Rijec je o TV, filmu, seriji, ali i knjizi….

Sta je vece zadovoljstvo, gledati – na primjer – seriju prvi put ili u reprizi? Naravno, da se odmah dogovorimo, reprizu gledas samo kad je neka serija dobra. Ta nismo mazohisti. Ili filmski (TV) kriticari…

Ili, prvo, zasto volimo neku seriju? Sta nam ona daje? Serija se moze voljeti jer ima zanimljivu pricu. Najmanje vazno! Skoro, nevazno. Ima odlicne glumce, ubjedljive, vjerujes im. Da, vazno je. Uzivas gledajuci na primjer britanske glumce: sto manje poznati, to bolje. Potpuno nepoznati – najbolje! Inspirise te tema? Ovo je vazno! Serija koja nadje neku ideju koja te godinama zaokupljuje, angazuje, tjera na razmisljanje i produbljivanje znanja, to je kao gole carape na umornim, izranavljenim stopalima, konacno bez cipela. Ili kao voda zednom. Kao stolica nakon vise sati stajanja….

A repriza? Eeee. Repriza vam otvori oci. Repriza vam da umjesto jednog zadovoljstva, pedeset i jedno. Kad gledate nesto prvi put, vi samo jurisate kroz seriju u iscekivanu sta ce biti. Kako ce se zavrsiti. To je skoro kao teret, opterecenje. Izvor frustracije. A kad to zanemarimo (jer gore smo naglasili da je prica – sad u Jugoslaviji svi vole da kazu narativ -najjadniji dio utiska), kada se oslobodimo fiksacije za rjesnje i zavrsetak price, odjednom vidimo svasta. I ne samo da su nam oci sada sirom otvore za detalje, ne vi ponavljanim gledanjem iste serije vi sve vise i vise suzavate razmak izmedju pocetka, sredine i kraja i tako dobijate jednu sasvim novu, visu dimenziju price. Nije isto kada prvi put vidite Leovu krvavu kosulju koju Sirli stavlja u ladicu, a ne na pranje, vec u prvoj epizodi ili kada tu scenu vidite 3., 4. ili 5. put znajuci kako je postala krvava.

Da, Leo i Sirli. On vozac kamiona, mali krijmcar droge na granici Kanade i Amerike, a ona servirka u mjesnom restoranu. Servirka koja ce ocarati agenta Kupera sa kafom i pitom od visnje….

Pogadjate, rijec je o Tvin Piksu, kultnoj seriji Dejvida Linca. To je serija koja predstavlja gotovo naucni dokaz da je gledanje reprize mnogo veci dozivljaj, nego gledanje serije prvi put. Ko je ubio Loru Palmer, vas proganja cijelo vrijeme kad gledate seriju prvi put i tada zapravo ne vidite nista. Ne samo krvavu kosulju! Zamislite koliko je uzivanje gledati samo Lorinog oca Lelanda iz scene u scenu, znajuci da je on Bob! Nekada davno sam mislio da Dejvid i njegovi koscenaristi, u maniru obicne sapunske opere, izmisljaju nove zaplete, cisto da bi se serija nastavila, da bi dobili pare za sledece sezone i da bi konacno – kupili kucu na nekoj litici izmedju Los Andjelesa i San Franciska. Ali ne. Ponavljanim gledanjem, ne mozete vidjeti nikakvu nekonzistentnost, nikakvu logicnost: svi likovi idu ka svojoj kulminaciji sigurno i uvjerljivo. Dejvid je znao vec 90-ih godina kako ce izgledati nastavak 25 godina kasnije. Bas kao sto je Lora obecala Kuperu u onoj psihadelicnoj sobi da ce se vidjeti za 25 godina: „A, do tada…(i onda postavi lijevu podlakticu vodoravno ispod glave, a desnom pod uglom od 90 stepeni napravi dio rama za svoje lice)“. Nema na internetu prostora da se opisu ili makar samo pomenu svi djelovi u seriji koji predstavljaju jednako veliko umjetnicko zadovoljstvo kao i Mona Lizin pogled. A muzika? Uvodna tema od koje se tijelo gledaoca rastvara kao kocka leda na vreloj ringli, pa muzicki „brojevi“ sa kraja epizoda iz Kafane Pored Puta? Ma koja Mona Liza! Ona ima samo taj pogled koji vas cak i ne prati kako kazu….

U jednoj drugoj seriji kaze mudri otac sinu: „Ako ti zivot nudu limun, napravi limunadu!“ I u ovoj seriji imate plejadu likova koji su stoprocentno konzekventni, predvidivi, logicni. To je veliki domet serije! Nema nista gore nego ako ne razumijete lik! U americkim filmovima su to odavno shvatili – shvatili su da je pretesko graditi lik da bude konzekventan. Ma, ko ce to sad! I zato su se odlucili za riskantnu strategiju koja je opstala samo zahvaljujuci njihovoj dokazanoj vjestini da prave akcione scene. Bez akcije niko ne bi izdrzao sa americkim filmom vise od 5 minuta. Jer njihovi likovi imaju samo dvije osobine! Neki talenat (brz, jak, strasno pametan) i definisanu (ne)moralnost: ili je dobar ili je los. I to je sve! A u kvalitetnim serijama, vi imate sve. Ali, konzekventno! I tako je u ovoj seriji otac jedan pozitivan karakter koji ce se svojim pozitivnim stavovima izvuci iz bilo koje situacije. A zapravo, biti pozitivan, izgleda strasno jednostavno! Nazalost, nije. Biti pozitivan znaci imati talenat da u svakoj situaciji vidite najvisu vrijednost. Mi ostali, mi odmah zapnemo za detalj, fiksiramo se na njega i – grijesimo. Bez obzira sta se dogodilo, pratite samo (mislim, probajte, mada je ovo kao da vas savjetujem da trcite kao U. Bolt) najvisi cilj: da se prezivi, da se pokaze razumijevanje, da se pomogne. Sve drugo sto vas u trenutku zaspe i zatrpa, ko je to rekao, sta je uradio, je li trebao ili nije – sve je to pogresno.

Rijec je o jevrejskoj seriji Porodica Stisel. Zaplet je koliko jednostavan, toliko i – naravno, naravno – genijalan. Par porodica, koje zive u Mea Saarimu, cetvrti Jerusalima gdje tradicionalno zive ortodoksni Jevreji, bore se sa svim istim zivotnim problemima koje imamo i mi iz modernog svijeta, ali oni probaju da nadju rijesenja u Tori. Muski dio sjedi dan, noc nad knjigom i iscitava recenice razmisljajuci o njima kao uputstvima za zivot (jer cijela jevrejska vjera se moze svesti na jednu rijec: zakon, uputstvo), dok zene probaju da sloze prakticne, emotivne i druge zivotne probleme u neku vrstu harmonije. Muskarci su prikazani kao Vanzemaljci sa zemaljskim emocijama, a zene su Zemljani sa prakticnim rjesenjima.

I dok Tvin Piks mozete gledati – ako imate vremena – 5 puta ili 17 puta i svaki put cete se osjecati dobro i naci nesto novo, Porodicu Stisel treba vidjeti dva puta. Ni u Porodici nije bitno kako ce se prica (narativ) zavrsiti; bitno je kako pravi ljudi imaju prava rjesenja za probleme koje prave glupi ljudi. I to je dovoljno dva puta. E ali ima vazna razlika: Tvin Piks mozete gledati ponovo odmah nakon sto ste odgledali poslednju epizodu. Serija je toliko bogata rukavcima, likovima, da nikada ne moze biti ni isto, ni dosadno. S druge strane Porodicu Stisel ne mozete gledati ponovo, odmah, ali za par godina, bice jednako zadovoljsto: kao neki vama dragi ljudi kojih ste se uzeljeli i cija zivotna rjsenja su vam nedostajala. A onda, priznacete, nije rijec o reprizi, rijec je o prijateljima i zivotu.

Da li je planeta Zemlja, zaista u formi lopte ili je ipak obicna ravna ploca sa ogranicenom povrsinom?

