Jedan sat je 60 minuta.
Ako ste uopste odlucili da me poslusate i da pogledate seriju Porodica Stisel, moguce je da cete na samom kraju serije, pomisliti da je otac (Sulem) odjednom postao nesto drugo, nesto sto niste vidjeli kroz tri sezone serije, a posebno ne ocekivali. Kroz cijelu seriju S(h)ulem S(h)tisel je stub mudrosti, sigurnost za cijelu porodicu. Njemu se moze pozaliti i odrasli i dijete, on razumije svacije prekrsaje i uvjek ce dati pravi savjet i pokazati puno razumijevanje. Znamo iz zivota da ima ljudi koji ovu ulogu odigraju samo 50%: dok se ne tice direktno njih, svaki razgovor i savjet su na mjestu. Ali ako oni treba nesto da daju, u bilo kojoj formi, gube to svojstvo „korisnog“ partnera. Odjednom, distanca. Kao ovih dana. Je li dobra rijec koristan? Jeste! Jeste da se rado povezuje sa glagolom izvlaciti, ali zivot jeste serija uzimanja-davanja relacija i kako onda nazvati onoga koji vam je sad nesto dao? Siguran sam da se razumijemo i bez ovih natruha materijalizma u medjuljudskim relacijama.
Sta se dogodilo Sulemu? On je star covjek. Na kraju serije, poceo je pokazivati znakove straha od samoce. Velika porodica, gdje se postepeno broj smanjuje, jedan po jedan odlaze, a njemu prijeti neminovno, da ostane sam. I pokazuje znakove nervoze. Njegovi savjeti, komentari, shvatanja, nisu vise usmjereni ka dobru za druge; u njima se krije nesvjestan strah od samoce i zato savjet malkice naginje na njegovu stranu (u njegovu korist)….
Upravo smo rucali i djeca malo racunaju i kazu, idemo za sat. Sad su bila tu, ko zna kad ce opet, a evo idu za sat. Jedan sat. Je li to onaj isti sat sto obicno traje dugih 60 minuta, nekada predugih? Je li to onaj isti sat koji mora da prodje dok cekate na nekoj odvratnoj provincijskoj zeljeznickoj stanici sledeci voz? Nije. Nije sigurno. Ovo su razumjeli svi filozofi od Platona do Hajdegera. Ta takozvana stvarnost su samo slike, forme, to je virtuelna stvarnost, a njen sadrzaj postaje prava stvarnost tek kad prodje koz nas. Moze se reci da je prava stvarnost, virtuelna stvarnost plus subjektivni utisak. Onaj sat poslije kojeg ce vas djeca ponovo ostaviti samima, nije isti kao sat dok se vozite vozom, avionom, brodom negdje izmedju 5. i 6. sata od polaska. Ono sto ih razlikuje je utisak. Naravno, javlja se prirodna potreba da se nekako utice na utisak, pa da i dosadnih 60 minuta prodju jednako brzo kao i onih uzbudljivih. A mozda ima i obrnuto rjesenje: uciniti da prijatnih 60 minuta prodju sporo? Sve su ovo razumljive ideje obicnog covjeka koji je razumio da mu je zivot samo niz muka i jednolicnosti, tu i tamo prosaran bljeskovima pravog zadovoljstva. Neki misle da su se sjetili, jer su skovali poklic „uhvati dan“?! Pa ga jos nose okacenog o vrat da ne zaborave???
U odogovoru na ove dileme ima jedna losa i jedna dobra vijest. Losa vijest je da nema nacina da se dugi znaci teski sat pretvori u kratak, a da se kratak i uzbudljiv produzi. Vasi utisci ce se uvijek isprijeciti i mijenjajuci mjesto u formuli cas lijevo, cas desno od znaka jednakosti, vrijeme cemo dozivljavati na razlicite nacine.
E, ali ima i dobra vijest. Visi smisao! Sve prodje i kratko i dugo. I mladost i zivot, konacno. Ali ostane jedan visi smisao koji niti mozemo stalno da ubacujemo u onu matematicku formulu, niti mozemo da ga stalno budemo svjeni, niti trebamo. Dovoljno je evo sad, recimo sjetiti se toga. A taj visi smisao osigurava da se svi uzbudljivi, kratki, izuzetno vrijedni trenuci u nasem zivotu dozivljvaju kao ekskluzivni bas zato sto imamo i ove druge. Ne mozemo uzivati, jer nema utiska zadovoljstva, ako nema patnje sa kojom cemo ga uporediti. Ne moze se stvoriti utisak zadovoljstva, ako nismo osjetili utisak mucenja. I zato, ako vam je ovo utjeha, trpite i cekajte one ljepse momente, a oni ce vec znati da vam se predstave na pravi nacin, jer ima i bilo je izobilje ovih drugih u vasem iskustvu.
E sad je smo li morali bit ovako skrojeni? Je li se zaista Rambo Amadeus prvi dosjetio kad je izjavio da se Bog zapravo sprdao kad nas je kreirao? U Rambovoj formuli (koja je slicna ili zapravo identicna mojoj) pise da je covjek jednako majmun + masta. Prebacite mastu na drugu stranu jednacine i dobicete da su ljudi bez maste, majmuni. Rambo to fino, dalmatinski prosto (bokeljski) uz puno sporkih rijeci objasnjava podsjecajuci nas da mi moramo raditi, boriti se za karijeru, svadjati oko stana, para, kredita… da bi usli u restoran i pojeli brancina. Za to vrijeme, delfin, nakon 23 i po sata odmaranja, za samo pola sata ulovi 20 kg brancina i pojede ih. Da se razumijemo, ovo ja citiram skoro od rjeci do rijeci, mada i sam osjecam da ima nekih bioloskih netacnosti. Ali siguran sam da „vidite sliku“ i razumijete da masta moze svasta.
Jugonostalgija 