a ako se drzite crnogorskih dobicete drugu sliku. I ovdje nema spasa! Problem je sto nema objektivno napisane istorije Balkana. Istoriju su uvijek pisali oni koji su sjedili uz pobjednike, pa danas imamo poplavu novije istorije („gradje“) koja kod normalnih ljudi budi mucninu (v. kod Sartra!). Evo recimo par primjera.

Crnogorska istorija je – poznato je – prebogata ratovima i junastvom. U svakom se trenutku makar dvije bitke ponosno porede sa Termopilskom bitkom. Jedna od njih je i Mojkovacka bitka. Srbi, navikli da slusajuci besjede  Crnogoraca, uzimaju sve zdravo za gotovo pa i kada se u prici kaze da je mala ceta Crnogoraca, skoro pa saka vojnika, rukovodjena vojvodom/serdarom Jankom Vukoticem, omela napad austrougarske vojske na Badnji dan 1919, napad koji je imao za cilj da unisti srpsku vojsku u povlacenju ka Albaniji. Kaze se da je grupa Crnogoraca sprijecila….Eeee, sto bi rekao Vucic. Kako danas izgleda struktura stanovnistva Crne Gore? Trecina se izjasnjava kao Srbi. Izmanipulisani? Ja, mozda, ali nisu svi. I nisu pali s neba. Pitanje: sta bi pokazala anketa medju Vukoticevom vojskom na Patarice? Koliko njih bi se izjasnilo kao Srbi? A vodja? Hercegovac! Eto vidite koliko tu ima problema. Kad nema vjerodostojne istorijske nauke. I sto je najgore, sad je kasno. Cijeli nas prostor je kao Gaza (Palestina): sad ni najsofisticiraniji arheoloski rad u Gazi ne bi pomogao, jer je sva izrovana bombama i raketama. Dzaba!

E, ali ima rjesenje! Logika. Uporedite recimo Austriju i Njemacku sa Crnom Gorom i Srbijom. Obje imaju zajednicko porijeklo: Germani. Isti jezik, mada kazu da Beclije niko ne razumije. Austrija se razvila na planinama (Alpe) i u svom specificnom okruzenju (recimo Madjarska, pa Slovenija, Italija, sto Njemacka nema) i ta geografija joj je dala jedan malo drugaciji pravac razvoja nego sto ga je uzela Njemacka rastegnuta od Rostoka do Pasaua. Austrija je imala ‘par’ velikana kulture koji su ugradjeni u temelje i stubove austrijske kulture. Na to su politicari vejsto ubacili i nesto mitova i tako smo dobili osebujnu (zasebnu), samosvojnu austrijsku kulturu. Iskreno, kad bi se u Berlinu pojavio Frojd? Mozda danas, nakon pada berlinskog Zida, ali u vrijeme kada se pojavio u Becu, tesko da bi to uspio u Njemackoj. Za pojavu Frojda je bila potrebna jedna dinamicna, uzbudljiva, na momente i samodestruktivna intelektuelna sredina kakvu je imao Bec u 19. vijeku. A Njemacka? U vrijeme kada je imala ekonomskih problema i kada je bila u dubokoj magli lutajuci i trazeci vlastiti identitet, skocila je na malu Austriju kao neman (aneksija). A danas? Danas su to dvije ekonomski najjace evropske zemlje i zato – mirne, uljudne, pristojne, civilizovane, jasne, demokratske….  Naravno, sa ove dvije poslednje recenice prestaje svako poredjenje sa Crnom Gorom i Srbijom.

Pomenuo sam u jednom od starijih tekstova knjigu (jedna od 4 iz ove faze mojega zivota) koja je izuzetno vazna za mene: kako i zasto vjerujemo?  Pa vi, ako hocete vi procitajte, ali ovdje se ona pominje samo kao dio uvoda.

Kako i zasto ja vjerujem u to sto vjerujem, opisano je u pomenutoj knjizi. Vjerovanje ima i drugu dimenziju: dubina –  u neke stvari duboko vjerujem. Ako je duboko adekvatan prilog za nacin? Nije bitno, hocu reci da vjerujem toliko da sam ubijedjen, odnosno da se radi o ubjedjenju. Svedjani imaju bolju rijec. Napisacu je onako kako se izgovara: overtigelse. A? Zvuci gotovo religiozno? Tako i treba: ne smije biti samo suplja, prazna rijec, ljustura; mora nas ubijediti, mora nas ciniti mirnim….

Vjerujem u New England Journal of Medicine, medicinski casopis ustanovljen 1812. i kojega izdaje Opsta bolnica u Masacusecu, u Bostonu. I vjerujte mi, zivot je mnogo laksi – ako se bavis medicinom – kad imas jedan ovakav izvor informacija. Jer, doktori, to vam je jedna grupa manje ili vise nabijedjenih velicina, treniranih individualista, potvrdjenih i respektovanih od drustva… I zato – nemogucih za argument. U grupi su uloge odavno podijeljene, ovaj je strasno pametan, ovaj je glup, ma znamo ovoga, ma ko njega sisa… i onda ostatak karijere, igras svoju ulogu uz manje varijacije. Argument? Koji argument??! Moze „glupi“ da kaze da je sutra petak, niko nece vjerovati, a moze i „pametni“ reci da je srijeda (pisano jednog cetvrtka!)  – svi ce se ponasati oko nesporazuma  sa kalendarom kao da je najlogicnija istina. I zato je strasno vazno imati iza sebe jak izvor. Kao specijalizant, imao sam Harrison’s Principles of Internal Medicine, knjigu koja je Biblija za doktore moje vrste. Ali, morao sam ga nauciti napamet. I jesam! Procitao sam ga 12 puta, knjigu od 1500 stranica od korice do korice, a moju danasnju struku, jos jednom, ekstra – 13. put. I onda je lako: citiras, naslonis se na naslon stolice i pustis ih da pjene. Mozes cak da budes i ‘ konflikt-red’ sto bi rekli Svedjani (a sto znaci, ne volis da ulazis u verbalni konflikt), nema veze: citiras i – cutis.  Neka se uvijaju, grce, pjene.