Ono, ima ivicu, pa dodjes tamo, nagnes se i…. ako hoces, skocis? Sta je zapravo istina?

Ovo djeluje kao losa sala. Koliko ima samo filmova iz svemira, gdje vidimo da je nasa fina plava planeta lopta! Pa samo Mats Dejmond je bio dva puta u prilici da vidi loptu. A tek Dzord Kluni… Ili, otvorite Gugl Ert (Google Earth) i zumajte napolje i vidjecete – loptu. Opet, sve to moze da se napravi vjestacki. Film, internet…. kao da smo malo puta vidjeli prevaru! A je li neko od vas svojim ocima vidio da je Zemlja lopta? Nije? Eto, vidite. Naravno, naravno – ta necemo se valjda sad vracati unazad, sve tamo do Kopernika i Galileja? Zemlja je lopta i tacka! Ili?

Pa ima valjda ovdje neka nauka? Nauka je utrdila istinu, unijela je u skole i tamo to mi konzumiramo bez roptanja. Sta vise, uz prijetnju lose ocjene…. Izgubljene godine…. U neka dobra stara vremena, mogle su se dobiti i batine od tate. Moras (malo) i da vjerujes. Pisao sam odavno i vise puta da se znanje sastoji od istine i od vjerovanja. Ne moze se saznati istina (= znanje) bez doze vjerovanja. Nego, nauka. Nauci se vjeruje. Naucila nas je bezbrojnim stvarima koje smo iskusili i na svojoj kozi i zato joj vjerujemo, ali i polazimo od toga de je istina iako i ne mozemo bas sve da osjetimo. Vjerujemo da postoji gravitacija, jer smo padali sa bicikla, a onda vjerujemo i da ce nam vakcina dati imunitet, jer …. to kaze nauka.

I onda je dosla korona!

Korona je ucinila da imamo danas nauku do korone i nauku, poslije korone. Odnosno imamo istinu do korone i istinu poslije korone. Sve je vise primjera da to nisu dvije iste istine.

Do korone, isli smo mirno i bez batrganja na vakcinaciju. Prvo one djecije za koje nas niko nista nije ni pitao, ali kasnije, u skoli, shvatili smo da je to bila dobra odluka. Nasih roditelja i drzave. Mi zdravi, bezbrizni, a u Africi, svakakva zarazna cuda. Onda je dosla gripa. Oni osjetljiviji su isli da se vakcinisu, osjecajuci da su nakon toga sigurniji, a mi mladji, mogli smo si priustiti da neku sezonu preskocimo. Jer sta? Dobijes gripu, boli te sve dva, tri dana, poslije jos toliko si slomljen i – gotovo. Samo sedmica dana sa aspirinima i vodom. Nista! Jos vaznije, sezona za sezonom, a tebe gripa preskace: pa sto bi se vakcinisao?

A onda su pocele neke nove gripe, zivotinjske. Te svinjska, te pticija. Napravili ljudi i za to vakcinu. Glakso. I vakcinisase se ljudi. Ali – neki stradase od narkolepsije. Uzasna bolest. Mlad, tek na pocetku zivota, u sred skolovanja. A bolest cini da zaspes kad bilo u sred dana, potpuno nenajavljeno i bez upozorenja. Voziti auto? Ne moze. Planirati dan? Tesko. Zavrsiti skolu? I onda poce otpor prema vakcini. Skepsa. Ali niko nije dovodio u pitanje osnovne postulate nauke: vakcinisi se i – ako prezivis – idi slobodno medju leprozne, gripozne, grli se sa njima, nista ti ne moze biti. Do iduce sezone, u redu, ali onda novi ubod i opet mozes da se grlis sa gripoznima. Sjajan osjecaj: kao majka Terezija.

A tek antitijela! Vakcinisali se kao djeca. Djecija paraliza recimo. I onda te zivot natjera da moras da se transplantiras. Bolest i lijecenje ti ubije imunitet, sve izbrise. Ok, nista. Pogledas antitijela (ej, ona „stara“ od prije 20 godina!) i ako nema dovoljno, ponovis vakcinaciju. I – eto antitijela. Kao po zakonu.

A onda je dosla korona. Ima i vakcina. Ali nista vise nije kao prije! Kazu vakcinisi se i – drzi rastojanje??? Zasto??? Vakcinisani moze da se razboli? Vakcinisani moze da bude sarazen i da dalje prenosi zarazu. Kako sad to??? Usput, sad smo prvi put culi da vakcina protiv sezonskog gripa pruza zastitu sa 50% vakcinisanih?! To nam nisu ranije govorili?? Ok, neka im bude. Ali ove korona vakcine kazu, garantuju najmanje 70%, ako ne i citavih 90 ili 100%! Pa opet – vakcinisite se i nastavite sa maskom, drzite rastojanje…. Jer vakcinisani jesu se razboljevali, jer vakcinisani zaista nemaju antitijela protiv korona virusa…. Sta, sad vise ni antitijela nisu sigurna?

Cekajte, sta ovo znaci? Jasno je sta znaci: nemojte ici pretjerano dugo u jednom pravcu, da ne padnete. U ambis.

Ili jos malo o (ne)slobodnoj volji.

A Arnold je Arnold S’nberg (ovo je nekakva moja transkripcija izgovaranja njegovog komplikovanog prezimena – Schoenberg, a ja dolazim iz dijela Jugoslavije gdje se i dalje pise kako se govori). Dakle Arnold, becki Jevrej, kompozitor, izumitelj atonalne muzike, lider jednog revolucionarno novog muzickog pravca. Kad se samo pogleda koji su Jevreji u isto vrijeme zivjeli zajedno sa njim u tom dijelu Beca (geto!), bilo bi vise nego dovoljno za osnovati akademiju nauke i umjetnosti prema svacijim kriterijima.

Pisao sam malo o atmosferi u Becu sa pocetka 20-og vijeka. Kao u ekspresnom loncu (Pretis), gdje je ona pistaljka sto zvizdi i sisti i ispusta paru, korpus umjetnika i naucnika vremena. Ipak pritisak je toliko rastao da je nasem Gavrilu bilo nemoguce da ne uleti u postavljeno scenu i povuce odlucujuci potez…. Moralo je eksplodirati. Pa gdje bi nego u Sarajevu (Pretis lonac, UNIS, Vogosca)???

Arnold zivi komplikovan zivot. Sa svih strana ga sustizu problemi. Na porodicnom planu razocarenja, prevare, a na umjetnickom nerazumijevanje. Kako sve to prezivi covjek i ostane normalan (da li? Straus, kolega kompozitor – ne mijesati sa onim valcer majstorima – govorio je da Arnoldu treba psihijatar, da bi bolje bilo da stane pod pljusak kise, nego da se hvata nota…)? Godinu dana prije pocetka Prvog svjetskog rata, u Becu Arnold ima koncert koji se zavrsio skandalom: publika je vikala, dobacivala, kad je koncert prekinut bilo je i fizickih okrsaja (Koncert je poznat pod imenom Skandalkoncert). Zena ga vara, prijatelji ostavljaju. Zamislite, sjetite se… teska situacija u zivotu ostavi trag godinama. I ne treba vam nego ta jedna… A Arnolda razocaraju prijatelji svake godine, zena ga ponavljano vara njegovu umjetsnost vecina odbacuje, a on ipak umre 40 godina nakon toga?! Sta vise u tim poslednjim (americkim) godinama zivi najsrecnije… Ali hajmo samo ispratiti jednu liniju u njegovom zivotu, da vidimo koliko je mogao da se tome odupre i primjeni slobodnu volju?

