Treba

Naglasak je na ‘e’ i ono nije dugo, jer je ovo blog Mostrarca, a ne Sarajlije…

Znate li da je Kant  smatrao da je rijec treba, najvaznija rijec u vokabularu covjeka. Ni manje, ni vise! Onda bi ovo moralo biti zanimljivo…

Sve pocinje od razlike izmedju jeste i treba (da bude). Ima li tu razlike? Eeee, zavisi kojoj se filozofskoj skoli pridruzite. Kazu, na primjer da je ovo prvi konstatovao Hjum (Hjumov zakon), ali ima autoriteta koji smatraju da ne samo da Hjum ovo nije podigao na nivo zakona, vec i da je smatrao da nema tako velike razlike izmedju jeste i treba. Nego, prije Kanta, podijelio se filozofski svijet u dvije grupe. Najprije je Arostotel definisao covjeka (ali i insekte, neke majmune) kao politicku zivotinju (bice). Dalje, Aristotel je tvrdio da se mi radjamo sa osjecajem za moral, a kao dokaz je nudio fenomen strasti. Snazno, strastveno reagovanje dokaz je da se radjamo sa osjecajem za moral. Sa njim se slagao Hjum, a onda i Darvin, ali ne i Hobs niti Lok. Poslednja dvojica su imali vrlo malo razumijevanja za prirodu (biologiju). Lok je kao sto je poznato tvrdio da se mi radjamo bez ikakvih predznanja (tabula rasa) ili predispozicija, odnosno da sve sto manifestujemo kasnije kroz zivot – je nauceno. Hobs je bio jos vise razocaran covjekom (covjek je covjeku vuk) i za Kanta koji se poistovijetio sa ovom dvojicom, bilo je jasno da se mora naci neki novi autoritet koji ce covjeka drzati pod kontrolom. Boga vise nema kao vrhunskog autoriteta i moramo se dogovoriti oko novog. Trebamo se dogovoriti, bolje receno.

Zanimljivo kako je to Kant sve fino okrenuo – naopako. On je smatrao da nema moralnosti bez slobode volje?! Znaci, po njemu, prvo si slobodan da doneses odluku, pa onda donosis istu u skladu sa moralnim vrijednostima (ili suprotnim, naravno, ali tada slijedi kazna). Slobodan? A moralu se ucis nakon rodjenja. Pocinjes od nule. Uce te pravila sa svih strana: u porodici, u skoli, na ulici… I ti onda kao donosis odluke slobodno? I ne samo to. Onaj koji je definisao moralna pravila, definisao je naravno i – penale. I to je jedino o cemu ti mozes da odlucis slobodno: ili ces igrati po pravilma ili ces trpiti sankcije. Od volje ti je.

A ona druga linija? Aristotel i njegovi istomisljenici? Tu bi kao trebalo biti malo vise slobode, jer se – po njima – radjamo i kao politicka bica i sa osjecajem za moral ili etiku ako gledamo sire, na cijelo drustvo. Da li je bas tako?

Kazu, mi ljudi, za razliku od drugih zivotinja imamo najrazvijeniju koru mozga. Organ kojim se zadata situacija moze analizirati. Zastanes, reflektiras, uneses podatke iz iskustva, podatke o vazecem moralu, pokusas da odredis konsekvence, jednom rijecju razmislis. I doneses odluku. Slobodno? A odakle taj organ za kognitivnu analizu? Upitajmo se vrlo jednostavno, zasto bas ja imam ovaj mozak, a neko drugi, neki drugi, njegov? Ja sam moj dobio rastom tkiva (gomila organizovanih celija) pod kontrolom genetskog materijala, dobijenog od …. da, oca i majke, ali i mnogo dalje u proslost od mojih predaka. Sve sa mutacijama koje su „moji“ sticali za zivota i prenosili dalje. Znaci vec ovaj hardver sam ja dobio bez da me iko ista pita. Serija softvera u njemu? Vaspitanje, okolina (primjetite, iskustvo sam sticao u Mostaru, a ne u Cikagu ili Bejrutu), Gimnazija, ljudi oko mene, pa iskustva, pa inteligencija, pa moc predvidjanja, pa ugradjeni sistem vrijednosti…. Sve je to kroz moj zivot ulazilo pasivno u moj mozak i stvaralo preduslove za moje odluke. I ja odluke donosim slobodno?

Da, prepoznajete determinizam, zavodljivi i po malo iritirajuci filozofski pravac, prema kojem smo svi – slobodni. Da, ali od odgovornosti, a ne za donosenje odluka. Determinizam je opasna ideologije i mora da se drzi na oku. Necete je uciti ni u osnovnoj skoli, ni u srednjoj skoli. Tek na fakultetu, i to filozofskom. Znaci saka ljudi, koje vise niko nista ne pita, jer oni – filozofiraju. Opasna je jer po njoj nema odgovornosti. Cijeli pravni sistem visi u vazduhu kao jedan jalovi dogovor, konstrukcija bez efekta. Drustvo je sa determinizmo u opasnosti od haosa. I zato je tu uskocio Kant sa svojim treba  . Ne smije se dozvoliti da covjek nije odgovoran za svoja djela. Naucili su nas, ubijedili su nas, da smo racionalna bica i da svoje odluke donosimo svojevoljno i da onda moramo i da trpimo posljedice. A otkad nas narod govori one za iver, kladu i sta ja znam sta sve, sto ne pada daleko od svog izvora?