Imam pacijenta, ovdje u Svedskoj. Mlad momak, 30-ih godina. Bolestan zbog raznih drugih bolesti, poslednjih 15 godina. Tata – doktor. ‘Ajde to sto je tata profesor, to necu ni da koristim kao neki dodatni negativni moment, iako bi vam o profesorima medicine (samo medicine??) mogao dugo…. Ne, nije bitno sto je profesor; bitno je da je doktor. I otac.
Nesto smo razgovarali on i ja. I zapesmo na sinovoj slezini?! Ima li je? Znate sta je slezina? Onaj organ oblika svemirskog broda, ukljesten u samom vrhu trbuha, uz samo dijafragmu, sa lijeve strane. Imonoloski organ – sadrzi mnogo limfocita koji se u odredjenim zivotnim situacijama mogu angazovati. Najbolje je razumjeti sta je neko – kad ga izgubite. E i slezina se moze izgubiti. Operisati, izvaditi. Ima raznih razloga. Ali, ako moze da se planira, onda nekih par sedmica ranije primite jednu vakcinu koja vas stiti od plucne infekcije, slezina (vam) odradi poslednju uslugu i napravi antitijela, i – onda mozete da je operisete. Znaci slezina vas koz zivot cuva od bas te plucne infekcije. A ima jos jedan nacin da je se sjetite: kad ste kao dijete trcali, trcali, do iznemoglosti, a onda vas nesto zestoko zaboli ispod rebara sa lijeve strane. Toliko jako da vam ne da udahnuti i tjera vas da cucnete. E, to je (bila) slezina.
E to ja pitam tatu: ima li vas sin slezinu? Ne zna. Kaze, bilo je davno, u Sidneju. Sta bolan, u Sidneju, mislim se ja??? Ali zna on (sin), kaze otac sa olaksanjem, jer misli – pa valjda je najvaznije saznati ima ili on ili nema slezinu. E nije najvaznije! Najvaznije je da li otac, doktor zna ima li njegov sin jedan organ???!! Jedan organ od ogranicenog broja organa u tijelu njegovog djeteta.
A ja? Nas doktor. Iz Jugoslavije. Ja moram znati ne samo sto moja familija ima (ili nema), ja moram znati sve istorije bolesti nasih komsija!? Dodjes kao doktor u rodni kraj, pa te sjednu….. Pa te pocaste.. A onda se kao grom iz vedra neba pojavi komsija. Sa papirima nalaza zadnjih pet godina. Ispod ruke, urolan rentgen snimak pluca. E sad se to sve fino mora, uz kafu i rakiju, proanalizirati i sto je najteze, mora se dati ohabrujuci, optimisticki komentar. Ta neces valjda natjerati komsiju u plac?!
A sto mi to radimo? Pa, rekla bi moja majka, zbog mene (da se razumijemo, zbog nje). Jer ja cu otici, a ona ce ostati da zivi sa komsijama, koji i njoj mogu kad tad valjati. Znaci moji komentari sedimenta urina su ulaganje u buduce transakcije na relaciji moji-komsiluk, u situacijama kad su moji u problemu. Ja moram pogledati prema suncu rentgen pluca, jer ce mozda mojoj majci sledece zime trebati prevoz do Doma zdravlja….
Razumijete u cemu je problem: Razlika ovamo i tamo. Ima ili nema – drzave. O tome se radi. Kad sam jednom prije 20 i nesto godina u liftu regionalne bolnice u Trumsu (Norveska) pitao kolegu Njemca, je li zabrinut za svoje ostarale roditelje koji zive u Njemackoj (citaj= sta ces i kako ces kad dobijes vijest da se neko pogorsao), on mi je mrtav ‘ladan odgovorio: „Ima u Njemackoj dobrih doktora“. On, Njemac, ovaj ovdje Australijanac, Svedjanin, svejedno, racunaju sa jakom drzavom i mogu da joj prepuste lavovski dio brige za svoje najmilije. Sta vise, ovamo je drzava napravila i korak dalje! Ne dozvoljava – brani i prijeti zatvorom!!! – da vi istrazujete zdravstvene probleme vase rodbine i poznanika, bez njihove izricite dozvole. E boze ljepote. Vidite i oni imaju tekovine. Tekovine revolucije. Oni imaju na umu francusku burzoarsku revoluciju 1789. Poslije te revolucije, doslo je do uspostavljanja drzava gdje su gradjani ulazili u socijalne ugovore sa svojom drzavom. Strana gradjana je morala da placa porez i da ide u rat kad zatreba, a strana drzave, se obavezala da ce se brinuti o vasoj djeci (vrtici) o vama (bolnice) i o vasoj rodbini (domovi staraca) kad zatreba. Uz to vi cete dobiti i penziju. Ja, ja, sjecate se i mi smo imali tekovine. Morali smo ih uciti napamet. Ubacivali su nam ih kao strano tijelo silom. Bratstvo i jedinstvo, bila je jedna od tekovina. Da nije tragicno, bilo bi komicno.
I tako se ovdje doktori fino sakriju iza ugovora i zabrane uplitanja u privatni zivot starijih od 18 godina (makar to bila i njihova rodjena djeca?!), naslone se udobno u svoju fotelju i predaju brigu za …. za sve: zdravlje, blagostanje, obrazovanje, njegu…. nekom drugom. Nekoj zeni iz Tajlanda. Nje bitno: vazno je da se oni odmaraju….
A ima jos gore!
Nas, a „njihov“!!???
Nas doktor, otac, ali „integrisan“. Pa sve sto se radi o tehnickoj pomoci unutar medicine, obraca se drugima, iako bi mogao uraditi sam?! Pitala me je jednom starija doktorica u Beogradu: „Vodis dijete u Dom zdravlja??? Boze!? Ja to sve radim sama…“.
Eeeee….
Jugonostalgija 