Nego, kratka digresija. Poceo sam nesto, sve vise i vise da se pozivam na svedske rijeci i izraze?? Vjerujte mi, moram. Kazu, dvije kulture. Da, ali i dva jezika! Jezik je instrument komunikacije medju ljudima unutar jedne kulture. Tako je! Ona druga kultura, mora da – ili prevodi, ili da prenese originalni izraz, pa malo objasni, jer rijec je o fenomenima koji nisu poznati u obje kulture. Interesantno, kao da je najveci manjak pravih rijeci upravo u vezi sa knfliktima? Mi, poznato je imamo psovke i mahanje rukama_ to se tesko moze zamijeniti rijecima.

Ako imate utisak da sam se malo odmakao od teme (naslov) ili cak i da sam odlutao, u pravu ste! Ali sta ima veze? Tekst, razgovor, razmisljanje, Slobodan je kao ptica, pogotovo ako donese vise zanimljivih stvari.

Ipak, ovdje smo danas da (si) produzimo zivot.

Uvijek sam tvrdio da je hrana otrov za tijelo. Jedemo jer moramo, ali ako ikako moze, najbolje bi bilo ne jesti uopste. Znaci, kompromis. I evo ga! Konacno, dokaz da sam bio u pravu! Clanak u decembarskom broju pomenutog casopisa, na vise od 10 stranica donosi ubjedljive dokaze da je gladovanje korisno za krvne sudove, prevencija kancera, odlaze starenje…. .I sad je taj trenutak: vjerovati ili ne? Sta vise, dilema je cak vaznija nego slicne u svakodnevnom zivotu: radi se o meni. Treba se izloziti treatmanu (torturi?), pa ako vjera nije dovoljna, bice teze. Odmah da kazem, autor je kritican. Naravno da nema sto bi se reklo, strogo kontrolisanih studija koje bi uz to  bile i dovoljno duge, pa da nam daju ubjedljive statisticke podatke. Postoje zapravo samo dvije grupe studija: na zivotinjama i na srednjovjecnim muskarcima opterecenim metabolickim poremecajima (gojaznost, krvni pritisak, secer…. Ali koristeci moderne instrumente, jasno se vide korisni efekti na celije i tkiva ukoliko se tijelo izlozi gladovanju.

A sta bi trebalo raditi?

Imaju dva modela, od kojih bi ja,  jedan sa postepenim smanjivanjem unesenih kalorija, odmah odbacio, jer je komplikovan: ne samo da se treba drzati seme, vec treba znati i sta unosis. Koliko kalorija ima pojedina hrana. Mnogo je jednostavnija sema sa produzavanjem vremena bez hranjenja…. Dvije su olakotne okolnosti ovdje: prvo, dozvoljeno je da se do cilja dodje postepeno i drugo, kazu da je prvi mjesec najtezi: poslije nema vise problema. A cilj je da se vrijeme od poslednjeg obroka do novog obroka sledeceg dana produzi na 16-18 sati. Sta ovo znaci u praksi? Pojedes dorucak, pa rucak, sve to unutar 6 sati i poslije vise nista do sutra. Dorucak u 6, rucak u podne (ili u 13) i poslije nista do sledeceg dorucka. S jedne strane djeluje kao da bi trebalo sacekati penziju, a opet – upravo na poslu postoje dobri uslovi. Dorucak u 6, rucak u 12 (i inace se na vecini radnih mjesta, jede u podne). I gotovo. A u penziji? Vec vidim svoju semu: ujutro u 7 burek ili kajmak. U 13, prigana riba i vino. I gotovo. To je to.

Naglasak je na ‘e’ i ono nije dugo, jer je ovo blog Mostrarca, a ne Sarajlije…

Znate li da je Kant  smatrao da je rijec treba, najvaznija rijec u vokabularu covjeka. Ni manje, ni vise! Onda bi ovo moralo biti zanimljivo…

Sve pocinje od razlike izmedju jeste i treba (da bude). Ima li tu razlike? Eeee, zavisi kojoj se filozofskoj skoli pridruzite. Kazu, na primjer da je ovo prvi konstatovao Hjum (Hjumov zakon), ali ima autoriteta koji smatraju da ne samo da Hjum ovo nije podigao na nivo zakona, vec i da je smatrao da nema tako velike razlike izmedju jeste i treba. Nego, prije Kanta, podijelio se filozofski svijet u dvije grupe. Najprije je Arostotel definisao covjeka (ali i insekte, neke majmune) kao politicku zivotinju (bice). Dalje, Aristotel je tvrdio da se mi radjamo sa osjecajem za moral, a kao dokaz je nudio fenomen strasti. Snazno, strastveno reagovanje dokaz je da se radjamo sa osjecajem za moral. Sa njim se slagao Hjum, a onda i Darvin, ali ne i Hobs niti Lok. Poslednja dvojica su imali vrlo malo razumijevanja za prirodu (biologiju). Lok je kao sto je poznato tvrdio da se mi radjamo bez ikakvih predznanja (tabula rasa) ili predispozicija, odnosno da sve sto manifestujemo kasnije kroz zivot – je nauceno. Hobs je bio jos vise razocaran covjekom (covjek je covjeku vuk) i za Kanta koji se poistovijetio sa ovom dvojicom, bilo je jasno da se mora naci neki novi autoritet koji ce covjeka drzati pod kontrolom. Boga vise nema kao vrhunskog autoriteta i moramo se dogovoriti oko novog. Trebamo se dogovoriti, bolje receno.