Linija pocinje sa Anom O. Indeks (prvi, od koje je sve pocelo) pacijent cuvenog francuskog neurologa Sarkoa. Ona je manifestovala psihicki poremecaj koji je Sarko nazvao histerijom. Znaci za histeriju imate prema originalnim kriterijima sledece ingredijense: zena, psihoza, seksualna pozadina, podsvijest. Ovu liniju nastavlja Frojd (Sarkoov ucenik, uspio je jos vise proslaviti Anu O) i naucno je fundira tako da se odrzi. Jos jedan Jevrej (Jevrejka) kozni doktor (sic!) Papanhajm (kasnije vise proslavljena kao borac za liberalizaciju zene nego kao dermatolog), bude angazovana od Arnolda da napise libreto za njegovu buducu operu. I doktorica inspirisana brojnim setnjama po sumama banjskih lijecilista pise o Zeni koja „luda“ od nesrecne ljubavi baulja sumom i trazi svog ljubavnika. Sudbina je nanese (suma je velika!) da nabasa bas na njegovo mrtvo tijelo. Ona – sto bi mi rekli – ludi jos vise i sumnja da ga je ubila njena konkurencija. Ipak slusaoci (gledaoci, konzumenti) opere („Erwartung“, Ocekivanja) razumiju da ga je ona zapravo ubila iako nije bila toga svjesna. Opera je nastala 1909. Godinu dana ranije je Artura prevarila zena sa njegovim uciteljem slikanja (momak mladji 12 godina) koji se nakon „scene“ i „raspleta“ ove privatne drame, objesio*. A nasa doktorica, dermatolog je u rodu sa Bertom Papenhajm, poznatijom kao Ana O…. Joj gdje ste scenaristi, pisci filmskih scenarija da ovo srocite u sjajan film??? Prije nego sto Malkovica biologija i prirodni zakon ne sprijeci da dobije naslovnu ulogu…

Dakle, slobodna volja. Zanimljivo je da ljudi lose akcije drugih izvedene u realnom vremenu, znaci tu u neposrednoj proslosti, tumace snazno obojeno vlastitim emocijama. Tu ima puno ljutnje, nerazumijevanja, agresivnosti, ruganja, cudjenja i svakolika kritika se svodi na konstataciju da je (mucenik ) kriv jer je donio pogresnu odluku. Ali kako vrijeme prolazi, slika postaje bistrija, ociscenja od buke emocija i raste osjecaj razumijevanja. Razumijevanje i puno postovanje neminovnosti tudjih odluka postaju gotovo zakon kada se radi o ljudima koji su donijeli odluku ili davno u proslosti ili daleko (po znacaju) od nas. Sta tek reci za potrebu nauke da prvo istrazi neciji zivot, okolnosti, pa da bi tek onda mogla da kaze koju ozbiljnu rijec o djelu? Svaki detalj je vazan i onda se poruka i ideja djela (djelovanja) otvara kao A4 bijeli papir ispisan jednostavnim i razumljivim tekstom. Zakonitost izmedju okolnosti i djela postaje ocita. Jos jednom pobjedjuje prirodni zakon.

*
Kad vas jednom put nanese u Bec, pustite Kertnerstrase ili Zaher hotel – otidjite u Lihtenstajnstrase br. 68. Stanete ispred vrata na kojima pise 68-70 ( u prizemlju je frizer). Stanite i zamislite se. Gore na spratu se mladi slikar Rikard Gerstl objesio. Evo sad znate i zasto. Malo nize dolje (br. 20) zivio je Arnold sa svojom Matildom. Bonus je da je u paralelnoj ulici (prva zapadno, Nusdorfer) rodjen Subert.

Razumijevanje je vezivno tkivo medjuljudskih odnosa. Srecom, razumijevanje se moze izraziti citavom jednom skalom, od malo, do jako puno – i sve izmedju. A ne daj boze da je samo da ili ne. Ima ga ili ga nema. Ratovi bi izbijali dnevno, sto na mikro- sto na makroplanu. U porodicama, medju stanarima, po gradovima. medju drzavama.

Sta je suprotno od razumijevanja?

Nerazumijevanje? Ne. Na suprotnoj strani od razumijevanja je covjekova zelja (potreba) da se partner promijeni. Jer ako se promijeni, tebi onda ne treba razumijevanje, zar ne?

E, ali nema promjena.

Shvatite da je covjek kao (Njegosev) mikrokosmos jedan mali ali strasno komplikovani sistem koji moze da proizvede ovakvu ili onakvu reakciju. Nama koji stojimo sa strane i posmatramo, najcesce predvidimo tu reakciju (jer „znamo coveka“), ali ima i iznedjenja. Teskih iznenadjenja. Ali i ako je predvidimo, ne znaci da ce sve ici lako….

Idemo dalje sa pretpostavkama….

Nazalost i ja to moram priznati: niko ne moze sam. Ucini se covjeku da moze sam, ali kako doci do soli, do lijekova, do plate…? Nazalost, niko ne moze sam. Krite se, distancirajte se koliko mozete, ali ne ocekujte da cete sve moci sami, autonomno. Kad tad cete morati stupiti u socijalni kontakt. E tada se spremite da je i taj tamo, vas partner takodje jedan komplikovan sistem koji ima svoje potrebe, unutrasnju zakonitost i – rekacije.

Kako sad pomiriti relaciju? Ocito samo na jedan jedini nacin: razumijevanjem. A sto se partner ne bi prilagodio vama? Prilagodio? Znaci promijenio? E, opet -nema promjena.

Znate li vi da kad tehnologija jednog dana toliko uznapreduje da dobijemo instrument koji ce izmjeriti sve hemijske reakcije u necijm mozgu, izmjeriti, strukturisati, sloziti prema prioritetima, tada cemo moci sa 100-postotnom sigurnoscu predvidjeti reakciju naseg partnera. Vi mu ubacite „akciju“, ukljucite mjerni instrument i dobijete na ekranu njegovu „reakciju“ par milisekundi prije nego sto i njemu bude jasno. Da, ovo je platforma na kojoj determinizam kao vodeca filozofija vezana za pitanje slobodne volje i moralne odgovornosti, pociva. Determinizam, je – kazu – ugrozen sa platforme kvantne mehanike koja tvrdi da su kretanja unutar atoma (cestice manje od atoma), slucajna, mada predvidiva mocnim instrumentima statistike. Pa sta to pomaze slobodnoj volji? Nista. Ili je kako kaze Njutnova i Laplasova fizika, ne odlucujes nista sam, svojom slobodnom voljom ili je kako kaze Bor, Ajnstajn i drugi, sve se dogadja slucajno. Covjek, ili filozofskim zargonom, agent, stoji sa strane i pasivno posmatra sta (on!) radi.

Znaci u jednoj bazalnoj medjuljudskoj relaciji vi imate dva sistema koji raguju bez da mogu uticati na te produkte. I kako sacuvati relaciju medju njima, a da se ne zakolju? Samo razumijevanjem. Ne ljutite se sto nije uradio A nego B. Razumite da je moralo biti B i idite dalje. Na vase pitanje: “ Daj A“, ne ocekujte u buducnosti nikada A – budite zadovoljni sa B: Jer stvarno, kad malo razmislite, nema neke velike razlike izmedju A i B! A jos u perspektivi relacije i cijeloga zivota – A=B!

Ima naucnika koji covjekovu slobodnu volju „dokazuju“ primjerom zivotinja koje nakon par ponovljenih scenarija gdje je ishod los, promijene ponasanje i prilagode se. Poslije kazu ti naucnici, evo, vidite da oni (zivotinje) rade na bazi slobodne volje. Tako isto i covjek. Smijesno. Jeste mozete vi forsirati prelazak preko pruge autom kada je rampa spustena i kad vas voz udari 3 puta, cetvrti put cete cekati da se rampa podigne. Ali to nije slobodna volja. To je nauk. Ok, sta je tu lose? Nista. Samo treba da stegnemo srce, stisnemo zube i priznamo – nema slobodne volje, a onda brze bolje da krenemo sa ucenjem. Pogrijesis, pa se sledeci put ispravis. Ok – vazno je da drustvo funkcionise i ide dalje. Kad vam B nije po volji (htjeli ste A), pokazite razumijevanje (nesto jace od agenta ga tjera da uradi B) i podsjetite ga da sledeci put uradi A. Da nauci. Ne trazite da se promijeni. Insistiranje na promjeni boli, frustrira, puni neurozom, agresijom i otporom, jer je neprirodno. Nemoguce. Nauciti: da. Primijeniti: da. Promijeniti (se): ne.

