Pomenuo sam u jednom od starijih tekstova knjigu (jedna od 4 iz ove faze mojega zivota) koja je izuzetno vazna za mene: kako i zasto vjerujemo? Pa vi, ako hocete vi procitajte, ali ovdje se ona pominje samo kao dio uvoda.
Kako i zasto ja vjerujem u to sto vjerujem, opisano je u pomenutoj knjizi. Vjerovanje ima i drugu dimenziju: dubina – u neke stvari duboko vjerujem. Ako je duboko adekvatan prilog za nacin? Nije bitno, hocu reci da vjerujem toliko da sam ubijedjen, odnosno da se radi o ubjedjenju. Svedjani imaju bolju rijec. Napisacu je onako kako se izgovara: overtigelse. A? Zvuci gotovo religiozno? Tako i treba: ne smije biti samo suplja, prazna rijec, ljustura; mora nas ubijediti, mora nas ciniti mirnim….
Vjerujem u New England Journal of Medicine, medicinski casopis ustanovljen 1812. i kojega izdaje Opsta bolnica u Masacusecu, u Bostonu. I vjerujte mi, zivot je mnogo laksi – ako se bavis medicinom – kad imas jedan ovakav izvor informacija. Jer, doktori, to vam je jedna grupa manje ili vise nabijedjenih velicina, treniranih individualista, potvrdjenih i respektovanih od drustva… I zato – nemogucih za argument. U grupi su uloge odavno podijeljene, ovaj je strasno pametan, ovaj je glup, ma znamo ovoga, ma ko njega sisa… i onda ostatak karijere, igras svoju ulogu uz manje varijacije. Argument? Koji argument??! Moze „glupi“ da kaze da je sutra petak, niko nece vjerovati, a moze i „pametni“ reci da je srijeda (pisano jednog cetvrtka!) – svi ce se ponasati oko nesporazuma sa kalendarom kao da je najlogicnija istina. I zato je strasno vazno imati iza sebe jak izvor. Kao specijalizant, imao sam Harrison’s Principles of Internal Medicine, knjigu koja je Biblija za doktore moje vrste. Ali, morao sam ga nauciti napamet. I jesam! Procitao sam ga 12 puta, knjigu od 1500 stranica od korice do korice, a moju danasnju struku, jos jednom, ekstra – 13. put. I onda je lako: citiras, naslonis se na naslon stolice i pustis ih da pjene. Mozes cak da budes i ‘ konflikt-red’ sto bi rekli Svedjani (a sto znaci, ne volis da ulazis u verbalni konflikt), nema veze: citiras i – cutis. Neka se uvijaju, grce, pjene.
Nego, kratka digresija. Poceo sam nesto, sve vise i vise da se pozivam na svedske rijeci i izraze?? Vjerujte mi, moram. Kazu, dvije kulture. Da, ali i dva jezika! Jezik je instrument komunikacije medju ljudima unutar jedne kulture. Tako je! Ona druga kultura, mora da – ili prevodi, ili da prenese originalni izraz, pa malo objasni, jer rijec je o fenomenima koji nisu poznati u obje kulture. Interesantno, kao da je najveci manjak pravih rijeci upravo u vezi sa knfliktima? Mi, poznato je imamo psovke i mahanje rukama_ to se tesko moze zamijeniti rijecima.
Ako imate utisak da sam se malo odmakao od teme (naslov) ili cak i da sam odlutao, u pravu ste! Ali sta ima veze? Tekst, razgovor, razmisljanje, Slobodan je kao ptica, pogotovo ako donese vise zanimljivih stvari.
Ipak, ovdje smo danas da (si) produzimo zivot.
Uvijek sam tvrdio da je hrana otrov za tijelo. Jedemo jer moramo, ali ako ikako moze, najbolje bi bilo ne jesti uopste. Znaci, kompromis. I evo ga! Konacno, dokaz da sam bio u pravu! Clanak u decembarskom broju pomenutog casopisa, na vise od 10 stranica donosi ubjedljive dokaze da je gladovanje korisno za krvne sudove, prevencija kancera, odlaze starenje…. .I sad je taj trenutak: vjerovati ili ne? Sta vise, dilema je cak vaznija nego slicne u svakodnevnom zivotu: radi se o meni. Treba se izloziti treatmanu (torturi?), pa ako vjera nije dovoljna, bice teze. Odmah da kazem, autor je kritican. Naravno da nema sto bi se reklo, strogo kontrolisanih studija koje bi uz to bile i dovoljno duge, pa da nam daju ubjedljive statisticke podatke. Postoje zapravo samo dvije grupe studija: na zivotinjama i na srednjovjecnim muskarcima opterecenim metabolickim poremecajima (gojaznost, krvni pritisak, secer…. Ali koristeci moderne instrumente, jasno se vide korisni efekti na celije i tkiva ukoliko se tijelo izlozi gladovanju.
A sta bi trebalo raditi?
Imaju dva modela, od kojih bi ja, jedan sa postepenim smanjivanjem unesenih kalorija, odmah odbacio, jer je komplikovan: ne samo da se treba drzati seme, vec treba znati i sta unosis. Koliko kalorija ima pojedina hrana. Mnogo je jednostavnija sema sa produzavanjem vremena bez hranjenja…. Dvije su olakotne okolnosti ovdje: prvo, dozvoljeno je da se do cilja dodje postepeno i drugo, kazu da je prvi mjesec najtezi: poslije nema vise problema. A cilj je da se vrijeme od poslednjeg obroka do novog obroka sledeceg dana produzi na 16-18 sati. Sta ovo znaci u praksi? Pojedes dorucak, pa rucak, sve to unutar 6 sati i poslije vise nista do sutra. Dorucak u 6, rucak u podne (ili u 13) i poslije nista do sledeceg dorucka. S jedne strane djeluje kao da bi trebalo sacekati penziju, a opet – upravo na poslu postoje dobri uslovi. Dorucak u 6, rucak u 12 (i inace se na vecini radnih mjesta, jede u podne). I gotovo. A u penziji? Vec vidim svoju semu: ujutro u 7 burek ili kajmak. U 13, prigana riba i vino. I gotovo. To je to.
Jugonostalgija 