Zanimljivo kako je to Kant sve fino okrenuo – naopako. On je smatrao da nema moralnosti bez slobode volje?! Znaci, po njemu, prvo si slobodan da doneses odluku, pa onda donosis istu u skladu sa moralnim vrijednostima (ili suprotnim, naravno, ali tada slijedi kazna). Slobodan? A moralu se ucis nakon rodjenja. Pocinjes od nule. Uce te pravila sa svih strana: u porodici, u skoli, na ulici… I ti onda kao donosis odluke slobodno? I ne samo to. Onaj koji je definisao moralna pravila, definisao je naravno i – penale. I to je jedino o cemu ti mozes da odlucis slobodno: ili ces igrati po pravilma ili ces trpiti sankcije. Od volje ti je.

A ona druga linija? Aristotel i njegovi istomisljenici? Tu bi kao trebalo biti malo vise slobode, jer se – po njima – radjamo i kao politicka bica i sa osjecajem za moral ili etiku ako gledamo sire, na cijelo drustvo. Da li je bas tako?

Kazu, mi ljudi, za razliku od drugih zivotinja imamo najrazvijeniju koru mozga. Organ kojim se zadata situacija moze analizirati. Zastanes, reflektiras, uneses podatke iz iskustva, podatke o vazecem moralu, pokusas da odredis konsekvence, jednom rijecju razmislis. I doneses odluku. Slobodno? A odakle taj organ za kognitivnu analizu? Upitajmo se vrlo jednostavno, zasto bas ja imam ovaj mozak, a neko drugi, neki drugi, njegov? Ja sam moj dobio rastom tkiva (gomila organizovanih celija) pod kontrolom genetskog materijala, dobijenog od …. da, oca i majke, ali i mnogo dalje u proslost od mojih predaka. Sve sa mutacijama koje su „moji“ sticali za zivota i prenosili dalje. Znaci vec ovaj hardver sam ja dobio bez da me iko ista pita. Serija softvera u njemu? Vaspitanje, okolina (primjetite, iskustvo sam sticao u Mostaru, a ne u Cikagu ili Bejrutu), Gimnazija, ljudi oko mene, pa iskustva, pa inteligencija, pa moc predvidjanja, pa ugradjeni sistem vrijednosti…. Sve je to kroz moj zivot ulazilo pasivno u moj mozak i stvaralo preduslove za moje odluke. I ja odluke donosim slobodno?

Da, prepoznajete determinizam, zavodljivi i po malo iritirajuci filozofski pravac, prema kojem smo svi – slobodni. Da, ali od odgovornosti, a ne za donosenje odluka. Determinizam je opasna ideologije i mora da se drzi na oku. Necete je uciti ni u osnovnoj skoli, ni u srednjoj skoli. Tek na fakultetu, i to filozofskom. Znaci saka ljudi, koje vise niko nista ne pita, jer oni – filozofiraju. Opasna je jer po njoj nema odgovornosti. Cijeli pravni sistem visi u vazduhu kao jedan jalovi dogovor, konstrukcija bez efekta. Drustvo je sa determinizmo u opasnosti od haosa. I zato je tu uskocio Kant sa svojim treba  . Ne smije se dozvoliti da covjek nije odgovoran za svoja djela. Naucili su nas, ubijedili su nas, da smo racionalna bica i da svoje odluke donosimo svojevoljno i da onda moramo i da trpimo posljedice. A otkad nas narod govori one za iver, kladu i sta ja znam sta sve, sto ne pada daleko od svog izvora?

 

 

 

Iliti, ko treba da odlucuje o mojoj glavi?

Pojednostavljeno receno, ko treba da odluci hocu li se ja vezivati u automobilu, nositi sljem na glavi kad vozim biciklo ili (moci) kupiti alkohol na benzinskoj pumpi? Ja! Jer to su u ovoj pojednostavljenoj analizi dva pola, dvije ekstremne situacije: ja sam odlucujem o svemu nabrojanom ili drzava, kroz svoj represivni ili drugi sistem mjera.

Ja sam za liberalizam, odnosno da svaki pojedinac ima odgovornost o svom zdravlju i uopste, o svom zivotu. Meni se naravno ne smije dozvoliti da odlucujem o tudjim zivotima i zato ce i u liberalnim drustvima biti ogranicenja brzine na cestama, ali sve ono sto utice samo na moj kvalitet zivota, mora biti dato meni na odlucivanje. Dodje mi recimo vrijeme da mijenjam kukove. Ili koljena. Cekao sam na operaciju 3 godine i trpoio bolove. A kad dodjem na red, odbiju me jer – pusim. Kazu prestani pusiti dva mjeseca, pa se vidimo… ??! U cemu je problem? U njihovoj statistici? Pusacima se operacija iskomplikuje, a nepusacima ne? Pa neka u svoju statistiku stave rubriku „pusaci“ i to ce pomoci rezultatu.

Naravno, ne radi se o statistici. Radi se o troskovima koji se namecu drzavi ako pusac mora da bude ‘musterija’ ortopedije vise nego jednom.  Ako padnem sa bicikla, a nemam zastitnu kacigu, bicu skuplji za drzavu nego, ako sam se zastitio. Razumijem ja ovo, ali mi se gadi kad kaznu od 150 EUR-a objasnjavaju brigom za moje zdravlje. Dilema iz naslova nije matematika. Radi se o ideologiji, koja nema cijenu. Sta vise kad se izboris za nesto u sta vjerujes, spreman si i da platis odredjenu cijenu . Toga smo se makar nagledali kroz istoriju… Ali cijena moze bitno da se smanji!

