Repriza ili prvi put?

Rijec je o TV, filmu, seriji, ali i knjizi….

Sta je vece zadovoljstvo, gledati – na primjer – seriju prvi put ili u reprizi? Naravno, da se odmah dogovorimo, reprizu gledas samo kad je neka serija dobra. Ta nismo mazohisti. Ili filmski (TV) kriticari…

Ili, prvo, zasto volimo neku seriju? Sta nam ona daje? Serija se moze voljeti jer ima zanimljivu pricu. Najmanje vazno! Skoro, nevazno. Ima odlicne glumce, ubjedljive, vjerujes im. Da, vazno je. Uzivas gledajuci na primjer britanske glumce: sto manje poznati, to bolje. Potpuno nepoznati – najbolje! Inspirise te tema? Ovo je vazno! Serija koja nadje neku ideju koja te godinama zaokupljuje, angazuje, tjera na razmisljanje i produbljivanje znanja, to je kao gole carape na umornim, izranavljenim stopalima, konacno bez cipela. Ili kao voda zednom. Kao stolica nakon vise sati stajanja….

A repriza? Eeee. Repriza vam otvori oci. Repriza vam da umjesto jednog zadovoljstva, pedeset i jedno. Kad gledate nesto prvi put, vi samo jurisate kroz seriju u iscekivanu sta ce biti. Kako ce se zavrsiti. To je skoro kao teret, opterecenje. Izvor frustracije. A kad to zanemarimo (jer gore smo naglasili da je prica – sad u Jugoslaviji svi vole da kazu narativ -najjadniji dio utiska), kada se oslobodimo fiksacije za rjesnje i zavrsetak price, odjednom vidimo svasta. I ne samo da su nam oci sada sirom otvore za detalje, ne vi ponavljanim gledanjem iste serije vi sve vise i vise suzavate razmak izmedju pocetka, sredine i kraja i tako dobijate jednu sasvim novu, visu dimenziju price. Nije isto kada prvi put vidite Leovu krvavu kosulju koju Sirli stavlja u ladicu, a ne na pranje, vec u prvoj epizodi ili kada tu scenu vidite 3., 4. ili 5. put znajuci kako je postala krvava.

Da, Leo i Sirli. On vozac kamiona, mali krijmcar droge na granici Kanade i Amerike, a ona servirka u mjesnom restoranu. Servirka koja ce ocarati agenta Kupera sa kafom i pitom od visnje….

Pogadjate, rijec je o Tvin Piksu, kultnoj seriji Dejvida Linca. To je serija koja predstavlja gotovo naucni dokaz da je gledanje reprize mnogo veci dozivljaj, nego gledanje serije prvi put. Ko je ubio Loru Palmer, vas proganja cijelo vrijeme kad gledate seriju prvi put i tada zapravo ne vidite nista. Ne samo krvavu kosulju! Zamislite koliko je uzivanje gledati samo Lorinog oca Lelanda iz scene u scenu, znajuci da je on Bob! Nekada davno sam mislio da Dejvid i njegovi koscenaristi, u maniru obicne sapunske opere, izmisljaju nove zaplete, cisto da bi se serija nastavila, da bi dobili pare za sledece sezone i da bi konacno – kupili kucu na nekoj litici izmedju Los Andjelesa i San Franciska. Ali ne. Ponavljanim gledanjem, ne mozete vidjeti nikakvu nekonzistentnost, nikakvu logicnost: svi likovi idu ka svojoj kulminaciji sigurno i uvjerljivo. Dejvid je znao vec 90-ih godina kako ce izgledati nastavak 25 godina kasnije. Bas kao sto je Lora obecala Kuperu u onoj psihadelicnoj sobi da ce se vidjeti za 25 godina: „A, do tada…(i onda postavi lijevu podlakticu vodoravno ispod glave, a desnom pod uglom od 90 stepeni napravi dio rama za svoje lice)“. Nema na internetu prostora da se opisu ili makar samo pomenu svi djelovi u seriji koji predstavljaju jednako veliko umjetnicko zadovoljstvo kao i Mona Lizin pogled. A muzika? Uvodna tema od koje se tijelo gledaoca rastvara kao kocka leda na vreloj ringli, pa muzicki „brojevi“ sa kraja epizoda iz Kafane Pored Puta? Ma koja Mona Liza! Ona ima samo taj pogled koji vas cak i ne prati kako kazu….

