Natjerala nevolja, pa se nadjoh na sahrani. Sta vise sa dosta vaznom ulogom. Medju zivima.
Svestenik je odrzao lijep govor nad rakom. Svi koji su imali snaznu emotivnu vezu sa pokojnikom, zagledani u tu betonsku rupu koja ce za koji trenutak biti pokrivena teskim kamenom, morali su osjetiti olaksanje kada je svestenik opisao put kojim je pokojnik krenuo. Svestenik nam je objasnio da ce tijelo pokojnika samo za kratko, za trenutk biti spusteno u tu hladnu, vlaznu i mracnu betonsku rupu (poslije cemo mi svi otici, a nad grobljem ce uz sve to jos i pasti mrak). Odmah nakon tog „trenutka“, tijelo ce se uputiti na vjecno pocivaliste, gdje nema ni briga, ni bolesti, ni frustracija, ni smeca, ni plastike koja kovitla vazduhom, kopnom i morem. On je to tako plasticno opisao da nam je svima bilo lakse, a neki koji su po godinama vrlo blizu istoj ceremoniji, sigurno su osjetili dodatnu sigurnost. Potrefilo se i da je grobno mjesto savrseno postavljeno na maloj parceli, okruzenoj gustom sumom, izmedju dvije crkve. Sve to Zajedno mi se ucinilo tako lijepim – hvala svesteniku i lokaciji – da sam i sam poceo mjerkati ima li koje slobodno mjesto, da ga na vrijeme rezervisem…
Vjera je mocna. Utjeha, nada, osjecaj da imas mocnog saveznika, glavni su stubovi na kojima pociva mir vjernika i u najtezim situacijama. A tek svestenik! Mislim, kolika li je tek njegova vjera.
Prodje ceremonija sahrane. Dug, fizicki tezak i na momente emotivan dogadjaj. Poslednja faza je odlazak zainteresovanih u kucu pored crkve na malo sjedanja, malo pijenja i malo prigodnog razgovora. Svestenik se zaputi i sjede pored mene. Neko mu je valjda rekao koja je moja uloga bila u svemu i sta sam po zanimanju….
Nije proslo dugo, poce svestenik o svojim zdravstvenim problemima i o par poslednjih boravaka po lokalnim bolnicama. Primjetio je puno bolesnika koji su imali „iste ili slicne“ probleme kao on, ali oni su vristali, kukali, bili vidno uznemireni i zabrinuti. Ali ne on. On je sve svoje tegobe iznio bez problema. Brzo smo se slozili: zbog vjere u boziju zastitu. I to je tacno! Bol shvatas kao probu, test, ali najvaznije – nemas strah, niti strijepis od ishoda. I tako smo malo tu caskali, ja pomenuh kako na zapadu u svakoj bolnici ima i Kapela, cime se vjernicima omogucava jos brza i dostupnija zastita, ali to je vec bilo pitanje za teze ideoloske rasprave o pravoslavnoj alternativno katolickoprotestantskoj doktrini.
Nego jednako brzo dodjosmo i do pitanja! Uzima te i te lijekove. Je li dobra doza? Je li dobar efekat? Kako postupiti u nekoj specijalnoj klinickoj situaciji, zbog odredjenih lijekova? Neka, neka, nije meni tesko odgovarati na pitanja ako znam odgovor. A znam. Ali pade mi na pamet, pored jednog Titana (Boga), nije lose okrenuti se i onom drugom, medicinskom? Jer nas dvojica smo zapravo dva svestenika iz dvije razlicite vjere, koja svaka ima svog Titana i svoju pastvu. A oni najmudriji iz obje grupe, korste moc kako svoje, tako i one druge vjere. S druge strane, koliko ja znam, ima negdje u Bibliji, neko mjesto gdje pise: “ Cuvaj se, pa ce te i Bog cuvati“.
Jugonostalgija 