Mi iz liberalizma, trazimo bruto platu, a ne neto. Necemo da tara ide kao porez iz kojeg se finansira javna potrosnja (preglomazna administracija – to su one zene sto sjede u kancelarijama i mazu nokte), neefikasno zdravstvo, odbrana, policija. Sve meni (svima nama) u ruke, pa cemo mi fino odvajati pema svojoj ideji i planu: hoces bolju skolu, platis vise. Treniras, pijes zeleni caj, vitamine, ne pusis – placas vrlo simbolicno za zdravstvo i taktiziras do 70-e godine. Jedino tvrdi liberalizam moze da nas zastiti od preglomazne administracije, jer svaki pojedinac raspolaze sa svojim novcem racionalno i kumulativni rezultat je …. evo na primjer u Bosni: ljudi bi izdvojili sredstva za jednu vladu, a ne za 19… Znaci vec ovdje bi se ostvario strahoviti finansijski efekat: jeftina i sazeta administracija, efikasno zdravstvo, redukovana odbrana. I za kraj, ekonomska efikasnost je i u tome sto bi se eliminisao onaj trosak o kojem sam pisao ranije, kad ja kao padnem sa bicikla i umjesto da slomim sljem, ja slomim glavu.  Kako?

Edukacija.

Nisam se nikada bavio drzavnim finansijama, pa mi dozvolite vrlo neprecizne cifre, ali razumjecete moju poruku. Svedska kao bogata zemlja odvaja nepunih 6% od nacionalnog dohotka za skolstvo. Ja bih tu odvojio duplo. Ili sto ne odmah 15%? Rezultat je sledeci: nastavnici bi umjesto 3000 EUR imali 6000 EUR mjesecno. Ovo bi privuklo sasvim drugu grupu ljudi da krenu u skolovanje za prosvjetu. Naravno docekao bi ih vrlo tijesan filter i na kraju bi imali elitu u skolama. Ta bi elita znala da motivise, objasni, inspirise djake, a svojim voznim pakom na parkingu pored skole (sve sa imenom na mesinganoj plocici) bi izazivali respekt i autoritet kako kod ucenika tako i kod roditelja. Djak bi roditeljima citirao sta mu je rekao nastavnik, a ne obrnuto! Dalje. U centralne skolske organe dovedes takodje elitu i oni naprave skolske programe takve da poslije 3-4 generacije zaista dobijemo (ono sto je samo na papiru ideal za sva diktatorska drustva): Novog Covjeka. Taj mladi covjek je napustajuci srednju skolu izasao kao liberalan, tolerantan, solidaran, profinjenih estetskih zahtjeva, upoznat sa antikom, demokratijom, umjetnoscu, filozofijom, psihologijom, jednom rijecju kao iz mostarske Stare gimnazije 1972. godine. Takav mladi covjek osjeca cijeli zivot potrebu da se edukuje, da cita, zna da razvrsta sta je istina, a sta laz, prati vise izvora, razumije da ne treba voziti auto pijan, zna da vise boli kad padne na glavu bez sljema. To je covjek za koga ne treba formirati armiju sluzbenika da mu za finu platu, crta kako da zivi i kako da se ponasa – on to rjesava sam. Poslije nekog vremena vidjelo bi se jasno da ne mogu  bas svi izaci iz srednje skole kao „ovaj Novi“. Nisu svi ljudi isti i neki su „brzi, lijepi i pametni“, a neki nisu. Vidjelo bi se jednako brzo i kako stoji drzava sa finansijama i napravio bi se neki izvor kojim bi se subvenirao bioloski hendikep. tog slabijeg dijela drustva.  Ali najvaznije je ne ometati one „brze“, jer oni prave pare.

I za kraj, da ne ostane nedoreceno…  Smanjiti troskove odbrane? Da, jer bas kao sto je tvrdio i njemacki filozof Gotlib Fihte, ako se samo malo modifikuje skolski plan i program tako da mu se da malo „patriotskih“ natruha, ne treba drustvu vise toliko vojne opreme i naoruzanja: svaki ce pojedinac „lecet’ ka’ metak“, ako treba. Poenta je u tome, sto nece trebati….

Natjerala nevolja, pa se nadjoh na sahrani. Sta vise sa dosta vaznom ulogom. Medju zivima.

Svestenik je odrzao lijep govor nad rakom. Svi koji su imali snaznu emotivnu vezu sa pokojnikom, zagledani u tu betonsku rupu koja ce za koji trenutak biti pokrivena teskim kamenom, morali su osjetiti olaksanje kada je svestenik opisao put kojim je pokojnik krenuo. Svestenik nam je objasnio da ce tijelo pokojnika samo za kratko, za trenutk biti spusteno u tu hladnu, vlaznu i mracnu betonsku rupu (poslije cemo mi svi otici, a nad grobljem ce uz sve to jos i pasti mrak). Odmah nakon tog „trenutka“, tijelo ce se uputiti na vjecno pocivaliste, gdje nema ni briga, ni bolesti, ni frustracija, ni smeca, ni plastike koja kovitla vazduhom, kopnom i morem. On je to tako plasticno opisao da nam je svima bilo lakse,  a neki koji su po godinama vrlo blizu istoj ceremoniji, sigurno su osjetili dodatnu sigurnost. Potrefilo se i da je grobno mjesto savrseno postavljeno na maloj parceli, okruzenoj gustom sumom,  izmedju dvije crkve. Sve to Zajedno mi se ucinilo tako lijepim – hvala svesteniku i lokaciji – da sam i sam poceo mjerkati ima li koje slobodno mjesto, da ga na vrijeme rezervisem…

Vjera je mocna. Utjeha, nada, osjecaj da imas mocnog saveznika, glavni su stubovi na kojima pociva mir vjernika i u najtezim situacijama. A tek svestenik! Mislim, kolika li je tek njegova vjera.

Prodje ceremonija sahrane. Dug, fizicki tezak i na momente emotivan dogadjaj. Poslednja faza je odlazak zainteresovanih u kucu pored crkve na malo sjedanja, malo pijenja i malo prigodnog razgovora. Svestenik se zaputi i sjede pored mene. Neko mu je valjda rekao koja je moja uloga bila u svemu i sta sam po zanimanju….