U jednoj drugoj seriji kaze mudri otac sinu: „Ako ti zivot nudu limun, napravi limunadu!“ I u ovoj seriji imate plejadu likova koji su stoprocentno konzekventni, predvidivi, logicni. To je veliki domet serije! Nema nista gore nego ako ne razumijete lik! U americkim filmovima su to odavno shvatili – shvatili su da je pretesko graditi lik da bude konzekventan. Ma, ko ce to sad! I zato su se odlucili za riskantnu strategiju koja je opstala samo zahvaljujuci njihovoj dokazanoj vjestini da prave akcione scene. Bez akcije niko ne bi izdrzao sa americkim filmom vise od 5 minuta. Jer njihovi likovi imaju samo dvije osobine! Neki talenat (brz, jak, strasno pametan) i definisanu (ne)moralnost: ili je dobar ili je los. I to je sve! A u kvalitetnim serijama, vi imate sve. Ali, konzekventno! I tako je u ovoj seriji otac jedan pozitivan karakter koji ce se svojim pozitivnim stavovima izvuci iz bilo koje situacije. A zapravo, biti pozitivan, izgleda strasno jednostavno! Nazalost, nije. Biti pozitivan znaci imati talenat da u svakoj situaciji vidite najvisu vrijednost. Mi ostali, mi odmah zapnemo za detalj, fiksiramo se na njega i – grijesimo. Bez obzira sta se dogodilo, pratite samo (mislim, probajte, mada je ovo kao da vas savjetujem da trcite kao U. Bolt) najvisi cilj: da se prezivi, da se pokaze razumijevanje, da se pomogne. Sve drugo sto vas u trenutku zaspe i zatrpa, ko je to rekao, sta je uradio, je li trebao ili nije – sve je to pogresno.

Rijec je o jevrejskoj seriji Porodica Stisel. Zaplet je koliko jednostavan, toliko i – naravno, naravno – genijalan. Par porodica, koje zive u Mea Saarimu, cetvrti Jerusalima gdje tradicionalno zive ortodoksni Jevreji, bore se sa svim istim zivotnim problemima koje imamo i mi iz modernog svijeta, ali oni probaju da nadju rijesenja u Tori. Muski dio sjedi dan, noc nad knjigom i iscitava recenice razmisljajuci o njima kao uputstvima za zivot (jer cijela jevrejska vjera se moze svesti na jednu rijec: zakon, uputstvo), dok zene probaju da sloze prakticne, emotivne i druge zivotne probleme u neku vrstu harmonije. Muskarci su prikazani kao Vanzemaljci sa zemaljskim emocijama, a zene su Zemljani sa prakticnim rjesenjima.

I dok Tvin Piks mozete gledati – ako imate vremena – 5 puta ili 17 puta i svaki put cete se osjecati dobro i naci nesto novo, Porodicu Stisel treba vidjeti dva puta. Ni u Porodici nije bitno kako ce se prica (narativ) zavrsiti; bitno je kako pravi ljudi imaju prava rjesenja za probleme koje prave glupi ljudi. I to je dovoljno dva puta. E ali ima vazna razlika: Tvin Piks mozete gledati ponovo odmah nakon sto ste odgledali poslednju epizodu. Serija je toliko bogata rukavcima, likovima, da nikada ne moze biti ni isto, ni dosadno. S druge strane Porodicu Stisel ne mozete gledati ponovo, odmah, ali za par godina, bice jednako zadovoljsto: kao neki vama dragi ljudi kojih ste se uzeljeli i cija zivotna rjsenja su vam nedostajala. A onda, priznacete, nije rijec o reprizi, rijec je o prijateljima i zivotu.