Sonberg (Schoeneberg) je cesto u svom zivotu donosio neke (pogresne?) odluke jer mu se uvijek kao prepreka postavljao ponos. Sigurno su te odluke mnoge nervirale. Mozda je neko i zaplakao?Ali ako ste bili sa njim kad je imao 20godina ili makar ako ste culi tu pricu, razumjecete. U 20-oj godini je napisao Drugi gudacki kvintet koji je odisao necim novim. To je osjetio njegov prijatelj Zelman i pokazao je djelo tada vec ostarjelom Bramsu. I Brams je naravno osjetio u tom djelu svjezinu necega novoga (kasnije ce muzicari opisivati dozivljaj kao „dah sa druge planete“!) i ponudio je mladom, nepoznatom i neafirmisanom muzicaru da ga skoluje na muzickom konzervatoriju (Brams sve placa). Sonberg je to odbio jer je bio ponosan. Pogresno? Jedino moguce? Pravilno? Nepravilno? Ma dajte! Ko to sad gleda i ko to sad treba da odgovori. I ko zna pravi odgovor? Cinjenice:

Sonberg nije mogao drugacije

Okolina je trebala da razumije i

Da u buducnosti sve njegove „pogresne“ odluke vidi u tom svjetlu.

Sve bi bilo lakse.

Ne znam za vas ali ja budem umoran od ovakvih tvrdnji:“ Iskustvo je integrisana informaciona struktura“. Ovo proizilazi iz necega sto se zove integrisana informaciona teorija o svijesti. I onda autor fino zamijeni ovaj rogobatni naziv teorije sa IIT i u nastavku se, bez mnogo poblema stalno poziva na IIT: prema IIT, u skladu sa IIT…?! Ma ne budem umoran, ali nekad mu bude …. Ili?

Gruba podjela tekstova koje mozete citati je beletristika („poezija“) ili cinjenice (fakta). Saznati ili prepoznati? Za mene ovdje nema dileme: fakta. Ja sam moju „poeziju“, zapravo prozu – procitao. Prvo da rascistimo sa poezijom. Mogu da razumijem da pisac moze biti vjest u sklapanju rijeci, moze da postigne kombinaciju koja je cista umjetnost, plijeni ljepotom. Ali, avaj, to je rijetko. Treba puno poezije procitati da se dodje do tih parcadi umjetnosti. U redu, ne mora svaka kombinacija rijeci biti cista umjetnost ili genijalnost. Uostalom kao i muzika. Zna se sta je Bacila je sve niz rijeku ili Jesterdej (Bitlsi), ali nije lose poslusati ni neku drugu pjesmu od Indeksa ili Bitlsa. Ali sta je to sto se nalazi daleko u pozadini jednog poetskog teksta ili jednog fakta-teksta? Iza beletristickog teksta se uvijek nalazi emocija, a iza fakta – cinjenica. I sad je pitanje, sva vas vise interesuje? Emocije? Zasto? Sta su emocije? Cetiri-pet ‘dusevnih’ stanja u kojima se i sami nalazimo svakodnevno. Vise puta u toku dana! I? U cemu je ljepota? Ljepota je u poistovjecivanju. I onda tu ide Tolstoj iz A. Karenjine i odmah mozemo otpisati jednu od najvecih i najvaznijih emocija: srecu. Jer sto bi rekao Lav, svi smo srecni na isti nacin. Tu nema nekog poistovjecivanja. Srecan junak, srecan (bio) i ja – i sta cemo sad?? E ali nesreca, ljubomora, strah, ljutnja, bijes, razocarenje, dakle citav spektar negativnih, losih emocija. Njih je lijepo podijeliti sa junakom. Tu je poistovjecivanje skoro kao terapija: vidis i njemu je, pa ipak je prosao. Znaci i ja cu. I to je to. Ja, ali vec za dva sata – opet sve ispocetka. A nista nisi naucio. Ni kako se odbaniti od nesrece, ni kako je proci.

E ali fakta. Fakta su kao da ti neko nesto da. Bespovratno (koliko te sluzi memorija). I besplatno. Dobijes – znanje. To je vrlo lijep osjecaj. U cemu je problem. E, emocije saznajes direktno, bez filtera. One te pogode. Nema od njih zastite. A zanje? Izmedju tebe i tog „poklona“ je vazna barijera koja se zove povjerenje. Uzeti poklon kao stvaran ili ga odbaciti kao laz? Naravno nisu ni ljubiteli proze garantovano zasticeni. Ima i tamo prodavaca magle (v. tekst o Gavrilu Principu: kompletna intelektuelna elita Beca osjecala se prevarenom primanjem umjetnosti koju je dobijala od drzave); sta vise to tada moze jos zesce da zaboli nego kad shvatis da fakta-tekst ne nudi – fakta. Emocije uvijek dopiru dublje, sto jes’, jes’, bilo to dobro ili ne. Kad birate pjesnika, morate to ciniti pazljivo, ali nekako je lakse jer pjesnici su poznati, pa su pozadinske informacije o njima dostupnije i lakse se manevrise. E sad je do vas hocete li da se informisete o zivotu pjesnika (fakta!). To moze biti dvosjekli mac: saznate da je njegov zivot totalno drugaciji od vaseg i zbirka emocija koje bi on da dijeli sa vama nikada ne moze biti generisana iz vasih zivotnih uslova. Znaci ostaje ljutnja kao izdvojen fenomen, ali bez uzroka ili sa uzrokom koji vas ne dotice.

A fakta? Kako tu naci pisca kojem vjerovati?

Pa, prvo ako ste vrlo osjetljivi, nemojte se trositi. Pozajmite iz biblioteke. Onda je lako odbaciti ako se razocarate. Ali osnovno je pravilo : izdavac. Ima izdavackih kuca koje jako drze do ugleda i nece publikovati bilo sta. Dogodi im se, ali onda se odmah na velika zvona izvinjavaju i informisu o gresci. Primjer je Ratlidz (Routledge). U njihovim beskonacnim listama knjiga mozete sigurno naci sve sto vas interesuje i onda se prepustiti uzitku upijanja znanja. Drugi je problem sto pisci fakata, ne moraju imati talenta za – pisanje. Tekstovi mogu da budu teski, konfuzni, kompaktni, tesko razumljivi. Treba malo rizikovati. Najcesce ne pomaze da se knjiga prelista, ono da se prolazi brzo preko stranica tako sto ih pustate preko desnog palca. Ne pomaze ni da na internetu zavirite u sadrzaj i pocnete citati. Ne pomaze to. To vam je kao kad idete gradom od prodavnice do prodavnice trazeci kauc. Na koji god se naslonite i sjednete, cini vam se – to je onaj pravi. Ali prije kupovine treba napraviti malo vlastito istrazivanje. Uvijek je bolje citati originalnog autora, a ne onoga koji tumaci i analizira. Uvijek je bolje citati na jeziku pisca, a ne prevod. I na kraju, temi se nekada treba prici polako, postepeno od „idiotskih“ tekstova, ka nukleusu, znaci komplikovanim informacijama. Takodje je vazno i pomuciti se. Nema zurbe, nije ispit u ponedeljak! Zastati, citati vise puta, razmisljati i zamisljati. Odlican je osjecaj kad na kraju nesto razumijete i usvojite. Odmah osjetite potrebu da to novo saznanje sa nekim podjelite.

Pa je li iskustvo integrisana informaciona struktura? Ne znam. Ali zvuci kao odlican pocetak. Ako vas to interesuje, ako je publikovano u Ratlidzu, ako pise neko koga ostali citiraju i ako imate malo vremena za stanku i promisljanje.

Drugi? Ne, nego onaj iz „repa bez korijena“.

Sreo sam u zivotu nekoliko porodica (ljudi) kojima bezgranicno zavidim. Ne, ne mislim sad na ljude koji imaju Porse S4 ili jahtu sa posadom – njima zavidis samo dok ih vidis, a zaboravis ih vec sledeceg minuta. Ne, mislim na ljude koji imaju korijen. Ali, bukvalno.