Nije proslo dugo, poce svestenik o svojim zdravstvenim problemima i o par poslednjih boravaka po lokalnim bolnicama. Primjetio je puno bolesnika koji su imali „iste ili slicne“ probleme kao on, ali oni su vristali, kukali, bili vidno uznemireni i zabrinuti. Ali ne on. On je sve svoje tegobe iznio bez problema. Brzo smo se slozili: zbog vjere u boziju zastitu. I to je tacno! Bol shvatas kao probu, test, ali najvaznije – nemas strah, niti strijepis od ishoda. I tako smo malo tu caskali, ja pomenuh kako na zapadu u svakoj bolnici ima i Kapela, cime  se vjernicima omogucava jos brza i dostupnija zastita, ali to je vec bilo pitanje za teze ideoloske rasprave o pravoslavnoj alternativno katolickoprotestantskoj doktrini.

Nego jednako brzo dodjosmo i do pitanja! Uzima te i te lijekove. Je li dobra doza? Je li dobar efekat? Kako postupiti u nekoj specijalnoj klinickoj situaciji, zbog odredjenih lijekova? Neka, neka, nije meni tesko odgovarati na pitanja ako znam odgovor. A znam. Ali pade mi na pamet, pored jednog Titana (Boga), nije lose okrenuti se i onom drugom, medicinskom? Jer nas dvojica smo zapravo dva svestenika iz dvije razlicite vjere, koja svaka ima svog Titana i svoju pastvu. A oni najmudriji iz obje grupe, korste moc kako svoje, tako i one druge vjere. S druge strane, koliko ja znam, ima negdje u Bibliji, neko mjesto gdje pise: “ Cuvaj se, pa ce te i Bog cuvati“.

Na prostoru bivse drzave, i dalje traje isti onaj rat koji je poceo ’45., a mozda i ’18., ne znam; toliko ne pamtim. Ali od 1945. pa sve do decembra 2019. vodi se jedan rat, niskog intenziteta, sa vrlo nesigurnim ishodom. Ko ratuje?

Ratuju gradjani, pardon ljudi (jer da su gradjani, odavno bi pobijedili!) i drzava. Drzava maltretira svoje ljude, a ovi bjeze ’u sumu’ (zato je datum pocetka ovog rata nesiguran: nije nemoguce da je jos iz 16. vijeka!). Bjezanje u sumu je stavljeno pod apostrofe, jer vise niko ne bjezi, a pogotovo ne u sumu, ali je zgodna stilska figura za sve hajducke i uskocke pokusaje da se napadnu, prepadnu, ubiju ’vojnici’ drzave -zakoni.
Hocete li primjer(e)?

Ode Svedjanin na put. Odmor. U toku puta, neko se razboli. Svedjanin promijeni putanju odmora i krene ka bolesnome. Eee ali se prvo javi svom drugu, drzavi (ovdje u formi osiguranja) i drzava za manje od tri minuta (telefonski razgovor sa dezurnom sluzbom) isfinansira cijeli novi, neplanirani put. Da li su ga pitali za neki papir? Potvrdu? Fotokopiju? Rjesenje? Zahtjev? Svjedoje? Da li su ga slali na lanac id tri-cetiri saltera? Ne!

U nasoj zemlji, umire covjek. Slozicete se, ozbiljnije nego neki izlet u Vijetnam. Bolnica ga otpusti kuci da umre. Tamo je skoro jednako bolesna osoba koja ce ga njegovati. Eeee he he, ali nema nista od penzije. Mjesto u starackom domu? Da, ali prvo ga mora vidjeti 4-5 raznih specijalista koji ce definisati njegovo stanje prije slanja u Dom. Posebno psihijatar koji treba da procijeni moc njegove volje. Kako ce on vidjeti te specijaliste? Lako! Treba samo zvati hitnuvda ga onako polumrtvig odvezu u Dom zdravlja. I tako 4 puta: naprijed i nazad. A znate sta im kazu iz Hitne, ako zgrada nema lift? Spustite ga, pa cemo ga voziti. A  to sto u otpusnom pismu pise da je bolesnik u komi, nema veze, jer…

E tu je srz problema! Drzava je imala bezbroj slucajeva da rodbina kupi sadrzaj otpusnog pisma i smjesti mucenika u Dom protiv njegove volje. I kako reaguje drzava? Ne vjeruje bolnici vec samo svom vjestaku. Usput, vjestak ce naplatiti ’uslugu’.
Ovakvih primjera ima bezbroj. Drzava ispostavlja nova i nova, sve rigidnija pravila, muceci 99% svojih ljudi zbog prevara, a iz tih 99% ce se lako regrutovati novi uskoci i hajduci i tako se zatvara zacarani krug latentnog rata koji ce trajati jos dugo. Koliko dugo? Pa dok ljudi ne postanu gradjani i onda na to jos 70 godina. Radi stabilizacije.

Ucila nas je Bojana Mavar u Staroj mostarskoj Gimnaziji o uniji, presjeku skupova. Ma, jes’, ucila nas je, ali nekako – nevoljno. Nisam siguran, ali mislim da je ovaj aspekt matematike usao na matematicku scenu i u skolske programe, bukvalni bas tih dana, tih 70-ih Godina proslog vijeka. Pa posto niko poslije 45-e godine ne voli vise  promjene, tako je i popularna i obozavana „Mavarka“, jedva kontrolisala odbojnost prema ovoj novotariji. Ali, nesto nam je ostalo….

Citam ovih dana u medijima. Jedan engleski profesor, dragi gost (sigurno zbog svojih stavova) narecenog medija, tvrdi da se bosanski muslimani ne bi trebali osjecati nelagodno zbog prelaska na islam tamo negdje prije 500 Godina i da im to nikako ne umanjuje europejsku dimenziju (kojoj trenutno svi tezimo). I onda, znate vec, idu oni popularni argumenti o prenosenju anticke kulture od Atene, Preko Palestine, pa nazad, Preko Magreba, na sjever, Preko Gibraltara do Spanije i konacno, na istok, u centar mraka Mracnog srednjeg vijeka Centralne Evrope. Cijeli korpus anticke nauke i filozofije prenesen je takoreci iz ruke u ruku od angazovanih Arapa i da nije bilo njih, nikada se par radoznalih Fjorentinaca ne bi susreo sa ovim djelima u tavanima svajcarskih manastira cime je zapocela Renesansa. Dobro bilo je i „nesto“ Jevreja u tom ljudskom lancu koji je prenio svijetlost u mrak Evrope, ali to nije dio price. Sta vise bilo bi ih sigurno i vise, da negdje u isto vrijeme nije spanska kraljica krenula sa pogromima.

