Ko je bio dr Cirilovic? Srbin? Hrvat? Musliman? Pojma nemam. Nisam znao tada, nije me ni interesovalo, ali – vaznije – nemam pojma ni danas (kad je to kao vazno!). Znam samo da je bio djeciji doktor, iliti – pedijatar.
Bilo je to prije skoro 60 godina. Ja, mali, bolestan od sarlaha ili prema latinskom, skarlatine, lezim u sobi mojih roditelja u Ul. Mahe Djikica 12 u Mostaru. Na prvom spratu. Zapravo, druge sobe nismo ni imali: u to vrijeme su roditelji spavali sa djecom u istoj sobi. Jedna spavaca soba, jedan dnevni boravak, kupatilo u kojem najveci dio prostora zauzima kazan (za mladje citaoce, kazan je preteca bojlera. To je bio ogromni bojler koji je u dnu imao loziste, mjesto gdje se ubacivao papir i drva i onda bi se rezervoar iznad, pun vode, zagrijavao). Izmedju prozora i kazana je bila kada, a ispred kazana lavabo. Sve zajedno „upakovano“ u ledene „teraco plocice“, sto je cijelom prostoru davalo samo dvije (ili tri?) boje: plocice crnobijele prosarano kao svargla ili zimska salama, zeleni kazan i opet bijeli kada i lavabo. I sad mi je hladno od same pomisli na to kupatilo. Da, bio je tu jos i spaiz (za mladje citaoce, ekvivalent danasnjeg frizidera) i dva balkona. Jedan od njih je bio legendaran, jer je imao otvoren pogled na stari Velezov fudbalski teren, ali danas nije rijec o tome. Rijec je o meni koji lezim bolestan od sarlaha sa visokom temeperaturom, ali sam – primjeticete – ipak kod kuce. Sa roditeljima.
Svako vece dolazi u nasu kucu, doktor Cirilovic sa doktorskom torbicom i priprema se da mi da injekciju penicilina.
Nevjerovatno, ali ja se svega sjecam kao da je bilo sinoc! Lezim u krevetu, pokriven teskim vunenim jorganom (sigurno 7 kg), vidim preko puta masivni ormar izdijeljen fukcionalno u tri dijela: sa bokova glatka braon vrata, a u sredini isto braon, ali valovita, rebrasta. I sad vidim kroz vrata: lijevo, prema balkonu, police za slagane bijele mirisljive stvari, a dvije desne trecine za stvari koje vise. Bas tih dana, ovo znam pouzdano, na krovu ormara nije bilo nicega, iako bi svake jeseni tu bile poredjane jabuke… Znaci obolio sam u zimu….
Kad doktor dodje, ja se moram okrenuti na stomak i cekati – injekciju. Bile su to one stare, istorijske staklene visekratne sprice, a tehnika, intramuskularna (u misic). Ta kombinacija, stara sprica i misic, odlucila je da se ja ovoga svega sjecam u najsitniji detalj. Kulminacija sjecanja je naravno sami ubod. Osjecaj je bio kao da vam neko zabada u straznjicu olovku ili krastavac, a ne iglu. Osjecaj je bio trodimenzionalan. To nije bila igla, to je bila kocka….
E sad, haj’ fino da vidimo mi zasto ja ovo pisem i kakve veze ima sad vec pokojni doktor Cirilovic sa Svedskom??? Ono, ne znam sigurno, ali ako nije pokojni onda bi morao imatu tu negdje oko 100 godina. Neka mi oprosti, ako je ziv (nece se on ljutiti, sigurno).
Pa pisem jer se ne mogu nacuditi. Jugoslavija tih ranih 60-ih godina imala je snage da obezbjedi i natjera medicinsko osoblje da rade nocu, da idu po kucama i dijele antibiotike u misic.
A Svedska danas? Boze sacuvaj. Ne, nije da oni nemaju para da plate doktora (ili jos lakse, sestru) da obidje svoj kvart i podijeli malo antibiotika u injekcijama. Mogu oni da plate sta volis, ali u Svedskoj je pobijedio individualizam. Pobijedilo je staranje za raspolozenjem jedne osobe, protiv troskova cijelog drustva. Ali kako je drustvo zapravo skup pojedinaca, to cijena zastite jednog (protiv grupe), prijeti da bude prevelika i da se rizikuje steta po cijelu grupu. Vjerujte mi, svedsko drustvo je slijepo za ovu devijaciju, ne razumije rizik i spremno je da siti jednoga, zrtvujuci u isto vrijeme sve ostale do smrti onog prvog! Ne razumijete nista? Ok, evo konketno.
Prvo da definisemo, ko je taj jedan sto ga cijelo svedsko drustvo mazohistcki stiti. To je onaj cija ruka bi trebala da vam zabije u straznjicu injekciju sa antibiotikom, u vasem stanu oko deset uvece. Taj odbija da to uradi, jer – u uputstvo za primjenu antibiotika, pise da se moze dogoditi alergijska reakcija. Znaci ovako: vi dajete injekciju, pacijent osjeti teskoce disanja, dogodi se nesto… od blagog napada nalik na astmu, pa sve do smrti, vase ime sutra osvane na prvoj stranici lokalne novine, a uvece o vama (anonimno, dakako!) informisu cijelu naciju na drzavnoj televiziji. I vi se ne osjecate dobro. Vi patite. Izlozeni na stub stram pred ocima cijele drzave!
I kako rezonuje drzava? Drzava da za pravo ovim administratorima injekcije da odbiju uslugu. Odlucno ih podrzi u toj histeriji. A onda idu posljedice kao krugovi na vodi kad bacite kamen. Endokarditis. Upala tanke ovojnice koja pokriva unutrasnjost srca. Mora da se lijeci antibioticima, najmanje mjesec dana. Svi leze u bolnicama. Vec poslije prva tri dana, osjecaju se odlicno, ali moraju ostati u bolnici jos 25 dana najmanje…. A uto ce i korona. Navala na bolnice je ogormna. Trazi se krevet. Bolesnika voze od akutnog do akutnog. Ali na jednom krevetu moze lezati samo jedan bolesnik. Pa u Svedskoj smo, majku mu! Ta nismo u Vladivostoku. Sta vise jedan bolesnik u jednoj sobi, to je standard. . I tako lako dolazimo do nemoguce jednacine koja vodi u psihicke probleme medicinskog osoblja. Ono bude ‘pregorjelo’, ide na bolovanje, mijenja posao. I primjeticete: krug je zatvoren. Jedna osoba ce biti raspolozena, a armija njenih kolega, nece.
Doktor Cirilovic se ili smije, ili okrece u grobu. Ne znam. Ako neko zna, neka javi.
Jugonostalgija 