U selu odakle je moja majka ima odmah tu pored, preko kanala, grupa kuca u kojima zive tri brata sa svojim porodicama. Kako to obicno biva u primorskim mjestima, roditelji su zivjeli u kamenim kucama, odmah uz plazu. To se nekad opisivalo sa „na pjenu od mora“, a danas je poznato u zargonu agenata za nekretnine kao „prvi red“. Tada pogled nije bio bitan i te kuce su bile tijesne, skoro bez prozora (da ne probija!). I onda su dosla djeca i pocela se siriti iza („drugi red“). Kuce djece su morale biti visoke, da vide more preko roditeljske kuce i pocele su terase i balkoni. Ali nije to ovdje tema! Ta tri brata su imali pristojnu ekonomiju i podigli su svaki sebi kucu. Znaci na istom parcetu zemlje, zive 3 generacije vec 200 godina. I njihova djeca ce mozda kratko „gostovati“ u vecem gradu zbog visokih skola, ali ce se vratiti nazad. Cetvrta generacija na istom tlu. Pa nece pustiti korijen?! I oni su drustvo u drustvu! Skoro pa potpuno autonomni. Sve imaju i sami su sebi dovoljni. Sigurnost.

Kad sam ja kratko gostovao kao iseljenik u Norveskoj i sluzbovao u nekom malom priobalskom mjestu za koje vecina u Oslu nije ni cula, prevozio me je lokalni taksista. Ista prica kao i iz nase zemlje: druga generacija na istom tlu, tu se rodio, tu radi, tu se penzionise i tu ce i umrijeti i biti sahranjen. Njegova cerka vozi takodje taksi, kad tata pred kraj godine osjeti da bi mogao platiti previse poreza… I ona se tu rodila, tu ce…. sve redom sa momkom sa pumpe.

U Mostaru sam imao (imao? Imam. Valjda…) prijatelja sa kojim sam isao zajedno u skolu 9 godina. Bez obzira sto smo i mi „gostovali“ u vecem gradu zbog visokih skola, on je svaki – ali svaki – petak isao u Mostar. Tada sam se cudio tome. Mislim, studenti smo, tek se pojavili kafici, Marlboro, pivo, Indeksi, Bacila je sve niz rijeku…. A on u Mostar. Petkom na predavanja, mi praznih ruku, a on sa kuferom. Poslije predavanja, mi u menzu na rucak, on – na voz.

I poce rat.

Ne u Norveskoj, ne nesto ni tamo odakle su moji dosli u Mostar, ali bogami zestoko u Mostaru. I mi sto smo jeli petkom u menzi, mi i dan danas jedemo po bjelosvjetskim menzama, a moj jaran – opet, kuci. Cijeli zivot u Mostaru. Dolma i hurmasica.

Kad je puklo? Koliko treba da bude u zemlji pa da opstane? Sta poslije, kad se otkine? Mislim na korijen. Jeste, zavisi od covjeka o covjeka, zavisi od okolnosti, ali koji covjek i koje okolnosti ce sacuvati korijen, a gdje ce biti precvikovan?

Najbolje je naravno ako se rodis tamo gdje su ti se roditelji rodili. I ako mozes da zivis normalno. Ali, ako hoces da njegujes korijen i da ga sacuvas, na njemu se mora raditi. To znaci neke se nevolje sa lokalnog terena moraju prebroditi aktivnom borbom, a ne povlacenjem. Zapravo je rad na korijenu isto sto i svaka druga borba unutar kolektiva: vojska, doktorat, studij, internat, zatvor…. Svaka grupa koja u toku nekog vremena prolazi kroz teskoce, izlazi iz tog perioda sa nekim osjecanjem pripadanja grupi, osjecanjem koje je mnogo vece od gole uspomene na taj period. Formira se bratstvo. Sto je bio veci napor i sto je bio i vise izazova, to ce osjecaj pripadanja grupi biti jaci (a distanca prema drugima veca, sto sad bas i nema neke veze sa korijenom).

Isto je i sa korijenom. Nema napustanja. Iako duva, malo se povijas, ima i hladnih zima i sunce pece, ali – ako prezivis – u svakom narednom mirnijem periodu, ti si jaci i srecniji. Mi ostali, dok bazamo po svijetu, jedemo po tudjim menzama, borimo se za opstanak, malo kasnije uz nesto srece, sjednemo i u BMW – i ne primjecujemo da se nekakve tanjusne grancice, neki rudimentirani korijen vuce za nama kao paucina. Stanes, dzaba: nece da se uhvati. U prvo vrijeme te to i ne interesuje, ali evo, kasnije, stigne covjeka sve. Ono, jes’, u teoriji, mozes se ti vratiti, pa tamo gdje si stao, probati da ga ponovo zakopas, na silu nalijevas, djubris (to je ono kad zoves stalno ljude u kafanu, placas im da ostanu). Uspjelo bi to. Bi, bi, nece te niko napadati sto nisi bio tu kad je duvalo ili przilo i jos vaznije, ni tvom korijenu to nece smetati da ojaca. Ali! Cemu korijen, ako je vjetar odavno oduvao lisce. Odnosno, ti si ga aktivno odnio „tamo“ i sad je tamo – ostalo. Djeca. Znaci da ne duzim: ne valja posao. Pisi, propalo! Izveo si porodicu, nasilno, pokidao korijenje, ucinio si sve sto se prema uhodanoj logici smatra pravilnim (pogotovo ako si izbjegao rat, noz, metak, silovanje), ali kad tad ce te stici zov identiteta. Potreba da se cuje tvoj jezik, tvoja pjesma, tvoje sale, da razumijes govor tijela i da mozes da ga koristis, da osjetis one mirise i ukuse, da progutas prepoznatljivi zalogaj i gutljaj. I opet, moze i to. Ali na kratko. Kad nema korijena, sve ide na porcije. Na parce. Malo si ovamo, malo tamo.

Ako imas malo smisla za cinizam, moze da se nadje utjeha! Makar to.Upravo zbog vazece logike, svi misle da si ti uspio i da si samo ti imao „srece u zivotu“. He, he, snaga tvog cinizma je u tome sto shvatas da oni „mucenici“ nisu ni svjesni koliko su srecni. I taman ti probas da im to kazes i objasnis, ali ne ide! Ne mozes doci do rijeci od njih i njihovih nadvikivanja gdje oni tebi opisuju kako je zivjeti u Njemackoj, Svedskoj, …. dobro, ne u Americi, Ameriku sve vise i vise svi mrze i nije nikakav vic pokusati pokazati da i ti iz Mostara znas kako je u Americi. ‘Ta ce Amerika!

Znaci odgovori na ona gore pitanja se nalaze u zivotu koji je sve suprotno od ovoga. Nema mrdanja! Ostani i bori se. Ima i ovamo borbe – uh, i te kako! Radi se samo o tome da moja borba i borba onoga tamo sa korijenom imaju malkice razlicite sadrzaje, a uvrijezeno je misljenje da je ova ovdje sladja. I to je cijelo objasnjenje! Oni pate jer gledaju kako im se djeca zbijaju oko porodicnog stabla, pate sto im ne mogu dati malo krila, a ti patis, jer gdje god da odes, djeca ce otici dalje upravo jer si im dao prejaka krila.

Ljudi od fizike nas ubjedjuju da nema teze stvari od mjerenja. Em je mjerenje problem, em je tesko definisati sta je normalno. Jer sta je mjerenje? Poredjenje sa normalnim. Odstupanje od normalnog.

Stvarno ne znam sta da kazem na ovo! Moze i ovako i – onako. Ovako? Ja, naravno: i ja mogu sebi dozvoliti komoditet da budem – budala. Obican, tzv. mali covjek koji je po definiciji alergican na sve slozenije teme i brine se samo o golom prezivljavanju. Ostali (iz naroda) ga opisuju sa poskocicom „u-se, na-se i pod-ase“. Prepoznajete li ga? Vidite li ga pred sobom? Evo, da vam pomognem ilustracijom. Nesto izmedju Milana Srdoca i (Gidre) Bojanica. E, on. Njega bas briga za mjerenje. Kilo je – kilo, metar je – metar. Ma, ne interesuje ga. Zapravo se zabrine tek kad ga saobracajna policija uhvati mjereci prekoracenje brzine. Zabrine se znaci, tek kad nekoliko dinara (kuna, EUR-a, marki…) neplanirano mora da ode u tudji dzep. Tudji, tudji, u drzavni, nece sigurno…..