Ja, razumijete. Islam u srcu Evrope ima svoju tradiciju, svoje zasluge i time i svoje legitimno mjesto. O boze, pa ovo niko ne spori. Imaju valjda i Srbi sa Kosova neko svoje mjesto, ulogu, zasluge na tom dijelu Planete koje se danas zove Republika Kosovo. I? Divim se ljudima koji pokusavaju da proture neku svoju tezu koja bi trebala biti rjesenje aktuelnog problema, time sto se pozivaju na Srednji vijek??? I jos jednom: niko to (taj Srednji vijek) ne osporava. Ali problem o kojem se govori u intervjuu ocito ima neku svoju unutrasnju logiku i naboj i prijeti novim problemima, a da mu istorijske fusnote nista ne mogu. A u tekstu se govori o narastajucoj agresivnosti evropske desnice i sve tezem polozaju Muslimana u Evropi. Da, to je problem. Jasno i jednostavno definisan. Moze li se rijesiti podsjecanjem na zasluge Arapa u ocuvanju anticke kulture? Boze, ne.

Imamo dva rjesenja, ali nazalost, jedno od njih ono brze i elegantnije, ne moze da prodje, jer mora da se povuce pred narednom epohom ideoloskog izivljavanja, koje jednostavno mora da dozivim kulminaciju i prodje. Ne moze na silu, niti na skokove. Ideolosko izivljavanje. Da, Evropa je sada kao unija ideologija: prostor na kojem probaju da zive Zajedno razne ideologije. Intelektualci, zabrinuti zbog prolijevanja krvi, apeluju na toleranciju???!! Boze!! Zali boze vremena koje su proveli u klupi. Prva sila koju vise niko ne moze zaustaviti jeste: hocemo da budemo slobodni. Pa evo i muslimani Evrope, traze da budu – slobodni. Realizovani, vidjeni, prihvaceni, potvrdjeni. Super! I ostale ideologije sa istog prostora hoce to isto. Jos vise, jer su na svom terenu i proces emancipacije je daleko odmakao, mnogo dalje nego sto to muslimani danas, donose u Evropu sa sobom. Ali zaboravimo kvantitativne razlike i drzimo se principa: sloboda svima. Na sta vas ovo podsjeca? Pa na 18. vijek kada su Prosvjetitelji (u Evropi!) sklonili Boga sa trona i proglasili slobodu covjeka. Mnoga filozofska cela su pocela da se mrste, a ponajvise Kant. O njegovim pokusajima da ponudi slobodnom i nesputanom covjeku Evrope neke nove moralne norme kao zamjenu za stroge kanone zapadnog hriscanstva, pisao sam vise puta. Ovdje je vazna samo analogija. Nama danas treba neki Super Kant koji ce ponuditi uniji ideologija (skup raznih ideologija na ogranicenom prostoru) kao sto je Kant ponudio skupu pojedinaca, novi moral koji bi harmonizovao po nekada suprostavljene ideje razlicitih ideologija. I odmah treba raskrstiti sa pateticnim zastupnicima pojedinih ideologija koji iz svojih kanona citiraju samo poglavlja o ljubavi i toleranciji. Ma kad ih slusas pomislio bi da su ratovi izmedju raznih vjera i ideologija bili samo na Jupiteru – toliko ljubavi isijava iz tih ideologija i njihovih svetih knjiga. Ne, radi se o svakodnevnom zivotu i malim sitnim rjesenjima koje sve ideologije imaju i smatraju – najboljim. E zato nam treba novi moral, da to sve nekako slozi i urami u pravila. A ljubav, to cemo uvece.

E, ali ima i mnogo logicnije, krace i brze rjesenje. Gradjansko drustvo i gradjanska Evropa. No, kako nam je svima najuzviseniji cilj trenutno da se svi i pojedinci i (homogene) grupe izzive i oslobode, ok, bujrum, vidjecemo kako ce to ici…

Lako je za mladog…. To ide nekako po definiciji.  I nema veze to sto sam ja sa Balkana. Hercegovac, Srbin, uz to i jedinac, sto sigurno ne olaksava…. Dakle sve su to dimenzije koje podrazumjevaju neuklopivost, manjak ideje o zajednickom cilju. Ali, kazem nema veze, jer ove pretpostavke nisu i nece proizvesti nikakve vece negativne prakticne efekte; naprotiv, mnogo toga prakticnog, svakodnevnog uzimamo i koristimo u velikoj mjeri i posljedicno, uzivamo.

Pa sta je onda problem?

Problem je u tome sto covjek bude natjeran da napusti svoju zemlju, svoju kulturu, tradiciju, okruzenje, jezik, istoriju…, hranu ako hocete, a sve to zbog okolnosti koje su izbacile na povrsinu jednu grupu idiota koji su opet, unistili tu moju domovinu i izbacili me napolje. I naravno, kada se konacno spustis na novi teren (sto znaci rijesis egzistencijalne i administrativne nevolje), otvori se prostor za razmisljanje: zasto, kako, ko je kriv? Nego koji su tvoji instrumenti kojima probas da razrijesis ove dileme? Pa… poznavanje stare sredine, istorije i politicke situacije i s druge strane, nova saznanja iz sredine koja te je kako tako primila. Nemoguce je ne porediti ih. U pocetku je to bilo na sasvim povrsnom nivou, takoreci nivou refleksije, odraza svjetlosti. Ovdje nov, cist BMW M4, a tamo Golf Dvojka sa crnim dimom iz auspuha. Ovdje neki novi materijali, pa se svaka stvar sklapa kao Lego konstrukcije, lako popravlja, mijenja i kompatibilna je sa svim varijantama izvedbe. Tamo? Svaka se stvar mora prvo malo „oblikovati“ cekicem, a onda spojiti koristeci kucinu?! Pa ipak ce curiti. Onda dodje sledeci nivo: ovdje nista ne curi, jer kako stari, tako i mladi radnici imaju samnom zajednicki cilj da posao bude dobro obavljen, tj. da i oni i ja budemo zadovoljni. Da bi vam brzo i zorno predocio sta je to zajednicki cilj, uzmite primjer pojedinca koji se pomokri u bazenu. On se olaksao, a svim drugim je … dodao nesto molekula izlucevina u vodu koju ce mozda gutati. Nego, tamo kod nas, ostala su jos dvojica, trojica starijih majstora koji su imali taj isti poslovni moral (mada su ga dobili sa razlicitih izvora!), dok svi ostali pokusavaju samo da smandrljaju i nestanu. Da ne bi bilo sve ovako lijevo-desno, moram naglasiti dvije manje pojave koje unose nesto ravnoteze u ove razlike. Prvo, ovamo je doslo sve vise i vise „nas“, pa se malkice mijenja i odnos prema protestanskom radnom moralu. I drugo, kad ovdje nestane struje ili ako neka procedura nije opisana, a onda predocena na kursu sa besplatnom hranom, sve ce stati. Kod nas se uvijek nadje neki majstor sa kucinom i posao se nastavi, valjajuci se i gegajuci se kao i cijelo vrijeme do tada.

Znaci, valja se popeti na visi nivo analize uzroka ako se zeli razumjeti. I onda se dodje do fijih „humanitarija“: istorija, filozofija, kultura, tradicija. Naravno i religija kao metafizicka sinteza svih pomenutih djelatnosti. I tu odmah bude covjek razocaran svojima, a odusevljen ovima ovdje. Nevoljno naravno, ali to vec pripada onoj prvoj recenici (Hercegovac, Srbin…), ali eto – kozno sjediste BMW-a pomaze da se mirno i objektivno povuce paralela. I sta treci na cinjenicu da je davne 1230. i neke godine na Univerzitetu u Parizu (sic!) vodjena teska polemika oko Bozije slobodne volje i njegove esencije, dok u isto vrijeme kod nas Srba nije jos bilo ni onih univerzalno poznatih zlatnih kasika (docice tek 100 Godina kasnije). Necu ni da mislim sta smo mi tih dana radili. Pa onda se samo nizu dogadjaji sve ljepsi od ljepseg: renesansa u Firenci, stampanje knjiga u Njemackoj, demokratija u Engleskoj, reforma hriscanstva, prosvjetitelji, nauka, industrija, Mocart, Brams, Subert, Verdi (evo nas vec u 1910). I onda naravno, opet BMW M4 kao sinteza svega pomenutog zajedno. Mi? Nas „bmw“ je ovaj poslednji rat, takodje sinteza svega sto smo mi stvorili u periodu od 1230. (na primjer) do 1910.

Pa sta ima ovdje zbunjujuce?

Ima, ima. Evo vam teza: zapadno hriscanstvo je faliralo (od engl. failure, jer ne mogu reci razocaralo?!). Neuspjelo. Omasilo. Ja, imamo i mi nekakvih glagola ovdje, ali faliralo, zvuci najbolje. U isto vrijeme mogu reci da je pravoslavlje – modernim jezikom receno, napravilo bolji posao. U cemu su katolici grijesili? Glavni instrument kojim su isli iz greske u gresku jeste to sto su imali nesavladivu potrebu da svaku promjenu doktrine, institucionalizuju i pretvore u zakon. To je recimo odmah dovelo do pojave kako Inkvizicije, tako i pjesnika Bokaca. Krstaski ratovi i nebrojeni drugi vjerski ratovi,  misionarstva. Dalje, otvorilo je put reformi i konacno, napravilo je scenu za ulazak prosvijecenosti. Ovo je u sazetku dovelo do skidanja Boga sa njegovog trona („Ubijanje Boga“, Nice) i samo 200 Godina kasnije do dvije najvece klanice u istoriji covjeka, dva svjetska rata. Dovelo je do pojave novih sekti i citavog spektra tumacenja Skriptura i jos gore, djelovanja na bazi tih tumacenja. Jednako vazno, Prosvjetiteljstvom je napadnut opresivni moral, a ostavljena otudjenost duse od tijela. Istok je na sve ovo mogao da gleda mirno gotovo radujuci se, uvjeren u ispravnost svojih kanona. Nije da nije bilo kontroverzi i sukoba i na Istoku. Ih! Sta vise nekoliko novih crkava je uspostavljno. Ali Istok je svoje konflikte rjesavao tiho i u nekom mracnom podrumu (cupanjem jezika i odsjecanjem desne ruke), ali nije od novousvojene dogme pravio zakon, a onda sakatio i ubijao sve jeretike. Istok definitivno ima pravo da svoj kanon zove ‘prava vjera’, jer osnovi njihovog koncepta Boga i ostalih djelova teologije, nisu se previse mijenjali. Oni su imali cijelo vrijeme na dohvatu ruke svu ranije ispisanu teologiju i novi autori su mogli da se pozovu na stare, bez da u nedostatku kontinuiteta imaju potrebu za precicama i sasvim novim zaokretima kao sto je to bio slucaj na Zapadu. Ono sto se popularno koristi kao glavni razlog cijepanja hriscanstva, dakle bozanstvo odnosno nebozanstvo Sv. Duha, zapravo je samo manji, skoro pa tehnicki detalj. Mnogo su vaznije druge vece razlike kako na teoretskom, tako i na prakticnom planu (uloga Pape, npr). Iako ovdje to i nije tako bitno, moze se sazeto reci da je glavni ideoloski problem pitanje da li se Bog moze dozivjeti za zivota? Katolici kazu, da, Istok kaze, ne.