A onako (iz „ovako ili onako“)? E, tu su oni komplikovani ljudi, ljudi koji nikad nisu zadovoljni, kojima stalno nesto smeta. Oni ce odmah razumjeti problem ali to im nista nece pomoci: nacice oni istog trenutka drugi, samo da sebi i ostalima zivot ucine komplikovanim. Ali, ok, za potrebe ove price, vidimo da ipak postoji jedna grupa ljudi koja razumije o cemu ja ovdje govorim.

Mjerenje je tesko. Posebno su ga pristalice kvantne fizike iskomplikovali! Za njih vise nije nevazno da li se mjerenje dogadja na prolasku kroz prepreku ili na ulasku u oko. Ne, oni su toliko iskomplikovali stvar da mjerenje kao akt, opisuju sa donosenjem odluke (egzekucija). I sad razumijete i sami da kad mjerite brzinu kretanja automobila, nije isto da li vi donosite odluku (mjerite) kad auto prodje mjerni instrument ili kad udje slika u vase oko. Ne, ne kazem ja da svi koji nisu jednostavni, nego su slozeni, da oni automatski pripadaju eliti kvantne fizike! Ne, ali pripadaju makar skepticima. Pripadaju mislecim ljudima koji se zapitaju….

Dobro. Prostim ljudima se ne moze pomoci: bice kaznjeni za brzu voznju. Iskalice se kod kuce na prvog na kojeg naidju. Mada bi trebali da unesu malo sumnje u apsolutnu vrijednost izmjerenog, jer prema onim drugim, sve je relativno. Makar da se pozovu na Ajnstajna. Evo, zapamtite samo: Ajnstajn.

Vi sto citate, intimno, tiho, bez mnogo buke, svrstajte se u jednu od ove dvije grupe. Slobodno. Niko ne mora da zna. Cisto, onako za sebe, za potrebe eksperimenta. Dvostruko slijepog, kako kazu moderni istrazivaci. Slijepi vi, slijep ja. Kako procijeniti jeste li uspjeli u zivotu? Ne mislim na bankovni racun, broj kuca ili konjskih snaga u garazi. Ne. Mislim na – zivot. Jeste li uspjeli u zivotu? Jeste li srecni? Patite li za necim? He, he, hajmo sad prvo oni („onako“), oni slozeniji, oni sto sve vide i razumiju. Oni sto se ne zadovoljavaju sa U-se, na-se i pod-ase. Imate li vi objektivan nacin da izmjerite i da odgovorite na pitanje? Nemate? Da, da…. A mogu da pitam i one jednostavne („ovako“) – za njih nema teskog pitanja, zar ne? Njima je sve lako. Kako bi vi izmjerili stepen srece u zivotu? Vama Aristotel ne pomaze, jer Aristotel tvrdi – neka moji kriticari primjete: ovo tvrdi Aristote, ne ja. A-ri-sto-tel – ne ja. On kaze: najveca je sreca u kontenplaciji. Joj, Ari, daj majke ti! Toliko velika greska, pocetnicka, da ne mogu vjerovati da se to tebi omaklo. Pa bolan, Ari ne mozes bolan, prvo pogledati sebe, pa onda probati da definises srecu?! Valjda se definicija odnosi na sve ljude??? Ti si citao cijeli zivot, razmisljao i – pretpostavljam – neko te je ometao. I naravno, za tebe je najveca sreca da te se pusti na miru, da razmisljas. I sta to znaci? Da je najveca sreca za trkaca kad ga se pusti da trci?? Ari, ja ne znam cemu te je Platon ucio, ali ovo oko srece – nisi bio na casu, sto bi rekli u Bosni.

Mora da se nadje univerzalni instrument mjerenja srece. Nesto sto vazi i za filozofa i za sportistu i za prostog i za slozenog…

Evo! Indijansko ljeto. Instrumentalna verzija. Joe Dassin Indian Summer (L’été Indien) lyrics (HQ) – YouTube. Poslusajte. Ako vam krenu suze….. boga mi…. A ako jedva i primjetite i nastavite da jedete sarmu, bravo! Uspjeli ste u zivotu. Bez obzira kojoj grupi pripadali. Jos jednom, bravo.

Tekst. Napisao sam u ove skoro ce, dvije godine 139 tekstova. Ceka se 140-i.

Pa, evo ga. Izlazi. Polako, kao da se poradja….

Ja sam drzavljanin Svedske. Jesam li? Nisam. Naravno da nisam. Niti ja nju dozivljavam kao moju, niti ona mene kao svoga. A nije, ako ste pomislili, pogresno pisati o jednoj cijeloj drzavi u trecem licu i to – jednine. ‘Ajde, mnozine, mislite, ne, ne – jednine. Ona. Svedska. Evo odmah dokaza (sigurno ste primjetili kroz ove dvije godine, da nista ne pisem bez podrske cinjenica i nekog dokaznog materijala). Koja je glavna osobina Svedske kao drzave? Bogata? Cista? Mirna? Da, naravno kao i svaka osoba i Svedska ima vise raznih osobina. Zahvaljujuci svojoj srecnoj istoriji i geografiji, vecina tih osobina je pozitivna. Makar ih se tako sada dozivljava. A da su imali srece sa geografijom, jasta su! Ne, nema limunova ni mandarina (jos uvijek, ali kako su Kina, Indija i SAD krenuli, bice za 20 godina), nema mrsave plave ribe. Samo debele, jer je ‘ladna voda. Ma nema ni mirisa, a ne sto drugo?! Ali kroz istoriju nije bilo ratova. Ko ce ici ovamo da ratuje??? I za sta da ratuje? Ko je znao 1540. na primjer da ce ovdje biti ABB, HM, Volvo i Erikson. Da su znali, neki bi ih odavno okupirali i cekali. Oni su malo ratuckali sa Poljacima i to je sve. Glupo se razidjose od Norveske: sad bi i naftu imali! Da, ali ove pozitivne osobine nisu glavne svedske osobine. Njima se ne moze pogoditi srz svedskog drustva. Ima jos bogatih, mirnih i cistih (Kanada). Glavna osobina Svedske je – naivnost. Nema na svijetu zemlje koja je toliko naivna, a da im se to (jos uvijek!) nije slomilo o glavu. Zanimljivo je da oni to jos uvijek ne vide. To vidimo mi koji smo potrazili ovdje srecu, a kako nas broj raste, kontrast postaje sve veci, domacinima se umnozavaju stresovi i na vidjelo izlazi naivnost. Oni su toliko naivni da bi ovdje sjajnu karijeru napravila zagorska skola slikara na celu sa Generalicem. Sto god prikazu, bilo bi sukladno osebujnom umjetnickom stilu. Uzmite bilo koji segment svedskog drustva i vidjecete kolosalnu naivnost. Odbrana? Ma ko ce nas napadati, vjerovali su 80-ih godina i vojska im je na brzinu bila svedena na 14 bradatih momaka sa naocalima za sunce. Onda su Rusi morali malo da rone ispod Stokholma kako bi ovi ovdje shvatili da im Putin moze uci u Parlament, a da ga i ne primjete. Policija? Ni jedan veci zlocin oni ne mogu rijesiti. Cvrsto ubijedjeni da jos uvijek po ulicama svedskih gradova jedino Pipi Duga Carapa pravi nesto nestasluka, zaboravili su potpuno na ovu sluzbu. To su brzo i uspjesno iskoristili agresivni momci sa Cetinja od kojih je jedan dugo bio pandan svedskog kralja: Kralj podzemlja. Biti kriminalac? Divota. Policija te ne moze naci, kad te nadju zbrinu te kao najrodjenijeg, a u zatvoru si kao u hotelu sa 4 zvjezdice. Skola? Uh ovdje ih tek ceka zestoko otrjeznjenje! Djaka su od 60-ih godina stavili u istu ravan, odmah tu pored direktora skole (nastavnici su svi ispod) i sad se djaci pitaju o svemu: hoce li dolaziti u skolu, hoce li imati domaci zadatak, hoce li reci roditeljima za problem? Tu i tamo izmlate nastavnika tek da se zna ko je glavni. Socijalna zastita? Joj, to je tek komedija u bezbroj aktova. Joj sta im rade nasi, Rumuni, Bugari i u poslednje vrijeme Sirijci. Leze kuci, rade jedan drugome unutar porodice kao personalni asistenti (jer je onaj drugi invalid – koji? Nema veze, jedan), uzimaju pare za doskolovavanje, a leze na kaucu i gledaju satelitsku TV, malo cotaju (hramlju, vuku nogu) dok prodju pored Socijalnog, parkiraju na mjestima za invalide. A tek neki njihovi, svedski, malo pametniji! Pao, slomio se. Daju mu pola bazena da skakuce uz muziku, dok mi ostali plivamo po trojica u istoj traci?! Poslije ga dvojica rastezu, setaju po parku…. . Bankarski sistem? Izvrdavanje poreza. Talas imigranata 2015. je bio kao budjenje. Pet je sati ujutro, zvoni sat. Gadan zvuk, mrak, hladno, vlazno – a moras. E tako je bilo budjenje Svedske prije 5-6 godina. Raspade se politicka idila. Ekstremini desni i ekstremni lijevi udjose u Parlament. Politicki jezik ogrubio, otimaju i ubijaju advokate. Ma gore nego kad se negdje u Dalmaciji u decembru ustanes iz kreveta u 5 ujutro, a nigdje jos nije nalozeno. Farmerke kao oluk: hladne, metalne. Umivanje? E tako je sada u Svedskoj. Jos se ni blizu ne osjeca toplina tek gurnutih cjepanica u pec. Oni misli, samo ce….