Ali, zasto su oni pobijedili? Zasto je pogresna ideologija dovela do BMW-a, a prava, ortodoksna, do ratova? Koja je u svemu uloga Turske? Zasto smo se mi tako lako prihvatili komunizma, a oni iako su ga izmislili, vrlo su ga se brzi rijesili i dali ga nama?? E, ovdje prestaju hamnitarija, a pocinje – politika. Zato nema dobrog odgovora i ostaje zbunjenost.

No, da li je ovo tako veliki problem? Neizdrzljiv? Nije! Nije, jer po Aristotelu, vec sami cin kopanja kroz ove ideje i misli (finijim rijecnikom, kontenplacija), izdize pojedinca na visi (najvisi) nivo srece, cime se po definiciji ponistavaju sve eventualne negativne posljedice koje bi mogle proizaci iz navedenog problema.

 

 

Ne mogu da vjerujem da su se oni hvatali za tako suptilne razlike. Ali posto su razlike, bilo koliko suptilne, kasnije presle u rat sa umiranjem, krvarenjem o sakacenjem, moramo se pozabaviti bas tim razlikama.

Iamblikus je napao ovaj Porfirijev stav…

Porfirij je tvrdio da onaj koji je inspirisan, postaje ista supstanca sa onim bozijim izvorom koji ga je inspirisao. Iamblikus se nije slagao. I? Ja, kad ‘oces da se svadjas, lako je. Zapad je ustvrdio da su i Bog i njegov Sin (Isus) i Duh, svi od iste supstance, dakle bozanstva. Istok se nije sa time slagao: Isus je bogocovjek (sta god ovo znacilo), ali Duh, definitivno nije bozanstvo.  U prilog istoka treba reci da je zapad imao od svih brojnih knjiga nastalih u Grckoj, (danasnjoj) Turskoj, Palestini, samo jedno djelo: Novi zavjet. A ni to u originalu, vec Jerolimov Vulgate. Jerolim je bio obrazovani intelektualac 4. i 5. vijeka, rodjen u danasnjoj Ljubljani (Emona) koji je dobio zadatak od tadasnjeg pape da prevede Bibliju na latinski. Jerom se posluzio Septuagintom, ali kad je zavrsio, nije bio zadovoljan i krenuo je sve iz pocetka, kopajuci sam po originalnim herbrejskim tekstovima. E sad ja mogu samo lakonski da konstatujem da se ovom enterprajzu protivio Augustinus, jer su savremenici Jerolima sumnjali u njegovo znanje herbrejskog. I sad vi uporedite: suptilne razlike shvatanja rijeci energija, supstanca, ouzija, hipostazija, gdje tri eksperta mogu da pronadju najmanje 5 razlicitih shvatanja i sa druge strane glavno djelo kojim se sluzio Zapad koje je nastalo na problematicnom jezickom znanju prevodioca. Ali ocito da ovi „detalji“ nisu vazni kad se neko zainati da nas u nesto ubijedi…

U jesen 359. pozailise se u Egiptu  Atanasiju na Arijana. Arijan je tvrdio da Duh ne moze biti bozanstvo. Atanasije odgovori sa 7 pisama ostro napadnuvsi Arijana. Ne, rece Atanasije: svi su od iste supstance i svi su bozanstva. Ali malo se zalece Atanasije i ugradi nesto strukture u bozansku supstancu: Bog Otac cini sve kroz Sina u Duhu. Problem! Kako jedna jedinstvena supostanca moze imati prepozicije „kroz“ i „u“? Kako moze biti kretanje (sto propozicije najavljuju)  kroz supstancu koja je jedinstvena i jedna? Ako su za trenutak i uspjeli da smire kontroverzu (umjesao se i „nas“ Nislija, Konstantin, sazivajuci Prvi sabor /Koncil) u Niceji  tako sto su natjerali Arijana u izbjeglistvo, u njegovom nasljedniku Eunomiusu, su dobili jos veci izazov. Eunomius je stavio kao kljucnu rijec „nestvoren“. Bog je nestvoren. Sa svojom esencijom. Sin? Stvoren. Ne moze biti ista esencija, ergo Sin nije bog. Valjalo mu je odgovoriti. Zadatak je pao na tri velika hriscanska mislioca iz Kapadohije (jos jedan grad u danasnjoj Turskoj – podjetimo, seldzucki Turci ce sa Dalekog istoka dojahati u Anadoliju tek u 9. vijeku… Dotle bila je to Vizantija). Koliko su i oni uspjeli u svom zadatku, vidi se iz cinjenice da je nakon ovoga uslijedilo jos Preko 20 koncilija (poslednji 60-ih Godina proslog vijeka), plus sest sinoda Istocne crkve. Ipak hriscanstvo se raspalo 1054, a poslednji ozbiljan pokusaj sa izglednim sansama na uspjeh je bio Koncilij u Ferari (Firenca) od 1431. do 1449. Njegova zavrsna faza je bila pod pokroviteljstvom porodice Medici (u Ferari su trebali umrijeti od gladi, pa se zato Lorenco Medici ponudio kao domacin), ali padom Konstantinopolisa pod Turke, sve je propalo.

Naravno, naravno. Dvije administracije, ona sa zapada i ona sa istoka, brzo su i lako shvatili da sa dvije organizacije postoji dvostruko vise mogucnosti za dobar polozaj, za pare i moc. Pa iako je sve pocelo kao  komedija, svadja oko bozanske prirode Sina i Duha, danas su to  okamenjene strukture dviju organizacija koje vise nikada nece moci da se ujedine, jer bi onda jednostavno, jedna polovina morala da se penzionise. A rijeka kao sto je Drina, ljudi kao sto su Amfilohije, Stepinac, Filaret, ideologija kao sto su ustaska ili cetnicka, bice jos dugo i time uslova za novu krv i novu djecu koja ce plakati.