Ali ja sam poceo nesto drugo? Drzavljanin Svedske? Jok! Ta nisam ja Kalle (ovo kad vam napisu dva konsonanta („l“), onda je vokal ispred kratak da ne moze biti kraci: nije kaaale, nego kâle, brzo, odsjecno)! Kale moze biti neki momak, idiot kojemu je moglo biti da ode u Grcku na ljetovanje. I tamo siluje nekoga. Svedska odmah salje avion za njega, daju mu celebriti advokata dzabe, izvuku ga od osvetoljubivih Grka. Ma spasu ga. E, sto bi mene! Ja cu uvijek imati neko drugo prezime za ciji izgovor oni ne znaju pravila (jer nemam duplih konsonanata) i ta ce ih prepreka paralizovati da i meni posalju avion. A ja njima? Tj. njoj, Svedskoj? Sto bi rekli kod nas, svoj ti pos’o.

Tesko je naci temu koja bolje harmonizuje (pase) nazivu ove kolekcije tekstova. Moze se danima jadikovati oko raspada Jugoslavije, rata, uzroka, krivaca, ali podsjetiti se na putovanje koje se organizuje na kraju srednje skole i putovanje koje izmedju ostalog ima bas za cilj da produbi relaciju „putnika“ sa vlastitom zemljom – da, tesko je naci bolju temu!

Prateci logiku savremenog pisanja naucnih tekstova, evo da i ja napisem kljucne rijeci!

Pica u Zagrebu. Vecernja setnja Pohorjem. Kupanje u Crikvenici. Kupace iz Trogira.

I skupismo se mi to jutro ispred Gimnazije oko onoga necega sto je trebalo da bude fontana, cekajuci autobus. Kad bi me neko danas natjerao u autobus na istu turu, ja bih pao u depresiju, opterecen mislima samo o jednom: autobus. To prevozno sredstvo, maksimalno neudobno, najcesce i neprijatnog mirisa, sa velikim rizikom da vam partner narednih 8, 10, 15 sati bude neko koga biste najradije odmah zaboravili, uzasna mikroklima, pogotovo ako dio puta bude nocu…. Uh, uzas! To jutro pred Gimnazijom, mislio sam o svemu ostalom, osim o autobusu. Tako je to kad si mlad…. Ma sad nesto kad razvijam ovu ideju odnosno misao (inace jednu od mojih favorit-tema – mijesanje razlicitih grupa), cini mi se da kao sto ne treba mijesati kulture, tako brate ne treba mijesati ni generacije! Mladi sami, stari – sami. Posjeta i dovidjenja. Dolje na kraju teksta cu vam prikazati jedan primjer koji tjera vodu na moju vodenicu (kulture ne treba mijesati!).

U Zagrebu smo izasli negdje uvece. Nisam bas sad siguran, jer zvuci nevjerovatno, ali mislim da sam tu prvi put u zivotu pojeo picu (pizza). Taj ukus pice, vise nikada kasnije nisam nasao i ubijedjen sam da je to bila i ostala najbolja pica koju sam pojeo u zivotu. E sad kako sam dosao do ovog zakljucka, ne znam, jer nisam imao cime da poredim, ali definitivno – taj ukus, tu jednu nijansu u ukusu, vise nikada nisam nasao. I pojeo sam, naravno – dvije. Zaliveno pivom i na kraju u hotelu sve ispovracao. Steta. Em je vise nikad nisam nasao, em je trajalo kratko.

U Mariboru, Pohorju, bili smo u nekoj dvorani i plesali. Bio je planiran, jos od Mostara jedan drugi partner za ples, ali ispad’e neko sasvim treci. Poslije plesa setnja sumom u Pohorju. Mrak, ogromne kolicine zimzelenog drveca, tolike da nikada u zivotu nisam vidio toliko borova na jednom mjestu. Mostarci bi rekli: “ ‘Ta ce Pohorje – nema platana!?“ Nema platana. Sjecam se i dalje mraka i uzbudjenja.

U Crikvenici je „palo“ kupanje. Maj mjesec, voda ‘ladna , ali moras. Voda, more, plivanje, pruzili su konacno i meni malu sansu da pred suprotnim polom izvedem nesto i sa tijelom, a ne samo glavom. Koja greska! Ali to saznas tek kasnije. Suprotni pol je cijenio samo plodove glave ili su nam to tako predstavljali? Bez obzira sta svako od nas misli o svom tijelu i njegovim kapacitetima, ipak je taj dio presudan za onaj prvi (zivotinjski?) pocetak relacije, tzv. privlacenje. A poslije ce veza opstati ili ne, u zavisnosti od glava…. I tako je nekoliko desetina metara kraula na kraju 3. razreda gimnazije, odlucilo o mojem socijalnom zivotu u 4-om…. Srecom pa Nikica V. nije bio u blizini.

Trogir. Moje prve Spido kupace. Jedan od najvrijednijih artikala koje sam imao u mojem zivotu! Zute, dvostruke sa zastitnim znakom zastavice koja je bila od krpe, usivena sa lijeve strane. Ne kao danas ulijepljena plastika – ne, krpena zastavica usivena. Te sam kupace imao dok se nisu odzada otvorile rupe, 18 godina!!! Pazio sam ih, nije da nisam, ali morale su dosta i da izdrze: voznje satima na biciklu, sjedanje ad hoc na raznim plazama i pontama (drugo je kad ides na svoju plazu, pa poneses nesto za sjesti),…. Eh, nikad takve opet.

Dolaska u Mostar se ne sjecam….

Ja, onaj primjer.

Ovdje u Svedskoj gdje je govor tijela neuputan, mada postoje specijalisti koji znaju da tumace i ono malo sto se ipak da vidjeti, ljudi su „alergicni“ na sirenje ruku, trzanje, snazne na izgled nekoordinisane pokrete tijela. Ma i na zijevanje! Svaki put kad neki „juznjak“ u grupi Svedjana podigne ramena ili ne daj boze jos i rasiri ruke, nacice se neko ko ce ga pokusati imitirati, okrecuci nasilno pravac razgovora od ideje koju je juznjak upravo izgovorio, ka govoru tijela po sebi, kao necemu negativnom. Vec u sledecem trenutku ce svi ostali Svedjani preci na „temu“ Gestikulacija, zaboravljajuci odmah o cemu je od samog pocetka zapravo bila rijec. E, ali ima i ozbiljnijih primjera…. I mi u Jugoslaviji smo imali „jug“ i svi pamtimo kako bi recimo pojedinci sa Kosova reagovali na nesrecu. Uporedite kako bi reagovao Slovenac kada cuje nesto neprijatno, a kako Albanac. I sad tu lako dodjemo do slika udaranja sakama u glavu, cupanja kose, jaukanja, bacanja po podu sve do, nesvjestice. E danas Svedjani vise nisu sami. Ima puno useljenika, uglavnom sa Juga. Ah taj jug!! Mirise, toplo, ukusno, lijepo, ali – ne radi. Nista ne funkcionise. I moras na put, ka Sjeveru. Ali poneses sa sobom u genima sve motorne reakcije tijela koje si naucio tamo dolje kod kuce…. I sta se dogodilo?

Par osoba personala Hitne pomoci, izvedeni su (mazohisticki, sto je opet u tijesnom spoju sa nasilnim suzbijanjem govora tijela!) na stub srama u svim medijima, jer su jednu osobu sa Juga, pogresno procijenili, pa je mucena osoba – umrla. Neko je pao u nesvjest zbog krvarenja u mozgu, a personal je to procijenio i nazvao (uredno dokumentovao – opet mazohizam!) „kulturoloski kolaps“. Te osobe iz Hitne pomoci su do tada vidjele bezbroj puta padanje u nesvjest kao izraz kolektivne histerije, vidjeli su vristanje, skakanje, udaranje u glavu, grudi i – perceptivni sistem im je otupio. „Kulturolosko otupljivanje cula“, moglo bi se nazvati.

Tumacite kako hocete, razmisljajte o ovome, ako hocete, ali za mene je jos uvijek rano da se kulture mijesaju.

Izvinite za ovaj naslov. Nekoliko stvari ovdje ipak je sigurno i moze da se pojasni: orkestar se zove Labud. „Stvar“ se zove A Media Luz. Huber? On valjda upravlja orkestrom. A kompozitor je E. Donato. Uh, rijesismo i ovo. A sta je najvaznije? Najvaznije je da kad sam ovo cuo na radiju i prepoznao „argentinski tango“, osjetih nelagodnost u stomaku….

Bilo je to prije 46 godina u „podrumu“ Stare gimnazije (ili samo, Gimnazije). Nastavnik fizickog vaspitanja je probao da nas uvede u tajne klasicnih plesova, posto nam je za par mjeseci slijedila Velika matura odnosno Matursko vece (ili samo Matursko). Pored neizbjeznog valcera, koji je jos nekako i isao (cudo!) , bili smo uvedeni i u argentinski tango. Tanana-nana, tan-tan-tan-ta…. Nesto nije tu islo kako treba. Meni. Ovaj drugi dio od cetiri takta („tan-tan-tan-ta) je bio predugacak. Meni. Uz ona prva dva takta se kao nesto malo okrenes, 30-ak stepeni, a onda ravnom linijom skoro kao vojnik 4 koraka stupas naprijed. Nikad kraj. Vecina nas je plesala kao bolesnici od tabesa: nesigurni u hodu, moraju da svaki korak poprate udarcem u pod, da ga cuju i da tako kompenzuju losu koordinaciju zvukom. Mora da nas je profesor V. nesto pogresno naucio? E, ali da nije bilo Karla B….

Vidio sam Karla prije 4-5 godina kao dio proslave 40 godina Mature i tesko mi je vjerovati da bi i sada mogao da onako elegantno plese argentinski tango. Nije mu bilo lako ni izvlaciti se izmedju stola pretrpanog hranom i picem i stolice kako bi stizao na grupna slikavanja: sa razrednom, bez razredne, ova ili ona grupa…. Svaki put kad bi trebalo napustiti stolicu, pomjerao se i sto. Prema Radobolji. Ali te 1976. godine, to je bio spektakl za nas nezgrapne. Spektakl, zadovoljstvo za gledati, ali i potvrda vlastite smotanosti koju evo osjecam i danas u stomaku vec na zvukove prvih taktova Tanga. Karlo je bio a Luke. I ne mogu reci da mu je taj talenat dosao od Luke: bilo je jos plesaca sa Luke, ali njihov stil je vise bio „sentis“. Recimo Josko P, blizak, nerazdvojan Karlov prijatelj, vise je volio da „padne“ po partneru u toku plesa. Karlo je plesao kao da ima bilijarski stap u tijelu, iako su kukovi vodili neku drugu „politiku“ sto je sve zajedno odavalo sjajan efekat. Josko bi se zajapurio u licu, „objesio“ partneru o ramena i – polako. E ali ima nesto sto Luka daje svojoj djeci! Talenat za sport.

Na nasu „nesrecu“ u istoj prostoriji gdje smo trenirali ples, bio je i sto za stolni tenis. Karlo je bio neugrozeni sampion tog sporta. Igrao je kao Surbek. Zapravo sad nesto mislim, Karlu je valjda najprijatnije bilo u toj prostoriji? Salim se, naravno, imao je on svojih trenutaka i gore, nekoliko spratova visocije.

Nego sport! Njegov jaran sa Luke, Josko, igrao je kosarku na istom nivou kao i Karlo „ping-pong“. I ja sam se nesto muvao u ekipi, uglavnom zbog visine i dobrog odraza (dovoljno za dijeliti „banane“), pa se dobro sjecam koliko je zadovoljstvo igrati u timu koji ima pouzdanog igraca! To vam je kao kad idete u opasnu misiju za agentom I. Hantom (Tom Kruz, MI): ne moze nista lose da se dogodi. E ali brze promjene napad, odbrana, trcanje naprijed nazad, ne stizes ni da vidis gdje je lopta, to zna da covjeka unisti i ubije u pojam. Pravi igraci samo stoje sa strane i ubacuju. Danas bi se reklo, trojke. Znam da se Josko inspirisao na Hvaru gledajuci u Kicanovica koji je tamo igrao u japankama. Ma sta ce Kicanovicu patike?! Kao da sada vidim tu crno-bijelu fotografiju, slikanu na betonskom kosarkaskom igralistu odmah iza Gimnazije. Ne znam kako sada izgleda A. Sarajlija, takodje uspjesan kosarkas (cak i sa profesionalnom karijerom u Sloveniji!), mada sa Strelcevine, (obratite paznju, isti vazduh je disao i Dalipagic), ali ono sto znam, osim mene i Joska, niko od tih sa slike vise ne moze lako potrcati….

Nego da nije ona prva dva takta, kad dobijes sansu da se malo okrenes, mi bi svi zajedno samo isli, isli, 4 po 4 takta, sve do Bristola i Maturske…. Ja sam tada imao 19 godina. Ali kad pomislim na odijelo koje sam imao na sebi, potpuno mi je jasno da danasnji 19-ogodisnjaci imaju mnogo bolji ukus odnosno uspjevaju da postignu za isto vrijeme mnogo visociji estetski nivo. Moje odijelo je bilo negdje izmedju Dz. Travolte i jedne od scena iz Groznice i Bekima Fehmiuja iz Sakupljaca perja. Bez, zapravo skoro bijelo, sirokih nogavica, dolje prema cipelama. Eh, pa jos istobojni prsluk?! Samo naprijed – na ledjima je bilo ono nesto sjajno…. Uzas. I sad kako da se covjek sjeca Mature sa prijatnim uspomenama?? A steta je: svi bi trebali da pamte Matursko vece sa nostalgijom, bez obzira koliko alkohola bilo prosuto te veceri…. E, ali eskurzija! E, to je nesto sasvim drugo.

To jutro, dok smo cekali autobuse za put, skupili smo se na pijesku (rizla) ispred Gimnazije, stajali u malim grupama i pravili planove ko ce koje zensko drustvo probati da obezbjedi u toku ekskurzije. Ispalo je sve obrnuto! Ali, sve.